‘Omejec se skoro rasplakala kad je dobila nagradu Miko Tripalo, a Tuđmana se nije sjetila’

"Danas je, primjerice, godišnjica smrti čovjeka koji se zvao Miko Tripalo, čovjeka koji generacijama našeg naroda budi neka draga sjećanja na dane pred 1971. kad se na našim stadionima i ulicama skandiralo "Savka - Tripalo - Hajduk - Dinamo". I doista, u olovnim vremenima vladavine "ljubičice bijele", možda je to ime nekom domoljubu i izmamilo titraj u srcu pa čak i suzu ponosa na licu, ali u nekim malo manje olovnim vremenima čak je i ime Stipe Šuvara bilo je simbol domoljublja. "

Dalibor Durdov, dopredsjednik HČSP-a, poslao nam je otvoreno pismo povodom godišnjice smrti Mike Tripala. Pismo prenosimo u cijelosti.

U hrvatskoj areni apsurda svakodnevno možemo uživati u fantastičnim akrobacijama ljudske gluposti. Danas je, primjerice, godišnjica smrti čovjeka koji se zvao Miko Tripalo, čovjeka koji generacijama našeg naroda budi neka draga sjećanja na dane pred 1971. kad se na našim stadionima i ulicama skandiralo “Savka – Tripalo – Hajduk – Dinamo”. I doista, u olovnim vremenima vladavine “ljubičice bijele”, možda je to ime nekom domoljubu i izmamilo titraj u srcu pa čak i suzu ponosa na licu, ali u nekim malo manje olovnim vremenima čak je i ime Stipe Šuvara bilo je simbol domoljublja i otpora velikosrpskoj ideji. Stoga je prilično jadno kad jedno društvo koje se vidi u krugu zapadne demokracije, glorificira jednog političara takvog kalibra.

A u današnjem Večernjaku možete pročitati jednu usputnu priču prepunu dvolične patetike. U glavnoj ulozi je predsjednica Ustavnog suda RH Jasna Omejec, žena koju, sasvim pogrešno, danas slavi konzervativna i desna Hrvatska, naravno zbog obrane referenduma o braku, kao da je dotična imala ikakvog manevarskog prostora da spriječi taj referendum.

Omejec je jučer ispred Ustavnog suda primila nagradu “Miko Tripalo” za “doprinos u zaštiti i promicanju ljudskih prava u Hrvatskoj tijekom prošle godine, koja nadilazi profesionalne obveze i uobičajene standarde”. Iako se predsjednica Ustavnog suda, sasvim opravdano, dvoumila je li uopće primjereno da Ustavni sud prima nagradu od nevladinih organizacija, svaku njezinu dvojbu izbrisalo je ime nagrade – Miko Tripalo. Omejec je, kaže večernjakov novinar, bila “prigodno osobna”, pa se tako sjetila da je “sutra obljetnica smrti Mike Tripala”, prije tri dana je bila “obljetnica smrti Vlade Gotovca”, a dva dana poslije i obljetnica smrti njezina oca. U tom dirljivom napadu patetike Omejec se isplakala večernjakovu novinaru: “Prvi dani prosinca za mene su dani tuge i sjećanja na tri čovjeka koja sam beskrajno voljela i koji su me oblikovali u osobu kakva sam danas. U lipnju 1994., godinu i po dana prije no što nas je napustio, Tripalo mi je poklonio, u strašnom kaosu ratnog Sarajeva, ovu narukvicu. Danas sam je stavila na ruku prvi put poslije njegove smrti, prvi put poslije 18 godina, kao simbolični znak kojim mu poručujem da se svaki dan iznova trudim biti dostojna njegova povjerenja i naklonosti.”

Spominjao se tu i nezaobilazni Nelson Mandela i koješta drugoga. Međutim, da je upravo danas, to jest baš u trenutku kad su krokodilske suze tekle niz lice predsjednice Ustavnog suda, bila obljetnica smrti Franje Tuđmana, utemeljitelja moderne hrvatske države (što god mi mislili o dijelu njegove vladavine) – tog se Omejec nije sjetila, niti to drži vrijednim spomena.

Ali se zato prisjetila “lika i djela” Mike Tripala te se gotovo rasplakala kad je primila nagradu. Koliko je primjereno u demokratskoj hrvatskoj državi, uopće davati nagradu koja nosi ime jednog od ključnih “funkcionera” jednog totalitarnog sustava, to Omejec također ne komentira.

A mi u dalmatinskom zaleđu, a posebice baš mi u drniško-kninskoj krajini, ponajbolje znamo tko je bio Mika Tripalo u najcrnjim danima naše povijesti – neposredno nakon 2. svjetskog rata.

U knjizi “Hrvatski smrtni put” prof. dr. Mate Šimundić posvetio je zamjetan dio i čovjeku čije ima nosi “nagrada za doprinos u zaštiti i promicanju ljudskih prava u Hrvatskoj.”

U odlomku pod naslovom MIKA TRIPALO SBORUJE NA TRUPLIMA, prof. Šimundić između ostaloga navodi:

“Isti dan (18. studenoga 1944.) dok su po Drnišu postavljani oglasi, na kojima se čitala imena 24 umorena domaća čovjeka, u gradu bijaše veliko sborovanje. Na sboru (partizani ga zvahu miting) glavnim govornikom bio drug Ante Tripalo, Sinjanin rođen u Jugovinaškoj obitelji. Kada se po svršetku rata nastanio u Beogradu, bit će jedino Mika, jer osobno ime Ante ne bi prikladno među “bratskim srpskim narodom”. Isto ima nosio i Poglavnik Pavelić. Sigurno bi mu smetalo u naprjedovanju. Mika će drugi put postati Antom, a nadimak će preinačiti u Miko, tek nakon što se sasuo srbokomunizam. Kada se sve poreda, stvarno je on Ante Mika Ante Miko Tripalo. Primjer kameleonstva jednog političara našeg vremena, ujedno i kako se osobnim imenom može uspješno trgovati. Ovakve slučajeve pozna oddavno družtveno jezikoslovstvo.

Obećavao Ante sboru pobjedu i, dakako, bolju i sretniju budućnost, koja čeka vas narod. Kako je pretpostaviti, tekući genocid nad hrvatskim narodom nije ni spomenuo; držao se, kano da o silnim umorstvima ništa ne zna. Konačno, tko će navoditi krvoločtva svoje strane. Kolikoga li licumjerstva srbokomunističkih poglavica. Djelomice je i Tripalo osobno odgovoran za ta zlodjela, jer je ostao tada prvim čovjekom Komunističke partije u drniško-kninskome kraju. Ako ne drugo, ono je mogao učiniti, neka se smanje tolika ubijanja hrvatskog naroda. Međutim, u srbokomunističkoj vladavini mogaše Hrvat naprjedovati jedino na hrvatskim truplima.

Istodobno Ante Tripalo bi i političkim glavarem kninskoga područja. Premda bitka za Knina bijaše najveća u Hrvatskoj u 2. svjetskom ratu, domaći su Srbi i njihovi četnici bili pošteđeni partizanske ubijačke pošasti, koja je morila susjedni drniški prostor, u velikoj većini hrvatski. Ne, smaknuća u kninskoj krajini ni tada ni u budućnosti ni je bilo, iako taj kraj bi i leglo i tvrđava najokorjelijega četničtva.”

(Mate Šimundić, HRVATSKI SMRTNI PUT, Prilog novijoj hrvatskoj poviesti, Matica hrvatska Split, 2001.,str. 230-231)

Unatoč svemu, Jasna Omejec se rasplakala od topline u srcu pri spomenu na tu ljudsku veličinu. Je li onda za očekivati da će Ustavni sud, sa predsjednicom Omejec na čelu, ali i sucima koji su u pretežitom dijelu nelustrirani Jugo-kadrovi, dopustiti referendum o ćirilici? Ne vjerujem! Naposljetku, isti taj Ustavni sud, u očitovanju o Zdravstvenom odgoju, koje su mnoge naše pro-life udruge protumačile kao znak zaštite tradicionalnih vrijednosti, dao SNAŽNU PODRŠKU Jovanovićevom modelu, zamjerajući mu tek “proceduralne pogreške”.