Marko Mrkonjic/PIXSELL

Lijek za imigraciju nije nasilje već ograničavanje socijalnih prava i vraćanje omraženog kapitalizma!

Autor:

Imigranti nemaju nikakvih namjera integrirati se u zapadna društva: oni su tu, velika većina njih, ne radi posla, obrazovanja ili rada, već radi novca koji zapadne države dijele šakom i kapom. I, naravno, plavokosih Njemica za koje smatraju da ih imaju pravo uzeti, jer u njihovim zemljama žena ionako nije ljudsko biće i u njihovom vrijednosnom sustavu je negdje između ovce i štakora (kamila i konj su iznad). Što je humano u tome da se guli do kože onog tko radi i zarađuje, a nezarađen novac dijeli Muhamedima šakom i kapom?

Nitko više ne kupuje priče da nam iz Iraka, Pakistana i Afganistana stižu atomski fizičari, stomatolozi i Nobelovci. Da, istina, i Steve Jobs, osnivač najpohlepnije svjetske korporacije uz Disney, je sin imigranta iz Sirije – ali njegov otac nije došao u Ameriku čamcem nego poslom. I nije došao s nekoliko milijuna sunarodnjaka. Usto, Steve Jobs je odmah dan na usvajanje, pa dugo nije ni znao tko mu je otac. Problem kod imigranata nije boja kože, već kultura, odnosno njezino nepostojanje. Oni dolaze u zemlje u kojima prevladava zapadna, protestantska radna etika. Ona se temelji na štednji, odricanju, i radu: kalvinizam kaže da bogaćenje nije grijeh, ako se bogastvo ne koristi za osobne užitke, već se ulaže u posao, razvoj, napredak. Skromnost i asketizam oduvijek su bile osobine sjevera Europe, osobine proizašle iz religije i religijske kulture. Zato nigdje na svijetu ne postoji siromašna protestantska zemlja. Kapitalizam kao takav je isto tako duboko povezan s protestantskom etikom, o čemu je sociolog i ekonomist Max Weber napisao kapitalno djelo “Protestantska etika i duh kapitalizma”. Ta briljantna psihološka studija analizira veze između širenja kalvinizma i novog stajališta prema bogaćenju u postreformacijskoj Europi  – stajališta koje je dopuštalo, pa čak i ohrabrivalo, potragu za blagostanjem i osobno bogaćenje. Društveno bogatstvo, ne treba zaboraviti, potječe iz osobnog bogatstva: tamo gdje svi dobro zarađuju, i država je bogata. Obratno stvari, kako smo vidjeli u komunizmu, ne mogu funkcionirati jer ljudi su oportunisti, to je ne samo u korijenima ljudske prirode već i evolucijski imperativ. Tamo gdje se može živjeti od nezarađenog novca, ljudi će sve manje biti skloni raditi i zarađivati, a sve više živjeti od tuđeg novca, jer nitko ne želi biti budala i raditi za druge, a da pritom ti drugi nerijetko bolje žive od njega samog. Dijeljenjem nezarađenog novca ne potiče ekonomija, ne potiče se baš ništa osim nerada i parazitiranja, i snažno se demotivira pošten rad, pa i učenje i ulaganje u sebe.

Obećana zemlja Švedska

No upravo su države sjevera Europe u drugoj polovici XX stoljeća stvorile snažne socijalne sustave. Kako to? Jednostavno, ljudima stoljećima odgajanim na toj i takvoj protestantskoj etici bilo je nezamislivo ne raditi, niti je društvo nerad toleriralo. Jedna Švedska je mogla imati velika socijalna prava zato što nikom u toj Švedskoj nije padalo na kraj pameti ta prava zloupotrebljavati! A tada je došao prvi val migranata, dijelom i s tzv. “naših prostora”, i stvari su se počele mijenjati. Švedska je uvijek bila mokri san svakog balkanskog socijalističkog lezilebovića i niškoristija, nikad “surova kapitalistička” Amerika u kojoj se ipak uvijek moglo više zaraditi. To je produkt tog našeg  boljševičko-mediteranskog mentaliteta, a naročito bizantinskog iz obližnjeg susjedstva. Stvar je dobila novi zamah kad su izbjeglice s Balkana, pretežno iz BIH, okupirale socijalne sustave Nizozemske i Švedske. Oni su dolazili tamo s ciljem nezamislivim lokalnom stanovništvu: izvući iz tih sustava što više novca. U Irskoj je svojedobno izbio skandal kad se otkrilo da je jedan imigrant iz BIH godišnje dobivao nevjerojatnih 90.000 eura po osnovi raznih socijalnih prava, više nego što zaradi prosječan doktor medicine! Iako pretežno bez škole i neuki, novopridošlice su bili nevjerojatno dobro upućeni u sve tajne sistema, u sve mogućnosti dobivanja bilo kakvih povlastica: to je mana svih od države kontroliranih socijalnih sustava. Oni u pravilu nagrađuju ne one kojima je pomoć potrebna, već prije svega one koji se bolje snalaze u birokratiziranom sustavu dodjele pomoći.

welfare

Danas standard u bogatim zemljama sjevera i zapada Europe nije niti sjena onog iz sedamdesetih: porezi su ogromni, sigurnost više ne postoji, radi se sve više a ima se sve manje, kako bi se nahranilo sve više migranata koji žive u svojim četvrtima u kojima u pravilu nitko ne radi, ako se dilanje droge i sitni kriminal te eventualno pomaganje ujaku u kiosku s kebabom, u najboljem slučaju, ne smatraju radom. Uz sve veći broj domicilnih propalica. Socijalna država sjevera je mogla s lakoćom podnijeti mali broj nesposobnih za rad, narkomana, invalida, i dati im najšira moguća socijalna prava. No svaki takav sustav automatizmom privlači neradnike željne dobrog života na tuđoj grbači: on može funkcionirati dok su granice čvrsto zatvorene, i dok postoji jasan sustav vrijednosti u društvu koje strogo osuđuje i obeshrabruje parazitski način života. Kad visoka socijalna prava spojite s granicama otvorenim za migrante koji dolaze iz nekog drugog svijeta, a usto se i sam sustav vrijednosti unutar same države počne urušavati, imate ovo što imate danas na zapadu. A kad još proširite socijalna prava na ljude koji čak nisu niti državljani, imat ćete pakao. Usto tu su i sociološke datosti – imigranti se nužno getoiziraju, i kako njihov broj raste postaju agresivniji.


Država kao noćni čuvar

Reakcija na to su bande skinsa i rast krajnje desnice, što opet daje prostora tumačenjima kako su imigranti i domicilno stanovništvo isti, samo treba ukloniti par terorista i par skinsa i bit će bratstvo i jedinstvo na zapadu, multikulti carstvo u kom caruje drugarstvo. Ne, nasilje nije odgovor na nasilje koje vrše imigranti. Postoji li kakav način da zapad riješi problem imigranata, čije zajednice sve više i više predstavljaju socijalni i sigurnosni problem, bez ikakvih naznaka da će se politikama imigracije i uključivanja tu ikad išta promijeniti? Da vrati na svoje ulice sigurnost a u svoje domove blagostanje kakvo je vladalo šezdesetih i sedamdesetih? Da, postoji!

Migranti točno znaju u koje države žele stići: isključivo one s najvećim socijalnim pravima! Nipošto one gdje se može dobro živjeti samo ako se i radi! Njih ne zanima previše Švicarska ni Danska, cilj im je Švedska i Njemačka. Jer u Danskoj su socijalne povlastice male, skoro nikakve, u Švedskoj ogromne! I oni to otvoreno i govore. Kako dakle istjerati postojeće “azilante” iz EU, i spriječiti priljev novih, a da to bude humano i prihvatljivo? Jednostavno, vratimo liberalni kapitalizam! Laissez faire. Sustav u kom je država svedena praktički na ulogu “noćnog čuvara”. Nema novca za nerad, nema socijale, nema besplatnog ručka, nema džeparca, ništa! Treba vratiti kalvinističku “Tko danas nije radio, ne mora danas ni jesti” filozofiju. Da, svi se ovih dana bune na tzv. “liberalni kapitalizam”, no njega zapravo nema u Europi još od 19. stoljeća. Ima ga u Kini! I Singapuru! Ali tamo migranti ne idu, makar je Afganistan puno bliže Kini nego Europi. Pakistan isto. A standard u Shanghaiju već praktički jednak kao i u zapadnoj Europi. Mislite li da bi imigranti dolazili kad bi morali sudjelovati u javnim radovima, kopati irigacijske kanale, u zamjenu za državljanstvo i novac?

Istina, laissez-faire ima svoje ružne strane – ali on nije nužno nepravedan, već spram socijalne pravednosti jednostavno neutralan, a upravo je tu uskakalo kršćansko milosrđe i nadopunjavalo ga. Bi li to značilo odricanje od naših kršćanskih vrijednosti? Ne nužno. U 2. poslanici Solunjanima sveti Pavao kaže: “Zapovijedamo vam, braćo, u ime Gospodina Isusa Krista da se klonite svakoga brata što živi neuredno i ne po predaji koju primiste od nas.  Ta sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu. Vama pak, braćo, neka ne dodija činiti dobro. Ako li se tko ne pokorava našoj riječi u ovoj poslanici, zabilježite ga, ne drugujte s njime, da se postidi, ali ga ne smatrajte neprijateljem, nego ga urazumljujte kao brata.” Mi smo to danas odbacili u ime neke idiotske tolerancije – prema čemu? “Mi ne osuđujemo ljude”, kakav je to moral? Nema nikakvog društvenog pritiska na imigrante, najmanje iz njihovih zajednica, izostaje osuda nedoličnog ponašanja na kolektivnoj razini, i to je problem!

Tolerirati život na tuđi račun nije niti humano niti kršćanski! Kršćanski aspekt podrazumijeva slobodu i odgovornost za vlastite postupke. Iz toga proizlazi da socijalnu pomoć treba pružati samo onima koji su doista nemoćni i nesposobni sami sebe prehraniti. Današnja Europa socijalnu pomoć dijeli šakom i kapom svima! Dakle, problem je socijala: to je ono što privlači migrante, u kombinaciji s blagim zakonima za sitne prijestupe. Uostalom, dovoljno je sjetiti se Roma iz susjedne Srbije: oni su godinama odlazili u Njemačku tražiti politički azil, iako su dobro znali da ga nikad neće dobiti. Zašto? Jer bi čekajući da im azil bude odbijen dobili 800 eura, a potom bi ih Nijemci o svom trošku vratili u Srbiju! Neki su to radili svake godine, vraćali se uredno, i svaki put uzeli novac, a azilantski džeparac dopunjavali prosjačenjem i sitnim krađama.  Socijalna pomoć? Nju treba vratiti u okrilje vjerskih zajednica i karitativnih ustanovama, država je tu neučinkovita i skupa, a zloporabe česte. Pomoć države rijetko stiže do onih kojima stvarno treba, a prečesto do onih koji su spretniji u traženju zakonskih mogućnosti za život na tuđi račun.

Autor:
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.