Majstori otkrili koju opaku tetovažu najviše prekrivaju Hrvatima: ‘I to više na ženama nego li muškarcima’

I ovog ljeta imali smo prilike svjedočiti “slikovnicama” na razgolićenim tijelima Hrvata i turista koji su se u rijekama slijevali na plaže diljem lijepe nam obale. Neki promatrači bi otišli toliko daleko da bi rekli da je u današnje vrijeme teže pronaći osobu koja nema neku tetovažu nego ima, a u moru umjetničkih djela za tijela nagledali smo se doista svačega, od dubokoumnih citata i svih vrsti cvijeća, do nasumično narisanih mrkvica i lopata. No, neizostavni u cijeloj priči naravno su i domoljubni motivi pa smo s dvojicom zagrebačkih tattoo majstora porazgovarali o ispisivanju “znaka pravog hrvatstva” na kožu i doznali koliko je li to “in” ili “passé” među mladim i nešto starijim sugrađanima.

Dušan Dokmanović poznatiji kao Dule iz tattoo studija “Godina zmaja” nam veli da kada bi se napravila statistika na godišnjoj razini brojka takvih klijenata ne bi prešla deset.

“Istina bog, ne dolaze mi ljudi s takvim zahtjevima svakodnevno, ali kada se nađe poneki, uglavnom je to ekipa stara tridesetak godina. Obično su im roditelji bili u Domovinskom ratu pa žele neku uspomenu vezati uz to poglavlje života, bilo da su to grbovi brigada u kojima su bili ili grbovi gradova iz kojih potječu”, otkriva nam Dule. Ipak, priznaje, više je onih koji umjesto nacionalnih simbola biraju one gradske, točnije zagrebačke, pa je svojom iglom više puta crtao katedralu, tramvaje, Dinamov grb i natpise poput “Moj Zagreb kak imam te rad” i “Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče”.

Situacija je slična i u studiju “Sharky Ink” gdje tetovira Andrej Šarkanović.

“Ima nešto malo klijenata koji rade Vukovarski vodotoranj i imam u izradi jedan rukav posvećen gradu heroju, s portretom Blage Zadre. Vukovarske motive koje vam šaljem su u napravili dečki stari od 20 do 23 godine, jedan je policajac, drugi zaštitar, a treći monter varioc. Ponekad mi dođu branitelji koji znaju stavit na sebe neke grbove, najčešće amblem brigade u kojoj su služili za vrijeme rata”, nabraja nam svoje radove.

A imaju li takve zahtjeve i žene, upitali smo ih obojicu pa se malo iznenadili. Šarkanović je baš nedavno jednoj djevojci tetovirao linije hrvatske granice, a 30-godišnjakinji koja radi u upravi bolnice nacrtao je grb Hajduka. Kod kolege Dokmanovića su pak više zalazile mlađe gospodične sklonije Bad Blue Boysima.

No, kada bi ih netko zamolio portret nekih persona koje nisu omiljene unutar Lijepe naše, poput primjerice Slobodana Miloševića ili Draže Mihailovića, dvojica majstora različito bi reagirala. Šarkanović priznaje da još nije imao takav upit, no iskreno će da takve lica nikad ne bi tetovirao.

“Tetovirao sam dosta Srba koji rade i žive u Hrvatskoj, ali nikakve želje nacionalnih obilježja osim pravoslavnog križa nisam radio niti je itko tražio. Ali moram priznati imao sam dosta slučajeva pokrivanja kukastih križeva, i to više na ženama nego li muškarcima. Odbio sam također kukaste križeve, neke tetovaže po spolovilima, a kod jako mladih klijenata pokušavam utjecat na odluku o tetoviranju imena partnera”, otkriva nam majstor koji se nagledao svačega u svojoj karijeri.

Duletov stav nešto je drugačiji.

“Ako radite u profesionalnom salonu onda ne biste trebali birati i pitati koga ćete raditi. Oni koji imaju predrasude ne bi trebali raditi ovaj posao. Profesionalnost mora biti na prvom mjestu. Što se tiče odbijanja domoljubnih motiva, kao i ostalih, odbijao sam ih samo kada su osobe bile maloljetne, pijane ili pod utjecajem nedozvoljenih sredstava”, strog je, ali pravedan Dokmanović.