Foto: Ronald Gorsic / CROPIX

NOVA REPUBLIKA MOJ JE PROGRAM ZA PREUZIMANJE VLASTI U DRŽAVI! Krešo Beljak nominirao se za premijera: ‘Danas nedostaje hrabrih političara, samo Milanović vodi hrvatsku politiku’

Autor: Daniel Radman

Premda se naveliko šuškalo o zajedničkom izlasku oporbe na izbore – govorimo, naravno, o onoj s lijeve strane političkog spektra – ta nagađanja naglo je prekinuo čelnik HSS-a Krešo Beljak najavivši samostalni izlazak na izbore te “nominaciju” za premijera. Pomalo je to iznenađujuće jer se kao “arhitekt”, onaj koji će ujediniti SDP, Možemo, liberalne stranke, pa i regionalne igrače poput Ivice Puljka i Marka Jelića (potencijalno i Most), spominjao predsjednik Zoran Milanović. Čovjek koji je, nije to neka tajna, u prilično bliskim odnosima s Beljakom.

No u razgovoru s Beljakom brzo ćemo uvidjeti da njegova, odnosno HSS-ova odluka nema veze s Milanovićem, koliko s ostalim akterima priče.

Polovica mandata

“Držim do one da je povijest učiteljica života. U novijoj povijesti HDZ je izgubio izbore dva puta, a za to su se trebala steći dva preduvjeta. Prvi, da HDZ radi ‘teške gluposti’: devedesetih je to bila privatizacija, dvijetisućitih je bio Ivo Sanader sa svojim kriminalom. Sad se ispunio preduvjet s ‘teškim glupostima’ HDZ-a, kriminal u INA-i samo je kap koja je prelila čašu. Drugi je preduvjet bio da se opozicija na vrijeme počne pripremati. Za izbore 2000. još je u kolovozu 1998. bila složena jasna koalicijska priča u dva bloka ‘4 + 2’, Zoran Milanović je ‘Kukuriku koaliciju’ formirao više od dvije godine prije izbora. Mi sad ulazimo u drugu polovicu mandata, zapravo već smo ušli, a moguće je i da bude prijevremenih izbora.

Jednu predispoziciju imamo, da se HDZ ‘samoubio’, ali drugu predispoziciju da bi se došlo na poziciju odgovornosti – i da to netko uopće želi – ja ne vidim. Razgovaram s ljudima iz opozicijskog bloka, sa svima, a posebno iz takozvane progresivne opozicije. Niti postoji ta želja, niti su počeli razgovori. Istina, Grbina je SDP ovlastio da počne pregovore, ali bilo je to nakon što smo mi već donijeli odluku, kad više nije bilo povratka. Još prije sam mu rekao da s razgovorima trebamo krenuti bar u svibnju pa je bio odgovor da treba čekati da prođe ljeto. Konkretno, rekao sam mu – možete ga i sami pitati – da se SDP i Možemo, kao dvije najjače stranke, jedine koje prelaze prag prema relevantnim anketama, trebaju dogovoriti o načinu izlaska na izbore, a onda dolazimo mi, tzv. mali, da pojačamo priču da se ne rasipaju glasovi. To je bila formula i Ivice Račana i Zorana Milanovića. Odgovor je bio ‘pustimo da prođe ljeto, u devetom mjesecu ćemo voditi razgovore’. Deveti mjesec je završio, ne samo da nije došlo do razgovora između Možemo i SDP-a nego je došlo do pucanja, odnosno ‘slučaja Zagreb’.”

Dvije stolice

Zasmetalo je Beljaku i priključenje nekih opcija “progresivnom bloku”. Ponajviše se to odnosi na Reformiste zbog ne tako davne suradnje s Plenkovićem HDZ-om.

“Na ‘progresivnoj’ ljevici su se počeli pojavljivati likovi koji su do jučer, otvoreno ili skriveno, podržavali Plenkovića i HDZ. Ne može jedna Natalija Martinčević – bez obzira na to koliko je ja poštovao kao osobu ili političarku – govoriti u ime progresivne opozicije kada je do jučer dizala ruke za sve prijedloge Plenkovića i HDZ-a. Tu priču ja ne gutam, ona i ja nismo isto, kao i oni koji sjede na dvije stolice, pa je jedan član kluba zastupnika dio vladajuće većine, a ostali glume opoziciju. S njima nemam što raditi.”

Kad se podvuče crta, proizlazi da je Grbinu prioritet ovladati strankom, a da su Možemo i Puljak više zainteresirani za očuvanje vlasti u Zagreb i Splitu negoli za pripremu za parlamentarne izbore.




“Ja ne vidim tu ambiciju, ne vidim nekoga tko bi izašao i rekao ‘da, ja želim biti vođa’ i doći u poziciju da promijeni stvari u Hrvatskoj. Za takvo što trebate imati određenu dozu hrabrosti. Puno je ljepše biti dio oporbe, kao što to radi Most, primati plaće, galamiti na sva zvona i ne biti ni za što odgovoran. Za razliku od većine opozicijskih političara koji ne znaju što je odgovornost, bio sam 12 godina gradonačelnik, znam što znači izvršna vlast. To je nešto posve drukčije.

Znam da Plenkoviću nije lako, on je čovjek koji se bori, ali to čini na loš način. Kad sam bio prvi put izabran za gradonačelnika Samobora, 2009. godine, u izbornu utrku sam ušao kao autsajder. Mnogi su mi se smijali, govorili da to nije moguće, da je HSS mala stranka, a ja neiskusan – prije toga nisam čak ni bio u Gradskom vijeću… Bez ambicije nema ničega. Imam sad iskustva i iz opozicije i mogu otvoreno reći da ne želim primati plaću na teret poreznih obveznika i ‘spavati doma’, odnosno ne biti odgovoran. Često ljudi prozivaju, primate lijepe plaće, svi ste isti. Ne, ja nisam isti. Želim raditi za svoju plaću, a iz opozicije je to nemoguće.”

Kramarić kao primjer

Rekli ste da nije cilj sam po sebi srušiti HDZ, nego promijeniti način upravljanja Hrvatskom. Može li se to učiniti na način da se HDZ-u uzmu najveći gradovi (Zagreb, Split, Rijeka, Pula…) ako već ne ide rušenje na nacionalnoj razini?




“Kako mislite mijenjati način upravljanja, tako da se surađuje s HDZ-om? To je njihov problem ako misle da mogu. I ja sam bio gradonačelnik koji je bio opozicija u odnosu na vlast u državi, ali meni nije trebala ta suradnja. Uvjetno rečeno, i tada sam se ‘svađao’ s HDZ-om. Ali to je druga razina vlasti, ako netko nema ambiciju baviti se nacionalnom, nek’ se onda bavi lokalnom politikom.”

Zamjerate li “progresivnoj ljevici” tu pasivnost?

“Ma, ne zamjeram ja nikomu. Zalažem se i dugo sam govorio o tome da lokalni izbori ne budu ideološki, da političke stranke ne moraju ni sudjelovati na lokalnim izborima. Komunalne djelatnosti nemaju veze s ideološkom politikom koja se može voditi samo na nacionalnoj razini. Zato nam se i događa politički oportunizam, kao ‘moramo surađivati pa se nećemo svađati’. Na taj način Hrvatska se sigurno ne može promijeniti. Uostalom, gdje bismo završili da su tako razmišljali političari prije 20-30 godina kad su preuzimali vlast u Zagrebu, Splitu ili Osijeku. Imali ste jednog Zlatka Kramarića, ratnog gradonačelnika Osijeka, koji je bio u oštroj opoziciji prema Glavašu i HDZ-u, u opasnim vremenima kad je mrak gutao ljude. On nije kalkulirao, nego bio član najjače opozicijske stranke. Danas nedostaje hrabrih političara, to je moje mišljenje, a to što će netko čuvati vlast u Zagrebu misleći da će na taj način prosperirati Zagreb… Dok je HDZ na vlasti, ni jedan grad, uključujući i Zagreb, ne može prosperirati. Taj model treba promijeniti. Naš program koji ćemo predstaviti zove se ‘Nova republika’.

Dakle, mislimo da nam treba potpuna promjena jer se na ovaj, dokazano loš način, ne može voditi država. Mi smo u trideset godina izgubili milijun stanovnika, a demografska, zapravo dobna struktura stanovništva nam je u totalnom rasulu, među najgorima u svijetu. Mi izumiremo, osim nekoliko gradova i priobalja, država je prazna. Bez obzira na sve njezine manjkavosti, ja volim Hrvatsku i volio bih da moja djeca žive u civiliziranoj zemlji u kojoj sam rođen ja, moji roditelji, a ne da tu dođu ljudi koji će sa sobom donijeti novu civilizaciju. Nemam ništa protiv njih, nije to razmišljanje nekoga tko mrzi useljenike, ali mi smo premali da bismo primili dva milijuna ljudi jer će nas progutati. Ne želim da moji unuci budu dio drukčije civilizacije. Želim da i oni poput mene žive u Hrvatskoj u kojoj će se moći otvoreno kritizirati crkva ili religija, i ja radim to, a da ne strahujem da ću zbog toga završiti negdje odrubljene glave.”

Plan za emigrante

Na ovakvim stavovima – dežurni cinik bi ih nazvao antiimigrantskim – Beljaku bi pozavidio i neki desničar. No on ne smatra da je to ideološko pitanje.

“Nije riječ o temi desničar-ljevičar, riječ je o patriotizmu. Ja sam klasični ljevičar, ali to ne znači da sam partizan, jugonostalgičar ili titoist. To znači da ću se zalagati da u Hrvatskoj postoji socijalna pravda, da se oni koji imaju enormnu količinu novca oporezuju, a da se onima koji spajaju kraj s krajem porezi ukinu ili svedu na zakonski minimum. To je lijevi pristup ekonomskoj politici, a što se tiče hrvatskih nacionalnih interesa, to je posve drugo pitanje. Hrvatska bez migracija, useljavanja, i to značajnog, ekonomski ne može opstati. To je ‘jedan kroz jedan’. Samo je pitanje što želimo. Za razliku od drugih, imamo četiri, pet milijuna naših sunarodnjaka diljem svijeta, od kojih barem polovica živi u lošijim uvjetima nego u ovako lošoj Hrvatskoj. Želimo voditi takvu politiku – a ja ću je voditi ako nam birači daju povjerenje – da privučemo ljude našeg porijekla iz Južne Amerike, pa i SAD-a, gdje također ima sirotinje, u zemlju svojih djedova ili pradjedova koji će odmah prihvatiti Hrvatsku kao tolerantnu i slobodnu državu. U suprotnom, događat će se u Hrvatskoj – jer neminovno je da će nam netko doći, to je zakon spojenih posuda – da će nam doći oni koji imaju posve drukčije vrijednosti. I takve ljude treba prihvatiti, pomoći im, ali ne dopustiti da postanu većina i nametnu nam svoje sustave vrijednosti.”

Kad spominjemo desnicu, morali smo se dotaknuti i aktualnih političkih prilika u Europi. A tu trendovi, posebno u našem susjedstvu, govore da je desnica prvi izbor. Izuzev Slovenije, Mađarska, Srbija i Italija u posljednje vrijeme izabrali su – desno. Ipak, Beljak tvrdi da tu nema razloga za strah.

Medijska cenzura

“Italija je promijenila najviše vlada u Europi u posljednjih sto godina. Poznati su po tome, a isto tako su poznati da im je gospodarstvo jako udaljeno od politike. Možda i najviše u cijeloj Europi. Nastavit će oni taj kurs, bez obzira na to tko bio na vlasti, neofašisti, komunisti ili netko treći. Italiju drži malo i srednje poduzetništvo, opredijelili su se na taj model krajem 50-ih godina, i ondje to funkcionira. Da ima ozbiljnih političara koji bi vraćali ‘svoju’ Dalmaciju ili Istru, ja čisto sumnjam. I buduća premijerka Meloni je izjavu o pretenzijama na hrvatski teritorij dala prije sedam, osam godina, u međuvremenu je i ona ublažila retoriku i odustala od tih stavova. Uostalom, dio smo NATO-saveza i vjerojatno bismo trebali biti saveznici, a ne neprijatelji.”

Beljak je bio jedan od ukupno troje zastupnika koji su u Saboru glasali protiv primanja Švedske i Finske u NATO, no naglašava da to ne znači da ima negativne stavove prema toj asocijaciji.

“Bio sam zagovornik hrvatskog ulaska u NATO, prije svega da se spriječi mogućnost nekakvog budućeg vojnog sukoba. Zato sam se, uostalom, zalagao i za ulazak BiH i Srbije u NATO, no njih se najmanje bojim. Što se tiče te mogućnosti sukoba, ni mi ni Srbija nemamo ni resursa za vođenje rata. Čime ćemo ratovati, kamenjem? A sumnjam da danas i s jedne i s druge strane postoji motiv za ratovanje.”

Potom je objasnio svoj stav o Švedskoj i Finskoj, zbog čega je naišao na cenzuru brojnih hrvatskih medija.

“Posve druga stvar je širenje NATO-saveza na nezavisne države poput Finske ili Švedske. Kada je uspostavljen poredak nakon Drugoga svjetskog rata i dogovorom svjetskih moćnika podignuta ‘željezna zavjesa’, s razlogom su postojale države koje su bile neutralne. Među njima i Švedska i Finska, kao svojevrsne tampon-zone, a svojevrstan primjer toga su bile i Austrija i Jugoslavija.”

Najveći problem

“Padom SSSR-a taj se odnos poremetio, i to u korist Zapada. Ono što je najveća opasnost i razlog zašto danas imamo konflikt je prevencija potencijalnog političkog, ekonomskog, vojnog ili bilo kojeg drugog saveza između ‘slabe’ Rusije i Europske unije. To je najveći problem jer takva bi sila gospodarila cijelim svijetom. Teorija je to britanskog geopolitičara Mackindera o tzv. Heartlandu – tko vlada njime, vlada svijetom. Zato je došlo do Prvoga i Drugoga svjetskog rata, a nadam se i duboko vjerujem da to neće biti razlog za treći: na bilo koji način spriječiti spoj ruskih energenata, sirovina i beskrajnog prirodnog bogatstva s europskim znanjem, tehnologijom i razvijenošću. To je kombinacija protiv koje nema obrane. Budući da svijetom vlada SAD, vrlo je jasno tko želi spriječiti taj savez, a Ukrajinci su, nažalost, marionete koje ginu i ginut će jer sukob je daleko od kraja.”

Milanović sigurno nije ruski igrač, jamči Beljak

Zbog njegovih stavova Beljaka bi se lako moglo nazvati ruskim igračem, uostalom, i Milanović je zbog sličnih izjava dobio tu etiketu, no čelnik HSS-a samo odmahuje rukom.

“Nema ruskih igrača u Hrvatskoj. Odnosno, bilo ih je, no ili su propali na izborima ili su u Europskom parlamentu. Ne možete vi čovjeka koji je ograničenih mentalnih sposobnosti, da se nikomu ne rugam, pretvoriti u neku zvijezdu da iza toga ne stoji opasan novac. Čim se slavina zavrnula, ta priča je nestala. Milanović nije ruski igrač, sigurno, a ponajmanje sam ja.”

U tu kategoriju, ruskih igrača, svakako se ubraja i Viktor Orban, o kojem Beljak ima podijeljeno mišljenje.

“Orbana ne bih komentirao, niti bih se s njime uspoređivao. Lijepo je uzimati iz europskih fondova, razviti se, i onda govoriti ‘mi smo samostalni’, to nije fer. Ali on vodi svoju politiku i činjenica je da vodi mađarsku politiku, a hrvatsku politiku, osim Milanovića, ne vodi nitko. Ali Milanović nema izvršnu vlast, nego vrlo ograničenu.”

Orbanova politika prema Hrvatskoj mi se gadi

Bi li Beljak zamjerio Plenkoviću da vodi “orbanovsku politiku”, pitali smo ga za kraj.

“Ako bi to bilo u hrvatskom interesu, ne bih. Međutim, ako govorimo o hrvatsko-mađarskim odnosima, ne može se dogoditi da Mađarska posve preuzme hrvatsku energetiku. Briga mene što Orban radi u Mađarskoj, a ako odete u Pečuh ili Nađkanjižu, vidjet ćete policajce s dugim cijevima i prazne ulice, taj model me sigurno ne zanima. Ali brine me što postoje otvorene pretenzije prema hrvatskom prostoru na koje kod nas nitko ne reagira. U tom smislu Orbanova politika prema Hrvatskoj mi se gadi, dakle, tu sam izuzetno ‘antimađarski’ raspoložen, tim više što su okupirali našu energetiku preko kriminala, potplaćivanjem hrvatskih političara. U tom smislu ne mogu biti prijatelj s Mađarima ako oni nas nas gledaju kao svoju koloniju.”

Autor:Daniel Radman
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.