LJUDI ODLAZE, SAMO DA NE GLEDAJU ŠTO SE GLEDATI NE DA! Da, Banovina je zapušten, golemi kamp u kojem je onaj tko ima kontejner bogat, a onaj sa starom kampericom jednostavno nije imao sreće

Ako ne vjerujete da je apokalipsa blizu razuvjerite se lako i uvjerljivo. U glavnome hrvatskom gradu, Zagrebu sjedite u automobil, potjerajte ga prema jugoistoku i za nekih pola sata doći ćete u drugi svijet. Pokriti će vas poput magle atmosfera straha, beznađa, jada i iščekivanja.

I tako je godinu dana. Naša Banovina koja je točno prije godinu dana stradala u razornom potresu i dalje stoji nakoso, bez krova nad glavom, a kako se vodi briga o njoj svjedoči i društvena tema broj jedan na Banovini.

I kad imaju ono malo volje za razgovarati žitelji Banovine pričaju o – iseljavanju. Ljudi odlaze, ne samo trbuhom za kruhom. Tako su uostalom uvijek i odlazili. Sada odlaze samo da ne gledaju što se gledati neda!

Najveći kamp na svijetu

Ne tako davno vaš je reporter prokrstario Banovinom s jednim stranim reporterom. Onako neupućen mladi novinar znatiželjno je gledao mahom ruševine, a kada je vidio da u skoro pa svakom dvorištu stoji kamp-kućica zgodno je dobacio:

„Ovo je najveći kamp na svijetu”!

Da, Banovina je zapušten, golemi kamp. U kojem je onaj tko ima kontejner bogat, a onaj sa starom „kampericom” koja prokišnjava „jednostavno nije imao sreće”.

Ne trebamo se lagati, predobro znamo sami sebe. Obnova ide sporo, puževim korakom, a pitanje stoji i je li smjer uopće dobar. Jer, ako se za godinu dana ne vide egzaktni rezultati najavljivane obnove onda je to problem na razini opstanka ljudi na ovome prostoru.

Četiri metra šume se odronilo u Kupu

Na putu do Banovine svratili smo do obale Kupe, neposredno prije Petrinje, kod Struga, u restoran Mlinski kamen. Dočekao nas je srdačni voditelj Mario Erceg. Susretljiv i otvoren pokazivao nam je mjesto gdje je Kupa „najšira u svom toku”, ali upozoravao na tektonske promjene na drugoj strani rijeke.

„Pogledajte, četiri metra zemlje, šume, se odronilo u Kupu za vrijeme onog najjačeg potresa 29. prosinca lani. Scena izgleda zastrašujuće, debla sravnjena sa zemljom, iščupana iz korijena s vrhovima u rijeci. Samo vam taj drastičan pogled već dočarava snagu podzemnog udara koji je Banovinu sravnio s tlom.

I priča nam čovjek. Svi su se već navikli na ruševine i na sporost obnove, ali depresija uzima maha.

„Ljudi su svakim danom sve potišteniji. Gube volju, snagu, elan. Ne, nisu zaboravljeni, još uvijek dolazi pomoć, ali od pojedinaca i prijatelja iz cijele Hrvatske. Ali, za pravi posao treba doslovce neki ‘new deal’, Bojim se da to više nije ni depresija nego apatija”!

Kaže nam to Mario Erceg, voditelj Mlinskog kamena, mjesta koji izgleda kao raj zemaljski usred pakla koji ga okružuje.

Vozimo se tako Banovinom, kroz taj golemi kamp u kojeg turist nikad neće zaći, na prste jedne ruke možete vidjeti kuću iz koje suklja dim. Zato su zamagljeni prozorčići kućica i kontejnera, ljudi žive onako kako su živjeli i prije 11 mjeseci. Kolone šlepera i prikolica dovozile su pomoć za prvu ruku, uživali smo u pogledima prema tisućama kamp kućica. I da, svi smo se nadali da će se kamp kućice ubrzo vratiti prema Jadranu ili otkuda su sve došle…

Čini nam se da će na Banovini i istrunuti.

Ostavljeni na milost i nemilost administraciji

Putem od Petrinje i Gline rijetko koga srećete uopće u dvorištu. Sreli smo tako jednog ostarjelog gospodina. Veli „da se neće žaliti jer žalosnima nitko ne vjeruje”!

Kuća mu je teško oštećena, opasno je boraviti u njoj, a svako malo trese i još više se urušava.

„Čujem da premijer i Vlada dolaze na godišnjicu tragedije ovdje u posjetu. Ne znam kako će ih ljudi dočekati. Pa, mi smo ovdje ostavljeni na milost ili nemilost administraciji ili nekome tko nas nikad nije ni vidio ni obišao. Nama su pomagali ljudi odmah nakon udara, sve neki neznanci, ali bili su ovdje, tu, s nama. Pa, ne može nam netko pomoći tko nikad nije bio tu”!

Na pola sata smo od Zagreba. Znamo mi dobro da je ovaj dio Hrvatske i do potresa bio sramotno zaboravljen i zanemaren. Ne samo što ljudi bježe, nego je i stoke sve manje, a većina stanovništva po selima bavila se stočarstvom.

I tako dok bijeda caruje, dobri ljudi pomažu, ima i onih koji rade posao. Amoralan, nepošten, gnjusan. Od najveće sirotinje otkupljuju stoku po mizernim cijenama, ljudi su prisiljeni za šaku kuna odreći se svog blaga. A bez blaga su ništa, ne postoje. A pritom moramo navesti jedan frapantni podatak.

Sisačko-moslavačka županija od Domovinskog rata do danas izgubila je već 55 tisuća krava, što najbolje govori o nekadašnjem potencijalu u stočarskoj proizvodnji, od mljekarstva do teladi za mesnu industriju. Banovina ima najveću šansu da od stočarskog kraja postane boćarski. Na ravnim pašnjacima moći ćete samo bacati boće, ali i za tu igru trebaju ljudi.

Prema nekim izvorima, od 1991. do 2020. godine Banovinu je napustilo 70 tisuća ljudi, broj stanovnika pao je za čak 40 posto. S migracijama povećavale su se i neobrađene površine. Urušavanje i nestanak industrije u Sisku, a zatim i u Petrinji i drugim manjim mjestima za posljedicu je imalo sve veće zaostajanje za ostatkom Hrvatske.

Naime, i prije kataklizmičkog potresa ovaj dio Hrvatske bio je u teškom stanju. Sada je u knock-downu.

Kome je namijenjena ova ovdje zemlja ako mi nestanemo s nje?

U cijeloj priči Hrvatska si mora nešto priznati. Banovina je njena savjest. Doista, savjest se definira kao dio ljudske psihe, pojedinačne ili kolektivne, koji izaziva duševnu bol i osjećaje krivnje kada ju uznemiravamo, kao i osjećaje zadovoljstva i dobrobiti kada su naši postupci, misli i riječi u skladu s našim vrijednosnim sustavom.

Dok su obični dobri ljudi iz cijele Hrvatske umirivali svoju savjest nesebičnom pomoći u satima i danima neposredno nakon razaranja, što je bilo divno za doživjeti i vidjeti, ona službena, visoka, politička Hrvatska kao da se ne snalazi. Ta, gdje je njena savjest? Gdje je zapelo, na pola sata od Zagreba može se ako treba preseliti i cijeli Zagreb i obaviti posao za relativno kratko vrijeme. A napravilo se… Pitajte ljude na Banovini!

Hrvatska, ona visoka, politička, živi u nekom drugom svijetu. Zemlja smo koja godišnji ugosti više od 20 milijuna turista i Banovina osim deklarativno nije efektan prioritet. Banovina je trošak, obala je zarada. Brutalno i surovo rečeno, ali recite da nije tako?

Mislite li da toga ljudi na Banovini nisu svjesni? Stjepan Prašnjak, kojeg tako često spominjemo u našim pričama, hrvatski branitelj i otac dvanaestoro djece, koji je od nule počeo nakon oslobođenja 1995. godine, a i sad počinje ispočetka, pita se:

„Kome je namijenjena ova ovdje zemlja ako mi nestanemo s nje. A sve vodi prema tome”?

A na Banovini i dalje drma. Nema dana da se ne gubi tlo pod nogama, da ne škripe i ljuljaju se dotrajale kuće, kontejneri poskakuju, kamp-kućice se miču. Navikli kao na oštru bol ljudi se već smiju sami sebi.

Dok suvremena ne samo zapadna civilizacija zna činiti i proizvoditi tipske kuće otporne i na jače potrese mi se „zadovoljavamo” što smo ljude smjestili u kontejnere. Kako bi rekao jedan aforističar – U kontejneru se za razliku od pučke kuhinje može malo i da prilegne. Ili – kontejner je osim zanimljivog životnog prostora i pristojno grobno mjesto.

Netko mora reći, ta visoka Hrvatska, nazivamo je političkom, mora znati da Banovini ne trebaju donacije i mrvice, njoj treba obnova i to brzinom svjetlosti. U suprotnome, iz Zagreba ćemo ići u taj prekrasan kraj gledati „divne krajolike gdje su nekad, zamislite, živjeli i ljudi”.

Godina dana je prošla. Da je desetak ljudi u liniji krampalo svaki dan sagradili bi novi autoput od Zagreba do Splita. Zato ne možemo popiti priče o obnovi Banovine koju često posjećujemo. I dobro vidimo, nitko ne voli kada ga se smatra slijepcem!