Lorenzo Gaudenzi

STRAH I PRIJEZIR U ATENI: Kraj iluzije o besplatnom novcu

Autor:

Tsipras je razmaženo i nesposobno derište, sin bogatog poduzetnika koji je cijelog života drsko i bezobzirno trošio tatin novac živeći životom atenske zlatne mladeži, vozeći brze motore, večerajući u skupim restoranima i šišajući se u salonu gdje to košta 60 eura i zagovarao komunizam živeći o trošku tate bogatog kapitalista. U životu nije dana ozbiljno radio, osim nešto malo u tatinoj firmi, dok nije postao premijer. Vrijeme je uglavnom trošio po svim mogućim protestima za besplatno ovo ili ono, a sina je imenovao po Che Guevari. Naravno da ga zato čudi kad netko kaže da mu više neće davati novac ako se ne sabere. Drugi diletant u toj vladi, Varoufakis, svega dva sata prije nego što je bio prisiljen uvesti kontrolu povlačenja novca iz banaka je vjerovao da ta mjera neće biti potrebna..

Sve procjene te dvojice koja su uspjela Grčku, koja se polako, ali sigurno vraćala s ruba ponora na kom je bila 2011. odlučnim revolucionarnim “naprijed” srozati u bankrot punim gasom, su se pokazale pogrešnima. I procjena da će ih EU pristati financirati “još samo ovaj put”, i procjena da mogu lagati i muljati u Bruxellesu obećavajući ovo i ono, a onda na sljedeći sastanak doći bez da su išta uradili i ponovo obećavati još više i procjena da EU neće poslati Grčku u bankrot kako bi spasila svoja ulaganja, i procjena kako Grci neće navaliti na bankomate, i procjena kako će ih Rusi spasiti, i procjena kako će EU pasti na njihov blef, koji je bio proziran kao blef pubertetlije koji se inati ocu koji mu ne da pare dok ne prestane svako jutro pijan dolaziti kući, obećavajući da neće nikad više. Stvarno, da nekom posudite deset tisuća eura i on vam ne vrati, spiska novac, zapije ga, vrati dio kockarskog duga, svejedno, a zatim vas traži da ga i dalje nastavite financirati ujedno odbijajući uskladiti stil života s onim koliko stvarno zarađuje, što biste mu uradili? Posudili mu još novca da ne propadne ili jednostavno zaboravili na ono što ste mu do sad posudili, uz popratnu psovku i nogu u stražnjicu? A ako vam još kaže da ga ucjenjujete time što novu financijsku pomoć uvjetujete time da malo smanji trošenje, kako bi vam jednog dana mogao vratiti dug?

No, tatin sinek Tspiras je navikao da ga tata uvijek financira na zahtjev pa misli da će i Merkel, ako se bude dovoljno dugo durio poput razmaženog djeteta koje nije dobilo igračku. Lako je financirati komunistički stil života tuđim novcem, dok ga ima, i obećavati vraćanje na posao otpuštenih državnih službenika o njemačkom trošku. Najgora procjena je bila da će bizantinska spletka s referendumom – dakle skrivanje iza “volje naroda” – uplašiti čelnike EU: radi se o referendumu na kom bi Grci trebali, po Tsiprasu, odbiti planove štednje koje je EU postavila kao uvjet za dodatni besplatni novac, sedam milijardi eura bespovratne pomoći, bez kojeg Grčka ne može isplaćivati plaće i mirovine. Referendum, jasno, neće imati nikakve posljedice čak i da Grci prihvate mjere stabilizacije jer te mjere su stvar prošlosti: Grčka je od sutra i službeno u bankrotu pa će nove mjere morati biti kudikamo drastičnije. Odbiju li mjere štednje, međutim, lete gotovo sigurno van iz EU i eurozone, a sve procjene su da će glasati protiv mjera štednje. Tsiprasova štednja se svela na populističke mjere poput rasprodaje skupih BMW-a prethodne vlade: kao što mu je inače u životu bila najbitnija njegova frizurica i pojava, osobni šarm i mladenački izgled koji je trebao prikriti to da zapravo lupeta gluposti, tako mu je i jedini čin štednje tuđeg novca bio pokazni, dok je iza fasade nastavio bacati milijarde njemačkih poreznih obveznika na socijalna prava, koja u Grčkoj zloupotrebljavaju, u najgoroj balkanskoj tradiciji, svi. Krasti od države i sugrađana, smatra se tamo, kao i u Hrvatskoj, je opravdano.

S druge strane, ako ste čitali neki od tekstova koje sam napisao o Grčkoj u proteklih pola godine, vjerojatno ste primijetili da su moja predviđanja razvoja situacije u Grčkoj, za razliku od Tsiprasovih, bila uvijek vrlo točna i da sam ovakav scenarij bankrota, uz blokadu dizanja gotovine i nestašice goriva i robe u dućanima, predvidio pred nekoliko mjeseci. Dan kad će Grčka bankrotirati sam najavio prošli tjedan, te posljedice koje danas vidimo u Ateni – redove pred bankama. Doduše tu sam bio preoptimističan pa sam naveo da će se vjerojatno moći dizati najviše 300 eura odjednom iz banaka, no to je ipak pet puta manje, samo 60. Naveo sam i da Grci već od 1. srpnja neće imati odakle isplatiti plaće i mirovine – nedostaje im dvije milijarde eura za to – i tu sam bio za dan preoptimističan. Tome slijedi sigurna propast turističke sezone, jer turisti neće ići tamo gdje ne mogu podizati novac s bankomata (obećanjima da će turisti moći podizati novac nitko ne vjeruje niti turisti žele riskirati, jer novca u bankomatima ionako nema, niti će ga biti). A neće ići ni tamo gdje se očekuju veliki neredi i nestašice.

Grčku u idućih godinu dana, ako EU ne nađe način da ih zadrži u eurozoni, čeka pad realnih primanja na otprilike trećinu sadašnjeg: odluči li Grčka tiskati vlastitu valutu, ona će biti bezvrijedna, jer grčka vlada nema instrumente kojima bi mogla voditi monetarnu politiku. Prije svega, nema povjerenje građana i kreditora, što je temelj vrijednosti svakog novca, što je pokazala i navala na banke. A nema niti devizne ili zlatne rezerve kojima bi mogla intervenirati i tako održati vrijednost svog novca. Tsipras je odbio smanjiti mirovine – za koje Grčka troši najveći postotak BDP-a u EU, i koje su veće od njemačkih mirovina, iako Grci idu u mirovinu često i prije šezdesete – za oko pet posto: zbog toga će one sada pasti za oko šezdeset posto, vjerojatnim prelaskom na drahmu. Ako Grčka svejedno ostane u eurozoni, mirovine će pasti za bar trećinu. Plaće isto. To predvidjeti stvarno nije bilo teško: to je tek logičan razvoj situacije, ali to Tsipras i Varoufakis nisu mogli predvidjeti baš ništa što se dogodilo, niti sat vremena unaprijed. A nisu zbog svoje bahatosti, zbog uvjerenja da će im blef s parom sedmica proći protiv nekog tko drži poker aseva, i jer su produkt balkanskog načina razmišljanja, u kom spletka uvijek bolje prolazi od poštenog i otvorenog, iskrenog pristupa. Upravo zbog ljudi poput Tsiprasa, koji dolazi u Brisel s jednom pričom, pomirljiv i pun obećanja, a tri sata kasnije u Ateni raspisuje referendum kako bi vlastita obećanja izigrao, je Balkan na glasu kao gnojni čir na stražnjici Europe. Oko 70% europljana, po zadnjim istraživanjima, želi da se Grčku izbaci iz eurozone i EU. U Njemačkoj, još i više, i zato Merkel nema previše prostora za manevar: birači će je kazniti pomogne li opet Grcima njihovim novcem.  Ona europske principe smatra prečim od sudbine Grčke: “Možda im i možemo kratkoročno popustiti i reći ‘dajmo im samo ovaj put’, no srednjoročno i dugoročno će nam to naštetiti. Naštetit će nam na način da će Europa izgubiti relevantnost u svijetu, nestat će našeg zajedništva” – rekla je Merkel jutros u Berlinu.

Tsipras stalno govori o tome tko je za to sve kriv: mrske banke, sebična EU, pokvareni MMF, prokleti truli kapitalizam, svi osim Grka. Jasno, za vlastiti neuspjeh su komunistu i Balkancu uvijek svi drugi krivi, jer ne poznaje značenje riječi “odgovornost”, pa zato uvijek traži krivca umjesto da prihvati vlastitu odgovornost. Ali prosječnom Grku koji je upravo ostao bez mogućnosti podizanja mirovine malo znači tko je kriv. Okriviti je moguće bilo koga, no odgovornost za Grčku i njenu dobrobit je uvijek samo na Grcima i njihovoj vladi. Neuspjeh je u konačnici njihov. Takva retorika o tome da su svi drugi krivi za to što su se Grci zaduživali, kupovali Porschee (najveća koncentracija Cayennea u EU je u jednoj siromašnoj Grčkoj pokrajini, nešto kao Imotski i Mercedesi, samo tamo ne voze nove i zaradili su ih uglavnom pošteno na njemačkoj baušteli) i dijelili mirovine veće od njemačkih, o njemačkom trošku, i na kraju svojim bezobrazlukom natjerali EU da im okrene leđa, međutim, dobro prolaze na Balkanu.

A i među Hrvatima postoje vrlo raširene simpatije za Grke, koji su eto pokazali zube zlom kapitalizmu (i, kao i u svakom socijalističkom eksperimentu, brzo se sudarili s činjenicom da su ostali bez dovoljno tuđeg novca kojim bi taj eksperiment financirali). “Svaka čast Grčkoj na hrabrosti! Tspiras je genijalac! EU će ih uskoro na koljenima moliti da prihvate novu pomoć i tako spase EU banke koje su Grčkoj do sada odobrile stotine milijardi EUR-a kredita!”, glasi jedno tipično takvo razmišljanje, ujedno najpopularniji komentar uz vijest o bankrotu Grčke. No to se posve sigurno neće dogoditi. Što je to zajedničko Grcima i Hrvatima? Isto što je zajedničko studentskim i profesorskim zahtjevima za besplatnim školovanjem, smještajem i hranom, neovisno o duljini studiranja i rezultatima, zahtjevima Tsiprasa da ih netko financira neovisno o rezultatima. Zajednička im je komunistička iluzija o mogućnosti života na tuđi račun, praćena potpunom neosjetljivošću hrvatskog društva za onoga tko plaća. U slučaju Grka, kao i naših studenata i brojnih drugih, oni iznose zahtjev i demokratski donose odluku o tome da ih drugi moraju financirati, pretpostavljajući da negdje postoji netko tko može, pa time i mora platiti njihove zahtjeve, u ime solidarnosti i nekog fiktivnog zajedničkog dobra. Nitko pritom ne primjećuje da su nesolidarni s ostalima EU upravo Grci: solidarnost znači doprinositi zajednici, a ne sustavno živjeti na tuđi račun. Žicanje novca od drugih nije solidarnost. To je ciganluk i prosjačenje.

Ta potpuna neosjetljivost na one koji moraju zarađivati za druge je plod dugogodišnje zatrovanosti hrvatskog društva bajkama o komunističkom raju, negdje, nekad, i kapitalističkom paklu u kom svoj novac morate sami zaraditi. Ona je duboko utkana u komunistički obrazovni i politički sustav koji potiče odbojnost prema poštenom načinu zarađivanja i glorificira parazitiranje, učeći nas da oni koji imaju moraju dati svoj novac manje sposobnima koji nemaju. Kroz taj sustav se i dalje, preko kvaziintelektualnih elita, reproducira kult besplatnosti i parazitsko – uhljebnički mentalitet. Ne mogu se prestati diviti novinarskim kolegama koji u Tsiparasovom odlučnom NE vide čin “nacionalnog ponosa” i dostojanstva Grka: krađa tuđeg novca nije nikom na ponos, i lezilebarenje na tuđi račun nema veze s dostojanstvom. No u Hrvatskoj, kao i u Grčkoj, osjetno je više onih koji žive na tuđi račun, koji su uzdržavani iz proračuna, nego onih koji tu zajedničku blagajnu pune: zato je moguće da jedna Grčka izabere Tsiprasa, na štetu svih koji pošteno rade i zarađuju, a u konačnici na štetu svih Grka, a zato je moguća i popularnost opasnih političkih diletanata poput Kapovića i Živog zida u Hrvatskoj. Dođu li oni na vlast, bolje vam je da odmah počnete saditi povrće na balkonu kako biste imali bar nešto za jesti!

I zato, kad me pitaju zašto me ovo u Grčkoj zapravo raduje, zašto se veselim tuđoj nesreći kad to nije lijepo, zašto ne podržim grčko ne liberalnom kapitalizmu i lopovskim bankama, odgovor je jednostavan. Prvo, jer je to poraz balkanskog i bizantinskog prevarantskog mentaliteta, koji se kune u solidarnost, a ne zna što ta riječ uopće znači. Za njih je solidarnost tek neograničena mogućnost prosjačenja i žicanja, “daj kunu znam da imaš”. Drugo, jer to Hrvatskoj ide u korist – bankrot Grčke znači puno više turista za nas, i puno više novca. A turisti koji otkažu Grčku sigurno neće otići u Tunis, gdje ljudima sijeku glave. Treće, jer cijela EU mora plaćati Grke – a mi nismo iznimka, i ako bi EU odlučila i dalje Grcima slati nezarađen novac, to ne bi zaobišlo Hrvatsku, a ja Grcima ne mislim dati ni kune svog novca, jer ionako imaju tri puta veće plaće nego mi. I pet puta veće mirovine. I, na kraju, najviše me veseli zato jer u Hrvatskoj ima mnogo maminih i tatinih sinova koji misle da se može dovijeka živjeti od tuđeg novca. Bilo onog iz Njemačke, bilo od banaka, bilo od poreza koji plaćaju sugrađani. A taj mentalitet treba jednostavno uništiti, razbiti te glupave komunističke iluzije, natjerati Hrvate da shvate da nema besplatnog ručka i da im svijet ništa nije dužan. Tsipras to nije imao od koga naučiti, on je kao i Milanović tatin sin kojem je uvijek netko drugi pokrivao troškove. Grke će sad gola ekonomska nužda natjerati da to nauče i rashode usklade s prihodima. Ako iz toga Hrvati izvuku kakav poučak prije nego i njih na štednju – prije svega državnu – natjeraju prazni bankomati i prazni dućani, kao osamdeset i treće, to će biti velika pobjeda razuma. U Dalmaciji kažu da magare ne nauči plivati dok mu voda ne uđe u uši. Za nas bi bilo dobro da proplivamo prije nego nas bace u vodu kao Grke, sa sidrom teškim tristo milijardi eura oko nogu.

Autor:

VEZANE VIJESTI

loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.