Foto: Guliver/AP /Mark Schiefelbein

Multipolarni svijet je rođen, godina na izmaku donijela je strahote: Hamas posvuda, Zapad u stupici

Autor: Zoran Meter/7dnevno

Vrijeme je za početak sumiranja glavnih geopolitičkih događaja u godini 2024. koja uskoro odlazi u prošlost, da se odande više nikada ne vrati. Malo tko bi to uopće i želio, barem kada je riječ o politici i ekonomiji.

Naime, ruže su već odavno prestale cvasti i u jednom i u drugom segmentu ljudskog djelovanja pa se naš svijet, umjesto smjera u “svijetlu budućnost”, kreće prema potpunoj neizvjesnosti i nikad većim rizicima sigurnosnog, ekonomsko-socijalnog i svakog drugog karaktera.

Umjesto zadovoljstva i optimizma, posvuda dominira pesimizam, a zadovoljni su, ili se pak nadaju boljem, još samo oni koji su zaokupljeni trivijalnim temama kojima narode svijeta zabavljaju sveprisutni mediji zaduženi za ispiranje mozga kojeg je ionako sve manje.

Foto: Guliver Images

S druge strane, najmoćniji svjetski političari i zemlje koje predvode nastoje sve opasniju situaciju u svijetu i dalje držati pod kontrolom. Svjesni su, naime, da su poluge i mehanizmi kojima se donedavno upravljalo jednopolarnim svijetom pod američkim vodstvom uspostavljenim nakon završetka hladnog rata i sloma komunističkog lagera potpuno istrošeni i iscrpljeni.

Stoga su ove godine intenzivirani različiti summiti, sastanci ovih ili onih međunarodnih organizacija ili multinacionalnih foruma kao rijetko kada – od G7 i G20, preko NATO saveza i Organizacije turskih država – OTS-a, do BRICS-a, SCO-a (Šangajska organizacija za suradnju), APEC-a (Organizacija za azijsko-pacifičku ekonomsku suradnju) i koga sve ne.

Zapravo, što se oni više sastaju i mudruju, retorika i antagonizmi između njih postaju sve oštriji i jači, umjesto da je obratno. Time se i definitivno potvrđuje ono što se još do jučer na zapadu nije željelo priznati: unipolarni svjetski poredak je mrtav, a rodio se policentrični svijet.

Novi svijet

S jedne je strane združeni Zapad pod vodstvom i punom dominacijom Sjedinjenih Američkih Država koje svi ostali moraju slijediti, dok je s druge strane Globalni jug koji je još amorfan – po ustroju ni približno čvrst kao Zapad u kojem postoji jasna hijerarhija, tj. mjesto koje svakoj zemlji pripada.




Međutim, Globalni jug sada prolazi kroz izrazito dinamične procese političkog i ekonomskog karaktera. On jasno artikulira svoj stav kako ga više ne zanima svijet u kojem Zapad odlučuje o njegovim ključnim potrebama, modelima razvoja, o njegovim financijama, sigurnosnim pitanjima. Zato ubrzanim koracima grabi prema statusu onog pola čiji se stavovi i interesi više neće moći ignorirati. Hoće li se Globalni jug uskoro čvršće strukturirati u okviru nekog formata poput BRICS-a ili pak nekog drugog?

S obzirom na trendove i dugu listu zemalja koje čekaju u njegovu predvorju, to će biti upravo BRICS jer ima globalni karakter s obzirom na to da ga čine zemlje s većine kontinenata. Pritom su unutar Globalnog juga pojedine ključne zemlje poput Kine i Rusije već potpuno odabrale smjer samostalne vanjske politike, bez dopuštanja miješanja u svoje unutarnje stvari bilo komu izvana. Rusija takvu politiku, kao jedina zemlja svijeta, sada i vojno potvrđuje u neposrednom sučeljavanju s cijelim Zapadom na ukrajinskim bojišnicama, što sigurno nije ugodna uloga, ali svakako nosi i svoje globalne geopolitičke benefite, što se najbolje vidi iz činjenice da Rusiji gotovo nitko izvan združenog Zapada nije okrenuo leđa usprkos snažnim američkim diplomatskim pritiscima da se to učini.

Foto: Guliver image

Na najboljem putu prema potpuno samostalnoj vanjskoj politici nalazi se još jedna ključna zemlja – Indija, koja je i ove, krajnje složene godine, zadržala svoj višedesetljetni smjer nesvrstavanja. Ona zasad igra krajnje osjetljivu igru istodobne vojne suradnje sa SAD-om, vojno-tehničke i ekonomske suradnje s Rusijom i gospodarske suradnje s Kinom. I igra ju, to priznaju svi – jako dobro.




Urušeni mehanizmi

Ništa čudno – Indija je jednostavno svjesna svog strateškog geografskog položaja u zoni Indopacifika, svoje veličine i rastuće snage u svim sferama. Multipolarni je svijet rođen – i to je jedno od najvažnijih obilježja po kojem će biti upamćena 2024. Raspad dosadašnjeg ustroja svijeta nedavno je osobno priznao i američki predsjednik Biden, što, naravno, nikako ne znači da su Sjedinjene Države odustale sada već ne od hegemonije koje više ionako nemaju, nego od svog vodstva, iako se i ovomu opiru Kina i Rusija, koje su, kako je i navedeno, odabrale smjer samostalne vanjske politike.

Međutim, u tom novom svijetu više ne postoje nikakva pravila niti mehanizmi koji su vrijedili dosad i koji bi osiguravali njegov sigurni razvoj, isključujući pritom mogućnost izbijanja opasnih konflikata. Ujedinjeni narodi i njihovo Vijeće sigurnosti pokazuju se zastarjelima i nemoćnima za rješavanje bilo kojeg važnijeg sukoba oko kojeg se danas prelamaju interesi najmoćnijih zemalja svijeta. U VS-u se ulažu veta kao nikad prije na različite prijedloge rezolucija. Čak se i pojedine, koje su već ranije uvedene, ili otvoreno krše ili ih se proglašava zastarjelima. Jedna od takvih je, nedvojbeno, i ona o nužnosti stvaranja samostalne palestinske države.

Foto: AP Photo/Ariel Schalit/Guliver

Godinu na izmaku obilježit će nedvojbeno, uz onaj ukrajinski, i rat Izraela protiv Hamasa nakon što je ovaj 7. listopada počinio neviđeni masakr na jugu Izraela, uz granicu sa svojevrsnim novovjekim koncentracijskim logorom – pojasom Gaze, okruženim sa svih strana visokim zidom, bodljikavom žicom i suvremenim kamerama i detektorima koji bilježe svaki pokret i zvuk da netko iz nje ne bi slučajno nenajavljeno izašao. Izrael opskrbljuje pojas Gaze vodom i strujom, a o svemu se ostalom više-manje moraju brinuti siromašni “logoraši”, pri čemu ih većina ovisi isključivo o dopremi humanitarne pomoći koja je pak bila znatno reducirana u vrijeme Trumpove administracije.

Hamas je posvuda

U Hamasovu napadu poginulo je oko 1200 Izraelaca, a u izraelskoj vojnoj kampanji koja je potom uslijedila, dosad je u pojasu Gaze poginulo oko 16 tisuća civila, od čega, prema podacima UN-a, više od 4000 djece. Izrael nedvojbeno ima pravo na samozaštitu i borbu protiv terorizma svim sredstvima, kao i svaka druga zemlja svijeta, ali način na koji to čini i metode koje pritom koristi u Gazi definitivno zlorabe spomenuto pravo s obzirom na to da brutalno krše sva relevantna načela humanosti i međunarodnog humanitarnog prava. To nisu moje riječi, već riječi brojnih predstavnika UN-a i svjetskih političara. Do te mjere da većina njih sada poziva na hitnu uspostavu palestinske države u skladu s rezolucijom UN-a. I to ne traže samo islamske ili arapske zemlje. Prošlog je tjedna službeni Madrid upozorio EU da će u slučaju nastavka izraelske vojne kampanje u Gazi Španjolska samostalno priznati palestinsku državu.

O nužnosti njezine uspostave proteklih dana govorio je i američki predsjednik Biden. Međutim, to nije ništa novo jer brojne američke administracije odavno govore o tome kao o potrebi, ali u praksi su uvijek redovito na strani izraelskih interesa. Tako će vjerojatno biti i sada, iako je pritisak međunarodne zajednice u tom pogledu na Washington postao golem pa mu, kao nikada dosad, prijeti opasnost od dodatnog gubitka ugleda i povjerenja. To za SAD može biti krajnje neugodno u kontekstu aktualne borbe za preustroj svijeta koju vodi s drugim dvjema suparničkim zemljama – Kinom i Rusijom, koje također vrše snažan pritisak na Izrael da završi rat i omogući uspostavu samostalne palestinske države.

Foto: Guliver Image/ AP Photo/Abed Khaled

Poznato je samo da u dosadašnjem izraelskom obračunu s Hamasom puno više od potonjeg stradaju civili čiji su domovi u milijunskoj Gazi sravnjeni sa zemljom, a da slike koje stižu ukazuju na apokalipsu 21. stoljeća. Gaza danas izgleda poput ruskog Staljingrada ili njemačkog Dresdena u Drugome svjetskom ratu.

Bez autoriteta

Izrael tvrdi da s napadima na Gazu neće stati dok Hamas ne bude vojno i politički potpuno eliminiran. Ali Hamas je zapravo posvuda, i ne samo na tlu Palestine nego i diljem Bliskog istoka pa je pitanje kako to učiniti. Hamas je i ideološka i vojna i politička organizacija koja se nedvojbeno u svojim ciljevima stvaranja palestinske države služi i terorističkim metodama, što je dokazao i spomenuti napad od 7. listopada. Sponzori su mu također posvuda, od Katra, gdje mu je i političko sjedište, preko Turske pa čak i pojedinih europskih, prije svega njemačkih struktura. Hamas, npr. nije ni u Europi posvuda označen kao teroristička organizacija, na primjer u Norveškoj ili Rusiji.

Izraelski planovi ukazuju na to da on ne želi nakon rata uspostaviti vlast nad Gazom. On bi najradije da se u Gazi smjeste postrojbe arapskih zemalja i da arapske zemlje ondje preuzmu vodeću ulogu, ali one to ne žele i zahtijevaju da njome upravljaju sami Palestinci. Zato Izrael sada traži da Gazom, kao uz Zapadnu obalu drugim subjektom Palestinske samouprave, upravlja središnja palestinska vlada iz Ramallaha.

Foto: Guliver image/Ahmad K.Hasaballah/Ilustracija

Međutim, ondje je na vlasti ostarjeli, gotovo 90-godišnji Mahmoud Abbas koji već odavno, kao i njegov Fatah, ne predstavlja autoritet ni za Palestince na Zapadnoj obali, a kamoli one u Gazi koji redom podupiru Hamas.

Hamas, koji je svojedobno, nakon uspostave Palestinske samouprave u Gazi, odnio uvjerljivu pobjedu nad Fatahom brzo se na krajnje oštar način obračunao s pripadnicima Fataha. Njih smatra izdajicama palestinske borbe za svoju državu nakon smrti karizmatičnog vođe Yassera Arafata 2004.– simbola palestinskog otpora i vođe PLO-a.

Iako se službeno negira, često se govori da je Izrael podržavao Hamas i u njegovu formiranju i u ustoličenju u pojasu Gaze kako bi razbio unutarnje palestinsko jedinstvo. Da Hamas nije bio na vlasti, Izrael bi morao pregovarati s jedinstvenom vladom Palestinske samouprave, a ovako je ona razdijeljena i ideološki i interesno. Hamas preferira oružanu borbu i štoviše – uopće ne priznaje pravo Izraela na svoju državu na zemlji koju on smatra palestinskom, dok je Fatah skloniji pregovorima s Izraelom, nadajući se da će tako lakše stići do konačnog cilja.

Kvadratura kruga

Loše za Fatah je to što ti pregovori već godinama, pa i desetljećima, ne daju rezultata čak ni na područjima koja on kontrolira, pa se na Zapadnoj obali već dulje vrijeme intenzivira izgradnja nelegalnih židovskih naselja usprkos oštrim prosvjedima vlade u Ramallahu koja to smatra javnom otimačinom palestinske zemlje, što u biti i jest.

Na to kao na potpuno neprihvatljivo Izrael postojano upozoravaju i iz EU-a, kao i sama Bidenova administracija. Međutim, sve je uzalud. Taj proces ne samo što se ne zaustavlja nego je i sve dinamičniji, što frustrira Palestince na Zapadnoj obali i ruši autoritet Abbasove vlade, što pak pogoduje Hamasu.

Ekipa tajne službe Mossad napustila pregovore: ‘Noćna mora se vratila’

Drugim riječima, Izraelu, ako stvarno i zauvijek želi riješiti palestinsko pitanje i problem terorizma, pobjeda u ratu u Gazi koja će biti neupitna s obzirom na potpuni nerazmjer snaga neće biti dovoljna. Ona će definitivno dovesti do smanjenja terorističkih akcija u kratkoročnom, pa možda i u srednjoročnom razdoblju, ali nove generacije Hamasovih simpatizera već stasaju diljem regije. U tome će im sigurno pomoći spomenute apokaliptične slike i u novo doba neviđena stradanja i patnje civila koje ih prate.

Osim toga, ako želi normalizaciju odnosa s arapskim susjedima i moćnim zaljevskim monarhijama, Izrael će nakon brutalnosti koju je pokazao u svom odgovoru na prethodnu zločinačku akciju Hamasa nedvojbeno morati krenuti u ozbiljno i konačno rješavanje palestinskog pitanja. U protivnom, ono će biti vječni izvor nestabilnosti na Bliskom istoku, pri čemu Izraelu nitko ne može jamčiti da će zauvijek moći uživati zaštitu SAD-a ili da se neće pojaviti druge moćne silnice koje će otvoreno stati na stranu Palestinaca i koje se neće moći ignorirati.

Benjamin Netanyahu definitivno je potrošna roba, osuđen na gubitak vlasti čim se rat završi, pa će ulogu eventualnih mirotvoraca dobiti neke nove političke snage. To neće biti tako brzo, ali će prije ili poslije do toga morati doći ako i sam Izrael kao država želi opstati u moru arapskog svijeta i velikih i snažnih islamskih država u svojoj blizini – Turske i Irana.

Farsa OESS-a

Ukrajinski rat, do izbijanja spomenutog izraelskog, bio je u fokusu političke i medijske pozornosti svijeta u 2024.

Bez ikakve sumnje obilježio ga je potpuni neuspjeh ukrajinske ljetne protuofenzive u koju su velike nade polagali ključni ukrajinski sponzori na zapadu kao na onu koja će konačno dovesti do prijeloma. Ako već ne do potpunog ruskog poraza, onda barem do vraćanja velikog dijela okupiranog teritorija pod vlast Kijeva. To bi mu onda omogućilo sjedanje za pregovarački stol s Moskvom pod puno povoljnijim uvjetima koje bi ova na kraju bila prisiljena prihvatiti u skladu s prije svega zapadnim interesima.

Računica je to, naravno, bila bez krčmara – u konkretnom slučaju Moskve, koja je mislila nešto potpuno drugo i nije se našla impresioniranom sveprisutnim medijskim najavama o nanošenju velikog vojnog poraza njezinim snagama. Takve su najave bile dobrim dijelom posljedica neočekivanih neugodnih ruskih poraza prošle jeseni u Harkivskoj oblasti i na južnoj desnoj obali Dnjepra, u široj zoni grada Hersona.

Foto: Guliver Image

Krah spomenute protuofenzive, koji više nitko ne negira ni u samoj Ukrajini iako se to službeno takvim ne naziva, doveo je i do prvih velikih trzavica između predsjednika Zelenskog i vojnog vrha na čelu sa zapovjednikom Glavnog stožera, generalom Valerijem Zalužnim.

Zato nije čudno što je ruskom vanjskopolitičkom izaslanstvu na čelu sa Sergejem Lavrovom za mnoge neočekivano Sjeverna Makedonija uputila poziv za sudjelovanje na prošlotjednom summitu OESS-a u Skoplju. Za razliku od Poljske koja to prije godinu dana nije učinila, ne želeći im izdati vizu, jedna se mala balkanska zemlja, prepuna svojih problema, usudila na takav potez. Jasno je, naravno, da Skoplje to nije moglo učiniti bez američkog blagoslova, bez obzira na to što je State Department službeno objavio kako se putovi Lavrova i državnog tajnika Antonyja Blinkena na tom sastanku neće “ukrstiti”, čime su željeli “oprati ruke” što je u Skoplje stigao omrznuti Lavrov.

Zapad u stupici

Jednako kao i bugarska igra, gdje je Sofija otvorila svoj zračni prostor za dolazak Lavrova u S. Makedoniju, ali ne i za njegovu glasnogovornicu Mariju Zaharovu koja je u makedonsku prijestolnicu morala preko Grčke koja je odmah ponudila tu opciju.

Što će biti s OESS-om, koji čini više od 50 država i koji je formiran s ciljem osiguranja europske sigurnosti i stabilnosti – nije poznato. Hoće li, kako to Moskva sada smatra, postati besmislen s obzirom na to da je postao, kako kaže, “filijala SAD-a i NATO-a” ili će se vratiti svojim korijenima i ponovno postati platforma za dijalog s Rusijom? Zasad se ovo drugo čini puno manje izglednim, ali nikada se ništa ne treba ni unaprijed ni zauvijek odbacivati.

Kako god bilo, OESS sigurno ne može završiti ukrajinski rat.

Taj je rat, zapravo, sada nerješiv problem jer je Zapad svojom politikom u Ukrajini ušao u “slijepu ulicu” iz koje teško može izaći neokrnjen. Dosad je, naime, djelovao na način da je to više sličilo kvadriranju kruga: davao je Ukrajini dovoljno da ne umre, ali nedovoljno da preživi. Zapadu, međutim, više ne odgovara čak ni status quo, tj. pokušaj pregovora između zamrzavanja sukoba po korejskom modelu, s obzirom na loše startne pozicije Kijeva zbog propasti protuofenzive. Bilo bi puno bolje i za Zapad i za Kijev da se u to krenulo prije same ofenzive, kada je u Ukrajini još vladao pobjednički duh temeljen na spomenutim prošlogodišnjim pobjedama.

U SAD-u se trenutačno vodi bitka za spas Ukrajine: ‘Ako Rusija pobijedi, mi ćemo biti krivi’

Ovako, da bi Zapad pokušao promijeniti stanje u bolje za sebe, bit će prisiljen Kijevu početi isporučivati pomoć u sve suvremenijem oružju dok će, paralelno, poljuljani borbeni duh Ukrajinaca pokušati podići snažnijom retorikom da će Ukrajina jednom sigurno ući u EU i NATO, pa da se onda za takvo što isplati i dalje boriti.

Sumnje u napredak

U gore navedenom članku The Economista u ovom kontekstu piše i sljedeće: “Pukotine su se pojavile ne samo na političkoj sceni nego i u odnosu vojnog zapovjedništva i političkog vrha. Koliko znamo, odnos između predsjednika Volodimira Zelenskog i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Ukrajine Valerija Zalužnog je užasan. Prva izvješća o njihovim nesuglasicama pojavila su se prošlog ljeta…”

“Na frontu se situacija za Rusiju prilično dobro razvija. … Ukrajina, naprotiv, ne može mobilizirati stanovništvo. Vojno zapovjedništvo regrutira toliko malo ljudi da ih jedva ima dovoljno za nadoknadu prirodnih gubitaka na prvoj crti. Ako je na početku sukoba većina mobiliziranih znala za što se bore, sada se malo tko od novaka želi boriti. … Sumnje u napredak sukoba u zemlji i inozemstvu počinju prodirati u prve redove bojišnice. Dosad nisu značajnije utjecale na ponašanje vojnih osoba i njihov moral. Ali to je to zasad. …

Svi pričaju samo o tome kako preživjeti. ‘To nas tjera da se borimo bez obzira na to što se dogodilo u Kijevu ili Washingtonu’“, zaključuje se u tekstu The Economista.

Autor:Zoran Meter/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.