fbpx
Foto: Goran Mehkek / CROPIX

NISU GA HTJELI PRIMITI U BOLNICU, ‘MOLILI SMO IH CIJELI DAN!’ Kreće istraga zbog smrti novinara Vladimira Matijanića: Potresna ispovijest životne partnerice

Autor: N.K

U petak je preminuo novinar Indexa Vladimir Matijanić, a o njegovoj smrti oglasila se novinarka Indexa i njegova životna partnerica Andrea Topić. Na Facebooku je napisala objavu u kojoj je opisala kako su zvali hitnu deset puta i molili da se Vladimira hospitalizira, ali to nisu htjeli učiniti pravdajući se da njegovi simptomi ne ukazuju na potrebu za hospitalizacijom.

Njenu potresnu priču prenosimo u cijelosti, a kako doznaje Index, ministar Beroš potvrdio je da kreće istraga istraga.

“1. Isti tim hitne došao je dva sata prije, tražili smo ga vode u bolnicu, rekli su da ne treba jer su to normalni simptomi kovida


2. Hitni infektološki i liječnika na Infektološkom smo zvali desetak puta, tvrdili su da ne treba u bolnicu, iako smo uporno tražili da ga vode

3. Prvi dan kovida su nam u bolnici rekli da je u RH nestašica lijeka za sprječavanje težih posljedica kovida kojeg daju pacijentima kao što je on

Pišem ovo jer znam da bi on htio da se zna
Pišem ovo jer znam da bi on htio da se zna što se dogodilo. Naravno da nemam “ni atoma snage”, kako je on zadnjih dana ponavljao.

Ni atoma snage.

Ni razloga za život. Bez njega”

“Probudio se slabiji nego ikad”

U splitskoj bolnici su ga pustili da čeka barem dva sata. Rekao je da ima Sjogrenov sindrom i Infesticijsku bolest pluća te sumnju na još 2 autoimune bolesti, i da se zbog toga nije mogao cijepiti
02.08. ujutro rano rekao mi je da osjeća loše i da ima fibru, napravila sam mu kućni test na koronu i bio je pozitivan.




Sat vremena kasnije, oko 10h dovozim ga na Infektivni, hitni prijem, KBC-a Split gdje stoji barem dva sata čekajući da ga netko primi i pregleda. Nisu me pustili s njim, čekala sam u autu pored zgrade, u 12h šalje mi poruku da krenem i dolazim, govori mi da im je ispričao da ima Sjogrenov sindrom i Infesticijsku bolest pluća te sumnju na još 2 autoimune bolesti, i da se zbog toga nije mogao cijepiti i da su mu rekli da je trenutno nestašica lijeka kojeg daju teškim bolesnicima da izbjegnu teške komplikacije kovida i da mu to možda da li da imaju.

Da taj lijek nema KBC Split ni Klinika za infektivne bolesti Fran Mihaljević, ali da ga imaju da bi ga možda dali njemu jer je imunološki bolesnik i ima kovid, i da je bila nedavno onkološka pacijentica i da ga ni njoj nisu mogli dati jer ga nema. Tražio je da kažu kako se lijek zove da ga sami potražimo, rekli su da nije važno jer ga nigdje nema. Zvao je neke ljude koje zna i saznao da ga možda ima u OB Dubrovnik, preslab je bio za put do dolje, predložila sam mu da ja nazovem ravnatelja bolnice, rekao mi je da nipošto to ne činim, da nema šanse, da neće tako. Nismo uspjeli doći do tog lijeka.

Dva dana imao je temperaturu do 38.9 koju smo spuštali s dva Lekadola od 500, stavljala sam mu hladne obloge na glavu, davala vitamine, propolis, kuhala čajeve i juhe koje je tada još mogao piti. Nazvao je imunologinju i sve joj ispričao, ona mu je rekla da počne piti tablete za autoimune bolesti koje mu je prepisala, Dekortin, D vitamin jednom u 2 tjedna i nešto što štiti želudac, iako nije sigurno je li se riješio helikobaktera.




Otišla sam u ljekarnu po to, donijela, popio je drugi Dekortin na jutro kad je sve počelo.

Večer prije bio već slab, nije mogao do zahoda lako, užasno bi se uspuhao, hvatao za zidove, umorio u sekundu, svi su govorili da je to normalno. Zvali smo hitnu barem 10 puta u ova dva dana, ako ne i više. Sve s ciljem da ga prime u bolnicu.

Liječnik je rekao da Vlado nije imunokompromitiran, čak i da nije imunološki bolesnik jer Dekortin pije samo jedan dan
Kad smo ih tu večer zvali uputili su nas na liječnika na Infektivnom, ispričali mu sve. Rekao je da Vlado “nije imunokompromitiran”, čak i da “nije imunološki bolesnik zato jer Dekortin pije samo jedan dan”.

Koja logika?! Iako mu je Vlado uredno pobrojao svoje imunološke bolesti i one na koje se sumnja. Vlado nije vjerovao što čuje, puštao je tu snimku iznova na mobitelu jer njegov mobitel zbog posla ima snimač koji radi automatski. Naravno, pitao je da ga prime u bolnicu i ovaj na liniji je rekao da nema potrebe.

Probudio se slabiji nego ikad. Dvaput sam zvala infektološki, nitko se nije javio. Treći put se javila žena i rekla da nije za bolnicu, da neka piša u lonac

Ujutro, 5.8. probudio se slabiji nego ikad. Pojeo je pola zobene kaše. Kavu nije takao, čaj isto. Nije mogao jesti ni piti. Nije mogao stajati uspravno. Ni sjediti. Ni ležati. Nije mogao do WC-a. Nazvala sam hitni infektološki, dva puta, nitko se nije javljao, iz treće se javila žena, rekla da je sad stvarno gotovo i da ne može samostalno ni jesti ni na zahod i rekla mi je, citiram, “nije to za bolnicu, neka piša u lonac kraj kreveta onda prolijte u zahod”.

Uporno govorili da je sve normalno

“Skuhala sam mu juhu. Nije je mogao jesti. Nije mogao doći za stol i sjesti, nije mogao sjesti uspravno na krevetu ni ležati, toliko sam ga nagovarala da nešto pojede da sam ga dovela do iznerviranosti što je jako teško s njim i sa mnom, na mene se svih ovih godina nikad nije naljutio. Stavila sam mu juhu u šalicu i prislonila usnama i naginjala. Uspio je popiti pola.

Zvala sam hitnu opet. Počeo je iskašljavati bronhijalnu sluz, to me zabrinulo: “50 godina, Sjogren, infesticijska bolest pluća, autoimune bolesti, nije se cijepio, treći dan kovida, ne može se pomaknuti nimalo, bol u mišićima neizdržljiva, iskašljava sluz”, vlaški sam dodala i “otežano diše” samo da ga već jebeno vode jer je iz aviona jasno da mu treba stručna pomoć, na što je Vlado slabašno dobacivao “ma nisam”, hitna je rekla “gospođo to je sve normalno. Jedino ako ne može disati dovozi se u bolnicu”.

Ona koja je ranije rekla neka piša u lonac sad kaže da je sve to normalno
Zvala sam infektološku hitnu i tamošnjeg liječnika, javila se ona što je savjetovala ranije da piša u lonac, rekla je da je to sve normalno, Vlado i ja smo rekli da želimo hospitalizaciju, da inzistiramo da ga vode, ona je rekla “a to ovisi o vama, hoće li vas hitna htjet pokupit, ali to su sve normalni simptomi”, rekli smo da želimo da dođu po njega. Zvala sam 194, opisala sam po stoti put sve simptome. Tim je došao oko 13.40h, dvoje tehničara, dali su mu injekciju, rekla sam ga vode, rekli su da “nema potrebe, to su normalni simptomi, nek pije tekućine i jede slane štapiće”. Točno tim riječima.

Reakcija je došla prekasno

Rekla sam da ne može piti. Ni jesti. Da je preslab i za to, pogledali su me blijedo. “A neka se natjera”, rekli su. Rekla sam da ne može. Vlado je zamolio da mu daju infuziju. Rekli su da se to samo u bolnici daje. Kasnije kad su drugi put došli bogami su imali infuziju u torbi, ali je bilo prekasno. On se nije mogao pomaknuti ni centimetra već prvi put kad su bili tu. Niti centimetra.

Tehničar ga je morao pomoći privaliti na bok da mu da injekciju. Vlado je pitao zašto se luđački znoji i hladan je, a nema fibru. Tehničar mu je rekao da je to od Lekadola. Posteljina je bila u lokvama. Brisala sam ga ručnikom i maramicama.

Nakon niti dva sata, stojim u kuhinji i čujemo njegovo “upomoć”. Dotrčavam, vidim da su mu stopala plava, dotičem ih, hladna su, jasno mi je da nema cirkulacije uopće. Lice mu je sivo, kao da nema krvi, ni kisika. Jedva mi govori “ne mogu disat”. Zovem hitnu da dolaze isti tren i da ne može disati. Sjećaju nas se, kako i ne bi, kažu da će ga sada odvesti u bolnicu.

Oni dolaze nakon, a možda i 20 minuta, pakiram mu stvari za bolnicu, on leži, hropće, ubrzano diše, postaje sve plaviji. Oni dolaze, isti tim od prošli put, on je još pri sebi, ali se i dalje ne može micati, užasno mu je, govore mu da se dovuče do jedne strane kreveta da ga posjednu u stolicu i odnesu. Ne ide.

Nije mogao disati

U to ga jedan tehničar hvata za noge i drži ih u zraku, govori “ovo će mu podić tlak”, ali on postaje sve bljeđi, dovlače ga na lancunu na onu stranu kreveta bliže stolici, vidim da mu je glava klonila u čudan položaj, kao, zabačena je, vičem “u ovom položaju ne može disat!!”, kažu “ma može”, uhvatim ga za ruku, govorim mu da će sve biti u redu, da će ga odvesti u bolnicu, on me pogleda i preokrene oči i zaspe zauvijek.

Tad tehničar poviče na uređaj kolegi “ostavi nosila, donesi reanimacijsku!”.

Oživljavali su ga možda i sat vremena.

Urlikala sam, izbacili su me iz sobe. U njegova pluća su zrak pumpali isti ljudi koji su sat, dva prije rekli da mu nije ništa i da ne treba u bolnicu
Urlikala sam. Izbacili su me iz sobe i zatvorili vrata, čula sam zvuk pumpe kojom su valjda pumpali zrak u njegova pluća. Isti ljudi koji su sat, dva prije rekli da mu nije ništa i da ne treba ići u bolnicu.

Iz istog hrvatskog zdravstva koje mu je reklo da je nestašica lijeka za pacijente kao što je on, za one koji se ne mogu cijepiti jer imaju autoimune i druge bolesti.

Zašto ga nisu odveli u bolnicu i dali mu taj jebeni lijek? Zašto obiteljska doktorica ne radi?
Zašto ga nisu odveli u bolnicu kad smo ih cijeli jebeni dan molili? Zašto mu nisu dali taj jebeni lijek?

Zašto kurčeva obiteljska doktorica ne radi ili nema zamjenu na Dan pobjede?

Ne želim tugu (tuga je previše blaga riječ), pretvoriti u gorčinu ni tražiti krivca, ali neke se činjenice moraju znati.

Ništa mi ga ne može vratiti. Moje sve
Meni ništa njega ne može vratiti.

Ni meni, ni njegovim divnim roditeljima sina jedinca.

Moju voljenu. Mog Kvakana. Mog Charlie Browna. Moje Sve na svijetu. I šire”, napisala je Andrea Topić.

Autor:N.K
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.