MORSKI VUČE, OVO NAM JE ZAJEDNIČKO: ‘More, glazba… I poneka kemoterapija’

Čitam kako te više nema. Umro si, kažu. Lažu.

Al’ znam ja da morski vuk prašta onima što žive od tuđe smrti čak i dok se bori za život.
Nikad nismo imali ništa zajedničko.
On muško, ja žensko, on s mora, ja kontinentalac, on pjeva balade, ja ljuti roker.
Ipak…
Oliver je za mene kasne 70-te, tata, sestra i ja u šetnji kraj mora, sladoled u rukama, miris bora, štand sa koječim, u pozadini terasa hotela tipa Adria iz kojeg dopire glas s gramofonske ploče.

Ali kakav glas…

Glas posoljen, ko od stijene izgreban, ko iz morske školjke izvučen pa o kamen izrašpan.
Oliver je za mene festival na kojem pobjeđuje.
S riječima ljubavne pjesme koje tako može otpjevati samo neko ‘ko jako voli,
S riječima o kraju ljubavi koju tako može otpjevati samo neko ‘ko je bio ostavljen.

S riječima beskrajnog kajanja koje tako može otpjevati samo onaj što je ostavljao.

Kažem, ništa zajedničko, al kako ti taj čovjek diskretno i nenametljivo obilježi život.
Ponavljam, ništa zajedničko.
Osim dijagnoze u kojoj oboje brojimo markere, trpimo kemoterapije i unatoč tome ne prestajemo pušiti.
Ništa zajedničko osim glazbe za koju živimo.
Jebote, Olivere…
Koliko mi imamo zajedničkog…

Ajmo onda zajedno pobijediti…