Foto: Prabha Kumar Verma, Guliver Images

NITKO NIJE RAVNODUŠAN ZBOG NOVE SVJETSKE SILE KOJA PRIJETI! Idu putem nesvrstanosti, ‘učili’ su od Tita: Svi im žele biti saveznici osim Britanaca

Autor: Zoran Meter/7dnevno

Indija je od prošloga tjedna i službeno postala najmnogoljudnija zemlja svijeta, pretekavši “vječnog lidera” – Kinu. Prema podacima portala World Population Review, Indija sada ima više od 1,428 milijardi stanovnika.

Velika je to vijest i za tu zemlju i za čovječanstvo. Naime, Indija se ubrzanom dinamikom promiče prema samom vrhu najmoćnijih i najutjecajnijih zemalja svijeta, njezini visokoobrazovani stručnjaci disperzirani su diljem planeta, a često zauzimaju i ključne pozicije u najpoznatijim američkim i svjetskim korporacijama.

Na vanjskopolitičkom planu Indija također žanje uspjehe, a nedavno je od Indonezije preuzela i predsjedanje grupom zemalja G20. Dakle, idući summit na vrhu tog utjecajnog međunarodnog formata trebao bi se ujesen održati u New Delhiju.

Nije naodmet podsjetiti i kako je prije nekoliko mjeseci premijersku dužnost u Velikoj Britaniji preuzeo političar indijskih korijena Rishi Sunak – preciznije, njegovi su preci emigrirali u UK s područja današnjeg Pakistana, što je presedan – koji je, zapravo, između ostaloga trebao simbolizirati i značaj koji London pridaje Indiji kako bivšem “dragulju u kruni” moćnog, tek u drugoj polovici prošloga stoljeća propalog Britanskog Carstva.

Smrt tisuća

New Delhi nema i neće imati previše iluzija o izboru Sunaka, svjestan kako bilo tko tko sjeda na britansko “političko prijestolje” prije svega i isključivo vodi brigu o britanskim nacionalnim interesima. Osim toga, gorak okus britanske kolonijalne vladavine na Indijskom potkontinentu ne može isprati ni Sunakovo podrijetlo ni njegova politika ili pak modni stil kao odraz bogatstva kojim u privatnom životu raspolaže i koji bi mogao biti privlačan širokim slojevima i dalje siromašnog stanovništva Indije.

A da je to tako i da se Englezi teško mire s gubitkom svog “dragulja u kruni”, svjedoči i sljedeće: Iz nekog razloga britanski BBC odlučio je ovih dana prikazati svoj kontroverzni dokumentarac usmjeren ni manje ni više nego na sadašnjega indijskog premijera Narendru Modija, kojeg de facto tereti za velike nerede i smrt više od tisuću muslimana u indijskoj zapadnoj državi Gujarat 2002., kada je Modi bio njezin glavni ministar. Nasilje je izbilo nakon što se zapalio vlak koji je prevozio hinduističke hodočasnike, pri čemu je poginulo 59 osoba.

Kako je objavio portal Geopolitika News pozivajući se na Al-Jazeeru, “izvješće o istrazi Ujedinjenog Kraljevstva prikazano u dokumentarcu opisuje događaje kao ‘sustavnu kampanju nasilja’ koja ima sva obilježja etničkog čišćenja i stavlja izravnu odgovornost na Modija”.




Stvar je u tome da spomenuto izvješće do objave u BBC-jevu dokumentarcu nikada nije objavljeno javno. U njemu se navodi kako je istražni tim tvrdio da je Modi spriječio policiju u pokušaju da zaustavi nasilje protiv muslimana i citirao je izvore koji kažu da je Modi izričito naredio vlastima da ne interveniraju. Sam je Modi te optužbe negirao, a njih je oslobođen nakon istrage indijskog Vrhovnog suda.

Žal za imperijem

Indijsko Ministarstvo vanjskih poslova odmah je odbacilo BBC-jev dokumentarac kao “propagandni čin”, a glasnogovornik Ministarstva Arindam Bagchi rekao je da su “pristranost, nedostatak objektivnosti i nastavak kolonijalnog načina razmišljanja” u njemu “očito vidljivi”, što “nas tjera da se zapitamo o svrsi ovog filma i programu koji stoji iza njega”.

Pritom treba poći od činjenice da je BBC britanski državni medij i da je jasno kako se sadržaj ovakve vrste ne bi pojavio u eteru da za to nije imao dozvolu “odozgo”. Pa sve da na BBC-ju nakon ovoga i počnu “padati glave”, ništa se ne bi promijenilo jer je jasno kako “slučajnog previda” nema niti ga u tom mediju može biti kada su ovakve stvari u pitanju.




Indijska neovisna vanjska politika danas smeta mnogima, iako New Delhi zapravo ne čini ništa novo u odnosu na svoju višedesetljetnu politiku. Indija je nakon stjecanja nezavisnosti dugo bila jedna od predvodnica pokreta nesvrstanih, tj. nikada se tijekom hladnog rata nije priključila bilo zapadnom bilo istočnom bloku.

Ali vremena su se otad dramatično promijenila i zapadni kreatori globalne strategije sada, a poglavito nakon što je otvoren gotovo pa vojni front između Zapada i Rusije, ne gledaju blagonaklono na zemlje koje nastoje zadržati ili pak ostvariti svoju vanjskopolitičku autonomiju.

Njih oni, više-manje automatski, svrstavaju u kategoriju “autoritarnih režima” ili “diktatura” i “protivnika demokracije”, “zapadnih vrijednosti” i sl. I to je jedan od glavnih razloga, a nikako ne simpatije prema Rusiji, zbog kojih te države, uključujući i Indiju, a možemo dalje nabrajati Tursku, arapske monarhije, Egipat, JAR, Brazil, Indoneziju, ne osuđuju Rusiju ili se ne svrstavaju u pogledu ukrajinskog rata. Oni u ruskom ratu ne s Ukrajinom, nego sa Zapadom vide šansu da prvi put u povijesti “postanu netko” ili pak da vrate staru slavu “zbacujući jaram vječnih kolonizatora”.

Pružanje ruke

Sjedinjene Države su početkom novog tisućljeća, spoznavši opasnost brzorastuće Kine za svoje globalne interese, “bacile oko” na Indiju – također brzorastuću ekonomiju i zemlju demografski sličnu Kini, a ktomu – ne manje važno – i zemlju koja ima pogranične teritorijalne sporove s Kinom.

Washington je već tada uviđao da mu je Kina najveći problem i suparnik u 21. st. i da je nužno naći protutežu rastućem kineskom utjecaju u jugoistočnoj Aziji. Ali istinsko američko pružanje ruke Indiji uslijedilo je u vrijeme Trumpove administracije, kada je on spektakularno ugostio premijera Modija i kada se činilo da će Indija s lakoćom prihvatiti novu ulogu koju joj Amerikanci žele dodijeliti – antagonista sve moćnije Kine.

Međutim, Zapad postojano podcjenjuje i povijest i tradiciju i način gledanja na život drevnih istočnih naroda pa se onda uvijek iznova čudi i pita gdje je to i zašto “zapelo” u planiranim strategijama. Indija je prihvatila i članstvo u poluvojnom klubu Quad, sudjeluje u njegovim zajedničkim vojnim vježbama i spremna je bacati izazov kineskoj dominaciji u regiji, ali samo u okvirima nužnim za ostvarenje svojih ključnih nacionalnih interesa, a nikako ne za provedbu tuđih. New Delhiju je, kao i Pekingu, potpuno jasno što bi za njih značio međusobni vojni sukob i po svaku će ga cijenu nastojati izbjeći, ma koliko često i intenzivno izbijale čarke između njihovih snaga duž sporne granične crte na nepreglednim himalajskim vrletima u regiji Ladakh.

Zato i nije čudno što je Indija izabrala i svoje članstvo u “prokineskim” i “proruskim” međunarodnim formatima – Šangajskoj organizaciji (SCO) i BRICS-u – koji danas predstavljaju i najveći izazov zadaćama novouspostavljenog jedinstvenog Zapada pod vodstvom SAD-a koji želi osigurati globalnu dominaciju u 21. stoljeću. U realizaciji te strategije “koplja će se lomiti” tijekom ove i iduće godine – kao vjerojatno ključnog razdoblja za definiranje konačnog izgleda budućega svijeta.

Treći put

Indija sada vodi staru nesvrstanu politiku na nov način. Za razliku od doba hladnog rata, ona svoju vanjskopolitičku autonomiju sada kreira, ne praćenjem vlastitog ili “trećeg puta”, nego istodobnim svrstavanjem u različite formate, pod vodstvom SAD-a i pod vodstvom Pekinga i Moskve.

Takva politika New Delhija sve više živcira Zapad koji ne može značajnije utjecati na njezinu promjenu. Dovoljno je ukazati na to da se unutar BRICS-a i SCO-a sada intenzivno razmatra ideja uspostave zajedničke rezervne valute za trgovanje ili pak podsjetiti na izjavu indijskog ministra vanjskih poslova Subrahmanyama Jaishankara iz kolovoza prošle godine, kada je rekao: “Mislim da postoje mnogi razlozi zašto bi se Indija i Kina trebale udružiti”, i da je “u vlastitom interesu Indije i Kine da spoje ruke”.

Da i ne govorimo kako je Indija nedavno jasno dala do znanja da se neće miješati u pitanje Tajvana jer to nije zona njezina interesa. Pekingu je takav stav New Delhija i više nego dovoljan, iako će ulogu pritiska na njega u tom smislu preuzeti Japan koji već otvoreno najavljuje svoju veliku i ubrzanu militarizaciju, pritom se posve stavljajući “pod skute” američkih regionalnih interesa. Tako je Tokio, a da to još nitko drugi nije učinio, nedavno objavio ni manje ni više nego da je spreman vojno se uključiti u slučaju kineske intervencije na Tajvanu.

S druge strane, indijski zrakoplovi nedavno su sudjelovali u zajedničkoj vojnoj vježbi s Japanom na njegovu teritoriju, gdje se uvježbavala japanska protuzračna obrana.

Sve navedeno ukazuje na to kakvu je složenu i istančanu vanjsku politiku zaigrao New Delhi, svjestan i svoje snage i važnosti, kao i činjenice da se ona previše ne sviđa ključnim zapadnim igračima.

Zato i ne iznenađuje previše navedena objava BBC-jeva dokumentarca usmjerena protiv samog premijera Narendre Modija. Možemo se čuditi samo njezinoj drskosti s obzirom na važnost Indije i za sam Zapad. Jer usprkos svemu, sigurno nije isto uza se imati i ovakvu Indiju, ili je pak imati protiv sebe – otvoreno svrstanu uz Rusiju i Kinu.

Napad na premijera

Kad smo već kod zemalja koje vode autonomnu vanjsku politiku, nezaobilazan je u tom smislu i Iran, zemlja s kojom Indija ima tradicionalno vrlo dobre odnose, ali i ne samo ona nego i Kina i Rusija.

Zapravo, za razliku od Indije koja se trudi i zasad uspijeva ostati na distanci u pokrenutom tektonskom sukobu Istoka i Zapada predvođenog SAD-om, Iran je, čini se – definitivno shvatio kako više ne može voditi samostalnu politiku – što je uspješno činio još od doba Islamske revolucije 1979.

Ruski višenamjenski zrakoplovi 4++ generacije Su-35 stići će u Iran početkom iranske nove godine, koja će započeti u ožujku. O tome je prošlog tjedna izvijestio Shahriyar Heydari, član komisije za nacionalnu sigurnost i vanjsku politiku iranskog parlamenta.

Iranski državni službenik rekao je kako će i drugo rusko oružje, uključujući obrambene sustave, raketne sustave i helikoptere, uskoro stići u tu bliskoistočnu zemlju čija je geopolitička, geostrateška i geoekonomska važnost ogromna. Poglavito sada kada je na djelu potpuna promjena dosadašnjeg ustroja svijeta, koja se odvija krajnje turbulentno, uz goleme rizike za sve ključne igrače.

Ovo je prva potvrda iranske kupnje ruskih Su-35 od tamošnjih dužnosnika. Isporuke suvremenih zrakoplova za Teheran veoma su važne s obzirom na to da je iransko zrakoplovstvo jedna od slabih karika vojnih snaga te zemlje i njezina vojnoindustrijskog kompleksa, inače, u drugim segmentima naoružanja, i više nego respektabilnog – poglavito ako se uzmu u obzir višedesetljetne međunarodne sankcije protiv te zemlje – gotovo od doba velike Islamske revolucije 1979. pod vodstvom ajatolaha Homeinija.

Zato iranska zastarjela vojna zračna flota, u kojoj su neki zrakoplovi još iz doba u revoluciji svrgnutog šaha Reze Pahlavija, značajno zaostaje za flotama njemu konkurentskih ključnih arapskih zaljevskih monarhija – prije svega Saudijske Arabije i UAE-a i naravno – Izraela. Te zemlje, naime, pretežno raspolažu suvremenim američkim zrakoplovima.

Slobodan protok

Još 15. kolovoza 2020. Vijeće sigurnosti UN-a odbacilo je američku rezoluciju o produljenju embarga na izvoz oružja Iranu. Usprkos snažnom nastojanju tadašnje Trumpove administracije, do produljenja embarga nije došlo, a za američku rezoluciju tada su glasale samo dvije države – SAD i Dominikanska Republika.

Drugim riječima, s gledišta međunarodnog prava, države koje žele Iranu izvoziti oružje dobile su “zeleno svjetlo”. I dok se Peking u većoj mjeri fokusirao na jačanje gospodarske suradnje s Iranom i s njim potpisao veliki sporazum o strateškom partnerstvu u idućih 25 godina, navodno vrijedan oko 20 milijardi dolara, Rusija je krenula putem unosne suradnje s Iranom u vojnoindustrijskoj sferi, iako je u tom segmentu prije svega u isporukama oružja Teheranu još donedavno bila suzdržana – svjesna zabrinutosti arapskih zaljevskih monarhija s kojima Moskva također gradi partnerske odnose, ali i zabrinutosti Izraela kojemu je Iran najveći regionalni konkurent. Također treba podsjetiti i da je Rusija, poput Kine, s Iranom 2021. potpisala dugo najavljivani i dugo iščekivani sporazum o strateškom partnerstvu i u ekonomiji.

Zašto su bili dugo iščekivani? Zato što je Moskva kalkulirala, pokazalo se – za nju uzalud. Naime, ona je poštovala od SAD-a inicirane uvedene međunarodne sankcije protiv Teherana – ne želeći se zamjerati Washingtonu u vrijeme kada su odnosi Rusije i SAD-a najprije bili relativno stabilni, pa kasnije snošljivi – i kada je Moskva još gajila iluzije o njihovoj transformaciji prema mogućoj suradnji u punom smislu te riječi.

Tako je poznat i slučaj kada Rusija dugo nije željela Iranu isporučiti već kupljene protuzračne sustave S-300 jer se tomu usprotivio SAD, da bi to učinila tek sredinom prošlog desetljeća, kada je Teheran zaprijetio podizanjem tužbe protiv Moskve pri nadležnom međunarodnom sudu. Sve su te stvari opterećivale i političke odnose dviju država iako su obje iskreno željele razvoj svekolike suradnje, svjesne njihove perspektive i obostrane koristi. Ali tadašnji ruski pragmatizam to je sprečavao.

Protiv hegemonije

Međutim, ruski je pragmatizam, skupa s iluzijama, izgorio u plamenu ukrajinskog rata.

Tako je Iran krajem prošle godine postao član Šangajske organizacije (SCO) upravo na presudni nagovor Moskve, a sada se intenzivno pregovara i o njegovu uključenju u punopravno članstvo Euroazijske ekonomske unije pod patronatom Rusije.

Ne treba podsjećati kako je Iran otvoreno na strani Rusije u pogledu rata u Ukrajini iako se formalno zalaže za prekid rata. Rusiji je značajno pomogao isporukom svojih borbenih bespilotnih letjelica, zbog čega je na sebe navukao dodatni, ionako otprije veliki bijes Washingtona koji je zaprijetio da će učiniti sve da spriječi iranske isporuke dronova Moskvi. Međutim, Teheran se nije pokolebao, dronovi su uredno stizali, da bi prije nekoliko mjeseci, sigurno ne slučajno, u Rusiji počela i službena obuka iranskih pilota za upravljanje suvremenim zrakoplovima Su-35.

Stvorena strateška os Rusija – Kina – Iran, kako danas govore najpoznatiji američki analitičari, predstavlja otvoreni izazov američkoj globalnoj dominaciji.

Stvaranje te osi potvrđuju i kineski analitičari iz tamošnjih utjecajnih politoloških institucija, smatrajući pritom kako ona ne može ne zabrinjavati Washington.

Razmatrajući perspektive dugoročne suradnje triju država, ocijenili su je kao jasnu poruku američkoj vanjskopolitičkoj koncepciji i kao jasan izazov hegemoniji SAD-a koju iznova nastoji izgraditi Washington.

Međutim, još prije spomenute osi stvorena je i druga strateška os – njoj neprijateljska – ona SAD – EU – Japan, pa ništa u svemu tome ne može slutiti na dobro.

Interesi Moskve, Pekinga i Teherana danas se jednostavno podudaraju više nego ikad. I nije tu riječ samo o “zajedničkom nazivniku” kada se govori o njihovu ključnom globalnom suparniku – SAD-u. Njihov “trojni pakt” puno je više od toga. Zato što je nešto posve novo i drukčije, ima potencijal centripetalne sile i ovisno o svom daljnjem strukturiranju može prema sebi relativno brzo povući i druge zemlje koje traže svoj samostalniji vanjskopolitički i ekonomski put – od Latinske Amerike preko Afrike do Azije.

Jedna od njih svakako je Turska. Sigurno ne slučajno, u Moskvi se krajem prosinca održao sastanak turskih i sirijskih ministara obrane – prvi nakon 11 godina. U tijeku je priprema i za sastanak njihovih šefova diplomacije, što će, ako do njega dođe, a moglo bi već u veljači – značiti i gotovo sigurni sastanak predsjednika Erdogana i Assada, što je do jučer bilo potpuno nezamislivo.

U proljeće prošle godine došlo je do sastanka između Ibrahima Raisija, Vladimira Putina i Recepa Tayyipa Erdogana. Tada su prva dvojica jasno izrazila stav o potrebi mirnog rješenja sirijskog pitanja upravo dijalogom Damaska i Ankare. I to je očito – sada na djelu.

Autor:Zoran Meter/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.