Marko Lukunic/PIXSELL

MARCEL HOLJEVAC: Povjerenstvo za istraživanje Agrokora i gubljenje vremena

Autor: Marcel Holjevac

Dream team amatera iz Sabora

Čemu uopće osnivati saborsko istražno povjerenstvo, ako ionako DORH istražuje Agrokor? Očito, zato jer to žele birači, to želi većina političkih stranaka, to želi i sam Todorić. Hoće li to povjerenstvo služiti rasvjetljavanju svih teorija oko propale korporacije, često oprečnih – od one najpopularnije da su svi hrvatski političari bili ili jesu Todorićevi sluge, do one da je svima cilj od Todorića napraviti Pedra / Sanadera – ili daljem zamagljivanju svega što se oko Agrokora događalo?

Sudeći po sastavu, neće služiti baš ničem. Prvo, u njemu sjede lumeni poput Orsata Miljenića, Gordana Marasa, Nikole Grmoje, Milijana Brkića – većinom ljudi koji ne znaju niti pročitati bilancu, a kamoli ju razumjeti i vidjeti što tu ne štima. Oni bi trebali pronaći rupe u poslovanju, a neki od njih, poput Miljenića, nisu bili u stanju pronaći ni izlazna vrata iz TV studija. Pa je tumarao neko vrijeme iza voditeljice koja je čitala vijesti, kao medo u kavezu. Takvo povjerenstvo bi imalo smisla eventualno kad bi u njemu sjedili ljudi koji nekog Boga i razumiju i kojima je knjigovodstvo isto što i meni atomska fizika. S tim da se ja, vjerojatno, ipak puno bolje razumijem u atomsku fiziku nego Grmoja u bilancu.

Taj dream team hrvatskih političara bi, dakle, trebao pronaći što sve u Agrokoru nije štimalo, zašto je propao i je li tu bilo kakvog krimimala. A većina od njih ne bi bila u stanju pronaći triper u bordelu.

I što je uopće željeni ili očekivani rezultat? Dokazati isprepletenost politike i Agrokora? To ima smisla dokazivati koliko i da je zemlja okrugla, s tim da u to da je zemlja okrugla neki ne vjeruju, a u to da političari nisu imali veze s Agrokorom ne vjeruje baš nitko. No, tu svima promiče osnovni problem: a to je da su privatne tvrtke te veličine svugdje u svijetu pod zaštitom politike, kao strateški interes. Njemačka politika i te kako štiti Deutsche Bank i svoju auto industriju, predsjednici SAD su se uvijek često i rado nalazili sa šefovima Applea, Microsofta, GM-a, potonjeg su zajedno s Chryslerom i izbavili iz krize “bailoutom”. Isto tako je bilo s bankama: bile su prevelike da bi ih se pustilo propadnu.

U Hrvatskoj takav bailout, Bogu hvala, nije bio moguć zbog pritiska javnosti koja bi rekla – i ovako je! – da se time štiti Todorića, pa se išlo na još goru varijantu nacionalizacije koja se samo tako ne zove. No, osobno, skeptičan sam prema raširenom narativu kako su “svi političari u svim vladama štitili Agrokor i Ivicu Todorića”. Da jesu, zacijelo Agrokor ne bi propao. A znam da ovo nitko ne želi čuti, ali možda su trebali, jer bez Agrokora hrvatsko gospodarstvo više nema niti jednu spomena vrijednu tvrtku u europskim i svjetskim mjerilima. A Agrokora, budimo realni, više nema i neće ga biti. Tvrtke će morati biti predane vjerovnicima iz inozemstva i prodane u bescjenje, vjerojatno po dijelovima. Bit će da su tu ipak bili drugi odnosi u pitanju između bivših i sadašnjih vlada i Todorića, koji uključuju i klasičnu korupciju, iznudu i reket, s obje strane.

Što bi još mogao i trebao biti cilj povjerenstva? Naći inkriminirajuće dokaze protiv Todorića i političara, svojih kolega i samih sebe? To je posao DORH-a, ne amatera iz Sabora.




Možda su najbolji komentar ovog povjerenstva dali dvojica političara sa suprotnih strana političkog spektra – Hasanbegović i Pupovac. Pupovac je izjavio kako on nema interesa za sudjelovanje u povjerenstvu, jer ono nema pretpostavki ni vremena da posao obavi kako treba, a Hasanbegović je to formulirao osjetno živopisnije, opisavši imenovanja u povjerenstvo kao rezultat obiteljsko-stranačkog dogovora koji je rezultirao višestrukim sukobima interesa i predloživši da se u povjerenstvo imenuje Perkovića i Mustača, a da predsjednik istog bude – Ivica Todorić.

Ustaška policija ponovo ‘izgenocidisala’ novinara Indexa

Nakon što je nedavno Vojislav Mazzoco dobio batine na Bujančevoj svadbi, ovaj put je još jedan novinar Indexa, Dragan Miljuš, postao žrtvom ustašoidne hrvatske policije. Inače je poznat po incidentu iz 2013., kad je ispred suda vikao: “Poserem vam se na grb, zastavu i državu. J**em vam ovakvu državu”.




Za Index, naravno, nije bila vijest da se nesretnik raznio bombom u Splitu, navodno jer je silovatelj njegove kćeri prošao nekažnjen. Jer, što je jedan ljudski život spram toga što je Miljuš, navodno, popio šamar. I što mu je mobitel završio u moru, iako je nekim čudom kasnije s tog mobitela skinuo snimku svoje prepirke s policajcem. Valjda je to od onih vodootpornih mobitela.

A na snimci se jasno čuje kako policajac govori Miljušu: “Udaljite se, ajde udalji se bogati ovo je sigurnosni koridor”. Na što Miljuš odgovara: “Pa ne moraš me gurat”. Dalje je razgovor tekao otprilike ovako:

“Pa udalji se, jebate.”

“Pa ne morate me gurat pa ne možete mi reć…”

“Pa rek’o sam ti, jesi normalan, udalji se!”

“Pa evo, udaljio sam se…”

“Pa tamo skroz.”

“Pa dobro, dobro, dobro, pa nisam ja baš tako velik da…”

“Daj da ne moram kisnit radi tebe… ne znam jel’ ima bombi…”

“Pa ima tri bombe kod sebe.”

“Odakle ti znaš?”

“Pa bilo je na vijestima.”

“Bacićuti bogati mobitel u more…”

“Pa nemoj tako”…

“Pa lipo ti govorim, ajde makni se…”

“Pa uopće mi niste lipo rekli… nasrnuli ste na mene.”

Pljus.

Komentari ovog incidenta su razni. Neki smatraju da je policajac trebao pustiti Miljuša da uđe u osigurani prostor, tako da samoubojica raznese i sebe i njega. No, tada bi policajac bio odgovoran za Miljuševu smrt i završio u zatvoru. Drugi pak kažu, “ruka mu se pozlatila”. Policajcu, ne Miljušu.

A u obranu Miljuša je stalo HND, društvo za zaštitu odabranih novinara i medija, isključivo onih sa svoje ideološke strane, dakle jedna izrazito diskriminatorna organizacija. Koja, kao i Miljuš traži istragu. Policija je, međutim, dala jasan odgovor: Miljuš se oglušio na zapovijedi policijskog službenika. “Je li bilo netaktičnosti u postupanju policijskih službenika naknadno ćemo utvrditi”, kaže policija.

Možda je netaktičnosti i  bilo, ali to ništa ne mijenja: policija po zakonu ima ovlasti izdati naređenje i građani su ih dužni poslušati. I nigdje ne piše da se to ne odnosi na novinare Indeksa. Isto tako, policija ima pravo upotrijebiti silu u slučaju neposluha: Ona nije tu da bi nekom tumačila zakone, nego da bi ih provodila. Šteta da Miljuš nikad nije vidio kako njemačka policija postupa kad se netko pokušava gurati tamo gdje je pristup zabranjen osim službenim osobama, a kamoli da se pokuša s njima objašnjavati!

Je li policajac pogriješio? Da, nije se trebao uopće ni trenutka upuštati u raspravu s Miljušem, trebao je uraditi što bi uradila i svaka druga policija: izdati zapovijed, a potom, ako  se ne posluša, udariti, a ne raspravljati. “Udaljite se”, je jasna policijska zapovijed. Miljuš je očito provocirao i ulazio u verbalni sukob s policajcem kojem baš i nije do natezanja jer je bomba u igri. Policajac je pogriješio samo utoliko što ga nije tresnuo na beton, stavio mu lisice i priveo, te ga prijavio za ometanje službene osobe u obavljanju dužnosti, uz eventualne dodatne batine prilikom privođenja u slučaju pružanja otpora. Ukratko, kriv je jer je bio – previše strpljiv i upustio se u raspravu.

Nejasno ostaje samo, koji točno dio rečenice,  “Udalji se, ovo je sigurnosni koridor”, Miljuš nije razumio?

Tomićeve debilne države

Ante Tomić u zadnje vrijeme sve više piše za srpske i BiH medije, te se polako pridružuje Dežuloviću, Jergoviću, Ivančiću i ostalima koji su ponovno pronašli nakratko u ratu izgubljenu otadžbinu. Pa je za RSE dao nadasve zanimljiv intervju u kojem se obrušio na primitivizam i fašizam u Hrvata, homofobiju, islamofobiju – da, baš on, koji je Hasanbegovića nazvao – retardiranim zagrebačkim muslimanom! Obrušio se i na vlast koja se, kaže, ne usuđuje ušutkati Crkvu i biskupe, branitelje koji su “neobrazovani i nekulturni” i “provode teror nad kazalištem”, i tako dalje.

Tko tu terorizira koga, branitelji kazalište ili (Frljićevo) kazalište njih, dalo bi se raspravljati, još je manje jasno s kojim bi pravom vlast određivala biskupima što će govoriti s oltara, no posebno zanimljiv dio je gdje na sugestivno pitanje “objektivnog” kolege: “Godinama se tolerirala pojava ustaštva, fašističke parole su se proglašavale starim hrvatskim pozdravom. To kao da, uz svu navodnu ogradu od tih pojava, dobija sve više prava u javnom diskursu?”, odgovara:

“Prije nekoliko godina sam mislio, a bilo me je sramota priznati, da Hrvatska nije tako luda kao Srbija… No, danas, čini mi se da je Hrvatska luđa od Srbije. Mi imamo užasnije političke pojave nego Srbija u ovom trenutku i one su svakim danom sve snažnije i to upravo zato što je ta, tobože umjerena vlast nekakvog desnog centra, toliko uplašena od tih radikala da im se ne usudi otvoreno suprotstaviti.”

Zašto je Tomića bilo sramota priznati da je Srbija luđa od Hrvatske? Tu postoje samo dva moguća odgovora: Jedan je da je Tomić kmet s podaničkim mentalitetom, lišen ljudskog integriteta te nacionalnog ponosa i osjećaja nacionalne pripadnosti, solidarnosti sa svojim narodom, izdresiran da Srbina smatra gazdom, a Hrvata nižom rasom i da mu liže čizme ispod stola. Odnosno, da mu je jako stalo da se uliže Srbima šovinistički hračkajući po Hrvatima. A druga je da je, zapravo, Srbin, odnosno da se tako osjeća i da je to njegov pravi nacionalni identitet, neovisno o genetici. Identitet koji stalno mora nanovo dokazivati udaranjem po Hrvatima, kako bi ga Srbi prihvatili. Nešto kao ratni zločinac Frenki Simatović. Ili Šešelj. Koji u ne naročito ludoj Srbiji, kojom i danas vlada ista mafija koja je dala ubiti Đinđića kad je ovaj htio povesti naciju putem katarze i normalizacije, sjedi sred parlamenta. Što Tomića ne smeta. Smeta ga fašist Plenković.

A kad smo već kod šeširdžije iz Glavine donje, spomenimo i da je ovog tjedna pisao o HDZ-ovom županu optuženom za obiteljsko nasilje, pokušavajući ga na svoj tipičan usiljeno (ne)duhovit način ismijati, jer je prije rata radio kao konobar, a kasnije postao pukovnik u HV. Znate, ono, HV, to je neka vojska u kojoj su konobari postajali pukovnici i generali. I to sve od pitomca Tomića. Pa da sam ja bio u časničkoj školi JNA, da su mi vojsku koja je imala tisuću puta više oružja i vojni kadar školovan na vlastitoj akademiji, pobijedili konobari i priučeni časnici s prošvercanim kalašima, ja to od sramote ne bih ni spomenuo!

Opstruira li Plenković Predsjednicu ili Globus oboje?

“Sve je jasnije da hrvatski premijer Andrej Plenković nastoji učiniti sve u svojoj moći kako bi izazvao neuspjeh posjeta hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, Rusiji. Riječ je o nastavku sukoba između Vlade i Ureda predsjednice, koji sve više počinje dobivati osobne karakteristike”, piše Globus, a prenosi Jutarnji iz iste medijske kuće.

Iz teksta se ne da razabrati iz čega su to novinari zapravo zaključili: Sve se zasniva na spekulacijama o tome zašto još Rusima nije predano na upotrebu novo veleposlanstvo, tko će putovati u ime Vlade u Rusiju s Predsjednicom, i tako dalje.

Sve skupa malo vuče na teoriju zavjera, klasičnu medijsku manipulaciju sračunatu na izazivanje razdora. Iako bi u svemu i moglo biti istine, jer Plenković je do sada uvijek bio vjerni činovnik Bruxellesa, a tamo ne vole Putina. Ali i Kolinda Grabar-Kitarović je došla iz NATO-a,i dobro je povezana s njima, a tamo Putina vole još manje. Jedina stvar koja realno upućuje da bi neke opstrukcije moglo biti je ta, što je, doduše, Globus ne spominje, na HRT-u u srijedu prikazan dokumentarac koji Putina, u stilu hladnoratovske propagande, prikazuje kao despota i hladnokrvnog ubojicu. Odličan uvod u susret s hrvatskom Predsjednicom! Možda bi ipak netko trebao nazvati urednike i pitati, čiju politiku, pobogu, ta TV provodi? Države u čijem je vlasništvu ili koga?

A s druge strane, Angela Merkel, gradi Sjeverni tok zajedno s Rusima, pa nije jasno, zašto onda Hrvatska ne bi trebala i smjela razgovarati s Rusima, tim više što će dugove Agrokora po svoj prilici Rusima vraćati upravo država, ako se to ne izbjegne političkim dogovorom. Uostalom, malim zemljama poput Hrvatske, nikad nije previše pametno vezati se uz jednu veliku silu i pokušavati se predstaviti kao njen najvjerniji vazal, koja god to bila, bolje je uvijek lavirati između dvije strane.

No, ako u tome ima istine, onda je to svakako nastavak Plenkovićeve glupe politike spram Rusije, koja je započela dijeljenjem lekcija o Krimu kad je bio u Ukrajini. U svakom slučaju, sabotirati takav posjet od kojeg Hrvatskoj dosta toga ovisi, bilo bi ekstremno glupo.

Blaženo premijerevo neznanje

Novinari zamoliše premijera da se osvrne na optužbe Ivice Todorića da je Martina Dalić kao čelnica jedne banke, davala Agrokoru kredite s visokim kamatnim stopama. A premijer je ponovio mantru kako je “strateški bitno u ovome trenutku kad smo donijevši zakon o izvanrednoj upravi u društvima od strateškog značaja, očuvali gospodarsku i financijsku stabilnost zemlje, radna mjesta, mala obiteljska poljoprivredna gospodarstvo, dobavljače, osigurali najuspješniju turističku sezonu, da se nastavi s procesom restrukturiranja i da u konačnici dođe do nagodbe”. To nije odgovor, nego izbjegavanje odgovora, a izbjegavanje odgovora zna se što znači.

No, još je zanimljiviji njegov odgovor na upit, je li bio upoznat s time da se izvanredni povjerenik za Agrokor, Ante Ramljak, sastajao s predstavnicima lešinarskog fonda Knighthead prije donošenja lex Agrokora.  Kaže da nije znao, nego da je to pročitao u novinama. Na ponovljeni upit, je li znao da se Ramljak sastao s predstavnicima Knightheada prije nego je imenovan povjerenikom, Plenković je odvratio da ne zna, da je to nešto što se mora još vidjeti.

No, ako se zna da lešinarski fondovi funkcioniraju tako da preko korumpiranja državnih dužnosnika  u propalim državama u koje ulažu, poput Puerto Rica, Argentine i Ukrajiine – a tamo, kao i kod  nas , dužnosnike nikad nije bilo teško korumpirati! – obično isposluju sebi ne samo apsolutni prioritet u naplati duga, što su u Hrvatskoj već u startu dobili od Ramljaka, nego se i pobrinu da drugi vjerovnici nikad ne dobiju niti kune, i da ono u što su uložili nastavi funkcionirati isključivo kao njihova krava muzara dovijeka, uz stalno povećanje nominalnog duga, onda iz svega nije teško izvući određene zaključke. Koji nas svrstavaju uz bankrotirani Puerto Rico, kojeg su isti ti fondovi uništili. Ali zašto bi se itko sekirao oko toga hoće li na kraju porezni obveznici idućih par desetljeća raditi da bi namirili izigrane ruske banke koje će pravdu tražiti na međunarodnim sudištima i američke lešinare: ljudi su sretni jer nema više velikog zlog Todorića, sveden je na blogera. Otrežnjenje će doći kasnije…

Ulica Majora Tepića uskoro u Zagrebu?

Bandić je lukavo obrazložio postavljanje biste narodnom heroju Ivi Loli Ribaru, maknute 1991.  godine. Kaže, Tito je, možda, osim što je bio antifašist bio i zločinac i diktator, ali eto Ivo Lola nije. Pa nema razloga da ne dobije spomenik, jer je kao partizan zaslužan što se Hrvatska našla na strani pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Koliko se ja sjećam, zaslugom istih partizana se našla i u komunizmu, s krive strane željezne zavjese, a i u Jugoslaviji. Ako smo 45. bili na strani pobjednika, zašto su onda u Zagreb ušle jedinice iz Srbije?

No, dobro, Ivo Lola je tu manje sporan. Spornija je inicijativa “Inicijative mladih za ljudska prava”, pročetničkog NGO-a koji pod istim imenom djeluje i u drugim zemljama bivše Jugoslavije, koji je nedavno tražio da se Hrvatska ispriča Srbiji jer se drznula osloboditi vlastiti teritorij od okupatora.

A sad su se pobunili protiv toga što je svoju ulicu trebao dobiti – general Janko Bobetko. Koji je, onako usput, isto bio partizan. Ali, kažu oni, to je nedopustivo “jer je bio optužen za ratne zločine”. Od suda u Haagu. Slijedom te logike, vjerojatno ne bi bilo problema da ulicu dobije Vojislav Šešelj, jer je njega taj isti sud oslobodio svih optužbi za ratne zločine. Ili major Tepić, jer je i on proglašen narodnim herojem. Nisam čuo da se srpski ogranak istog NGO-a bunio kad su tom ratnom zločincu u Srbiji podigli spomenik!

A oni onako lukavo, bizantinski, da se Vlasi ne dosjete, predlažu da se ulica umjesto po Bobetku nazove po – Reihl Kiru. Znate, to je onaj za kojeg je stari udbaš Josip Boljkovac tvrdio da ga je Tuđman dao smaknuti da izazove rat sa Srbima, inače ne bi oni nikad. Baš je Tuđmanu rat trebao! No, sve što se zna o tom slučaju upućuje da je Reihl-Kira dao smaknuti upravo Boljkovac, tadašnji ministar unutarnjih poslova, koji je idućeg jutra došao Tuđmanu i rekao mu da smijeni Šuška jer je prema njegovim saznanjima, on iz atentata. Tuđman je, inteligentan kakav je već bio, zbrojio dva i dva i smijenio Boljkovca.

Ostaje samo zapitati se, zašto ne naučimo nešto od Putina ili barem Orbana i takvim NGO-ima, zakonom ograničimo djelovanje.

Pavičićeva Afrika

Jurica Pavičić je još jedan od hrvatskih političkih i društvenih komentatora na tragu Tomićevog mentaliteta, od onih koji smatraju da se obrazovanost, kultura,i kozmopolitizam najbolje u Hrvatskoj dokazuju šovinističkim stavom prema Hrvatima. Pri čemu baš i nisu u krivu, jer Hrvati nerijetko preziru sami sebe, po onoj “nije grijeh biti Hrvat, ali je sramota”, pa idu logikom dvorskog Židova: što više mrziš Židove, to ti je status u društvu bolji.

Ipak, malo je nepravedno uspoređivati tu dvojicu, jer dok prvi posjeduje tek ponešto vlaške lukavosti i lošeg hrvatskog smisla za humor, Pavičić je pronicljiv, inteligentan, obrazovan. No problem je što ima, kao i većina Hrvata, metlu u stražnjici (koja valjda takvima služi kao zamjena za nepostojeću kičmu). Pa je tako smrtno ozbiljno shvatio jednu duhovitu primjedbu jednog bogatog afričkog biznismena, koji je za Split napisao da je – “kao Afrika, samo ima struju”.

Kako se Hrvati lako vrijeđaju, brojne je to i  uvrijedilo. Osobno, ne vidim razloga za vrijeđanje: doduše, ne znam kako voze u Africi, nisam nikad bio tamo, ali znam kako voze u Splitu. A usto, Split je kaotičan, dinamičan, živ grad, antiteza uštegljenosti sjevera Europe.

No, Pavičić je od toga napravio cijeli mali znanstveni rad, na temu paralela Splita i Afrike, prisjetivši se i jugoslavenskih arhitekata koji su gradili (nakaradne, brutalističke!) betonjare po Lagosu i čega sve ne. Pavičićeva ad hoc socioekonomska komparativna studija Splita i Lagosa je, doduše, na nešto višoj razini od psihologiziranja iz Cosmopolitana, ali ne bitno, i čak bi dijelom bila zanimljiva da nije besmislena.

Naime, koliko smo mi iskompleksiran narod, ili barem neki od nas, kad na običnu šalu, facebook status od pet riječi, odgovaramo (i to u osnovi rasističkom!) studijom na valjda deset kartica??? Na šalu na svoj račun, Englezi bi odgovorili šalom: Hrvatima je to strano, s te strane smo poput homoseksualaca i feministica.

“Isti nataloženi nered, isto odsustvo funkcionalne države, ista nesposobnost društva da stane na kraj plemenskim klijentizmima i anarhoidnom bezvlađu”, zaključuje Pavičić svoju litaniju. Ja bih ipak uočio jednu razliku: Afrikanci, možda, nisu bog zna što pametni, ali imaju neki svoj crnački ponos i ne kukaju da im je pod bijelcima bilo bolje. Iako, nesporno je. Tamo ipak nitko ne pita –  “Zar smo se za ovakvu državu borili protiv kolonijalista?”

Autor:Marcel Holjevac
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.