fbpx
Foto: Guliver

MILIJARDER OTKRIO DA SE PRIPREMA ZA KATASTROFU! ‘Približava se uragan’: Ovo je gore od rata u Ukrajini, Biden hoda po samoj oštrici noža

Autor: Zoran Meter/7dnevno

Europska unija je 2. lipnja, nakon više od 50 dana žučnih rasprava i nemogućnosti dogovora, konačno i službeno usvojila novi – tzv. 6. paket proturuskih sankcija (iako je na početku bilo najavljeno da će ga usvojiti “za koji dan”).

On, između ostalog, isključuje najveću rusku banku Sberbank iz međunarodnog platnog sustava SWIFT, zabranjuje emitiranje triju ruskih televizija i proširuje personalne sankcije. Ali njegov najznačajniji dio, oko kojeg se i vodio najveći spor – svakako je uvođenje embarga na rusku naftu.

Slobodno se može reći da je EU birao između dvaju krajnje složenih pitanja: održavanja imidža svoje unutarnje kohezije stvorene upravo na proturuskoj platformi i sprečavanja daljnje degradacije vlastite ekonomije. Izbor je, kako vidimo, ipak pao na ono prvo.


Mašta iznad stvarnosti

Bruxelles već godinama živi u svom svijetu iluzija temeljenom na umišljenoj veličini i diktiranju svakomu svojih pravila igre, proklamiranih vrijednosti i sl., ne želeći vidjeti ili barem pokušati shvatiti koliko se svijet u međuvremenu promijenio i da više ništa nije isto. Od njega to kudikamo bolje shvaća Washington, gdje se, istina polako, ali sve više mijenja narativ vezan uz ovu globalnu “kuhinju” odnosno kašu koju su zakuhale same Sjedinjene Države.

Međutim, od samog početka bilo je jasno kako početna varijanta prijedloga o zajedničkom embargu na rusko “crno zlato” u EU-u neće proći jer su mu se oštro protivile pojedine zemlje (potpuno ili znatno ovisne o ruskoj nafti) – predvođene Mađarskom, i da će biti nužan bolan kompromis. U protivnom, cijela bi stvar propala, a Europska unija bi doživjela bolan udarac od kojeg bi se teško oporavila i nakon kojeg bi od njezina proklamiranog jedinstva vrlo brzo ostale samo krhotine.

To se željelo spriječiti po svaku cijenu, pa makar to značilo i tzv. pozitivnu diskriminaciju za pojedine članice, odnosno lošiju startnu poziciju za ostale u očajničkoj borbi u surovom svijetu energetike koja za EU tek predstoji.

Na kraju je usvojen “krnji” embargo na uvoz ruske nafte u EU, kojim je zabranjen njezin uvoz tankerima (čini oko dvije trećine ruskog izvoza u EU), a dalje je omogućen onaj kroz naftovode (s tim, da su se Njemačka i Poljska, do kojih također stižu ruski naftovodi, samostalno odrekle tih isporuka).

Najbolje su prošle Mađarska, Slovačka, Češka i Bugarska kojima je omogućen nastavak uvoza ruske nafte dok ne preinače svoje rafinerije, prilagođene za preradu ruske naftne sorte, u one drugih sorti – što je vrlo skup i dugotrajan proces i za što bi one od Bruxellesa trebale dobiti novac.

Zanimljivo je da se Grčka također snažno protivila embargu s obzirom na to da upravo njezini naftni tankeri prevoze oko polovice ruske nafte brodovima u EU, što je ostavština još od Aristotela Onassisa, čuvenog grčkog brodovlasnika, koji je izvrsno plivao u prošlostoljetnim hladnoratovskim vodama.




Ostale države EU-a, koje manje ovise o ruskoj nafti, morat će se snalaziti na turbulentnom energetskom tržištu kako znaju i umiju. A to je tržište najpodložnije spekulacijama.

Naravno da briselski politički i energetski “čarobnjaci” to dobro znaju, kao što znaju i što sve nedostatak nafte može značiti za ionako posrnulu industriju EU-a i sve ostalo što je uz naftu posredno ili neposredno vezano – a vezano je gotovo sve. U Češkoj, Njemačkoj i još nekim članicama već se osjeti kronični nedostatak ruskog dizela, a to je bilo i prije uvođenja spomenutog embarga.

Zato nije čudno što su briselski mudraci rekli kako će se odluka o provedbi embarga početi primjenjivati tek za šest mjeseci od donošenja službene odluke. Nadaju se, više ne toliko nanošenju šteta Rusiji zbog njezine invazije na Ukrajinu (makar je to službeno uvijek u prvom planu) koliko svojoj mogućnosti pronalaska alternative ruskom gorivu. Ona sigurno postoji, ali u uvjetima kakvi su sada na tržištu sve je prije nego stabilna i pouzdana.




Kaos na tržištima

Koliki kaos vlada na svjetskom naftnom tržištu dovoljno govori činjenica da nestašica dizela potresa brojne zemlje svijeta, a posljedice trpe i Sjedinjene Države koje su prve uvele embargo na rusku naftu još u ožujku, a ubrzo su im se pridružile Kanada i Velika Britanija, a sada i EU.

Istog dana kada je EU donio odluku o “krnjem” embargu, cijena “crnog zlata” na svjetskim je burzama skočila na 119 dolara za barel (sada je negdje na i dalje vrlo visokih oko 115 dolara), što razarajuće djeluje na ekonomiju i EU-a i SAD-a (da o siromašnim državama i ne govorimo) i zbog čega Bidenova administracija trpi sve snažnije kritike.

Isto se navodi u kontekstu sve većeg izlaska na vidjelo velikog apsurda (kojeg, razumljivo, obični ljudi možda i nisu mogli predvidjeti, ali malo ozbiljniji ekonomisti sigurno jesu) da Rusija embargom na svoju naftu zarađuje više novca uz smanjene isporuke nego što je zarađivala u vrijeme prije embarga kada su cijene nafte bile niže.

Jasno je, naime, kako Zapad embargom na rusku naftu samo podriva svoju ekonomiju, a ruskoj, umjesto štete, omogućuje neočekivanu zaradu u za nju bremenitom sankcijskom vremenu. O tom apsurdu ovih dana pišu i brojni ugledni američki mediji, iako su oni ruski to najavljivali još od ožujka.

Čini se da je Zapad na vrlo bolan način došao do spoznaje da je Rusija puno više od “velike benzinske crpke”, koju će nikad strožim sankcijama brzo slomiti do te mjere da će ih Moskva moliti da je prime u “svoje naručje” samo da bi mogla preživjeti.

Glupost zapadnih elita je golema i primarno polazi od želja temeljenih na stoljetnoj dominaciji i zadržavanju iste, a ne na sagledavanju i prihvaćanju novih realiteta. Sada se svima otvaraju oči pa se u čudu pitaju kako se to, ako je Rusija tako slaba i nikakva, bez nje ne mogu riješiti ni globalni energetski problemi niti globalni problemi s hranom, umjetnim gnojivima, ključnim sirovinama, a da o sigurnosnim problemima i ne govorimo.

Mijenjaju narativ

Američki medij Business Insider, pozivajući se na Bloomberg, 2. lipnja piše kako bi “usprkos sankcijama i bojkotima, Rusija ove godine i dalje mogla zarađivati ​​800 milijuna dolara dnevno od nafte i plina — više nego što je izvlačila prošle godine”.

To je zbog činjenice da su cijene nafte porasle za oko 50% i da su na vrhuncu u posljednjih 13 godina. To će Rusiji omogućiti da ove godine dobije 285 milijardi dolara od prodaje nafte i plina, što je 20% više od prihoda u 2021., koji su iznosili 235,6 milijardi dolara. Osim toga, Rusija je glavni proizvođač drugih roba kao što su pšenica i metali, uključujući paladij i platinu, navodi američki medij.

Stoga će ukupni prihod te zemlje od trgovine sirovinama vjerojatno premašiti 300 milijardi dolara 2022. godine. To bi moglo nadoknaditi količinu ruskih zlatnih i deviznih rezervi, koje su zamrznute zapadnim sankcijama.

CNN Business 1. lipnja, u tekstu pod naslovom “Why Russia isn’t hurting even as it cuts off Europe’s gas”, navodi kako Rusija još ne osjeća posljedice sankcija. EU je najveći kupac ruskog plina, a prema američkoj Upravi za energetske informacije, rastuće cijene nafte i plina pomažu joj da poveća prihode.

Podsjeća se da je Gazprom od 1. lipnja zaustavio isporuku 20 milijardi kubičnih metara plina potrošačima iz šest europskih zemalja: Poljske, Bugarske, Finske, Danske, Njemačke i Nizozemske, a razlog je to što su odbili platiti plin u rubljima, navodi CNN Business.

Dalje dodaje kako su mnogi veliki potrošači pristali na Gazpromov prijedlog plaćanja plina u rubljima kako ne bi prestale isporuke. Oni koji su se opirali, poput Shell Energyja i nizozemskog GasTerra, doživjeli su istu sudbinu kao Bugari i Poljaci, navodi američki medij.

Čak i poslovno pragmatični i informirani Japanci vide da je “vrag odnio šalu”. Tako u mediju Yahoo News Japan, autor teksta Takahide Kiuchi navodi kako će smanjenje ruske proizvodnje nafte (kao posljedica embarga) dovesti do smanjenja globalnih zaliha za 3-4% i proizvodnje za oko 30% u odnosu na razdoblje prije početka vojne operacije.

Ako se uvede zabrana uvoza ruske nafte, dogovorena u EU-u na prošlom sastanku, ruska proizvodnja će se još više smanjiti, što će dodatno opteretiti svjetsko tržište nafte. … Na udaru će biti i svjetsko gospodarstvo. Štoviše, rastuće cijene nafte također će povećati rizike za američko gospodarstvo i svijet u budućnosti, navodi japanski komentator.

Raskol na fronti

Zbog navedenog nije čudno što je i japanski ministar gospodarstva, trgovine i industrije Koichi Hagiuda 31. svibnja u parlamentu izjavio kako se Japan neće povući iz naftnog i plinskog projekta Sahalin-2 u kojem sudjeluje s Rusijom, čak ni pod pritiskom.

Vandana Hari, osnivačica think-tanka Vanda Insights sa sjedištem u Singapuru, navodi kako skupi i grčeviti napori EU-a da osigura alternativnu opskrbu energijom uzrokuju bolne poremećaje na globalnom tržištu i dodatno potiču inflaciju. “Vrijeme je da samoproglašeni arbitri koji govore o tome kako bi zemlje trebale prosvjedovati protiv ruske vojne operacije u Ukrajini nauče sagledati situaciju u širokim razmjerima i dugoročno”, rekla je Hari.

Nije samo stvar u promjeni narativa u pogledu sve ozbiljnijih ekonomskih pokazatelja i crnih prognoza nego i u pogledu same Ukrajine kao navodnog “izvora problema”. Tako utjecajni i prodemokratski The Wall Street Journal 31. svibnja donosi članak pod naslovom “Cracks Show in Western Front Against Russia’s War in Ukraine”, koji bi bio primjereniji nekom pro-trampovskom mediju.

U tekstu se navodi kako je došlo do raskola na zapadnoj proturuskoj fronti: europski saveznici Sjedinjenih Država sve se manje slažu o daljnjoj isporuci moćnog oružja Ukrajini, a jača i strah od produljenja sukoba i još većih šteta ekonomijama.

“Rascjep između zapadnoeuropskih zemalja i skupine koja uključuje SAD i UK te države srednje i sjeverne Europe uzrokovan je različitim percepcijama o dugoročnim prijetnjama od Rusije, kao i mišljenjima o tome može li Ukrajina pobijediti na polju boja.” Dalje se kaže kako “prvi blok, na čelu s Francuskom i Njemačkom, sve više nerado opskrbljuje Ukrajinu ofenzivnim oružjem” potrebnim za povrat osvojenih teritorija na jugu i istoku zemlje od Rusije. Države sumnjaju i da Rusija može izravno ugroziti NATO.

Zauzvrat, Washington, London i skupina koja uključuje uglavnom zemlje srednje i sjeverne Europe, smatraju da je ruska ofenziva tek početak ekspanzije i da nakon Ukrajine slijedi ruski rat protiv Zapada. “Europski dužnosnici kažu da su podjele eskalirale posljednjih tjedana jer je Ukrajina izgubila kontrolu nad Donbasom, što se sve glasnije čulo ovog tjedna, tijekom summita šefova vlada EU-a o Ukrajini.”

Medijska promjena

Isti medij, 22. svibnja u članku “Why Europe Hedges Its Support for Ukraine” piše kako se čelnici Francuske i Njemačke boje da će dolaskom Ukrajine izgubiti svoje zapovjedne pozicije u Europskoj uniji. Političari u obje zemlje svjesni su da bi se ulaskom Ukrajine u EU mogla pojaviti suparnička osovina Varšava – Kijev, a to ne želi ni jedna ni druga.

Ukrajina je politički i kulturno bliža Poljskoj nego Njemačkoj, pa će tako oslabiti utjecaj Berlina u EU-u, dok će istočna Europa, naprotiv, jačati.

Zbog toga će, smatra autor članka, zapadna Europa nastaviti hraniti Kijev praznim obećanjima.

S druge strane, potpuno prodemokratski medij NBC News 31. svibnja u tekstu autora Carol E. Lee i dr. navodi kako je Joe Biden zapanjen padom svoje popularnosti i da žali zbog neuspjeha, optužujući demokrate da ga nedovoljno aktivno brane.

Izvori bliski predsjedniku za taj medij, pod uvjetom anonimnosti, govore kako se “krize gomilaju jedna na drugu takvom brzinom da se na trenutke čini kao da je Bidenova Bijela kuća zatečena. Rekordna inflacija, visoke cijene plina, porast incidencije covid-19, a sada krvavi masakr u teksaškoj školi, još su jedan strašan podsjetnik na neuspjeh predsjednika. Vodstvo Demokratske stranke je na gubitku, ne zna kako vratiti svoje šanse do studenoga, kada bi stranka mogla izgubiti kontrolu nad Kongresom tijekom međuizbora”.

Biden je “zaprepašten činjenicom da mu je rejting pao blizu razine njegova prethodnika Donalda Trumpa, kojeg povjesničari smatraju jednim od najgorih predsjednika”.

“Sada je niži od Trumpa i to ga jako boli”, rekao je drugi izvor blizak Bijeloj kući. Otprilike tri četvrtine Amerikanaca vjeruju da je zemlja na krivom putu, navodi NBC News pozivajući se na svoju nedavnu anketu.

Sada već teško zaustavljiv krah demokrata na jesenskim izborima za oba doma Kongresa u opasnost može dovesti i daljnju vladavinu samog Bidena – ne samo u pogledu otežavanja provedbe njegovih zacrtanih politika nego i zbog mogućnosti opoziva (impeachment). Teško je očekivati da mu se republikanci u tom slučaju neće htjeti osvetiti isto onako kako su to demokrati činili Trumpu.

Dolazi uragan

Ali možda najveće upozorenje Bidenu i demokratima ne dolazi od samih Amerikanaca nezadovoljnih općim smjerom kojim ide SAD (više od 80% ih je nezadovoljno, prema nedavnom Galuppovu istraživanju) ili od predstavnika krupnog biznisa, nego od njegovih samih vlasnika s Wall Streeta, koji je ključno uporište demokrata.

Tako čelnik jedne od najmoćnijih američkih i svjetskih banaka JP Morgan Chase, multimilijarder Jamie Dimon, 1. lipnja na Stretegic Decisions Conference navodi: “Znate, ranije sam govorio o olujnim oblacima jer sam optimist. Sada se želim ispraviti. Nadolazi uragan. Donekle je još sunčano, poslovi idu dobro. Svi misle da će FED sve srediti. No upravo sada nama se približava uragan. Nitko ne zna hoće li to biti nevelika oluja ili uragan ‘Sandy’. Držite se. JP Morgan se sprema, i mi ćemo provoditi vrlo konzervativnu politiku” (info: CNN, 2.6.).

Dramatične riječi koje ukazuju ne samo kako ne ide sve prema planu (SAD-u čak prijeti i recesija) nego i da “konzervativna politika”, koju najavljuje primijeniti poznati bankar, nema baš ništa zajedničko sa sankcijskom politikom na koju se opire Bidenova administracija i koja se može, ako stvari izmaknu kontroli, osim Rusije proširiti i na Kinu.

A što bi tek onda bilo za američku i svjetsku ekonomiju, nije potrebno govoriti. Podsjetio bih kako je JP Morgan jedna od dviju velikih američkih banaka od njih ukupno pet koje su uspjele preživjeti veliku krizu 2007.-2009. godine. Dakle, Dimon sigurno zna o čemu govori.

Ali kako ne bi bilo nikakve zabune zbog svega gore navedenog, američka vanjska politika, skupa s onom EU-a, nastavlja provedbu zacrtane proturuske politike u pogledu Ukrajine i povećava isporuke naoružanja Kijevu, i to sve suvremenijeg i ubojitijeg oružja, pri čemu pobjedu Ukrajine u tom ratu spominju još samo potpuni naivci.

Strateška strpljivost

U istočnoj Aziji u tijeku je ubrzano zaoštravanje američko-kineskih odnosa, prije svega zaslugom Washingtona – što potvrđuje njegovu konačnu opredijeljenost za vođenje istodobne borbe na dva fronta – i s Rusijom i s Kinom, što sve više i američkih analitičara smatra, blago rečeno pogrešnom i rizičnom politikom.

Američki ministar obrane Lloyd Austin, poznat po tome što je nedavno, tijekom boravka u Europi, kao prvi američki političar u povijesti otvoreno izjavio kako, ukrajinskim ratom, Rusiji treba nanijeti strateški poraz vojnog i ekonomskog karaktera, 1. lipnja dolio je novo ulje na vatru i u američko-kineskim odnosima rekavši: “Sjedinjene Države spremne su proširiti pomoć Tajvanu u sferi naoružanja i vojne pripreme kao odgovor na rastuću ugrozu od Kine” (info: japanski medij Asia Nikkei).

Takva izjava za Peking gotovo da ima karakter objave rata, s obzirom na to kako se on oštro protivi američkom izvozu suvremenog naoružanja u Tajvan, kao i bilo kakvim kontaktima na visokoj razini između tih dviju strana, a što predstavlja i temelj američko-kineskih odnosa u sklopu prihvaćene politike Washingtona o “jedinstvenoj Kini”.

Pa iako je Washington, prije spomenute Austinove izjave, ponovio svoju daljnju privrženost spomenutom načelu, Kina to više ne smatra ozbiljnim. Odgovor na Austinovu izjavu uslijedio je u mediju Global Times, glavnom glasilu kineskog KP-a i samim tim dovoljno utjecajnom da ga se shvaća krajnje ozbiljno.

Ono što je on 3. lipnja napisao kao odgovor na riječi šefa Pentagona dramatično mijenja cijelu paradigmu višedesetljetne kineske politike prema Tajvanu koja se temelji na strateškoj strpljivosti – odnosno namjeri da ekonomija, a ne vojna sila, bude ta koja će u konačnici dovesti do reintegracije Tajvana s kopnenom Kinom. Vojna sila po kineskoj se doktrini razmatra samo u slučaju službenog proglašenja tajvanskih vlasti nezavisnosti toga otoka.

Tako Global Times, pozivajući se na anonimnog vojnog analitičara, navodi da se Kina mora početi pripremati za vojnu varijantu razvoja tajvanske krize jer to potiču Amerikanci, odnosno ukazuje kako je politička varijanta rješavanja tog pitanja iscrpljena.

Oštrica noža

Čini se kako se brzim koracima približavamo i američko-kineskom sukobu za koji mnogi analitičari i u SAD-u tvrde kako ga američka vojska ne može dobiti konvencionalnim ratovanjem.

Samo za pokušaj toga bilo bi joj potrebno u zonu sukoba prebaciti 70% svojih ukupnih vojno-pomorskih potencijala, što je nemoguće jer su oni rastegnuti diljem svijeta na ključnim točkama, a poglavito se to ne može u uvjetima kad je cijeli EU gurnut na prag sukoba s Rusijom.

Kinezi imaju 1600 vojnih zrakoplova, a SAD više od 2700 (info: CNN, 1.6.). Ali ni to ne znači prevagu s obzirom na to da su oni “rastegnuti” diljem svijeta, dok su kineski koncentrirani na samu regiju, navodi CNN citirajući izvjesni američki vojno-analitički centar.

Drugim riječima, Bideova administracija počinje hodati po samoj oštrici noža.

Tajvan je obustavio izvoz čipova u Rusiju

Jedan od glupljih poteza učinio je prije nekoliko dana i Tajvan – zemlja u kojoj se proizvodi više od 90% čipova na svijetu.

Da ne bude zabune, cijeli svijet je svoju proizvodnju onamo već davno svjesno prebacio, ne toliko u sklopu politike globalizacije, koja se sada urušava poput kule od karata, nego zbog najpogodnijih mikroklimatskih prilika na Tajvanu, poput idealne količine vlage u zraku, vrlo važne u proizvodnji čipova. Tajvan je odlučio, naime, obustaviti izvoz čipova u Rusiju u sklopu sankcija.

Moskva je reagirala promptno, po osobnom nalogu predsjednika Vladimira Putina, zabranivši izvoz u Tajvan helija, argona i drugih plinova i metala nužnih za proizvodnju čipova, gdje Rusija čini čak trećinu svjetske proizvodnje.

Ali “samoubilački” potez Tajvana u pogledu čipova vjerojatno je rezultat već ranije najave svih velikih država da će njihovu proizvodnju prebaciti k sebi doma – od SAD-a preko Njemačke odnosno EU-a, Rusije itd. Osim “smrti” globalizacije, uzrok tog povlačenja sigurno je i sve veća neizvjesnost sudbine samog Tajvana u kontekstu jačanja napetosti s Kinom koja ovih dana poprima dramatične razmjere.

Amerika protiv Rusije i Kine

Pojedini ruski analitičari u pogledu američkih poteza u Ukrajini ovih dana govore da je Washington već “nagazio na crvenu crtu” Moskve.

Čini se da je upravo nagazio i na onu kinesku. Zbog toga se, definitivno, najlošije osjeća Henry Kissinger, “ajatolah” američke diplomacije, koji je svu svoju diplomatsku raskoš i potencijal ugradio u najveće dostignuće američke diplomacije uopće – potpuno razdvajanje dvaju komunističkih divova – SSSR-a i Kine, i okretanje potonje suradnji s Amerikom, a sve to na vrhuncu američko-sovjetskog hladnog rata.

A ovo što se sada događa, voljom Washingtona, ima potencijal uklanjanja i posljednjih barijera u suzdržanosti Pekinga i velikih kineskih tvrtki u vezi s aktivnom gospodarskom suradnjom s Rusijom zbog straha od američkih sankcija. Ona vojna ionako nije upitna.

Hoće li Washington na kraju ipak zakočiti ili će ići “va bank” i prema Moskvi i prema Pekingu – jedno je od ključnih pitanja koje će dati odgovor na to kakva će biti slika budućeg svijeta i hoće li ga uopće biti.

A ako Washington blefira i misli da će dizanjem uloga na maksimum, dobro pazeći da sve skupa ne eskalira u direktni sukob SAD-a s Rusijom i s Kinom (to je moje mišljenje o tome kakvu politiku Washington vodi), ostvariti svoje interese, postavlja se logično pitanje: a znaju li za taj blef u Moskvi i Pekingu? Odgovor se, normalno, nameće sam po sebi.

I onda smo opet na početku – tj. nigdje. Na permanentnom “dodavanju gasa” dok jednom ne dođe ili do kobnog incidenta koji vodi u nepovrat ili do pucanja strpljenja onih od kojih se očekuje da strpljenja moraju imaju beskonačno.

Autor:Zoran Meter/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.