b.v.

Kosovo partijsko gnijezdo u Zagrebu

Autor: Bože Vukušić

Mika Špiljak, u to vrijeme član Predsjedništva CK SKH, saznao je da se priprema istraga, čak i uhičenje njegova sina Vanje, pa je krenuo u akciju da to po svaku cijenu spriječi.

Svojedobno je Slobodan Praljak, hrvatski general optužen u Haagu, na svom portalu (www.slobodanpraljak.com/LABRADOR_F.htm) objavio izjavu Radenka Radojčića, nekadašnjeg zaposlenika Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH). Radojčić, koji je 1991. godine prešao na stranu JNA i, pod pseudonimom 'Ljudevit', bio član subverzivno-terorističke skupine 'Labrador', uspio je pobječi u Beograd te sudjelovati u osnivanju i radu nove subverzivno-terorističke skupine pod nazivom 'Opera', kojom je rukovodio sam vrh KOS-a pri komandi tzv. Ratnog vazduhoplovstva i Protuvazdušne odbrane Jugoslavenske narodne armije (RV i PVO JNA) u Zemunu.

Progovorio insider

Tri godine kasnije, 1994., Radojčić se vratio u Hrvatsku i stavio na raspolaganje hrvatskim pravosudnim tijelima. U ožujku i travnju 1994. dao je opširan iskaz operativcima Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) MUP-a Republike Hrvatske. Radojčić je razotkrio brojna imena pripadnika jugoslavenske političke, ekonomske i društvene elite, koji su bili suradnici KOS-a, a danas su pripadnici vladajuće političke i, posebice, ekonomske kaste u Hrvatskoj. Njihova suradnja s KOS-om JNA moguće stoji u pozadini njihova današnjeg političkog i društvenog utjecaja, ali i njihova kapitala stečenog posredstvom jugoslavenskog obavještajno – kriminalnog podzemlja.

Radojčićevo svjedočenje posebno se odnosi na Vanju Špiljka, jednog od predratnih direktora INA-e, sina Mike Špiljka, najmoćnijeg političara u Hrvatskoj od smrti Vladimira Bakarića (16. siječnja 1983.) do raspada Jugoslavije. Radojčić:
– Ja sam osobno, također posredstvom Slavka Malobabića upoznao Vanju Špiljka, kada je Špiljak bio na visokom položaju u Ini. Vanja i Malobabić su vrlo bliski i dugogodišnji prijatelji. Čak je otac Vanje Špiljka, Mika Špiljak, bio kum na vjenčanju Slavka Malobabića. Otud vrlo otvoreno i dugogodišnje prijateljstvo. U nekoliko navrata, tijekom mog rada s Malobabićem, o Vanji Špiljaku Malobabić je govorio da je u vezi s vojnim službama sigurnosti, obavještajnom upravom JNA, s naznakom da je to uobičajeno, čak da Vanja ima visoki čin pričuvnog oficira vojne obavještajne službe. Malobabić je u tim kazivanjima ukazivao i na vezu Vanje s odjelenjem bezbjednosti V. armijske oblasti, konkretno s pukovnikom Budimirom Divljakovićem.

Akcije 'Lugano' i 'Brk'

KOS je počeo opasno plesti kolo oko INA-e krajem 1982. godine, dakle svega pola godine nakon Titove smrti, kad je savezna centrala Udbe zavela posebnu akciju pod nazivom 'Lugano'. Toj odluci prethodio je sastanak 30. listopada 1980. u Beogradu prestavnika vodstva Službe državne bezbjednosti SSUP-a i Uprave bezbjednosti SSNO, na kojem su razmatrani podaci o kriminalnim aktivnostima raznih jugoslavenskih direktora u vanjsko-trgovačkim poslovima, posebice onim vezanim uz trgovinu naftom.

Prema elaboratu 'Rekonstrukcija Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH u vremenu od 1. siječnja 1980. do 30. svibnja 1990.', kojega su u lipnju 1997., prema nalogu tadašnjeg ravnatelja Hrvatske informativne službe (HIS) Miroslava Tuđmana, izradili nekadašnji visoki dužnosnici Udbe, Josip Perković i Jan Gabriš, operativnom akcijom 'Lugano' na republičkoj razini 'na otkrivanju kriminalnih radnji u firmi INA Trade u sprezi s inozemnim partnerima, obuhvaćeni su bili Vojko Santrić, Petar Badurina, Branko Srenger, Mato Vekić, Vanja Špiljak, Mišo Broz i drugi'.

Mika Špiljak, u to vrijeme član Predsjedništva CK SKH, saznao je da se priprema istraga, čak i uhičenje njegova sina Vanje, pa je krenuo u akciju da to po svaku cijenu spriječi. U presudi Višeg zemaljskog suda u Münchenu od 16. srpnja 2008. protiv Krunoslava Pratesa (Poslovni broj: 6St 005/05 /2/, 3 BJs 27/04-2 /6/ 3, StE 2/05-2 /2/), osuđenog na kaznu doživotnog zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu jednog od direktora INA-e Stjepana Đurekovića, konkretno se tvrdi da se Mika Špiljak početkom 1982. godine u povjerenju obratio nekolicini članova državnog i partijskog vodstva SRH. Pred njima je optužio Stjepana Đurekovića da je on, a ne njegov sin Vanja, glavna odgovorna osoba za pronevjere u INA-i te je s tim obrazloženjem zahtijevao njegovu, Đurekovićevu likvidaciju.

Kao jedna od posljedica previranja u komunističkoj vrhušci u Hrvatskoj, kako proizlazi iz kronologije događanja, 17. lipnja 1982. zbilo se imenovanje Zdravka Mustača za šefa republičke Udbe u Zagrebu. Niti mjesec dana kasnije, 7. srpnja 1982., Centar SDS-a Zagreb zaveo je akciju kodnog naziva 'Brk'. Cilj akcije bio je tzv. operativna obrada (OO) nad Stjepanom Đurekovićem koji je u međuvremenu pobjegao u Njemačku. Obradu je formalno predložio tadašnji načelnik Centra SDS Zagreb Franjo Vugrinec, suglasio se načelnik Drugog odjela SDS-a RSUP-a SRH Josip Perković, a odobrio je Zdravko Mustač.

Operacija 'Dunav'

Miki Špiljku je, dakle, uspjelo zataškati kriminalni slučaj svoga sina Vanje i pretvoriti ga u slučaj Đureković. Suradnik Udbe u Münchenu pod pseudonimom 'Boem', Krunoslav Prates, izvijestio je Josipa Perkovića o dolasku Stjepana Đurekovića u emigraciju i njegovim planovima. U prvoj polovici 1983. godine, Prates je gotovo svakodnevno bio u kontaktu s Đurekovićem, te je, naravno, o svemu neprekidno i opširno izvještavao Perkovića.

Vezano uz same pripreme Đurekovićeva ubojstva, u presudi Višeg zemaljskog suda u Münchenu među ostalim piše:
– Pripreme za Đurekovićevo ubojstvo bile su popraćene kampanjom dezinformiranja koja je vođena tijekom prvih mjeseci 1983. godine i za koju je bio odgovoran Božidar Spasić, djelatnik II. odjela (za 'neprijateljsku emigraciju') savezne Službe državne bezbjednosti (SDB) sa sjedištem u Beogradu.

Božidar Spasić, inspektor Druge uprave SSUP-a u vrijeme ubojstva Stjepana Đurekovića, u svojoj autobiografskoj knjizi 'Lasica koja govori' ('Knjiga-komerc', Beograd 2001., treće izdanje), otkrio je da je akcija Đurekovićeve likvidacije bila zavedena u saveznoj centrali Udbe pod kodnim nazivom 'Operacija 'Dunav'.

Ubojice su dočekale Stjepana Đurekovića 28. srpnja 1983. u jednoj tiskari u Wohlfahrtshausenu pokraj Münchena, u koju su neopaženo ušli pomoću ključa koji im je Prates stavio na raspolaganje. Pripremili su zasjedu te Đurekovića ubili s više hitaca iz pištolja i na kraju mu sjekirom raskolili lubanju.
(O slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića uskoro će izaći knjiga autora ovoga feljtona 'Stjepan Đureković – žrtva partijske mafije'.)

Mika Špiljak malo u Zagrebu malo u Beogradu

Mika Špiljak je drugi svjetski rat proveo je u partizanima, a odmah poslije rata postavljen je za sekretara GK KPH u Zagrebu. Vezano za tu funkciju, ostao je zapamčen po naredbama da se demontira spomenik bana Jelačića s glavnog zagrebačkog trga i sruše minareti sa zagrebačke džamije. Špiljak krajem 60-tih odlazi u Beograd gdje obnaša razne visoke dužnosti u saveznoj vlasti, a krajem 70-tih postaje predsjednik Vijeća Saveza sindikata Jugoslavije.

Na dužnosti prvog čovjeka jugoslavenskih sindikata, Špiljak je za šefa svoga kabineta postavio Vuka Draškovića. Kao što je poznato, Drašković će pred kraj Jugoslavije postati osvjedočeni četnik i javno širiti velikosrpske ideje (napr. knjiga 'Nož'), 1989., zajedno s Vojislavom Šešeljem osnovat će stranku 'Srpska narodna obnova' (SNO). No, ubrzo će se razići sa Šešeljem te će 1990. samostalno osnovati 'Srpski pokret obnove' (SPO). Jedan od najbližih suradnika Vuka Draškovića u to vrijeme bio je poznati srpski kriminalac Đorđe Božović Giška, osumnjičen da je kao Udbin profesionalni ubojica sudjelovao u likvidaciji Stjepana Đurekovića. Božović je 4. lipnja 1991. osnovao 'Srpsku garde' kao paravojnu formaciju SPO-a. Kao što je poznato, 'Srpska garda' je počinila brojne zločine u Hrvatskoj, a sam Giška je poginuo 4. kolovoza 1991. prilikom napada na Gospić.

Špiljak se 1982., nakon isteka mandata u Beogradu, vratio u Zagreb i postao član predsjedništva CK SKH, ali je vrlo brzo, nakon smrti Bakarića, ponovno otišao u jugoslavensku prijestolnicu na mjesto člana Predsjedništva SFRJ. U mandatu 1983/1984., upravo u vrijeme ubojstva Stjepana Đurekovića, obnašao je i dužnost predsjednika Predsjedništva SFRJ.

Kompromis oko INA-e

Vezano uz nastavak priče o INA-i, Franjo Vugrinec u svom eleboratu kojega smo opširno citirali u prošlom nastavku, piše: – INA od 1986. postupno postaje ekspoziturom II. Uprave GŠ JNA.

Drugim riječima, Mika Špiljak je bio pronašao zajedničku riječ s jugoslavednskim vojnim establishmentom koji je prvotno htio destabilizirati INA-u kao okosnicu hrvatskog gospodarstva. To potvrđuje i činjenica da KOS nije zaštitio «svog čovjeka», ministra unutarnjih poslova SRH Pavla Gažija, kad ga je Špiljak napao. Gaži je, naime, na taj položaj došao u svibnju 1982. s mjesta izvršnog sekretara za gospodarska pitanja u CK SKJ u Beogradu, s instrukcijama za intenziviranje istraga o kriminalu u INA-i. Međutim, nakon ubojstva Đurekovića, morao se u rujnu 1983. povuči s funkcije.

Navodno je Mika Špiljak, kao predsjednik Predsjedništva SFRJ, čak tražio od vrha JNA da se Gažija uhiti, što je savezni ministar obrane Branko Mamula odbio (Intervju s Pavlom Gažijem, 'Feral Tribune', 22. srpnja 2005.). Određene veze Gažija s vrhom JNA opisuje upravo Branko Mamula u svojoj knjizi 'Slučaj Jugoslavija' ('CID', Podgorica – 2000.):
– Bio sam uvučen u ovaj slučaj i doživio sam, da me rukovodstvo Hrvatske teško osudilo za podršku i sumnjive veze između JNA, mene lično i vojne službe bezbjednosti s Gažijem…

Kao dio aranžamana oko zataškavanja kriminala i daljnje kontrole poslovanja u INA-i, pored obustavljanja istraga protiv Vanje Špiljka i likvidacije Stjepana Đurekovića, bilo je postavljanje Milorada Damjanovića, brata pukovnika KOS-a Milana Damjanovića, načelnika Odjeljenja bezbjednosti u kabinetu ministra obrane SFRJ Branka Mamule (1982.–1988.), za jednog od direktora INA-e. S druge strane, Vanja Špiljak je napustio sjedište INA-e u Zagrebu i postao direktor njenog predstavništva u Švicarskoj. Početkom 90-tih osnovao je vlastitu tvrtku u Zürichu, a glavni poslovni partner bila mu je upravo INA.

Nakon isteka mandata Predsjednika Predsjedništva SFRJ u Beogradu, Mika Špiljak se vratio u Zagreb i postao predsjednik Predsjedništva CK SKH (svibanj 1984. – svibanj 1986). Tamo je zatekao Radenka Radojčića koji se još 1978. godine zaposlio u 'Stručnoj službi CK SKH'. Radojčić:
– Naime, negdje oko 1985. g., radi tada prisutnih političkih potreba, a čak bih kazao i grupaških sukoba unutar rukovodstva CK SKH, u to vrijeme predsjednik CK SKH je Mika Špiljak, pri kabinetu predsjednika CK SKH počinje se formirati analitičko jezgro sa zadaćom da iz širokog spektra informacija sačinjava sažetke, svodne informacije, za bolje informiranje tadašnjeg najužeg partijskog vrha. U to vrijeme, dakle oko 1985. g., Mika Špiljak dovodi Slavka Malobabića u svojstvu specijalnog savjetnika. Malobabić biva u toj funkciji šef tog analitičkog jezgra.

'Kockica' – agenturni inkubator

Radenko Radojčić je posebno napomenuo 'da je Malobabić na rad u CK SKH došao iz GSUP-a Zagreb', dakle iz institucije koja je najprije provodila istragu o mogućim kriminalnim aktivnosti Vanje Špiljka, a zatim ih i zataškavala. Nakon odlaska Mike Špiljka s mjesta šefa hrvatskih komunista, Malobabić ne samo da je zadržao poziciju vrlo povjerljive osobe u CK SKH, nego je i napredovao. Naime, Špiljka je na mjestu šefa u 'kockici' na Prisavlju, sjedištu CK SKH u Zagrebu, nasljedio njegov politički istomišljenik i pouzdanik, partijski tvrdolinijaš Stanko Stojčević. On je Malobabića postavio za šefa svog kabineta.

Stanko Stojčević je Špiljkovo 'analitičko jezgro' neskrivečki pretvorio u paraobavještajnu sekciju kojoj je cilj bio nadzirati i usmjeravati cjelokupni politički i društveni život u Hrvatskoj. Franjo Vugrinec u svom elaboratu piše da je Stojčević to napravio 'u dogovoru s vojno obavještajno sigurnosnim sustavom, jer Stojčević je bio suradnk UB SSNO-a još od vremena kada je radio u 'Radi Končaru', a od 1986. na vezi kao predsjednika SKH držao ga je Budimir Divljaković (nap.au.: šef KOS-a Pete armijske oblasti u Zagrebu)'.

Uskoro će također Slavko Malobabić i Radenko Radojčić postati vrlo važni suradnici KOS-a u Zagrebu – kao informatori, savjetodavci i posrednici u vrbovanju agenata u političkom i državnom aparatu SRH. I, naposlijetku, kao najvažniji pripadnici subvezivno-terorističkih skupina 'Labrador' i 'Opera'. Njima uz rame bio je Branko Traživuk, zamjenik Josipa Perkovića na mjestu šefa II. odjela SDS-a RSUP-a SRH. Traživuka s cijelom pričom još povezuje činjenica da je početkom lipnja 1983. putovao s Josipom Perkovićem u Luksenburg na sastanak s Krunoslavom Pratesom, kada im je ovaj predeo rezervni ključ od tiskare u kojoj je ubijen Stjepan Đureković.

Vanja, Kos i Ina

Traživuk je u rujnu 1991. bio uhićen i potom razmijenjen. Neko vrijeme živio je u Vojvodini, a potom se preselio u Banja Luku. Prema pisanju potpukovnika KOS-a Ljubana Karana, člana komande KOS-a pri RV i PVO JNA u Zemunu, Traživuk se zaposlio u 'naftnoj kompaniji čije je sjedište u Švicarskoj, a vlasnik je Vanja Špiljak, biznismen iz Zagreba'. U istoj firmi u Banja Luci, prema Karanu, radi i Slavko Malobabić, vodeći član skupina 'Labrador' i 'Opera' pod kodnim imenom 'Kondor' (Ljuban Karan: 'Bio sam oficir KOS-a', 'Samizdat', Beograd 2006.).

Karan je djelomično u pravu. Malobabić radi u firmi Vanje Špiljka, ali ne u onoj koja se bavi naftom već proizvodnjom namještaja. Malobabić je predsjednik Skupštine poduzeča 'Standard AD' iz Prnjavora, koje je u vlasništvu Špiljkove švicarske firme 'Daccomet AG' iz Züricha.

Špiljkova švicarska naftna kompanija zove se 'Mitan Handels AG' i također je bila vrlo aktivna u Banja Luci, kupivši udio u tamošnjom 'Krajinapetrolu AD' koji je, kako piše na njegovim službenim web-stranicama, 'nastao kao pravni sljedbenik OOUR-a 'INA PLIN' Banja Luka i poslovne jedinice 'INA TRGOVINA' Banja Luka' (www.krajinapetrol.com/istorijat.htm). Vanja Špiljak je svoje dionice u 'Krajinapetrolu', nešto manje od 10-tak posto, 2005. godine prodao INA-i za 1.000.000,oo eura, premda INA u isto vrijeme vodi sudski spor s 'Krajinapetrolom' za povrat cjelokupne, nezakonito oduzete imovine.

(U sljedećem nastavku: KOS i tajni arhiv CK SKH)

>>> Povijest jugoslavenskih komunističkih tajnih službi

Autor:Bože Vukušić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.