U​ ​Hrvatskoj​ ​oduvijek​ ​bogati​ ​gaze​ ​sirotinju,​ ​kako​ ​metaforički,​ ​tako​ ​i doslovno!

Kada bi u Hrvatskoj umjesto sekti i parazita državnog proračuna postajalo funkcionalno i odgovorno civilno društvo, onda bi se moglo provesti istraživanje koje bi konačno razotkrilo pravosuđe kontaminirano korupcijom, nepotizmom te popuštanjem i klanjanjem nad raznim političkim utjecajima.

Moja pretpostavka, za koju nemam statističkih dokaza jednostavna je  i s njome će se većina građana zdravorazumski složiti.

Kazneno djelo, poput prometne nesreće sa smrtnim ishodom česta je pojava među bogatim i moćnim pojedincima. Proporcionalno njihovom udjelu u stanovništvu, političari, politički sponzori i njihova djeca puno češće gaze i ubijaju ljude nego prosječni građani. Razlozi za to jesu psihološko-materijalne prirode.

Prvo, gazitelji s pedigreom imaju vozila s više konja, koja i voze brže od dopuštene granice jer mogu sebi priuštiti plaćanje prometnih kazni. Također, na način vožnje automobila ili plovila utječu i karakterne osobine te samoljublje ovih ubojica kojima drugi ljudi i njihovi životi, znače jako malo.

Običan puk za njih je samo smetnja na cesti, pločniku ili moru dok se doslovno “preseravaju” slaveći sami sebe. Poput pljačkaša nakon uspješne pljačke ili četnika koji su upravo okupirali selo, takve individue nerijetko putuje negdje bez vidljivog cilja, čisto da ih se vidi i primijeti, pogotovo ako su mlađe dobi. Tu proradi ta obijest, želja za ponižavanjem osoba koje nemaju iste mogućnosti ili sreće u životu.

Ubojstvo mijenja psihu

Tomislav Horvatinčić ekstreman je primjer takve bezobzirnosti i bahatosti, ali svakako nije izuzetak. Nakon što je ubio Talijane svojim plovilom, nastavio je činiti prometne prekršaje. Za usporedbu, moj susjed Adem, bivši tramvajac, nakon dvije teške nesreće prilikom vožnje tramvaja, za koje uistinu nije bio kriv, prestao je voziti te se povukao u samoću i opskurnost. Jedino vozilo na koje danas sjeda je bicikl.

Ubiti nekoga, makar i slučajno, povlači za sobom kod normalnih ljudi i velike promjene u životnom stilu te samom ponašanju. Ali Tomislav Horvatinčić ne osjeća potrebu za moralnom katarzom. Ubio je do sada četvero ljudi. Neovisno o tome što nije mlad, dok god živi, postoji realna mogućnost da taj broj njegovih konačnih žrtava bude i veći.

Pravosuđe ga očito ne misli zaustaviti. I Radimir Čačić je krivac za nesreću sa smrtnim posljedicama. On je doduše ubio „samo“ dvoje ljudi, a kaznu je izdržavao u najlakšem zatvoru u Hrvatskoj, popularnoj Valturi kod Pule, gdje je vrijeme kratio igrajući golf.

Ivan Primorac, sin bogataša Marijana Primorca, jureći BMW-om, bez vozačke dozvole, zgazio je i usmrtio dvije djevojke u Makarskoj. Osuđen je na dvije i pol godine. Njegov otac poznat je i po tome što je Ivi Sanaderu nabavio blindirani BMW.

I Hrvoje Žužić, sin velikogoričkog tajkuna Željka Žužića proveo je nekoliko godina u zatvoru radi izazivanja prometne nesreće u kojoj je poginula njegova sugrađanka Ružica Pavić.

Iz zatvora je izišao u ožujku 2011. godine, godinu i pol dana prije isteka petogodišnje zatvorske kazne.

Žužićev odvjetnik naveo je da mu se zdravstveno stanje pogoršalo. Ranije je pušten pošto se u zatvoru ponašao primjereno i jer je bio pri završetku studija na Ekonomskom fakultetu. Vrhovni sud obrazložio je da je Žužiću uzeto u obzir i pogoršano psihičko stanje koje je “u značajnoj mjeri prouzročeno boravkom u zatvorskim uvjetima, što je u mnogim slučajevima u različitim modalitetima psihičkih stanja redovna pojava kod zatvorenika“. U prijevodu, Žužić mlađi je iz zatvora pušten, jer mu je tako bilo teško.

Nakon puštanja sudjelovao je u više incidenta od demoliranja kafića do novih prometnih nesreća.

Svi navedeni primjeri, kao i mnogi drugi koje ovom prilikom nismo spomenuli izazivaju strah zbog recidivizma, odnosno, ponavljanja kaznenog djela zbog neadekvatne kazne prilikom prvotnog slučaja.

Horvatinčić tako čitav život nekažnjeno gazi. Ono što javnost ne razumije je da ni sama sudska presuda nije nikakvo jamstvo da će se odluka dosljedno provesti. Svaki osuđenik prvo ide u Remetinec gdje se provodi dijagnostika nad njime kako bi se utvrdilo u kakvu kaznionicu pristaje. Mogućnosti su razne, od surove i teške robije u Lepoglavi do igranja golfa u Puli (Valtura). Postupak dijagnostike, u ovakvim slučajevima ubojica s pedigreom puka je formalnost. Nikada nitko od takvih nije završio na pravoj robiji. Šalje ih se u kaznionice poluotvorenog tipa, a omogućuju im se i razne druge povlastice. Preko veza u pravosuđu tatice paze na svoje sinove i pritišću upravitelje kaznenih ustanova da se posebno pripazi na njihove ljubimce. Sve je to, s aspekta roditelja i razumljivo, ali kakva se poruka šalje počinitelju? Uči ga se kako svaki čin nema svoje posljedice te da može živjeti i ponašati se kako god želi, sve dok ga tatica štiti.

U Hrvatskoj, još od kada se prvi automobil pojavio na našim cestama, bogatuni doslovno i metaforički gaze siromašne, ali tek u novije vrijeme dolazimo do spoznaje o neprekinutom krugu u kojem bogati i moćni vazda gaze sirotinju. Prvo to čine roditelji, a onda i njihove djeca pa nakon toga valjda i unuci. Bahatluk postaje dio obiteljske tradicije, a ritualno ubojstvo nemoćnih građana čin inicijacije kada mladić postaje muškarac u takvim, nazovi obiteljima. Eto sine, zgazio si i ti nekoliko ljudi. Sad bar znaš kako je to…