Photo: Slavko Midzor/PIXSELL

NAKON SLUŽBENE SVEČANE PRISEGE POLOŽIO JE DRUGU, TAJNU PRISEGU: Ključna Bajićeva uloga u procesu kriminalizacije Domovinskog rata

Autor: prof. dr. sc. Josip Jurčević / 7dnevno

U prošlom nastavku feljtona prikazane su povijesne okolnosti 2001./2002. u kojima je dotad marginalni M. Bajić munjevito uzdignut na iznimno moćan položaj glavnog držanvog odvjetnika te način na koji su pozadinski protuhrvatski interesi “zapakirali” M. Bajića, pomoću skandalozne i za njega trajno kompromitirajuće optužnice koju je podigao za slučaj Lora. Prikazana je i opsežna medijska optužnica u kojoj su jasno najavljeni širi ciljevi i dosezi slučaja Lora. U tom smislu posebno je znakovit i tipičan agitpropovski način tadašnjeg javnog (medijskog i političkog) idealiziranja M. Bajića, u kojem su također zorno najavljeni i protuhrvatski interesi kojima je M. Bajić prisegnuo i kojima će (pre)dugo služiti.

Idealizirano prikazivanje Bajića u medijima koristilo se i krajnjim banalnostima, kako bi se suzbilo bilo kakvo ozbiljnije probleamtiziranje njega samoga i njegove optužnice u slučaju Lora. Govorilo se čak kako navodno postoje i drugi kandidati za položaj glavnog državnog odvjetnika, ali se nikada nije saznalo tko su oni. Učestalo se javno ponavljalo da je glavni dokaz izuzetne sposobnosti, zasluga i prednosti M. Bajića pred ostalim (nepoznatim) kandidatima bio u otvaranju i podizanju optužnice u slučaju Lora. Posebno je i više puta javno naglašavano da je Bajić od početka istražnog postupka u slučaju Lora navodno “bio izložen stalnim prijetnjama i uznemiravanjima”, koje su navodno “bile poprilično maštovitog sadržaja”, no “Bajić nikada nije zatražio policijsku zaštitu niti je prezao od nastavka procesuiranja predmeta protiv osmorice”.

Radi stvaranja slike nadnaravno hrabrog i poželjnog Bajića, mediji su bajali kako on, usprkos tim navodno velikim opasnostima, bez ikakve zaštite svakodnevno “u splitskom Getu ispija kave s prijateljima”, te je navodno “u splitskim novinarskim krugovima izuzetno cijenjen i uvažavan”.

Osim intenzivnog medijskog veličanja M. Bajića, moglo se i iz drugih događaja prepoznati da je Bajić veliki projekt unutarhrvatskih i izvanhrvatskih struktura koje protuhrvatski upravljaju Hrvatskom. Niz istaknutih vladajućih i oporbenih političara natjecao se tko će ga više javno hvaliti. Tako je i tada oporbeni Vladimir Šeks u travnju 2002. ponosno isticao kako je on (Šeks) “još 1992. godine, kada je kao tadašnji javni tužitelj ustrojavao i Vojno tužiteljstvo, postavio Bajića za vojnog tužitelja jer je imao reference koje su toj poziciji odgovarale”, iako je na tu dužnost Bajić, 1992., stvarno postavljen rješenjem minstra obrane Gojka Šuška.

Bajić je jednoglasno prošao na saborskom odboru, a njegovo je imenovanje na sjednici Sabora prošlo bez većih problema. Oporbeni Šeks je i u saborskoj raspravi izjavio da “Bajić sigurno ima reference za obavljanje dužnosti glavnog državnog odvjetnika”. Nije uvaženo upozorenje saborskih zastupnika Ante Kovačevića i Ljube Ćesića Rojsa koji su izrazili sumnju u Bajićevu “demokratsku i ljudsku dimenziju” te ga otvoreno prozvali za “veleizdaju jer je kao splitski državni odvjetnik u slučaju Lora surađivao s četnicima i svjesno radio na štetu osumnjičenih hrvatskih branitelja”.

Za Carlu spreman!

Dva tjedna nakon što je Sabor donio odluku o njegovu imenovanju, Bajić je 8. svibnja 2002., pred predsjednikom Sabora Zlatkom Tomčićem i u nazočnosti brojnih dužnosnika položio svečanu prisegu na mjesto glavnoga državnog odvjetnika. Međutim, iznimno je znakovita činjenica da je Bajić “u prvoj rečenici” nakon službene svečane prisege položio i drugu – tada tajnovitu – prisegu, koja je u godinama koje su slijedile postala potpuno prepoznatljiva.

Bajić je tada ushićeno javno rekao da je “Državno odvjetništvo u cjelini spremno od Haškog suda preuzeti sve slučajeve počinjene u Hrvatskoj” te da će “odmah zatražiti sastanak s glavnom haškom tužiteljicom Carlom del Ponte kako bismo se dogovorili o detaljima”. Medijski dio Haške mreže u Hrvatskoj očigledno je bio oduševljen tako jasnim i glasnim Bajićevim prisezanjem Carli del Ponte, tj. koncepciji Haškog tužiteljstva, te su novinski izvještaj okitili velikim slavodobitnim i znakovitim naslovom: “Za Carlu spreman”, a u podnaslovu su zaključili kako je “time domovinski marketing perfektno odrađen”.

Nakon toga, u Hrvatskoj nažalost već godinama svjedočimo ključnoj ulozi “za Carlu spremnog” M. Bajića u procesu sve intenzivnije institucionalizirane kriminalizacije hrvatskoga Domovinskog rata, na suludoj tezi Haškog tužiteljstva o navodnom “udruženom zločinačkom pothvatu” na kojem je stvorena i obranjena samostalna hrvatska država. Progoni, uhićenja i montirana suđenja hrvatskim braniteljima u Haagu te u Hrvatskoj i okolnim zamljama, uz istovremenu aboliciju ratnih zločinaca srbijanskih agresora, imaju osnovnu svrhu u izjednačavanju agresora i žrtve te u dekonstrukciji svih političkih i identitetskih postignuća hrvatskoga Domovinskog rata.

Tijekom toga skandaloznog sustavnog posla, u kojem je sudjelovao i niz čelnika glavnih tijela državne vlasti u Hrvatskoj, uzdizali su se i padali predsjednici RH, predsjednici Vlade RH, ministri i nizovi drugih, dok M. Bajić neprekidno traje, povećavajući svoju moć i nadzor u sve obuhvatnijoj i razornijoj hrvatskoj korupcijskoj mreži. Stoga se za konkretno suočavanje s načinom djelovanja hrvatske korupcijske mreže te ključnom ulogom M. Bajića u njoj treba vratiti prikazu razvoja pravosudne dimenzije slučaja Lora, s kojom je Bajić neraskidivo povezan.

Čudni podnesak

Nepunih mjesec dana prije imenovanja M. Bajića za glavnog državnog odvjetnika (27. ožujka 2002.), a na temelju Bajićeve optužnice, produljen je pritvor osmorici optuženika u slučaju Lora. Rješenje o tome donijelo je izvanraspravno Vijeće županijskog suda u Splitu (koje je bilo sastavljeno od predsjednika suda Igora Benzona kao predsjedavajućeg Vijeća te sudaca Slavka Lozine i Arijane Bolanče), a u kratkom obrazloženju kojim se opravdava produljenje pritvora potpuno neutemeljeno je navedeno da su okrivljenici “zaustavljali civilne osobe koje nisu sudjelovale u ratnim djelovanjima”.

Tada je u tom pravosudnom procesu uslijedio neočekivan događaj. Pred Županijskim sudom u Splitu se, 5. travnja 2002., pojavio podnesak koji je potpisalo svih 11 branitelja (Joško Čeh, Slobodan Mikulić, Evelin Tonković, Andrija Radić, Rene Laura, Doris Košta, Željko Olujić – zamjenica Marija Perić, Željko Gulišija, Vinko Ljubičić, Frane Gorjanc i Ankica Luetić) osmorice optuženih.

Podnesak je bio iznimno kratak (pet redaka teksta) i iznimno zanimljiv, a glasi: “Iako protiv ove optužnice ima razloga za podnošenje prigovora, a isto tako i razloga za žalbu protiv rješenja o produljenju pritvora, ovim podneskom branitelji izjavljuju da se odriču prava na prigovore i podnošenje žalbi, u suglasnosti sa svojim branjenicima, a radi ubrzanja ovog postupka, te mole sud ovaj predmet odmah rasporediti raspravnom sucu te odrediti ročište za glavnu raspravu”. Na temelju podneska sudac S. Lozina 11. travnja 2002. donio je rješenje o odbacivanju prigovora i žalbi kao “nedopuštenih”, jer su se okrivljenici odrekli “prava na prigovore i podnošenje žalbi i u odnosu na optužnicu i produljenje pritvora”.

Ovaj čudni predraspravni podnesak, kojim su se optuženi odrekli svojih temeljnih prava, u potpunoj je suprotnosti s voljom koju su okrivljenici iskazivali cijelo vrijeme prije i nakon podneska, da se ne osjećaju krivima i da optužnicu drže neutemeljenom. Motiv branitelja je, izgleda, bio u očekivanju ubrzavanju sudskog postupka, što se nije dogodilo jer se na početak suđenja čekalo više od dva mjeseca, iako je već nakon desetak dana Lozina postavljen za predsjedavajućeg suca u raspravnom vijeću.

Pokazalo se da je podnesak koristio jedino Bajiću, koji je uoči svojeg imenovanja izbjegao neugodno propitivanje skandalozne i neutemeljene optužnicu u slučaju Lora. Dogovor o čudnom podnesku očigledno je bio rezultat neformalnog dogovora između Bajića i odvjetnika optuženih, među kojima je Bajiću posebno blizak Ž. Gulišija, koji je u odvjetnike došao iz jugokomunističkog represivnog sustava.

Pritisci Haške mreže

Bajić je imenovanjem na položaj glavnog državnog odvjetnika formalno prestao pred sudom zastupati optužnicu u slučaju Lora, pa je za svojega državnoodvjetničkog nasljednika u Splitu i u zastupanju optužnice odabrao Michelea Squiccimarra. Nije nevažno pripomenuti da je Squiccimarro posinak Bogdana Petrovića, jugoslavenskog oficira i vojnog liječnika u Vojnoj bolnici JNA u Splitu.

Glavna rasprava u slučaju Lora započela je tek 10. lipnja 2002., pred sudskim vijećem u sastavu: S. Lozina (predsjednik vijeća), Snježana Rudan (članica vijeća-sudac), te tri suca porotnika (Jozo Gudelj, Smiljana Babić i Petar Zovko) i dva dopunska suca porotnika (Marija Matusinović i Tanja Marinković Zekić). Sudska rasprava je – s različito motiviranim prekidima – trajala pet mjeseci, tj. do sredine studenoga 2002. Zapisnici sa sudskih rasprava su dugi i zanimljivi jer su saslušavani mnogobrojni i različiti svjedoci i izvođeni su brojni dokazi.

Još su zanimljiviji bili brojni i žestoki medijsko i politčki pritisci koji su svakodnevno bili usmjerani na slamanje sudskog vijeća, a pritiscima su upravljali moćni interesi Haške mreže. Na takvu situaciju reagirao je i okrivljenik Emilio Bungur, koji je na glavnoj raspravi 19. lipnja 2002. uputio oštar prosvjed “zbog jučerašnje izjave predsjednika Vlade Ivice Račana” koji je izravno rekao “kako nije zadovoljan razvojem situacije u slučaju Lora”. Bungur je na sudu između ostalog naglasio: “Pitam se čemu ovo devetomjesečno mučenje u zatvoru kada mi predsjednik Vlade uskraćuje pošteno suđenje. Zašto jednostavno nije poslao svoje egzekutore s Bleiburga i iz Udbe. Oni su još živi i slobodni i na raspolaganju”.

Budući da Haška mreža do tada nije uspostavila čvrst nadzor nad sudskim vijećem i situacijom, aktivirana je vršiteljica dužnosti županijskog državnog odvjetnika Inka Jurišić koja je pokrenula inicijativu prema Državnom odvjetništvu (tj. M. Bajiću) da se zatraži izuzeće suda u Splitu. Već sutradan je Bajić dao odobrenje da se od Vrhovnog suda zatraži izuzeće suda u Splitu. Desetak dana poslije, početkom srpnja 2002., tročlano vijeće Vrhovnog suda (Marijan Svedrović, Ana Garačić i Senka Klarić-Baranović) odbilo je zahtjev Državnog odvjetništva jer su apriorna stajališta glavnog državnog odvjetnika (Bajića) “oblik upozorenja koji za sud nije prihvatljiv” te takav oblik upozorenja “ne vodi dovoljno računa o načelu sudačke neovisnosti”.

Pritisak Haške mreže

O strahovitim pritiscima na sudačku neovisnost priopćenjem se očitovao i Upravni odbor Udruge hrvatskih sudaca u kojem se između ostalog navodi: “Ozbiljno smo zabrinuti i negodujemo zbog javnog izražavanja nezadovoljstva predsjednika Vlade Ivice Račana u odnosu na vođenje kaznenog predmeta pred Županijskim sudom u slučaju Lora”. Sudačka udruga, koju je tada vodio njezin potpredsjednik Miroslav Šumanović, zaključila je “kako izražavanje (ne)zadovoljstva s politički najvišeg mjesta u državi, a vezano uz razvoj događaja u sudnici, manifestira nesklonost prihvaćanju autonomije sudstva i nezavisnosti sudaca”.

Usprkos očitovanju Vrhovnog suda i Udruge hrvatskih sudaca, ipak se još žešće nastavio politički i medijski pritisak na sud u slučaju Lora. Zbog toga je i na glavnoj raspravi 22. srpnja 2002., okrivljeni E. Bungur iznio prigovor zbog ugrožavanja prava na obranu i ugrožavanja sigurnosti njegove obitelji. Bungur je naglasio da mu je, uza sve vrste prijetnji i pritisaka izvršne vlasti, najgora tvrdnja Haške mreže “kako o slučaju Lora ovisi vjerodostojnost hrvatskog pravosuđa”, što očigledno pokazuje “da izvršna vlast ima svoje političke zahtjeve”.

Na toj je sjednici sudsko vijeće donijelo rješenje da se nad svim optuženicima ukida pritvor, a to se temeljilo na izmjenama odredbi Zakona o kaznenom postupku te na činjenici da “ni jedan od dosad saslušanih svjedoka svojim iskazima za sada ne tereti ni jednog optuženika”. To se posebno odnosilo na svjedočenje Marija Barišića, koji je najavljen kao ključni svjedok optužbe, a koji i na glavnoj raspravi “ni jednom riječju nigdje ne tereti bilo kojeg optuženika”, te je svjedočio da su za inkriminirane događaje u Lori krive druge osobe.

Međutim, desetak dana poslije (2. kolovoza 2002.) vijeće Vrhovnog suda (Milan Gudelj kao predsjedavajući te Katica Jelić i Josip Budinski kao članovi) prihvatilo je žalbu državnog odvjetnika i odredili su produljenje pritvora nad svim optuženima, a u obrazloženju su prihvatili lažne navode M. Bajića da su optuženici u Lori držali “bez ikakvog pravnog osnova i veći broj civila”. Još je sramotnije što je i vijeće Vrhovnog suda navelo da su “civilne osobe” dovedene u vojni pritvor Lora “na temelju nečije proizvoljne i paušalne ocjene da se radi o osobama koje su sudjelovale u neprijateljskim djelatnostima protiv RH”, iako je nedvojbeno da su 1992. tako odredila nadležna državna tijela, uključujući i M. Bajića, kao tadašnjeg zamjenika vojnog tužitelja u Splitu.

Prva presuda 

Usprkos golemim političkim i medijskim pritiscima, Vijeće Županijskog suda u Splitu (Slavko Lozina, Snježana Rudan, Jozo Gudelj, Smiljana Babić i Petar Zovko) je 20. studenoga 2002. donijelo prvostupanjsku presudu kojom se oslobađaju optužbe svih osam optuženih u slučaju Lora.

U presudi je istaknuto da je nakon provedenog dokaznog postupka sudsko vijeće razvidno zaključilo “da je optužnica kao pravni akt … neosnovana, neodređena, neprecizna, a kao takva i neutemeljena”. Navedeni su čak i dokazi da neki od optuženika u inkriminirano vrijeme “nisu ni bili u Vojno istražnom centru Lora”, te da “optužba ne uvažava vjerodostojne javne isprave izdate” od nadležnih državnih tijela. Tako su u presudi nabrojani i dokumenti koji pokazuju netočnost optužnice da su uhićene osobe navodno “bezpravno privedene od strane okrivljenika i bezpravno zadržavane u sklopu Vojno istražnog centra Lora u Splitu, već je sasvim razvidno da su meritorne odluke donosili pravni organi (vojni i civilni) RH, a ne optuženici kako ih se tereti”.

Ni jedan materijalni dokaz ili bilo koji svjedok, uključujući i zatvorenike Lore, nije potvrdio ni ono što je najvažnije, a to je da je bilo koji optuženik sudjelovao u ozljeđivanju dvojice smrtno stradalih zatvorenika (Nenada Kneževića i Gojka Bulovića). Također, “ni jedan od oštećenih koji je saslušan kao svjedok ne zna podatke za osobe koje su ih mučile i zlostavljale”.

Sudsko vijeće je u presudi navelo da se nije upuštalo u istraživanje i prosuđivanje događaja i osoba koje nisu bile obuhvaćene optužnicom. U skladu s tim, na kraju presude je ponovljeno da “nije dokazano da su Tomislav Duić i dr. počinili kazneno djelo … kako im se optužnicom Županijskog državnog odvjetništva stavlja na teret” te je stoga sud “donio presudu kojom se navedeni optuženici oslobađaju optužbe”.

Predsjedavajući sudac Lozina dugo je nakon oslobađajuće presude u slučaju Lora bio izložen najgoroj vrsti medijskoga i obavještajno-represivnoga progona.

Ukidanje presude 

Izuzetno žurno, istoga dana kada je donesena prvostupanjska presuda, 20. studenoga 2002., državni odvjetnik je Vrhovnom sudu podnio žalbu protiv presude. No, na rješenje Vrhovnoga suda se čekalo čak 16 mjeseci. Vijeće Vrhovnog suda (Zlata Lipnjak-Bosanac kao predsjedavajuća te Katica Jelić, Ante Potrebica, Damir Kos i Milivoj Mikor kao članovi vijeća), 25. ožujka 2004., riješilo je da se ukida prvostupanjska presuda “i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, s time da se nova glavna rasprava ima održati pred potpuno izmijenjenim nadležnim vijećem”.

Naloženo je da sud u ponovljenom postupku mora provesti “sve do sada izvedene dokaze, saslušati nove svjedoke čije je prebivalište u Srbiji, te utvrditi koji su oštećenici bili civili”. Ukazano je i na to “da je izreka optužnice manjkava i neprecizna”, pa je Državno odvjetništvo upućeno “da može u nastavku postupka dopuniti i ispraviti činjenični opis djela”.

Županijska državna odvjetnica (Inka Jurišić) 25. je kolovoza 2004. podnijela prijedlog da se okrivljenicima odredi pritvor, ali je Županijski sud u Splitu, 8. rujna 2004., odbio taj prijedlog. Stoga se Županijsko državno odvjetništvo žalilo Vrhovnom sudu, čije je vijeće (Damir Kos kao predsjedavajući, te Hajrija Novoselec i Josip Budinski kao članovi vijeća) usvojilo žalbu i odredilo pritvor.

U ponovljenom suđenju za slučaj Lora, nakon dugog traženja pogodnih osoba, za predsjednicu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Splitu postavljena je Spomenka Tonković, a članovi vijeća su bili Damir Primorac (brat tadašnjeg ministra Dragana Primorca) i Ljiljana Stipišić. Optužnicu je zastupao Michele Squiccimarro (alijas Petrović) zamjenik županijske državne odvjetnice. Četvorica optuženih (Tonći Vrkić, Davor Banić, Ante Gudić i Anđelko Botić) nalazili su se u pritvoru i sudjelovali su u sudskom procesu, a druga četvorica optuženih (Tomislav Duić, Miljenko Bajić, Josip Bikić i Emilio Bungur) bili su u bijegu i suđeno im je u odsutnosti.

Srbijanski ratni zločinci

Među najvažnijim novostima tijekom suđenja bili su iskazi novih svjedoka koji su dolazili iz Srbije, Crne Gore te BiH. U pronalaženju i pripremi tih svjedoka sudjelovale su njihove državne institucije i udruge (najviše Veritas Save Štrpca), različite međunarodne institucije (od Haškog tribunala do OESS-a), te udruge i državna tijela RH, a među njima se isticao Bajićev pouzdanik M. Squiccimarro.

Znakovito je što su Državnom odvjetništvu i sudu posebno važni i vjerodostojni svjedoci bile osobe koje su činile ratne zločine u agresiji na Hrvatsku, a na svjedočenja su stizali s posebnim osobnim osiguranjima te pravno i moralno upitnim, ali čvrstim jamstvima da protiv njih neće nikako postupati represivna i pravosudna tijela RH. Jedan od takvih važnih svjedoka bio je i Vojkan Živković koji je u sudu u Splitu svjedočio u listopadu 2005. godine. Živković je bio podoficir u agresorskom Kninskom korpusu kojim je zapovijedao Ratko Mladić, a zarobila ga je Hrvatska vojska u proljeće 1992. kod Miljevačkog platoa.

O kakvoći sudaca i suđenja ponajbolje svjedoči podatak da je vijeće odbacilo sve prigovore branitelja okrivljenih glede svjedoka Živkovića. Primjerice, sudsko vijeće odbilo je utvrđivanje činjenice da je Živković 1992. u Zagrebu osuđen na 22 godine zatvora zbog niza zločina protiv Hrvatske, a odbijanje je obrazloženo da je “potpuno nevažno je li svjedok Vojkan Živković eventualno osuđen za nekakvo kazneno djelo jer neovisno o utvrđenoj činjenici to ne bi nužno utjecalo na ocjenu vjerodostojnosti kazivanja svjedoka”. Sudsko vijeće je odbacilo i zahtjev branitelja o potrebi prevođenja sa srpskog jezika jer “to što se svjedok služi srpskim jezikom na ekavici ne čini njegov jezik nerazumljivim”. Vijeće je također riješilo da je “nepotrebno pribavljati podatke od Međunarodnog crvenog križa”.

Posebnu je sklonost iskazalo Državno odvjetništvo, a potom i sudsko vijeće, prema svjedoku Goranu Pantiću, srbijanskom vojnom pilotu koji je u travnju 1992. počinio teške ratne zločine ubijajući civile i razarajući civilne objekte u Metkoviću, Opuzenu i Pločama. Pantić je o veoma važnim konkretnim događajima u Lori dao nekoliko potpuno kontradiktornih svjedočenja (u Beogradu i Splitu), te je o tome dugo i opet potpuno kontradiktorno svjedočio i na samom suđenju, u listopadu 2005. Na nježno pitanje predsjednice sudskog vijeća “da objasni razlike u svom kazivanju”, Pantić je bahato odgovorio: “Ne znam u čemu je razlika”.

Pantić je, kao i drugi svjedoci, potvrdio da su s njim u kontaktu u Beogradu, između ostalih, bili i predstavnici Državnog odvjetništva RH, a usput je naveo kako je dao i poseban TV intervju “kada je gospodin Puhovski dolazio jednom prigodom kod mene kući”. Najvjerojatnije je riječ o Nenadu Puhovskom, koji je prema standardu Haške mreže pripremao propagandni film o Lori, koji je kasnije emitirao i HTV.

Druga presuda 

Iz opisanog načina vođenja drugog sudskog procesa u slučaju Lora te tadašnjih haških događanja (u Hrvatskoj i izvan nje), naročito vezano za suđenje generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču te šestorici optuženih Hrvata iz BiH, bilo je razvidno kakva će biti druga presuda u slučaju Lora. Glavna rasprava je završena 28. veljače 2006. te je istoga dana popodne sudsko vijeće donijelo sažetu osuđujuću presudu za svu osmoricu okrivljenika, a raspon kazni bio je između šest i osam godina zatvora.

Cjelovita presuda je datirana 2. ožujka 2006. i ima čak 80 stranica gusto tiskanog teksta. Gledajući cjelovito, sadržaj presude je ogledni primjerak montirane političke presude, čija su obrazloženja u drastičnom sukobu s osnovnim činjenicama te zdravorazumskom i pravnom logikom.

Glavnu ulogu u višestruko kriminalnom poslu za interese Haške mreže imao je glavni državni odvjetnik M. Bajić, koji je – uz pomoć svih protuhrvatskih čimbenika u Hrvatskoj i izvan Hrvatske – neprekidno povećavao svoju moć razgranavanjem korupcijske hobotnice, koja je sve više neutralizirala mogućnosti obrambenog djelovanja svih hrvatskih državnih institucija. Taj razarački proces potpuno je razvidan usporedbom okolnosti, tijeka i rezultata dvaju navedenih sudskih procesa u slučaju Lora, 2002. i 2006. godine.

Glavni akter

Narastanje moći hrvatske korupcijske hobotnice u kojoj ključnu ulogu ima M. Bajić očitovalo se tijekom te četiri godine (2002.-2006.) u mnogobrojnim korupcijskim slučajevima, političkim događanjima i dokumentima. Od svega toga, najvažnije i najznakovitije je – kako za razumijevanje tijeka događanja u slučaju Lora, tako i za najširi kontekst kojim upravlja Haška mreža – navesti nekoliko forsiranih međunarodnih dokumenata u kojima je glavni državni odvjetnik M. Bajić i formalno bio potpisnik i glavni akter.

U Sarajevu, 21. siječnja 2005., M. Bajić je (s glavnim tužiteljem Tužilaštva BiH Marinkom Jurčevićem) potpisao “Protokol o suglasnosti u ostvarivanju međusobne suradnje u borbi protiv svih oblika teškog kriminala”.

U Beogradu, 5. veljače 2005., M. Bajić je (s glavnim državnim odvjetnikom Republike Srbije, Slobodanom Jankovićem, te tužiocem za ratne zločine Republike Srbije Vladimirom Vukčevićem) potpisao “Memorandum o suglasnosti u ostvarivanju i unaprjeđenju međusobne suradnje u borbi protiv svih oblika teškog kriminala”. Potom je u Zagrebu, 13. listopada 2006. M. Bajić (s tužiocem za ratne zločine Republike Srbije) potpisao “Sporazum o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida”.

U Podgorici, 25. veljače 2005., M. Bajić je (s vrhovnim državnim tužiocem Crne Gore, Vesnom Medenicom) potpisao “Memorandum o suglasnosti u ostvarivanju i unaprjeđenju međusobne suradnje u borbi protiv svih oblika teškog kriminala”. Potom je, u Budvi, 21. srpnja 2006., M. Bajić (sa spomenutom V. Medenicom) potpisao “Sporazum o suradnji i progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida”.

(Nastavlja se)

Autor:prof. dr. sc. Josip Jurčević / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.