NAVIJAČ KOJI JE U PETRINJU DOŠAO I PRIJE POTRESA! Država nije znala kako koordinirati nas i silu volontera: ‘Mi koji stvaramo problem to riješimo u četiri sata’

Autor: 7dnevno/ Iva Međugorac

Srce veliko kao Sljeme, tako su svojedobno opjevani navijači zagrebačkog Dinama, ti “zločesti plavi dečki” koji nam svako malo daju lekcije iz nesebičnosti i solidarnosti. Premda nerijetko na udaru kritika, momci iz svih navijačkih skupina diljem Hrvatske uvijek su na prvoj crti kada je najpotrebnije. 

Tako su se na prvoj crti našli nakon razornog zagrebačkog potresa, spašavajući rodilje iz razrušene Petrove bolnice, na prvoj su crti i u brojnim humanitarnim akcijama, kada se o njima ne piše toliko, kada treba darivati krv, kada treba pomoći potrebitima. Iako i sami svjesni da se o njima piše i govori tek u kontekstu nestašluka s tribina, oni od svoje misije ne odustaju, ne vole se eksponirati, nisu skloni davanju izjava, ne rade selfieje, oni jednostavno stoje na raspolaganju jer smatraju da tako treba biti. 

Stopama svojih očeva koji su po Baniji ratovali, hrvatski navijači krenuli su i ovih dana spašavajući ovaj kraj od razornog potresa. Ti su mladići nesebično obišli stotine ljudi, čistili razrušene ulice i probijali se tamo gdje nitko drugi nije mogao doći. Dok su oni tako vodili svoje ulične borbe za običnog čovjeka, na pik ih je uzeo Trut, prvi čovjek Civilne zaštite, prozivajući navijačke skupine za pijančevanje, nasilje i ometanje. Što je Trut rekao u ovoj našoj priči manje je važno, mi smo riječ odlučili prepustiti Brunu Lerotiću, navijaču zagrebačkog Dinama, poznatom pripadniku Bad Blue Boysa, ali i humanitarcu koji danima bdije nad petrinjskim krajem. Kako kaže, otkako je potres pogodio ovaj kraj, on sve manje spava, a sve više obilazi ljude kojima je pomoć prijeko potrebna. 

Odmah na početku nam naglašava kako on ne govori u ime cijele udruge navijača, već s nama dijeli svoje osobno iskustvo. Bruno se u Petrinji zatekao baš na dan potresa, no to nije bio samo splet okolnosti. “Mi smo tom kraju počeli pomagati prije nekih mjesec dana, kada smo prvi put odnijeli donaciju hrane u vrijednosti od 30 tisuća kuna. Nosili smo to u Petrinju i Sisak jer je to kraj koji je odavno pogođen siromaštvom. Onda, nakon onog blažeg potresa, odlučili smo i drugi put otići s donacijama da vidimo kakva je situacija”, objašnjava Bruno i govori kako ih je stravičan potres pogodio odmah na ulazu u Petrinju. I nakon toga je uslijedio horor koji ga drži budnim danima.




Strašan prizor

“Prvo što smo vidjeli bilo je tijelo djevojčice od 13 godina, pokojne Laure. Na nju je pao cijeli jedan dio zgrade. Od toga trenutka pakao ondje ne prestaje. Mi se ne hvalimo, ne dižemo se u nebesa, jednostavno smo bili prvi u tom gradu u tom trenutku, uz par volontera. Nije bilo policije, vatrogasaca ni vojske”, objašnjava Bruno i dodaje kako su odmah pitali kako mogu pomoći, na što im je jedna djevojka odgovorila kako u Petrinji postoji plućna bolnica u kojoj je smješteno 30-40 slabo pokretnih staraca te da je malo vjerojatno da će se netko za njih pobrinuti. 

“Na to je nas šestero uskočilo odmah u tri kombija u kojima smo bili i krenulo prema toj bolnici i na ruke smo s drugog i trećeg kata iznijeli tih 40 staraca. Morali smo jako paziti, dio njih je bio spojen na respiratore te smo doslovce imali dvije, tri minute. Kada smo ispraznili tu bolnicu, tu nas je zatekao drugi potres od kojeg je sve popadalo po nama, cijela bolnica je iznutra praktički srušena – žbuka, zidovi, uređaji… Spasili smo što se spasiti da, izvukli smo te ljude i vratili se u centar grada”, prisjeća se naš sugovornik tog turbulentnog dana. 




Nakon dolaska u centar Petrinje opet se sreću s prolaznicima koji su ih upozorili i na to da postoji starački dom za koji se vjerojatno nitko neće pobrinuti. Odmah su se zaputili onamo kako bi pomogli štićenicima, kojih je bilo pedesetak, te ističe da su pred dom stigli otprilike tri sata nakon potresa. Tek su ondje prvi put vidjeli vojsku. “Ispred doma je bila vojska i tih 50-ak staraca koji su bili raspoređeni po livadi. Došao sam do jednog vojnika, nisam ni znao tko zapovijeda, no oni su doslovce nas pitali što bi sada trebali raditi. To je živa istina. Prišao mi je vojnik i pitao me što mislim da bi bilo dobro da učine sljedeće“, kaže Bruno. Dodaje kako cijelog tog kobnog dana nije vidio ni jednu osobu u gradu koja je upravljala ljudima i držala ih pod kontrolom.

Svjestan je Bruno i kritika upućenih na račun volontera koji su dobronamjerno htjeli pomoći. Kaže kako mu je jasno da su dvije, tri tisuće pomagača – među kojima su bili ljudi iz Crvenog križa, vatrogasci, policija, vojska, navijači, prodavačice iz dućana – ogroman broj te da je netko trebao početi donositi odluke. “Tu je zakazala Civilna zaštita ili nemam pojma tko. Netko tko bi stao i rekao: ‘Slušajte, vas sto lijevo idite u dom, vas sto u vojarnu, vas sto u bolnicu’. Svi su stajali u mjestu, nismo znali što raditi, a potresi su udarali.” 

Gdje je država

Bruno i danas cijele dane provodi u Petrinji i okolici. “Mi smo zadnjih šest, sedam dana ondje po deset, dvanaest sati. Odem u Zagreb navečer, imam obitelj i sve, prespavam i vratimo se. Evo, upravo sam kupio tri kamp-kućice i hrane za 20 tisuća kuna i sad opet idemo onamo do navečer. Mene zanima što bi bilo da nas, a tu ne govorim samo o sebi nego i o ljudima koji su zajedno s nama na terenu, što bi se događalo da nas 2000 nije tamo po tim selima. Zar država ne reagira zato što smo mi tamo? Trebamo li svi mi stati i povući se jedan dan da vidimo što će oni učiniti? Zašto se čekalo šest dana da se proglasi katastrofa, dok su ljudi spavali u blatu, nisu imali što obući ni jesti”, pita se ovaj navijač i humanitarac te naglašava kako su oni, uza sve ostalo, na prvoj crti susretali i one koji su pljačkali kako humanitarnu pomoć, tako i žrtve potresa. 




Svaki dan su ljudi ondje pljačkani, otuđivana im je imovina, hrana, donacije i sve, a nitko nije reagirao na to. Ima toga, znam iz prve ruke, govorim o onome što sam vidio. Ne baziram se na Facebooku, ne čitam novine i ne gledam vijesti jer ne stignem. Ne! Ja sam to vidio na svoje oči i spriječili smo ih nekoliko, mi spavamo s tim ljudima. Zašto mi na ulazu u svako selo kroz koje prolazimo srećemo 20-30 policajaca, zašto nisu raspoređeni”, apelira Bruno na organizaciju. 

Njegova humanitarna akcija dosad je donirala hranu vrijednu oko sto tisuća kuna, a onda je, kaže, još moraju čuvati od krađa. “Mi smo dosad kupili desetak kamp-kućica i dobio sam oko 20 kućica u donaciji, što smo podijelili. Mene ljudi pitaju zašto skupljate za kamp-kućice kad ih možemo smjestiti negdje drugdje, ali ti ljudi ne žele otići zato što će im domovi biti ispražnjeni, bili oni porušeni ili ne, ti domovi će ljudima biti ispražnjeni. To je njihov dom, oni ne moraju bježati iz svojeg doma bojeći se za svoju imovinu i svoju stoku. Ljudi bi se trebali osjećati sigurno nakon svega ovoga”, naglašava ovaj navijač pa pun emocija nastavlja svoju priču. 

“Ne moraju nam dati odriješene ruke da mi pravimo reda kao da smo mi ne znam što, superheroji, ali bi trebali barem stati uz nas i poslušati nas, a ne postavljati se na nas i svađati se s nama putem medija. Pozvao bih bilo koga od njih da dođe sa mnom, prespavat ćemo noć u blatu gdje ljudi spavaju”, poziva Bruno i prepričava strašne priče s terena.

U jednom su trenutku u Strašniku upoznali obitelj koja ima tridesetak članova. Napravili su šator 150 metara u šumi i u provaliji dubokoj pet metara, u blatu. Priču o ovoj obitelji objavio je na Facebooku, a za 20 minuta se pred njihovom kućom našlo pet kamp-kućica u koje su ih mogli preseliti. Digli su im i šator i podest, sve to u četiri sata. “Mi koji stvaramo problem, mi to riješimo u četiri sata. Gdje su rezerve, gdje su ti agregati? Ja znam da su se dogodile još dvije katastrofe ove godine, znam da smo imali potres u Zagrebu. Ali opet, zar je 200 kontejnera sve što Hrvatska ima? Mislim, on košta 20 tisuća kuna. Koliko ja znam, Crveni križ je dobio 36 milijuna kuna donacija samo za ovaj potres. Koliko možemo kupiti kontejnera za 36 milijuna kuna? Mislim da svaki građanin u Hrvatskoj može dobiti jedan”, kaže naš sugovornik. 

Apel građanima

Uvjeren je, međutim, da se ništa od toga neće dogoditi. “Jako su tu zakazali, što god sad govorili i divljali, to nema smisla. Nema smisla ni da se sada bakćemo njima jer treba tim ljudima pomoći”, upozorava ovaj osebujni navijač koji je ovaj razgovor iskoristio i kao priliku da pošalje bitan apel građanima. “Ljudi moraju smanjiti doživljaje na društvenim mrežama, rade jako veliku buku, dijele stare objave koje su odavno riješene. Shvaćam da svi gore od želje da pomognu, ali samo još više odmažu, svi skupa trebamo stati na kočnicu. Ljudi ondje ispaštaju zbog te naše želje da pomogneno, a zapravo odmažu. Ne treba slušati Civilnu zaštitu i to, oni su dokazali da su neprovjereni, ali svatko od nas zna čovjeka koji je ondje. Javite se tom čovjeku i pitajte kako mogu pomoći”, govori Bruno s terena koji je na njega emotivno i ljudski ostavio ogroman trag. 

“Najgora stvar mi je definitivno ona za koju mislim da je se nikada neću moći riješiti. Kada god pokušam zaspati, počne nervoza, znojim se i plačem. To je ta curica koju smo vidjeli kada smo ušli u grad, koja je bila ispod 200-300 kilograma cigle. To njezino beživotno tijelo i jecaji mame koji su parali cijeli grad. Dok smo išli do plućne bolnice, još smo čuli njezinu mamu”, govori Bruno, kojem je poginula curica cijelo vrijeme pred očima. Druga najgora situacija, dodaje, bio je starački dom s ljudima koje su svi otpisali prije pola godine, koji leže ondje i čekaju da umru, bez ikakve reakcije na licu dok su ih nosili. 

“To su definitivno dvije stvari zbog kojih se stalno vraćam onamo, zbog kojih ću se svaki dan vraćati sve dok to ne riješimo, pa makar to trajalo godinu dana. Svaki put kad pomislim ajde, danas ću ostati doma, trebam obaviti neke druge stvari, sjetim se da sam obećao tim ljudima da će biti OK i jednostavno ne mogu prekršiti tu svoju riječ”, emotivno i na rubu suza priznaje nam ovaj dečko koji se u svojoj misiji susreo sa stotinama ljudi različitih profila. 

Ljudi koji ih, premda su i sami tužni i ugroženi, s oduševljenjem dočekuju. “Ima dosta slučajeva da im je neugodno primiti hranu ili vodu, ono najosnovnije što im nosimo. Imate tu dosta sela u kojima nitko nije bio godinama ni prije potresa, nije to problem samo sada. Ljudi vide zagrebačke registracije na našim autima, izlijeću van i mole nas da im damo bočicu vode, mole nas komad kruha. To nisu ljudi koji mole novac, tisuće sam ih prošao ondje i nisam čuo ni jednog da traži novac”, govori Bruno i dodaje da je veliki dio ljudi velikodušan. Događalo mu se da čovjeku daju vrećicu hrane i vode, a on je otvori i kaže da će je odnijeti susjedu. “Njemu je, dakle, prvo palo na pamet da je susjed jučer rekao da nema vode, on je vidio dvije veće boce i rekao da će jednu odnijeti susjedu, oni tu patnju dijele svi skupa”, tvrdi naš sugovornik 

Veliki humanitarac

Bruno se već 15 godina bavi humanitarnim radom i nastoji pomoći ljudima. “U početku sam na ulici pronalazio ljude koji su gladni i žedni. Svaki dan prolazim istu rutu od doma do posla i jednostavno viđam iste ljude, na istim mjestima i pomažem im na licu mjesta. Sada nekima znam imena, slavimo im roćkase. Nikada nisam radio preko udruga, nikada ne bih tako ni radio – vidim, stanem i pomognem. Čovjek čovjeku! Kako je majka Tereza rekla: ‘Nemojte čekati vođu, pomozite čovjek čovjeku'”, kaže Bruno. 

Priča i o tome kako je počeo pomagati ljudima. Zna, kaže, kako je to biti gladan, no u jednom je trenutku počeo raditi i zarađivati velik novac pa je brzo poletio. Krenuo je krivim putem, ali je shvatio da griješi te da se mora vratiti na ispravan put. “Tu sam počeo od sebe odvajati da bih pomogao drugima, cijela poanta je bila da to ljudi vide. Prvo što ljudi pomisle o meni kada me vide na cesti, mladog i tetoviranog, da me treba izbjegavati. Ali onda vide i da ja stanem na cesti, pozovem beskućnika u dućan da mu kupim nešto za jelo i stisnem mu ruku. Puno ljudi mi se pridruži i pita mogu li sudjelovati sa mnom i pomoći nekome. To mi je bila poanta priče, šalji dalje”, kaže Bruno skromno te dodaje kako je njegov cilj bio pomagati ljudima i motivirati druge na isto. 

U toj njegovoj priči s ceste prisutne su, dakako, i tribine, voljeni Dinamo i odlasci na utakmice. “Dinamo je bio tu od mojih nekih 13-14 godina, počeo sam tražiti nekakav izlaz iz problema koje sam tada imao u životu, sa 15 godina krenuo sam na utakmice, vidio dečke na stadionima. Gledao sam na njih kao na neku grupu u kojoj bih ja sebe mogao učiniti čovjekom. Ti ljudi otpočetka su bili za slabije, za pomaganje, davanje krvi, prvi su išli na crtu kad je rat, potres, poplave. Te sam ljude gledao s divljenjem i htio sam da imam tu moć da pomognem drugima, slučajno sam izabrao njih i naučio da možemo djelovati zajedno, pomoći, svi mi imamo neke loše strane, ali to je poanta”, kaže Bruno.

Navijač u srcu

S navijačima Dinama proputovao je cijelu Europu, nekoliko puta i Hrvatsku, ali danas ne odlazi toliko na utakmice. Ipak, ostao je blizak s tim ljudima koji su i njemu pomogli kada mu je bilo teško pa sada on i prijatelji pomažu drugima. Facebook i društvene mreže koristi da bi napunio tuđe tanjure, kaže nam figurativno, a svi oni koji žele pomoći stradalima u potresu mogu ga pronaći upravo na društvenim mrežama. Premda zatrpan porukama, revan je i voljan svima pomoći pa ćete preko njega i izravnog javljanja najlakše osigurati ono što ste naumili dati potrebitima. 

I ne, Bruno u ovome nije sam, uz njegove vjerne dečke potporu mu daje cijela obitelj, pa i zaručnica. “Imam obitelj, svoj posao sam pokrenuo, to sam sada malo zapostavio, ali nema veze. Oni koji mi pružaju podršku znaju u što su se upustili sa mnom, znaju da je to velik dio mene”, objašnjava i dodaje kako ga nećete naći u noćnom klubu ili na cesti. “Najbitnija stvar mi je na kraju dana da je mama ponosna, znam da me podržava, da vjeruje u mene. A zaručnica vozi za mnom. Nema kod nje stajanja, ona je i prije sudjelovala, pomagala je u terapijskom jahanju s djecom, shvaća što radim, shvaća da je dobro to što radim, da ne radim ništa kontra nas”, zaključuje naš sugovornik, navijač i humanitarac Bruno Lerotić. I što drugo na koncu na sve ovo reći nego – dečki, hvala vam na svemu. 

Autor:7dnevno/ Iva Međugorac
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.