Tri opasne zablude uoči izbora

Autor: Marko Ljubić

Dati glas jačemu bez obzira na to što ga ne zaslužuje ili poštovati sebe i glasovati po savjesti?

1) Potrebno je koalirati s velikosrpskim SDSS-om radi smjene Milanovića

Tu ni za koga razumnog, s minimum elementarnog nacionalnog ponosa i konačno s elementarnim poštovanjem stečevina hrvatske državnosti, ne bi smjelo biti dvojbe.

Nemoguće je koalirati iz prodržavne s antidržavnom pozicijom. S druge strane, pitanja HDZ-u na koja se oni ne izjašnjavaju su opravdana, ali nisu dvojba Hrvatima. Ako HDZ uđe i pod kakvim okolnostima u koaliciju sa SDSS-om, koji je, usput rečeno, u programskoj koaliciji s današnjim SDP-om i HNS-om te s račanovskom politikom od trenutka kada je SDP odbio glasovati za Ustavnu odluku o samostalnosti Republike Hrvatske, od tada do danas, pri čemu je svojevrsna koalicija s račanovskom politikom i agresija na Republiku Hrvatsku, onda se HDZ ne vraća Tuđmanu nego – Račanu. U tom slučaju svatko tko tolerira i pomaže najavljenu politiku srpske federalizacije Republike Hrvatske, zapravo izravno podmuklo poništava volju hrvatskoga naroda na referendumu 1991. godine.

Nijedna okolnost nije razlog za takvu koaliciju. U slučaju nužde HDZ se mora suočiti sa svojim pogrješkama, a ne kupovati zabranjenom trgovinom opstanak pogubne politike.

2) Dati glas jačemu bez obzira na to što ga ne zaslužuje ili poštovati sebe i glasovati po savjesti?

Druga je dvojba sasvim osobna i tiče se izravno svakoga hrvatskoga državljanina. Dati glas recimo Željki Markić, Krešimiru Planiniću i relativno nepoznatom nositelju njihove liste za „dijasporu“ Ranku Radošu te desetini sjajnih a nepoznatih ljudi, ili poznatom Boži Ljubiću i još poznatijim Goranu Mariću, Milinoviću, Rimac, Šukeru?

Tko zna prirodu medija u Hrvatskoj i prirodu njihove incestne integracije s politikama, jasno mu je da je „javni ugled“ sam po sebi poziv na opasnost i razmišljanje.




Dvojba se ovdje ne svodi na raspravu o kvaliteti i zaslugama tih ljudi jer nitko pošten ni na kakav način ne bi smio zaboraviti koliko su i što su u nevjerojatno teškim okolnostima, progonjeni teže nego emigracija u završnim godinama bivše države, uradili lideri i volonteri udruge „U ime obitelji“ tijekom posljednje četiri godine, kada je najčešće HDZ šutio i bavio se svojim stranačkim pitanjima. Ti ljudi su vratili nadu hrvatskome narodu počevši od referenduma za brak, preko skupljanja potpisa i nametanja problema Izbornoga zakona, do desetine pravnih bitaka za ustavnost hrvatskoga zakonodavstva, uvijek nasuprot puzajućeg nasrtaja na ustavni poredak, koji je bio latentna politika aktualne Vlade. Oni su to radili usrpkos svemu izlažući svoje osobne interese štetnim utjecajima, a Ljubić, Marić, Šuker, Karamarko i ostali, bili su masno plaćeni upravo za to što su oni radili, a nisu uspjeli postići ono što su volonteri uspjeli. Jer da su bili uspješni, ne bi Milanović četiri godine na miru uništavao Hrvatsku, niti bi se hrvatski narod danas tresao očekujući umjesto egzekucije antihrvatske politike, dramatičnu izbornu noć.

Dvojba se ljudima nameće, s pozicije isključive sistemske moći, gdje se od običnoga čovjeka očekuje da odustane od svojih saznanja, stavova i iskustava, da odustane od dokazane kvalitete u ime nade da će netko tko je trenutno jači (kao HDZ) ostvariti ono za što se godinama zalaže udruga „U ime obitelji“.

Možda hoće, a možda i neće.




Ta se dvojba može usporediti s raspravom o tome treba li oduzeti djecu siromašnim roditeljima i dati ih bogatašima jer im mogu osigurati više materijalnih i egzistencijalnih potreba.

Smije li uistinu moralan čovjek zbog mogućega izbornoga i zakonskoga inženjeringa odustati od svojih vrijednosti i ljudi koji ih dokazano personaliziraju u korist „manjega zla“ i je li čovjek koji usprkos tome što je moguće da njegov glas za Ranka Radoša ne odvede toga sjajnoga čovjeka u Sabor, pogriješio?

Nije.

Pogriješio bi sam pred svojom osobnošću i savješću u svakome drugom slučaju. Izbor i suočavanje s izbornim listićem je istinski osoban i na neki način intiman čin, koji pripada svakome pojedincu, a tu je jedina dvojba hoće li svatko od nas biti pošten prema samome sebi i dovoljno samouvjeren, ili će mu i u takvim trenutcima, medijski inženjeri nametati rješenja.

Ima li dvojbe u dvojbi – odustati od samoga sebe, ili ne?

3) Podržati Milanovića ako je alternativa održavanje novih izbora

Treću dvojbu je istaknula konzervativna heroina na nekoliko zadnjih izbora u Hrvatskoj, Ruža Tomašić. Zaprepastila je konzervativnu Hrvatsku riječima da je spremna, ako je alternativa ponavljanje izbora, zbog troškova, podržati manjinsku vladu Zorana Milanovića.

Lažna je dvojba između vrijednosti i značaja izabrane vlasti i eventualnih stotinjak milijuna kuna troškova za ponavljanje izbora. Tko je donekle zapamtio postupke aktualne vlasti jasno mu je da su oni, što namjerno, što nenamjerno, oštetili Hrvatsku za tisuću puta veće iznose, počevši od sankcija Siriji, prekida izgradnje mosta na Pelješcu, zatim propuštanja povlačenja golemih sredstava iz fondova EU ili recimo sklapanjem ugovora s koncesionarom Zračne luke Zagreb, kome su dali državnu garanciju za svaku lipu kredita, a o tome lagali naciji.

Dakle, Milanovićeva je Vlada dokazala da je skuplja od stostrukih izbornih troškova, pri čemu ne treba ni spominjati političke i zakonske udare na samo srce državnosti i nacionalnoga identiteta što se multiplicira u goleme materijalne i duhovne štete generacijama hrvatskoga naroda.

Ništa nije skuplje od ovakve vlasti.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.