Foto: Arhiva - Facebook/Vladimir Španović

Mazzocco vam je priznao da je radio u Ministarstvu branitelja, ali prešutio da je novinarsku karijeru gradio i kao urednik Dnevno.hr-a

Autor: I.M.

Da je novinarski kruh onaj sa ”sedam kora” zna svatko tko je u nekom periodu svojega života pokušao gurnuti ”krušku pod njušku” kakvom prosječnom hrvatskom političaru ili tajkunu koji je od vlastite taštine iznadprosječno napuhan, jer njegova mora biti i prva i posljednja. Stasala su velika hrvatska novinarska imena u teškim uvjetima i pod raznim okolnostima preživljavajući etiketiranja, podcjenjivanja i uvrede, pa čak i nasilje koje prelazi granice verbalnog.

Nerijetko je baš na tim novinarskim putanjama nedostajalo profesionalne solidarnosti, jer u Hrvatskoj sve pa i novinarstvo ima stranu. Ovisno o tome na kojoj si strani možeš računati na zaštitu ili napad. O verbalnom nasilju koje je izvršeno na Indexovu perjanicu Vojislava Mazzocca bruji posljednjih nekoliko dana kompletna politička i novinarska struka jer se, kako je sam priznao, na njega se okomio ministar branitelja Tomo Medved s obzirom na to da se drznuo spominjati zaposlenje njegova sina.

Prije svega nekoliko mjeseci upravo je Dnevno.hr vodio bitku s vjetrenjačama zbog neumjesnog napada Zlatka Hasanbegovića na uredništvo našeg portala. No, to verbalno nasilje nije ni približno glasno odjeknulo u medijskom i političkom svijetu, jer mi mora da smo na pogrešnoj strani. Nasilje u svakom obliku bez imalo dileme valja osuditi. O njemu treba glasno progovarati i ono nema, ili barem ne bi trebalo, imati stranu.

Dakako da je neumjesna takva razina i oblik komunikacije ministra u društvu koje ima tendenciju postati demokratsko, europsko i uređeno. Tko je u priči oko Voje i Medveda u pravu, a tko u krivu budući da ministar opisano nasilje demantira itekako je bitno, ali valja se pozvati na onu bandićevsku – neka institucije rade svoj posao.

No, potrebno je u kontekstu ove priče postaviti pitanje što uopće nasilje jest? Ne čini li vam se ponekad kako kao društvo nasilju pristupamo jednoumno pokušavajući opravdati ono za što opravdanja nema? Je li osuda nasilja rezervirana isključivo za probrane pojedince u ovom našem suludom društvu koje se hrani provokacijama onih koji su plaćeni da ‘nabrijavaju’ narod na podjele? Onih koji od toga sasvim solidno žive? Nije li nasilje neprihvaćanje drugačijih stajališta i marginalizacija onih s kojima nisi na istoj intelektualnoj razini? Nije li nasilje podcjenjivanje? Nije li nasilna i ‘fejk’ tolerancija koju nam nameću sa svih strana? I nisu li upravo Indexove perjanice te koje prednjače u iživljavanju nad onim djelom nacije koja ne misli poput njih?

Posljednji takav primjerak verbalnog nasilja i podcjenjivanja javnost je imala prilike vidjeti na blagdan Tijelova kada je na njihovom Facebook profilu osvanula čestitka praćena fotografijom Ante Đapića u košarkaškom dresu u kojem se aludira na njegovu pretilost? Nije li verbalno nasilje kada se Leopolda Mandića nazove lešinom ili pak kada se na hrvatsku zastavu zakači kukasti križ, a branitelje svede na šatoraše?

Mi nasilje nikada nismo, niti ikada možemo podržati, usprkos packama koje često dobivamo upravo s Indexa koji nas, eto kao, pokušava učiti moralu i pravilima struke. S posebnom dozom empatije i razumijevanja možemo se solidarizirati baš s kolegom Mazzoccom. Jer naime, pišući o svojem posliću u Ministarstvu branitelja kojega se domogao preko veze, za što danas sudi i prosuđuje Medvedu junioru, Mazzocco je svojoj publici zaboravio, ili namjerno izostavio spomenuti još intrigantniji djelić svoje biografije. Onaj djelić u kojem stoji da je pokušavao biti urednik portala Dnevno.hr.




Prije nekoliko godina, u vrijeme kada Mazzocco široj javnosti i nije bio pretjerano poznat ,ušetao je ponosno i prilično ljubazno među novinare našega medija, predstavljajući se kao novo uredničko pojačanje. S osmijehom je pružio ruku svim našim kolegama, djelom iznenađen i stoga što u redakciji koja je u to vrijeme bila smještena nedaleko od Cibonina tornja nije zatekao guštere i gmazove kakvima nas se baš na Indexu predstavlja, već uglavnom mlade ljude koji su odlučili raditi i boriti se, umjesto da traže posao preko veze pa čak ni u Ministarstvu branitelja.

Spletom okolnosti, Vojo se nije dugo zadržao među ekipom našega portala. I to ne zato što on sam to nije htio! Svakako je znakovito što je on, čovjek od velikih principa, uopće pristao doći među ljude kojima danas on sam, ali i portal na kojem je stasao u veliko novinarsko ime, očitava lekcije o moralu. Mi od Voje nismo mogli previše naučiti, iako vjerujemo da smo možda i mogli, ali smo shvatili kolika je cijena ljudskog obraza, jer za lovu veliki liberal i antifašist Vojo preko noći bi postao desničar. Štoviše, čini se kako ne bi bilo većeg desničara od njega, što pak pokazuje kako je njegova jedina ideologija novac. On je ono što ga pokreće i što ga hrani, zahvaljujući incidentima i podjelama koje nerijetko osobno potpiruje.

Iako je svojoj publici ponudio relativno transparentno objašnjenje za svoj posao u Ministarstvu branitelja, koje je njegovo objašnjenje za rad na Dnevnom, osim novca, što je dakako legitimno i opravdano jer svi mi radimo da bi živjeli? Ali s druge strane, gdje je onda taj veliki moral, gdje su uvjerenja i svjetonazori koji se pokušavaju nametnuti i kojima se diči hineći da je ispravno samo ono njegovo?




Pada li u vodu s ogoljenjem njegove životne putanje sve ono što je do sada radio, i je li Mazzocco tek jedan u nizu sitnih provokatora koji živi od incidenata i na incidentima?

Bezbroj je pitanja, a samo jedna istina. Ona da moral uglavnom imaju oni koji o moralu najmanje pričaju. Svjesni smo kako je naš Dnevno od početka na pogrešnoj strani, jer mi zapravo stranu nemamo. Naši su novinari obični, mali i uglavnom mladi smrtnici koji nemaju zaleđa niti veze. Nemaju stranačke dresove ni nekoga tko bi ih pogurao pa ni u Ministarstvo branitelja.

Daleko od toga da nam treba žalopojka, mi znamo istinu i cilj za kojega se borimo. Naša istina i naš cilj leže upravo u onoj da je najvažnije od svega biti čovjek. Čovjek koji prima i prihvaća različite i drugačije, baš kao što smo svojedobno prihvatili kolegu Voju, koji je u međuvremenu izrastao u moralnu vertikalu pokrivajući se plaštom koji mu ne stoji, i koji se povremeno nama koji smo ga imali prilike sresti doima smiješnim.

Autor:I.M.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.