Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

KRAJ BESPLATNOG ZDRAVSTVA? SPREMA SE KOLAPS: Plenković ima samo jednu opciju!

Autor: 7dnevno/Tihomir Dujmović

Ni kad su dnevno tisuće Hrvata bježale van, niti su se sastajali kakvi krizni stožeri niti se odlazilo u narod i objašnjavalo mu da ne odlazi, niti im se nudila pomoć i spas niti su se pripremale i izvodile ikakve interventne mjere. Ništa. Plenković je mirno gledao kako tisuće odlaze i pripremao je alibi-mjere, koje nisu dale ama baš nikakve rezultate jer uopće nisu korespondirale s realnim potrebama. Merkeličinom hladnoćom gledalo se kako se pune radna mjesta iste te Njemačke koja radnu snagu guta bez prestanka, pokazujući da ima najveću korist od Unije. Jer nas je, budimo iskreni, Unija u tom smislu uništila, rastočila nam je do kraja poljoprivredu, istjerala stotine tisuća mladih i pretvorila nas u veliko gospodarsko ništa. Nema jedne jedine investicije koju je Plenkovićev obećani Bruxelles donio Hrvatskoj. Jedne jedine! Uza sve njegove veze i poznanstva!

Nacionalno zdravstvo

Kad se pokazalo da definitivno odumiremo, da nestajemo, da je i tu stvar krajnje alarmantna i kad je demograf Šterc molio i kumio da shvatimo kako nepovratno nestajemo i da je zadnji tren zadnjeg dana da skočimo na noge, Plenković je donosio kozmetičke mjere, ni blizu recimo onome što je Orban davao Mađarima. Pritom i danas u Hrvatskoj svake godine umre 16 tisuća ljudi više negoli se rodi! Primjećuje li itko da se zbog toga Vlada i premijer osobito uzrujavaju? U sličnoj situaciji i problematici, Viktor Orban je najprije otkupio i u državno vlasništvo stavio šest poliklinika za umjetnu oplodnju te uveo besplatnu umjetnu oplodnju u tim klinikama, potom je svakom mladom bračnom paru ponudio 32 tisuće eura kredita bez kamata, samo ako se vjenčaju, tu su još i dodatne subvencije za kupnju stanova, ali čak i automobila te potpuno oslobađanje od poreza za žene koje rode četvero djece.

U Hrvatskoj to možete samo sanjati. Zašto? Zato što vam je za te mjere i za taj stav potrebna naglašena nacionalna politika, nacionalna briga i nacionalni patos ako hoćete. Ništa od toga nema ova vlada, dapače, premijer nacionalni patos zapravo prezire. Slično vrijedi i za nacionalno zdravstvo. Nacionalno zdravstvo morate razumjeti, morate ga osjećati kao problem, morali ste ga živjeti, baš kao i demografiju, da shvatite da ga morate, ali baš morate promijeniti jer je to kapitalno nacionalno pitanje. Ah, opet nacionalno…

Andrej Plenković je od toga operiran. Ne razumije tu emociju, ni na kojem planu. Primjerice, kad je preuzimao Vladu, predao je Ministarstvo zdravstva Milanu Kujundžiću, racionalno posve svjestan da je ovaj nedorastao tom poslu. Uzeo ga je i stavio na to mjesto kako bi fingirao da, eto, desnica u stranci ima svog predstavnika, iako je takav odabir bio šamar HDZ-ovoj desnici jer je Kujundžić napustio HDZ, žestoko ga napadao, Kolindu još žešće kritizirao i onda se u HDZ posramljeno vratio. Pedagoška mjera stavljanja takvog “novog” člana stranke na ministarsko mjesto bila je moralno i politički, unutarstranački ako hoćete, zastrašujuća. Napadajte HDZ, tucite se s njim i bit ćete nagrađeni, to je bila neizravna poruka. Osim toga, Kujundžić je vodio zdravstvo kako je znao i umio, ali reformu nije pripremio iz jednostavnog razloga: to od njega ni Vlada ni premijer nisu ni tražili. Tražili su lažnog desničara u Vladi, da ne bi ispalo na samom početku da je Plenković protiv stranačke desnice. I Kujundžić je shvatio igru i igrao je sjajno tu rolu koju mu je premijer namijenio. Reforma, zdravstvo, dugovi, kaos u bolnicama… koga briga… Mariću, diži kredite i začepi te dugove…

Dužničko ropstvo

Vili Beroš je pak stigao kao savršeni sedativ u danima kad se nacija od korone posve izbezumila, bio je sjajan na početku kad je bilo najteže, i danas mislim da je odličan “mirnodopski” kadar, ali Vili Beroš nije čovjek koji će pripremiti “krvavu” reformu hrvatskog zdravstva. On bi to i učinio da mu taj zadatak povjeri premijer, da mu ministar financija, odgovorno, kako bi čovjek koji vodi državne financije i trebao nastupiti, kaže da iduće godine on nema desetak milijardi novih kuna za zdravstvo, prema tome, da se prihvati reforme.

Ali ni Marić ni Plenković nisu takvi igrači. Na sitno, jedan posto ovdje, dva posto ondje, nešto manje poreza, koja mrvica investicija, braniteljima, da, njima što god treba, samo da ne zakuhaju… Tako se slaže proračun u ovoj i prošloj vladi. O.K., tehnološki, tako se uistinu i vlada. Ali, tako se država neće nikad gospodarski preporoditi, nego klizi u dužničko ropstvo. Kad smo kod ministra Marića, tu je i onaj precizni savjet i kritika Ljube Jurčića: Marić kao računovođa odlično zbraja i oduzima, ali Hrvatskoj treba gospodarski oporavak, a on u tim kategorijama, kako vidimo, ne razmišlja. I to je srce hrvatskih gospodarskih problema! Niti ima ulaganja niti ima novih investicija, niti smo bilo što izvanredno ponudili investitorima premda vapimo za stranim kapitalom. I zato bježe od nas. Problem je u tome što ključni ljudi, Marić i Plenković, u tim kategorijama uopće ne funkcioniraju. Samo tehnologija vlasti, to je njihov svijet.

Hrvatsko zdravstvo je pred bankrotom s obzirom na to da je u minusu punih 11 milijardi kuna, što je iznos minusa kakav nikad nismo imali. Nema dvojbe da je jednim dijelom taj minus vezan uz koronu, ali podsjećam da je u Kujundžićevo doba taj minus bio veći od devet milijardi kuna, (9,4 milijarde, kako je Beroš priznao pri preuzimanju ministarstva), dakle nešto ključno, sistemski, ne funkcionira u hrvatskom zdravstvu. Ključni problem zbog kojeg već 30 godina nemamo nikakvu reformu zdravstva počiva na mitologiji o jugoslavenskom zdravstvu koje je tobože savršeno i besplatno i tko to dira, taj izravno radi protiv naroda i radničke klase!

I premda sve vlade koje su vodile hrvatsku državu razumiju da je taj model neodrživ, ta titoistička mitologija, taj film o klasnoj ravnopravnosti koju će, eto, kapitalizam uništiti, igra do dana današnjega. No, Tito je umro prije 40 godina, taman da je sve bilo idealno, a baš ništa nije bilo idealno, nakon 40 godina sve valja mijenjati. No, ta užegla strast i nostalgija prema lažnoj idili doista je ostala tako jaka da se do sada nitko nije usudio krenuti u reformu zdravstva. Makar se ova zemlja svake godine zadužuje da bi pokrila dug zdravstva!

Kad smo kod idile i paralele, bilo bi zgodno reći par riječi o toj idili jugoslavenskog zdravstva. Danas se, naime, s razlogom prigovara da se, kad god dođe do promjene vlasti, mijenjaju i ravnatelji bolnica. Točno, to je nepotrebno, goli relikt prošlosti, robovanje partijskoj stezi. Ali, valja reći i ovo: za vrijeme jugoslavenskog zdravstva, to su zdravstvo na svim funkcijama isključivo, samo i jedino, vodili članovi komunističke partije. Zato je smiješno danas slušati naše ljevičare na tu temu. Ne samo svi ravnatelji nego i svi šefovi odjela u najmanjoj bolnici bili su samo članovi komunističke partije. Kako je Hrvatska tada bila definirana kao država hrvatskog i srpskog naroda, to je onda značilo i to da je vodstvo bolnica moralo pratiti i tu statistiku! Statistiku o neizostavnom broju kadrova srpske nacionalnosti! Pritom je kvaliteta tih kadrova bila irelevantna: bilo je važno da je član partije i da se poštuje nacionalni paritet, da, dakle, u skladu s brojem hrvatskih Srba na tom podučju oni participiraju i u funkcijama. Uključujući i bolnice! Kad je 1990. godine stigla nova vlast, ona nije mogla punih šest mjeseci uopće konstatirati koliki je dug zdravstva.

Enormni dugovi

To je bilo tako zato što nije postojao jedan jedini račun niti jedna jedina evidencija hrvatskog zdravstva o dugovima, nego je dug evidentiran preko 100 tadašnjih SIZ-ova od kojih je svaki imao svoj račun i svoje računovodstvo. Dakle, komunistima je bilo potpuno svejedno koliko zdravstvo košta! Uopće nisu evidentirali dug!

E, ta je svijest ostala živa do danas! Koliko košta da košta, ali mora biti kao i prije, to je himna. Međutim, nitko ne želi razumjeti da je jugoslavensko zdravstvo bankrotiralo, kao što prema bankrotu ide i hrvatsko zdravstvo, samo zbog toga što te enormne dugove više nitko nije mogao niti danas može plaćati! Lijekova je u Hrvatskoj 1990. godine do te mjere nedostajalo, da je jedna od prvih mjera nove Vlade bio interventni uvoz lijekova u visini od stotinu milijuna maraka!

Osamdesetih godina hrvatske su pošte bile zakrčene onim malim paketićima lijekova koje su gastarbajteri slali u domovinu jer je u Hrvatskoj kronično nedostajalo lijekova! U općoj zabrani uvoza zbog nedostatka deviza, ogroman ceh platilo je i zdravstvo. Svih tih desetak godina od Titove smrti do samostalne hrvatske države, pacijenti u Hrvatskoj i, primjerice u Njemačkoj, nisu imali iste lijekove. Jer ih se ovdje nije moglo uvoziti. S druge strane, danas se zaboravlja da je razina zdravstvene zaštite onda i danas neusporediva.

“Onda” je vrhunac tehnologije bio rendgen, danas imate na desetke modernih aparata koji su nužni za ozbiljnu dijagnostiku o kojima ste u socijalizmu mogli samo sanjati! Dakle, danas objektivno dobivate puno veću količinu zdravstvenih usluga, danas dobivate kvalitetnu zdravstvenu uslugu, ako ništa, zato što je zdravstvo već i tehnološki napredovalo pa u tom smislu i ne možemo imati onda i danas jednako besplatno zdravstvo. Ali preduvjerenja su po običaju jača od argumentacije i danas rijetko kome ovo možete trijezno objasniti. Hrvatsko zdravstvo primjerice i danas se diči Andrijom Štamparom. S pravom, čovjek je uveo pravu malu revoluciju u ona vremena, pogotovo u primarnoj zdravstvenoj skrbi. Ali pozivati se danas na Štampara znači govoriti tonom iz političke škole u Kumrovcu jer je Štampar umro krajem 50-ih godina prošlog stoljeća i ništa od njegova učenja i savjeta realno ne može pomoći danas, šezdeset godina nakon njegove smrti. To danas naglas ne smijete ni reći. Jer ta je histerija o genijalnim komunističkim rješenjima u zdravstvu, socijali i školstvu nezaustavljiva.

Krvave kamate

Hrvatsko zdravstvo s dugom od 11 milijardi kuna doslovno je pred bankrotom, odnosno bankrot nije nužan, ali će država plaćati krvave kamate da bi se jedna fikcija koju, ponavljam, u ovoj formi nema nitko na kugli zemaljskoj, održala. Ako ima prostora za razum, savršeno je jasno da nam treba reforma. Danas imate kanadski sustav zdravstva koji je iznimno blizak našem, s tim da moćno kanadsko gospodarstvo ulaže enorman novac za tu razinu javne zaštite.

S druge strane, imate SAD u kojem je javno zdravstvo tanko, skromno, rubno. I imate Europsku uniju u kojoj je svaka zemlja prihvatila mješoviti zdravstveni sustav. To znači da od plaće odvajate novac za tzv. obavezno zdravstveno osiguranje koje podrazumijeva kompletnu zdravstvenu skrb za primarnu zdravstvenu zaštitu. Drugi dio zdravstvene usluge pokrivate dodatnim zdravstvenim osiguranjem u kojem birate razinu koju hoćete i možete platiti. I stvar svagdje funkcionira. Hrvatska je u 30 godina imala samo jedan pokušaj zdravstvene reforme koju je u Sanaderovo vrijeme pripremio dr. Andrija Hebrang. Ideja je bila “europska”. Dakle, iz plaće bi se izdvajalo za tzv. obavezno zdravstveno osiguranje koje bi pokrivalo 80 posto svih zdravstvenih usluga. Preostalih 20 posto zdravstvenih usluga osiguravalo bi se kod dopunskog privatnog osiguranja. Svima onima koji objektivno po iznosima plaća i mirovina ne bi mogli plaćati naknadu kod privatnih osiguravajućih društava za tih 20 posto zdravstvenih usluga, država bi plaćala tih 20 posto.

Kad je Hebrang na sjednici Vlade predstavio tu reformu, Sanader ju je prihvatio, prihvatio ju je i ključni HDZ-ov partner HSS, odnosno čelnik HSS-a Friščić, ali je tadašnja HSS-ovka, gospođa Stavljenić-Rukavina, podsjetivši Friščića na predizborna obećanja, de facto minirala tu reformu! Od tada do danas, nitko niti je reformu nudio, niti je ijedan premijer to od ministra zdravstva tražio. Uključujući i Andreja Plenkovića. Zašto? Pa zato što bi oporba to uvijek iskoristila za žestoki napad, narod bi uistinu bio prisiljen plaćati više negoli danas i ona vlast koja se odluči za tu reformu može računati na gubitak izbora. Jer ta je reforma na dobrobit hrvatske države, ona čupa jedan resor iz nevjerojatnog minusa, ali nacija mora shvatiti da za takvo nešto mora plaćati više negoli je plaćala. U površnoj Hrvatskoj, kakva je ova naša, to je u naravi savršena opcija za gubitak izbora. I zato što je tomu tako, sve vlade radije ostaju na vlasti nego da za dobrobit Hrvatske riskiraju svoj idući mandat. Danas kad smo došli do ruba, danas kad nedostaje lijekova u bolnicama, danas je zadnji trenutak da se shvati kako je nužno da se sa zadnjom komunističkom iluzijom raščisti. I da zdravstvo postavimo na zdrave noge isto onako kako su to učinile, ali baš sve članice Europske unije.

Autor:7dnevno/Tihomir Dujmović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.