Milanović radi nešto vrlo, vrlo opasno: ‘Najprije stradaju mali, tek potom nastupa odmjeravanje velikih igrača’

Ratni bubnjevi odzvanjaju od Europe preko Afrike do Azije. Svijet se polako budi iz razdoblja relativnog mira koje je nastupilo nakon okončanja hladnog rata i sve više ulazi u razdoblje koje će obilježiti više ratnih sukoba koji u jednome trenutku mogu prerasti u sukob globalnih razmjera. Analitičari već dulje vrijeme upozoravaju kako svijet polako ulazi u razdoblje koje neodoljivo podsjeća na ono koje je prethodilo 1914. i izbijanju I. svjetskog rata.

Baš kao i u predvečerje I. svjetskog rata, diljem svijeta postavljaju se ultimatumi, zahtjevi, svrstava se u tabore i čeka pogodan trenutak za djelovanje. Kada cijeloj ovoj zapaljivoj situaciji dodamo i činjenicu da države troše rekordne svote novca na naoružanje i opremu, onda je zaista opravdano pitanje – kamo to svijet ide?

Rubna članica

U svim globalnim sukobima i velikim poremećajima, kada oružje progovori, najprije nastradaju mali narodi. Preko njihovih leđa i na njihovu teritoriju najprije dolazi do okršaja velikih razmjera. Tek potom nastupa odmjeravanje snaga velikih igrača, ako do njega uopće dođe. Dosad su svi svjetski sukobi i ratne kataklizme krenuli iz Europe, zapadne i srednje Europe. Ako zaista dođe do novog globalnog sukoba, bit će to prvi put da se njegov fitilj nije zapalio u užoj Europi. Kako je napisao jedan analitičar – naša je sreća što je Europa postala slijepo crijevo svih događanja. No koliko smo zaista sigurni u okrilju NATO-a i Europske unije u predvečerje mogućeg svjetskog sukoba?

Ako smo trebali biti negdje svrstani nakon što smo prije tri desetljeća obnovili samostalnost, onda su to svakako NATO i EU. Riječ je o dvjema najmoćnijim vojnim i političkim organizacijama u svijetu koje su jamac kolektivne sigurnosti svih svojih članica. Problem članstva u takvom savezu jest činjenica da smo njegova rubna članica. Odnosno, granična članica prema područjima s kojih bi mogao doći prvi udar na savez.

Prevedeno, sasvim sigurno nije isto biti članica NATO-a na mjestu Belgije ili na mjestu Rumunjske, Bugarske ili Hrvatske. Primjer baltičkih članica saveza nisam ni naveo jer je njihov položaj daleko najteži. U uvjetima opće zapaljivosti i očitih priprema za dugo očekivano odmjeravanje snaga bitna je dobro promišljena i usklađena politika svih instancija državne politike prema inozemstvu. Dakle, upravo ono što Hrvatska već dulje vrijeme nema. Prevedeno, neusklađena i disonantna vanjska politika o bitnim svjetskim temama dugoročno se državi može obiti o glavu. Nažalost, Hrvatska nije Francuska ili Turska da može igrati bitnu ulogu u regionalnim i svjetskim političkim igrama. Upravo je zbog toga bitno vagati svaku izjavu koja izlazi iz državnog vrha o sukobu u Ukrajini ili na Bliskom istoku.

Držati zavjetrinu

Hrvatska je članica Europske unije i uvijek se u ovakvim situacijama može pozvati na službeno stajalište Bruxellesa. Kritičari bi rekli kako se država u takvim okolnostima “skriva” iza stajališta briselske administracije. Međutim, ako nam je i zbog čega bitno članstvo u EU-u, onda je to zbog ovakvih situacija. Brojne manje države upravo postupaju na ovaj način. Pritom nije riječ o manjku hrabrosti tih nacija, nego o racionalnoj državnoj politici u danom trenutku.

Situacija u Hrvatskoj upravo je suprotna, Vlada i predsjednik na potpuno različit način komentiraju najveće svjetske konflikte te na taj način državne interese izlažu velikim opasnostima. Ovdje treba razjasniti jednu stvar – nitko ni od Vlade ni od predsjednika ne očekuje da se odreknu svog mišljenja i mogućnosti djelovanja. Međutim, veoma je važno kada i gdje se to mišljenje iznosi. Ako je Europska unija naš instrument kojim nadoknađujemo nedostatnost vojne i gospodarske moći kako bismo projicirali interese RH u svijetu, onda svu energiju i Pantovčaka i Banskih dvora treba usmjeriti u tom pravcu. Dakle, različita mišljenja, pa čak i dijametralno suprotna, u pogledu funkcioniranja Europske unije i njezinih institucija posve su legitimna i poželjna. No soliranje u gorućim svjetskim problemima ne samo da je neozbiljno nego i vrlo, vrlo opasno.

Nekoliko je područja u kojima hrvatski nacionalni interesi mogu biti bitno ugroženi zbog disonantnih tonova između ureda predsjednika i Vlade. Odnosno, zbog izražavanja potpuno suprotnih stajališta o najvećim svjetskim krizama. Tako je predsjednik Milanović davao i još daje blago rečeno čudne izjave o ratu u Ukrajini. Čudne poglede na vanjskopolitička zbivanja nastavio je iznositi i u vezi s trenutnom krizom u Izraelu, odnosno, u vezi sa sukobom u Gazi.

Izniman napor

Zoran Milanović nikako da shvati da kao predsjednik nema pravo na vlastito mišljenje već prije svega mora voditi računa o hrvatskim nacionalnim interesima. Najveći izazov za hrvatsku vanjsku politiku i nacionalne interese je položaj hrvatskog naroda u BiH. Ne treba posebno opisivati i naglašavati koliko je muke, napora i lobiranja uloženo kako bi se pridobili najvažniji svjetski centri moći za hrvatske interese u BiH.

Doslovno je u posljednji trenutak, u izbornoj noći, promijenjen izborni zakon kako bi Hrvati, kao konstitutivan narod, bili nezamjenjiv čimbenik prilikom sastavljanja Vlade, kako Vlade Federacije BiH tako i Vijeća ministara BiH. Prema planu koji je već bio na stolu u političkom Sarajevu – Hrvate je trebalo potpuno izbaciti sa svih razina vlasti. Sve bi se odvijalo pod egidom izgradnje građanske države i u skladu s presudama Europskog suda za ljudska prava. No RH je iskoristila svoj položaj članice NATO-a i EU-a kako bi zaustavila taj scenarij.

Treba napomenuti kako to nije bio nimalo lak posao jer su Washington, Pariz, London i Berlin djelovali protiv oblika državnog uređenja koje propagiraju diljem svijeta i na kojem je sazdana njihova politička kultura. Međutim, bio je potreban izniman napor kako bi ih se uvjerilo da je takav koncept vlasti neprovediv u BiH te kako on političkom Sarajevu služi tek kao dobro pripremljena maska za dominaciju nad Hrvatima u BiH.

Upućeni tvrde kako je veliku ulogu u završnim lobiranjima za hrvatsko pitanje u BiH odigrao i židovski lobi u Washingtonu i Londonu. Takav razvoj događaja iznimno je bitan za vanjski položaj RH jer se za hrvatske interese borila židovska zajednica iako je Hrvatima desetljećima nametana stigma antisemitskog naroda. Stoga je nedopustivo da predsjednik RH ima iste stavove o konfliktu u Izraelu kao i bošnjački uzurpator hrvatskog mjesta člana Predsjedništva BiH Željko Komšić.

Cijena ega

Je li ijednom Hrvatu u RH, BiH ili svijetu pomogla Milanovićeva izjava o “gubitku simpatija za Izrael”? Nije, ona je tek proizvod ega Zorana Milanovića. No u državnoj politici nema mjesta egu. Milanović bi, nakon gotovo četiri godine na čelu države, napokon trebao shvatiti da predstavlja narod i državu, a ne vlastiti ego i vlastite poglede na svijet. Što bi se dogodilo da zbog njegovih izjava o Ukrajini SAD odjednom povuče podršku Hrvatima u BiH?

Dragan Primorac kreće u borbu za Pantovčak: Ima potporu SAD-a i Izraela

Što bi se dogodilo da Christian Schmidt nema potporu Pariza i Bruxellesa za svoju politiku ili da se izraelski investitori povuku iz Mostara? Cijena ega jednog političara mogla bi biti prevelika za narod. Milanović ima sasvim dovoljno prostora za političko djelovanje unutar Europske unije. Neka se nadmeće s drugim politikama oko vizije organizacije briselske administracije. Njegova politika prema Ukrajini i Izraelu nije državna, nego antidržavna politika i treba je hitno zaustaviti.