Dalmatinski portal

PONIJELI SMO UŽASNU TITULU: Hrvatska je prva zemlja u Europi koja je ubila dijete s posebnim potrebama

Autor: Marin Vlahović

Republika Hrvatska počinila je prvo institucionalno ubojstvo djeteta. Kristian Vukasović bio je punoljetan samo po datumu rođenja.

U osnovi, radi se o djetetu, mladiću s težim mentalnim oštećenjima i teškoćama koji je intelektualno bio ispod razine svoje dobi. Iza kategorizacije HZZO-a, koja je Kristianu odredila treći stupanj invaliditeta, kriju se sljedeće činjenice. Treći stupanj invaliditeta znači da osoba ne može obavljati i razumjeti barem pedeset posto poslova, životnih situacija i stvari koje su običnim i prosječnim ljudima redovnog razvoja svakodnevna rutina. Zbog hiperaktivnosti, Kristian je imao dodatnih problema jer nije uvijek mogao vladati vlastitim postupcima i ponašanjem. Ipak, za razliku od svojih ubojica, Kristian je imao savjest, koja ga je natjerala da se prijavi policiji i prizna podmetanje požara. Takvo priznanje nećemo čuti od zapovjednog lanca i sustava koji je nedvojbeno doveo do njegove smrti.

Nikada nije ni trebao biti u pritvoru

Odgovornost za smrt može se dijeliti, ali je svakako kolektivna i obuhvaća sve poluge vlasti, od zakonodavaca do izvršitelja.

Kristian se nikada nije trebao naći u pritvoru. Od trenutka kada je u policijskoj postaji priznao piromaniju, policija je morala obavijestiti nadležni ured Centra za socijalnu skrb. U daljnjem postupku, na temelju prijašnjih iskustava i medicinske dokumentacije, Kristiana bi zbrinuli u odgovarajućoj ustanovi ili mu pripisali adekvatnu terapiju. Ništa od toga nije se dogodilo. Dječaku su odredili kaznu i poslali ga u zloglasne splitske Bilice, gdje su ga bacili među zvijeri, narkomane i manijake. Isto pravosuđe koje je ovo nesretno dijete tretiralo kao okorjelog i uračunljivog kriminalca oslobodilo je bivšeg odvjetnika Darka Zadru za ubojstvo jer je tobože neuračunljiv. Darko Zadro ima viši kvocijent inteligencije od 99,9 posto osoba u ovoj državi i očito je pametniji od cjelokupnog hrvatskog sudstva. Usprkos tome što je hladnokrvno ubio čovjeka, danas slobodno šeta Zagrebom, dok Kristiana, kojemu je istinski trebala pomoć ove države, više nema, niti će se ikada vratiti.


Zamislite na trenutak da ste roditelj djeteta s posebnim potrebama…

Kako biste shvatili što je ovaj sustav učinio Kristianu i njegovoj obitelji, pokušajte na trenutak zamisliti da ste roditelj djeteta s posebnim potrebama. Od prvog dana kada vam liječnici, defektolozi i psiholozi kažu da je vaše dijete drugačije, život vam se bespovratno mijenja i vi krećete u borbu koja ima vrlo male izglede za uspjeh. Naime, živite u Hrvatskoj, državi koja uopće ne poštuje UN-ovu konvenciju o pravima djeteta, prema kojoj se svakom djetetu mora osigurati optimalan razvoju u skladu s njegovim mogućnostima. Vaše dijete nije dobrodošlo u vrtiću i za njega nema mjesta u redovnoj školi. Naravno, svima je jako žao što vam je dijete takvo, pa sliježu ramenima i govore o nošenjima nekakvih križeva. Ali vaše dijete vama nije križ i vi ga volite više od svega na ovome svijetu.

Umro je jer nije mogao podnijeti toliko zla

Ne tražite od svijeta nemoguće. Ne molite za bezuvjetnu ljubav cijele zemlje i društva. Želite samo da bude prihvaćeno, tako kakvo jest, posebno i drugačije. Što su sve roditelji Kristiana Vukasovića prošli na svom “križnom putu”, možemo samo pretpostavljati. Vjerujemo kako su Kristiana pokušali pripremiti za samostalan život. Upornim radom i žrtvovanjem roditelja na svim poljima njihova osobnog života, i uz redovite mukotrpne terapije, djeca s posebnim potrebama mogu u nekim slučajevima naučiti gotovo sve vještine koje su im potrebne za život, ali ono što ih nikako ne možete naučiti jest to da postoje dobri i zli ljudi, kao i dobre i loše države. Republika Hrvatska nije loša, nego očajna država. To je država u kojoj ništa nije onako kako bi trebalo biti. U svojoj knjizi o zatvoru u Remetincu, autor Karlo Kralj (pseudonim) pisao je i o privilegijima poznatih pritvorenika. Radnja knjige odvija se u 2009. godini, kada su u Remetincu bili i potpredsjednici Mirovinskog fonda. Poslije su onamo stigli Polančec, Sanader, Bandić, Vidošević i drugi. Nitko od njih nikada nije završio u ćeliji s opasnim kriminalcima koji bi mogli imate loše namjere. Većinom su dobivali samice i društvo maksimalno jednog, vrlo pristojnog i bojažljivog cimera. Za privilegiranu kastu, čak i kada dotakne samo dno, nema prave robije. Istodobno, obični građani, studenti, pa i djeca s posebnim potrebama, nemaju pravo na takav tretman, čak i kada im jedino to može spasiti goli život. U ovoj zemlji nema pravde za slabije i nemoćne, a bogati i moćni, nemaju obraza ni srama. Obdukcijski nalaz još nije potpun, ali mislimo da nećemo pogriješiti ako zaključimo da je Kristian umro zato što njegova nevina i posebna duša nije mogla podnijeti okruženje tolikog zla.

Autor:Marin Vlahović
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.