youtube/screenshoot

Lamentacije Dejana Mikavice o “okrnjenom srpstvu”

Autor: S.J.

Srpska historiografija je začuđujući kontinuitet deja vu-a koji, uz određene iznimke, i danas navodi zainteresiranog čitatelja i promatrača da pomisli kako se radi o već negdje viđenom i proživljenom trenutku. Gotovo autističan pristup problematici povijesne struke ne samo da je nepreboljena, već i nedijagnosticirana boljka većine srpskih povjesničara. Bilo da se radi o nacionalnoj povijesti ili povijesti susjednih naroda (tu posebno, jer srpska historiografija kroz povijest naroda oko sebe zapravo želi ispričati isključivo vlastitu priču), sindrom “izgubljenog” ili “propuštenog” u etničkom i teritorijalnom smislu stalno se provlači kroz retke napisanih knjiga i predavanja u učenim srpskim  krugovima. Teško je tu izdvojiti poseban ili izoliran primjer, budući da se radi o mainstreamu koji srpska historiografska znanost uporno održava, te ostracizira ili zanemaruje sve one koji ga se ne pridržavaju u punom smislu ili od njega odskaču makar u najsitnijim detaljima. Međutim, nedavno izašla knjiga, koja je dospjela i na hrvatsko tržište, mada nije medijski popraćena koliko će to eventualno biti u budućnosti, vrijedi da se na nju posebno osvrnemo. Ne samo zbog nje same, niti zbog njezinih autora, nego i sadržaja koji je u nju inkorporiran te pisanih predložaka i prethodnica, na kojima je sazdana.

Knjiga “Srbi u Habsburškoj Monarhiji” predstavljena je u prostorijama SKD “Prosvjete” 6. lipnja 2017. Od četvorice autora na tribini su nazočni bili njih dvojica, Nenad Ninković i Goran Vasin, bez preostalih, Nenada Lemajića, te posljednjeg, ali  ključnog, Dejana Mikavice. Knjiga je svojevrsna sinteza njihovog dosadašnjeg rada i predstavljena je kao napotpunija povijest Srba u Habsburškoj Monrahiji, tzv. prečanskih Srba, od 1526. do 1918. godine. Knjiga formalno obrađuje događaje od Mohačke bitke 1526., međutim nije izostavljen ni osvrt na ranije događaje (preseljavanje Srba u vrijeme Matije Korvina, despoti u Ugarskoj), preko povijesti ratovanja s Osmanlijama, uspostave Vojne granice ili krajine, Bečkog rata i Privilegija danih Srbima od strane habsburških careva, borbu za očuvanje školsko-prosvjetne autonomije tijekom 18. stoljeća te političku borbu tijekom revolucije i u drugoj polovici 19. stoljeća, sve do turbulentnog raspada Austrougarske Monarhije.

Ono što nas u ovome svemu zanima je u prvom redu autor kojeg posjetitelji zagrebačke tribine nisu imali prilike na njoj vidjeti, dr. Dejan Mikavica, a razlozi su vjerojatno jasni svakom tko poznaje njegov rad i stajališta, čak i ako je iz nekog razloga doista bio spriječen da se pojavi. Mikavica je bio dugogodišnji načelnik odsjeka za povijest na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Novom Sadu, politički aktivan DSS-ovac kojeg je funkcija spasila da 2007. odgovara za prometnu nesreću (web pretraživač će vam kao prvi rezultat ponuditi članak o tom događaju), no budući da to nije predmet zanimanja ove analize, nećemo se na tome zadržavati, nego ćemo prijeći na promociju njegove knjige “Srpska politika u Hrvatskoj 1536. – 1918.”, održane u svibnju prošle godine u Kulturnom centru u novom Sadu, na kojoj su sudjelovali već spomenuti Vasin i Duško M. Kovačević, koji također zaslužuje da se o njemu ponešto kaže. Ovu knjigu dovodimo u vezu s prijašnjom zbog toga što je veći dio njezinog sadržaja iznesen u “Srbi u Habsburškoj Monarhiji” kroz nekoliko poglavlja koji se tiču životu Srba u Hrvatskoj, odnosno Trojednoj Kraljevini Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Nakon uvodnog izlaganja i ekspozea Mikavica u nekoliko navrata preuzima riječ kako bi zahvalio kolegama na iskazanim hvalospjevima te dao vlastito viđenje i značenje svoje knjige. Ovdje dr. Mikavica započinje monolog patetičnim konstatacijom kako u biti svi povjesničari lažu, ali u tim lažima brane i opravdavaju svoj narod, a ne kako to radi “zvanična” srpska historiografija. Kao da u tim riječima Dejana Mikavice odzvanja ona misao Dobrice Ćosića kako je opravdano lagati i izmišljati ako je u službi naroda, te kako su Srbi u tome majstori. Ovaj bivši načelnik odsjeka povijesti, umjesto da osudi pojavu kao takvu, gotovo da će u toj primjedbi pronaći alibi za vlastite potupke. Jer, kako je, nakon tolikih godina gorkih iskustava, koji nisu samo naštetili znanosti nego i fizčki i mateijalno trajno otrovali međunacionalne odnose Srba i Hrvata, opravdati toliku privrženost idejama Vasilija Krestića, potpisnika zloglasnog memoranduma koja je zapalila fitilj nesnošljivosti i mržnje pred raspad Jugoslavije, te čovjeka koji je bez imalo kritičkog odstojanja i rezerve, uvažavao i prihvaćao novinske pamflete s kraja 19. stoljeća najšovinističkijeg sadržaja kao autentične i nepromjenjive povijesne istine? Da se ne zadržavamo previše na politici, budući da Mikavica ipak to čini kroz svoje razlaganje, dolazimo do srži njegovog rezoniranja. On će tako ustvrditi da je velika tragedija i čak zločin, ne u prvom redu Hrvata, jer kako kaže, on može razumjeti da se netko svim sredstvima bori za svoje interese, nego Srba i njihovih političkih predstavnika u 19. stoljeću, koji su svjesno i namjerno prihvatili hrvatske interese kao svoje i kao takve se za njih zalagali. Mikavica ovdje vrlo jasno cilja na problem rascjepkanosti i regionalizma koji je bio izražen kroz samo pravno postojanje Trojedne Kraljevine, koje su se hrvatski političari trudili ukloniti pridruživanjem Hrvatskoj.

Zapravo, kroz cijeli drugi tom “Srba u Habsburškoj Monarhiji”, nesumnjivo većim dijelom iz pera Dejana Mikavice, pitanje ujedinjenja Hrvatske i pravno-političko.kulturnim položajem Srba u istoj obrađena je ova problematika na prilično pristran način. Dok se svako nastojanje Hrvata za nacionalnom konsolidacijom gleda kao velikohrvatski projekt, zahtjevi Srba za priznavanjem ne kao narodnosnim, što je već krajem 19. stoljeća većina, osim nekih pravaških frakcija, faktorom, nego i političkim (što je podrazumijevalo naziv srpsko-hrvatski za službeni jezik, institucije i druge organe vlasti), dakle, pravom na teritorijalnu autonomiju, pa i neovisnost na području Hrvatske, smatraju se apsolutno opravdanim i nužnim. Mikavica će tako prijeći preko pisanja Srbobrana, tada najutjecajnijeg srpskog novinskog glasila koji je počeo izlaziti 1884. u Zagrebu financiran od strane Srpske samostalne stranke, u kojem se rugao hrvatskom imenu, narodu, seljaku kao njegovoj najjasnijoj manifestaciji, a zabilježit će samo one dijelove u kojima se piše o ugroženosti Srba. Zaboravit će, pišući o agresivnim Hrvatima, koji, vođeni krvoločnom katoličkom crkvom koja želi sve pohrvatiti, pokatoličiti i pounijatiti, Srbi u vrijeme Khuenove vladavine (1883. – 1903.), dakle u jednom prilično dugom razdoblju, uživa tolike pogodnosti i slobode da u to vrijeme izlazi na desetke srpskih novina, osnivaju se nekoliko prosvjetnih, gospodarskih i crkvenih glasila, ženskih udruga, pjevačkih društava, humanitarnih organizacija itd. Ne samo to, nego Srbi aktivno sudjeluju u vlasti (ministri, predsjednici Sabora, Stola Sedmorice itd.) podržavajući mađarizatorsku vlast bana Khuena, koji silom nameće mađarski jezik u škole te zabranjuje isticanje hrvatskog imena u javnim službama, na javnim manifestacijama i kulturnim događanjima. Mikavica će sve to zanemariti, ali će istaknuti da je spaljena srpska zastava 1895. prilikom Khuenovog posjeta Zagrebu.

Mikavica će, kao i oni na koje se oslanja, Krestić, Lazo M. Kostić, i Sima Lukin Lazić, tzv Vrač Pogađač, koji je, nakon što je preuzeo Srbobran devedesetih godina 19. stoljeća započeo vulgarnu, šovinističku kampanju ruganja i negiranja svega vezanog za Hrvate i Hrvatsku, apologetskim stilom natuknuti nešto o postojanju pamfleta Nikole Stojanovića “Do istrage naše ili vaše”. Srbobran je 1902. prenio ovaj tekst iz drugog srpskog lista, ali se ničim nije ogradio od njegovog degutantnog sadržaja, u kojima se poziva na međusobno uništavanje Srba i Hrvata dok se ne odredi pobjednik, nešto poput gladijatorske borbe u kojoj njezin zagovaratelj Hrvate vidi kao ništavne skorojeviće, bez imena, prošlosti i povijesti koje će junačan srpski narod, odan kosovskom zavjetu, lako poraziti i uništiti. Ne, Mikavica to neće ocijeniti onakvim kakvim je bilo, ali će zato posvetiti stranice i stranice teksta pravaškoj mržnji prema Srbima (koja je također, doista bila izražena najvulgarnijim uvredama i opaskama u listovima kao što su Sloboda, Hrvatsko pravo i dr., iako je bila u manjini prema postojećoj stranačkoj sceni tada u Hrvatskoj), te njezinom, kako on to karakterizira, genocidnom izljevu mržnje kroz antisrpske demonstracije 1902. godine. Doista, podstaknuta od frankovaca, a zapaljena Stojanovićem pmafletom, bijesna je masa krenula ulicama Zagreba i uništavala imovinu srpskih trgovaca i drugih uglednih Zagrepčana srpske nacionalnosti, sve dok Khuenovi žandari nisu silom smirili nemire.

Sve to bi se čak moglo protumačiti kao pristranost jednog povjesničara koji želi pridati svom narodu one vrline koje ne želi pridati drugima. Međutim, Mikavičina lamentacija ovdje ne staje. Podržan od strane kolege Duška M. Kovačevića, koji je pročitao dulji uvod na početku promocije, u kojem na momente zatrepere nekadašnji retci iz Srbobranovih šovinističkih članaka, Mikavica će svoj misaoni konstrukt o vlastitom viđenju srpskih pogrešaka proširiti i dalje. Tu se pita taj novosadski profesor, kako je moguće, da je jednom beznačajnom narodu poput Hrvata, koji je u 19. stoljeću navodno etnički bio ograničen na tri županije, zagrebačku, varaždinsku i dijelom bjelovarsko – križevačku, dopušteno da tolike Srbe koji su tada živjeli u svim drugim krajevima (po Slavoniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini) proguta i pretvori u Hrvate. Jedna devetnaestoljetna ideja ekskluziviteta, prema kojoj su svi štokavci Srbi, a samo kajkavci i nešto čakavaca Hrvati, koju je Vuk Karadžić preuzeo od slavista Šafaryka i Miklošiča te promovirao u svojim djelima, a preuzeo je Milutin Garašanin te naposljetku i stranka Srba u Hrvatskoj, Srpska samostalna stranka, vrlo je živa i postojana ove 2017. godine u umovima dva sveučilišna profesora, koji predstavljaju neosporni mainstream srpske povijesne struke, čije radove srpske znanstvene i kulturne institucije nazivaju vrhuncem nastojanja i nezaobilaznim priručnicima. Ječi i nariče, dakle, ovaj povjesničar, nad propašću one iste ideje, velikosrpske po namjeri i ciljevima, koja je u više navrata uzrokovala tragedije na prostorima zlosretne Jugoslavije (u ovom ili onom obliku, a najčešće raspadom iste), te gotovo da možemo osjetiti žaljenje što u tom sudbonosnom 19. stoljeću Hrvati nisu,  po postulatima te iste ideologije, zbrisani kao beznačajna prepreka ostvarivanju “Srbi svi i svuda”. Možda će za kraj biti i suvišno dodati da je kao svojevrsni “punch line” stigao i zaključni dodatak Gorana Vasina o boravku u Hrvatskoj tijekom istraživanja za knjigu, kada je iskoristio priliku da ode u Jasenovac i “čuje tišinu”. Nakon ovako licemjernog verbalnog epiloga Mikavičinog “henchmana”, koji bi inače prošao nezapaženo čak i za standarde miljea u kojem se kreće i djeluje da ga ovaj nije uzeo pod svoje, ni ne ostaje ništa drugo osim zapanjene tišine.

Autora ovih redaka, kao Srbina koji živi u Hrvatskoj, zapravo ne iznenađuju ovi detalji niti to za njega predstavlja otkriće. Samo je zabrinut činjenicom da je ovakva knjiga ocijenjena kao vrijedan doprinos Srbima “prečanima” u istraživanju njihove prošlosti i razočaran da je istom takvom razmišljanju dao pravo i dr. Drago Roksandić, inače vrijedan i objektivan povjesničar kojeg je zbog protivljenja nacionalističkij struji s beogradskog sveučilišta početkom devedesetih doslovno izgurao akademik Krestić, duhovni učitelj Dejana Mikavice. Hrvatskoj javnosti još ostaje da otkrije i upozna ovu knjigu, koja će samo utvrditi stare spoznaje, koliko i predrasude, a neće doprinijeti istini niti znanosti, koliko god se njezini apologeti, iz političkih ili materijalnih razloga, trudili to dokazati.

Autor:S.J.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.