‘LEŽA SAM ISPOD MRTVE MAME DO JUTRA!’ Đinovo sjećanje na najmračnije sate: ‘Tu noć su meni ubili cijelu obitelj i prijatelje ča su živili tu priko zida’

Mučno svjedočanstvo iz Istre podsjetnik je na vremena kad se život gubio preko noći, a sigurnosti građana nije bilo diljem Europe i svijeta.

U Drugom svjetskom ratu ubijeno je ili je zbog neizravne veze s ratom umrlo na milijune ljudi, a Hrvatska je bila poprište dvaju svjetova koji su ratovali i na globalnoj razini.

Tako su u noći s 8. na 9. siječnja 1944. nacističke Rommelove postrojbe harale Istrom i iščekivale savezničko iskrcavanje.

Ubili ih kao životinje

Maleno selo Šajini u općini Barban tada su opkolili krvnici i ubili ukupno 54 mještana, među kojima i obitelj Đina Matošića.

U neke se pucalo, neki su zaklani, a neki živi zapaljeni. Sva njihova imovina pokradena je ili uništena, a zapaljeni su im domovi, štale i sva poljoprivredna imanja, opisuje Istra24.

“Tu noć meni su ubili mamu, tatu, babu, dida, od oca brata i njigovega kunjadu. To je tragedija koja se ne može nikad zaboraviti. Uvijek ti je pred očima, cilega života. Teško mi je danas govoriti o temu jer iman veliku traumu. Ne morete ni zamisliti ča nan se sve desilo”, rekao je Đino, jedan od ukupno sedmero živućih svjedoka koji se ove tragedije i danas sjeća kao da se dogodila sinoć.

Ovaj je gospodin imao pet godina kada su mu fašisti u nekoliko minuta ubili majku Katerinu i oca Matu. “Oni su došli oko 11 i po ur navečer, opkolili su selo i počeli su klati. U Šajini ni nanke jena hiža bila pošteđena. Uglavnom, bilo je 54 mrtvih, a među njima i žene i dica”, prisjetio se Đino teških detalja.

A kada su njegovi majka i otac izašli iz kuće, prisjetio se Matošić, dokumente su pokazali Nijemcima, a jedan od njih koji je govorio čistim istrijanskim rekao mu je kako dokumenti ništa ne vrijede.

Vrisak i jecaj

“Počeli su pucati revolverima, mama je vrištala. Nosila me u naručju i hodila je prema tati. On je već bija pa. Mami su hitali u leđa. Ubili su nju, a mene ranili. Ja san ispod mrtve mame leža do četiri i po ujutro. Zna san da je ona mrtva. Dosta san razumija. Kad su hitali po nas s tih revolveri, ja san plaka. Ali kad san plaka, oni su i dalje hitali. Zato san bija umuka”, prepričao je Đino nevjerojatne strahote.

“Hiže su gorile, iskre su padale po nama. Tu smo svi ležali mrtvi. Vidija san i kako su nan Nijemci rastočili vino po konobi… Ujutro je došla sestrična kraj svog mrtvog oca, i ja san je zazva: Marija, ja san živ! Potekli su po mene, nisu tad još ni vidili da san ranjen, da iman dva metka u nogi… Najprije su me uzeli poli babe u susjednu Škitaču, ma ja san tamo svaki dan plaka dok me nisu tornali u Šajine. Barba je doša po mene i donija me na rameni doma. Pak su me bili uzeli on i strina.

Govorili su mi da su mama i tata pošli u Pulu. Ja san njin reka: Ne, ne! Njih su ubili Nijemci! S njima san usta do 15 lit, a pokle san bija po domovima za dicu. Život ni bija lak. Ubili su mi tu noć i prijatelje ča su živili tu priko zida, Bepu i Rožu. Ona je imala šest lit, a on forši deset. Su se provali skriti mriž kolce u korti, ali su he našli”, sjeća se Matošić.

Danas se zna da je većina stanovnika ubijena u vlastitim kućama ili dvorištima.

Nedužnih žrtava u Šajini koji su svoje živote izgubili na stravične načine prisjećaju se još i danas te se ondje svake godine 9. siječnja održava komemoracija… Da se ne zaboravi.