Možda počinju pripreme za ulazak u pravi rat

Kada se priopćenja sa summita NATO-a u Vilniusu u vezi s prijmom Ukrajine u članstvo prevedu na svakodnevni jezik i kada se sve što je izrečeno na sastanku i njegovim marginama zbroji, dobije se potpuno apsurdan sažetak NATO-ove poruke Ukrajini koji glasi: Ukrajina će biti primljena u NATO kada pobijedi Rusiju.

To proizlazi iz definiranog stajališta da Ukrajina ne može biti primljena u NATO sve dok traje rat. A kako Rusija ne pokazuje ni naznake bilo kakvih namjera za povlačenje s ukrajinskog okupiranog teritorija, rat će se završiti u samo dvije varijante razvoja događaja – ako Ukrajina odustane od okupiranih dijelova teritorija, što se, dakako, neće dogoditi, ili u slučaju da Ukrajina u ratu pobijedi protjerujući ruske okupacijske snage sa svoga teritorija. Logično je stoga pitanje – a što će uopće Kijevu članstvo u NATO-u ako uspije u ratu pobijediti Rusiju? Bila bi u tom slučaju tolika vojna i politička sila da bi slobodno mogla osnovati vlastiti savez, a ne moljakati europske i američke političke strukture da joj pomognu u obrani vlastitog državnog suvereniteta i ne samo njega – nego i vlastite nacionalne opstojnosti.

Mudroliju je izrekao i sam glavni tajnik NATO-a, rekavši kako Ukrajina nikada nije bila bliže NATO-u, iz čega bi se trebalo zaključiti da će ona vrlo brzo pobijediti Rusiju.
To, prema izjavama američkih i europskih političara koje prenose mediji, zasad ne može jer joj nedostaju još samo borbeni avioni F-16 i još streljiva.

Stoga je na marginama summita NATO-a u igru ubačen famozni G7, skupina sedam razvijenih industrijskih zemalja među kojima je i Japan, koji formalno s NATO-om nema ništa i koji je na summitu odlučio da će trajno preuzeti troškove naoružavanja Ukrajine. Takva odluka odmah je nazvana sigurnosnim jamstvom koje bi trebalo posredno značiti i sigurnosno jamstvo samog NATO-a. Njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock oduševljeno je tada priopćila kako “sigurnosna jamstva” koja je dao G7 nisu klasična u smislu eventualnog slanja trupa u pomoć, nego jamstva koja će osigurati trajno dovoljno ratne pomoći za Ukrajinu u ratnom materijalu i novcu.

Sigurnosna jamstva

Baerbock je naglasila: “Dosad smo odlučivali dan za danom. Sada umjesto toga imamo sigurnosna jamstva. Ona su jasno definirana kao trenutna, srednjoročna i dugoročna pomoć”, rekla je Baerbock i dodala: “Tako se Ukrajina može pouzdati da ćemo podržavati njezino pravo na samoobranu dok god to bude potrebno.” Uza sve izrečeno, najzanimljiviji je dio izjave onaj u kojem sama priznaje da su sve radili od danas do sutra, dakle bez ikakve strategije. Time je samo potvrdila ono što svi već vide.

Prikazujući zaključak skupine G7 posredno kao zaključak NATO-a, europska i američka politika pokriva svoju odluku da Ukrajini ne omogući pristupanje NATO-savezu i neslaganje koje je unutar njega nastalo u vezi s prijmom Ukrajine u članstvo. Velika Britanija i Francuska te baltičke države bile su spremne konkretnije razgovarati o prijmu Ukrajine u članstvo NATO-a. Kočile su Njemačka i prije svih vodeća sila saveza, SAD. Prema američkom predsjedniku Joeu Bidenu, ne dolazi u obzir da Ukrajina usred rata postane članica jer bi to značilo obvezu cijelog NATO-a da pošalje vojnike u obranu Ukrajine – prenosi njemački poluslužbeni Deutsche Welle iz pera Bernda Riegerta u komentaru pod naslovom “Summit NATO-a i Ukrajine: oružje može, članstvo ne može”.

Ukrajina ne može sada postati članica NATO-a jer bi obveza da joj se pritekne u pomoć izravno uvela NATO u rat, za DW je izjavio i čelnik Minhenske sigurnosne konferencije i nekadašnji savjetnik bivše kancelarke Angele Merkel Christoph Heusgen.

Kako NATO ništa konkretno Ukrajini nije obećao, u političke zaključke sa summita moralo se zato uključiti i priopćenje Europske unije kako će nastaviti vojno pomagati Ukrajini dokle god to bude potrebno, a za početak, kako nema dovoljno streljiva za Ukrajinu, odlučila je pokrenuti nove proizvodne linije kako bi u roku od 12 mjeseci mogla u sklopu europske vojne industrije proizvesti milijun komada topničkog streljiva.

Besmislena očekivanja

Dok oni to učine, ratište će valjda stajati, a Rusi će pokazati razumijevanje i pričekati da vojna industrija Europske unije montira strojeve, zaposli stručnu radnu snagu vojne industrije koju je ranije otpuštala i uz pomoć zelenog čelika proizvede potrebno streljivo za Ukrajinu. Bude li Kijev vjerovao u takva nebulozna obećanja europskih političara, neće dobro proći i Ukrajini preostaje jedino ono što je i najučinkovitije – pouzdavanje u vlastite snage uz prihvaćanje svakog oblika pomoći. No ukrajinska politika morala bi za povijest sačuvati činjenice o tome tko je izražavao žestoku verbalnu podršku i mahao ukrajinskim zastavama dok je istodobno kupovao ruski plin i osiguravao Rusiji novac za financiranje prve godine rata protiv Ukrajine, a Ukrajini slao svoje rashodovano oružje. Također bi morala zabilježiti činjenice tko je u tišini bez iskorištavanja ukrajinske nevolje za vlastite političke probitke dostavljao Ukrajini potreban ratni materijal, pa i po cijenu pražnjenja vlastitih ratnih pričuva.

Prema izvješćima iz središta odlučivanja Europske unije, potrebna proizvodnja ratnog materijala za Ukrajinu samo što nije pokrenuta i kada se to riješi, Ukrajina će pobijediti Rusiju i tada će biti primljena u NATO kako je Rusija više nikada ne bi mogla napasti.

Takav prostodušni dječji zaključak nažalost je i sažetak i bit zaključaka NATO-a, EU-a i G7 o Ukrajini. On ne predstavlja ništa drugo nego vrijeđanje i Ukrajine i zdravog razuma.
NATO je mogao, ako već mora odbiti prijam Ukrajine, donijeti zaključak o osnivanju ne samo posebnog obrambenog fonda za Ukrajinu nego i odluku da svaka država članica do daljnjega izdvaja jedan posto BDP-a godišnje za pomoć Ukrajini, što je predlagao zamjenik ukrajinskog ministra vanjskih poslova Andrij Melnik, ali je naišao na zid ignoriranja.

Isti način

NATO je definirao strateški prelazak na ustroj i kapacitete iz doba hladnog rata i postavio temelje širenja svoga djelovanja na Aziju i Indopacifičku regiju. To su ključni zaključci NATO-a, a kad je riječ o Ukrajini, nastavlja se očito podrška na isti način kao i dosad – kroz cijelu šumu različitih uvjeta i instrumenata pomoći, različitih oružanih sustava iz različitih država koje samo genij može uklopiti u jednu cjelinu, a prisutni su i pokušaji prebacivanja odgovornosti za nastavak vojne pomoći na organizacije kao što su G7, u kojoj skupini je i Japan koji uopće nije u NATO-u, kao i na bilateralne aranžmane vojne pomoći. U vezi s ovim posljednjim, Južna Koreja je spremno ponudila usluge svoje vojne industrije, za što, uostalom, ima i dovoljno proizvodnih kapaciteta za razliku od članica NATO-a.

Dakle, jedino na što Ukrajina može računati jest nastavak vojne pomoći koja ne stiže ni na vrijeme niti u potrebnim količinama. Može se zapravo pouzdati samo u sebe i nastaviti pritisak na ruske linije, pronaći slabe spojeve i točke i nekako ih pokušati probiti. To je mnogo ozbiljnija opcija od poruka NATO-a i pridruženog društva sa summita u Vilniusu. Uostalom, više nego na konkretnu vojnu pomoć NATO-a Ukrajina može računati na mogućnost da bi se ruska okupacijska vojska u Ukrajini mogla pojednostavljeno rečeno raspasti jer ono što je počelo s Prigožinovom pobunom nastavlja se. Ne samo da situacija s Wagnerom nije razriješena nego su počele i čistke vodećih generala u pokušaju nemoguće misije obrane promašene strategije načelnika glavnog stožera Gerasimova i kabinetskog generala i ministra obrane Šojgua.

Za Kijev je poruka iz Vilniusa manje-više bila očekivana, ali je ipak dodatno pogodila Ukrajinu i njezine napore za oslobađanje privremeno okupiranih teritorija.

No postavlja se pitanje zašto je uopće takva poruka morala biti poslana Ukrajini i tko je Kijevu, sada se vidi, lažno prikazivao kako postoje šanse za pozivnicu u NATO. Zašto je bio potreban tako grub odgovor Ukrajini u najosjetljivijem dijelu rata i što iza svega stoji? Čemu je trebala poslužiti poruka Ukrajini – bit ćete primljeni kada pobijedite, a dotad ćemo vas podržavati ili po onoj – tko ne dobije dobitak – dobije gubitak.

Očekivana poruka

Odgovor je jednostavan. Washington je morao spriječiti inicijative unutar saveza koje su tražile izdavanje poziva Ukrajini za priključenje. Kako bi to pokrio, morao se donijeti cijeli niz jamstava o nastavku pomoći Ukrajini i time poduprijeti teza da je Ukrajina na summitu NATO-a dobro prošla i da nije ponižena. Bilo je potrebno da osobno američki predsjednik Joe Biden izjavi kako Ukrajina u ovome trenutku dok traje rat ne može biti primljena u NATO jer bi inače NATO automatski bio u ratu s Rusijom – kako bi se zaustavila silina inicijative koja je pokrenuta unutar europske komponente NATO-saveza. Činjenica da je osobno američki predsjednik morao izreći ono što i mala djeca znaju – da bi prijam Ukrajine u NATO dok traje rat automatski značio i ulazak cijelog NATO-a u rat s Rusijom sve govori. Amerikanci su, lako je moguće, još jednom zaustavili novi veliki rat u Europi koji bi zbog uključenosti SAD-a bio i svjetski, a Europljani, odnosno vodeće europske sile, ponovno su pokazali kako su spremni optimistički srljati u ratove.

Kasnije je iz potrebe usklađivanja prema američkom nametnutom rješenju promijenjena i paradigma pa je prikazano kako nitko nije ni zagovarao uključenje Ukrajine za trajanja rata nego tek nakon njegova okončanja. Da tomu nije tako, govore izjave vodećih američkih čelnika i osobno predsjednika Bidena kojima su gasili napaljene europske amaterske ratnike. Američki vojni vrh i politička struktura, za razliku od njih, znaju svoj posao i znaju donositi racionalne procjene. No pritisak je bio toliko snažan s europske strane da je nakon savjetnika za nacionalnu sigurnost i državnog tajnika na kraju i predsjednik Biden bio prisiljen osobno intervenirati. Time se može odmah kao pogrešna pokopati tvrdnja po kojoj se predsjednik Biden zbog svojih godina više ne snalazi u realnim situacijama, što je također uporno mjesecima promicano prije svega u europskim medijima. Amerikanci su još jednom, kao i svojedobno povlačenjem iz Afganistana, pokazali da su, za razliku od europskih saveznika, sposobni voditi racionalnu politiku koja se ne oslanja na ego pojedinaca u vlasti nego na potrebu prilagodbe promijenjenim okolnostima.

Loša računica

Teško je i zamisliti, ali se nameće logički zaključak da je europska politika, uključujući i europsku komponentu NATO-a, uistinu bila spremna ulaziti u rizik rata za koji nije spremna i da je imala ozbiljne namjere Ukrajinu ugurati u NATO u naivnom, dječjem uvjerenju da će se Rusi nakon toga predati i odustati od agresije na Ukrajinu. Dakako da se to ne bi dogodilo i da bi se rat nastavio jer Rusija neće odustati dok ne bude vojno poražena u Ukrajini.
A postizanje poraza Rusije nije dječja igra u koju se može upustiti Europa, čija su skladišta ratnog materijala prazna i koja tek planira, što javno i objavljuje, pokretanje masovne proizvodnje topničkog streljiva. Ili su kao i obično računali da će američka vojska za njih odraditi lavovski dio posla, a da će se oni baviti logistikom i razminiranjem, što već postaje poslovna niša u koju se sklanjaju neke članice NATO-a.

Suradnja u energetskom sektoru europskih sila i Rusije notorna je činjenica i ona se održavala i jačala čak i nakon početka ruske agresije na Ukrajinu 2014., otimanja Krima i dijelova ukrajinskog teritorija. Štoviše, plinski biznis nastavio se i nakon ruske invazije na cijelu Ukrajinu i pokretanja totalnog rata protiv te zemlje 2022. U ovom trenutku ruski plin i nafta i dalje se isporučuju u Europu.

Kad je riječ o NATO-u, on je mogao, da je htio, vrlo vjerojatno prevenirati rusku invaziju i rat punog opsega pokrenut u veljači 2022. da je na poziv ukrajinske vlade kao podrška obrani ušao na teritorij Ukrajine prije nego što je to učinila Rusija u svom ratnom pohodu. Sami su objavili da su znali ne samo datum nego i sat kada će Rusi ući u Ukrajinu. Zašto nisu trupe NATO-a na poziv Kijeva za obranu počele ulaziti prije Rusa u Ukrajinu, zauvijek će ostati zagonetka. Da je to učinjeno, Putin bi bio prisiljen raditi sasvim drugačiju kalkulaciju ili barem odgoditi invaziju, što bi dalo dodatno vrijeme i Ukrajini i Zapadu.

Pokazivanje snage

Ovako se stječe dojam da se europske sile nisu htjele miješati, a Amerikanci su pak pravilno procijenili da će Rusi zaglaviti u ratu u koji su se uvukli. Ali kako god netko kalkulirao s pozicija svojih interesa i u svoju korist, ostaje činjenica da cijenu plaća Ukrajina.

Manipulacija europskih sila oko primanja, odnosno davanja rokova za prijam Ukrajine u NATO na summitu u Vilniusu objektivno je neodrživa i nije imala nikakve šanse proći. No inicijativa je bila potrebna europskoj političkoj eliti za vlastitu promociju i pokazivanje snage. U svakom slučaju uključivanje Ukrajine u ovom trenutku u NATO, baš kako je definirao i sam predsjednik Biden, značilo bi ulazak NATO-a u rat s Rusijom, i to u trenutku kada – prije svega zbog stanja europske komponente NATO-a – to savezu ne odgovara. Uostalom, za takvu opciju uvijek ima vremena.

Ruska vojna sila neće jačati, nego samo slabjeti, a NATO-ova vojna moć pokretanjem i jačanjem industrije naoružanja i vojne opreme i kadrovskim jačanjem cijele europske komponente NATO-a samo će rasti. Ukrajinska vojna moć će također rasti. Amerikanci nisu dopustili uključenje u rat zbog dječačkih snova o ratu europskih amaterskih političara u trenutku kada bi on bio praktički iznuđen. Zapad bi time napravio istu grešku kao Putin kada je nadobudno krenuo u totalni rat protiv Ukrajine.

Rat je kao ulazak u mračnu prostoriju, dok ne uđeš i ne upališ svjetlo, ne znaš u što si ušao – izjava je koja se pripisuje Adolfu Hitleru, jednom od poduzetnijih ratnih hazardera. Kreatori politike europskih sila to bi iz svojih stogodišnjih iskustava srljanja u europske ratove trebali znati. Ali očito na vlasti je trenutno politička struktura koja ne razlikuje tenk od kombajna i koja, ne poznajući vojnu problematiku, sanja o jeftinim i brzim ratnim avanturama.

Proročanska izjava

Ništa neobično, europske elite su to radile stoljećima i međusobno se klale, a sada već 75-godišnji mir mogu zahvaliti samo prisutnosti američke politike i američke vojne sile na europskim prostorima koja ih istodobno brani od Rusije, ali i sprečava da se međusobno potuku. Europska politička elita na više drugih područja pokazala se kao skup opasnih neznalica i amatera, nerijetko korumpiranih, a sada se petljaju i u pitanja rata i mira. Netko im je, čini se, nerazumno u ruke stavio i moć odlučivanja o ratu, što bi Europu moglo ponovno skupo stajati. Zasad je tomu Washington čvrsta brana.

Povijest će pokazati kako je moguće da su Amerikanci u ovom osjetljivom trenutku, obuzdavajući Europljane čak i osobnim istupom američkog predsjednika, spriječili još jedan rat koji bi se proširio na cijelu Europu i koji bi na kraju opet Amerikanci morali rješavati.

Možda počinju pripreme za ulazak u pravi rat

Postoji još jedna verzija objašnjenja zbivanja oko prijma Ukrajine u NATO i donošenja apsurdnog zaključka kako će biti primljena kada porazi Rusiju, a to je – mogućnost da je sve skupa, svi prijepori unutar NATO-a i saveznika, unaprijed organizirana predstava za javnost koja se mora pripremiti za stvarni i skori prijam Ukrajine u NATO i potom aktivno uključivanje saveza u ratna zbivanja ako se procijeni da je to potrebno, odnosno ako se dogodi da Ukrajina počne gubiti rat. Da tu verziju o sondiranju terena i pripreme javnosti ne treba odbaciti, svjedoče izjave stratega i vodećih europskih think-tankova koji u pravilu savjetuju političke strukture i oblikuju njihove stavove.

Vojna suradnja Europe i Rusije je na čekanju

Politika vodećih europskih država pere savjest zbog dugogodišnje suradnje na energetskom, gospodarskom i vojnom planu s Rusijom za vrijeme Putinove vladavine. Ratničkim junačenjem bez materijalnih temelja pokušava prikriti ne samo stotine milijardi eura kojima se plaćala ruska nafta i plin nego i neposredna vojna suradnja koja se odvijala sve do pokretanja ruske invazije na Ukrajinu. Za vojnu suradnju dovoljno je baciti pogled na poslovanje u Rusiji njemačkog vojnoindustrijskog diva Rheinmetall između ostalog i na poslu izgradnje sofisticiranog megacentra za borbenu obuku ruskih snaga u Mulinou. Oni koji su više vizualni tipovi na internetu mogu usporediti školsko-borbene zrakoplove Jak-130 i europski Alenia Aermacchi M-346 Master. Ubacite u tražilicu Yak-130, pa ubacite Alenia Aermacchi M-346 i vidite istu sliku. Riječ je o istom avionu, koji je razvijao i izrađivao Aermacchi, kasnije Alenie, a sada Leonard, a u Rusiji Irkut Corporation, Sokol Aircraft Plant. To nije sve. Za potrebe ruske ratne mornarice u zajedničkom projektu u Francuskoj su izgrađena dva desantna amfibijska broda klase Mistral dužine 200 metara koji su sposobni prevesti i iskrcati desantne trupe i koristiti transportne i borbene helikoptere te borbene avione s okomitim uzlijetanjem. Isporuka Rusiji obustavljena je nakon ruskog zauzimanja Krima i početka agresije na Ukrajinu 2014. godine. Brodovi se trenutno nalaze u sastavu egipatske ratne mornarice, gdje najvjerojatnije za račun Francuske ili pak Rusije čekaju bolja vremena, mogući nastavak suradnje i isporuku Rusiji. Egiptu, objektivno gledano, nisu potrebi.