TKO JE BIO HRABAR 1991, RADE ŠERBEDŽIJA ILI SVEN LASTA?

Nisu hrabri bili branitelji, heroji Vukovara, gardisti, specijalci i policajci. A ne. Primjer hrabrosti je Rade Šerbedžija, osoba koja je okrenula leđa Hrvatskoj i pobjegla u Beograd.

Puno se frke diglo oko Marka Perkovića Thompsona. Njegov koncert svakako nije jeftin ali je spektakl zajamčen. Kad Thompson nastupa pred svojom publikom, onda on nikada ne dolazi sam. Velik broj ljudi živi od njegovog imena i pjesama. Tu su razni tehničari, glazbenici, vokali, zborovi i osoblje koje mora brinuti o svemu, kako neki krivi detalj ne bi narušio ugođaj i atmosferu. Svatko ima pravo da misli o Thompsonu što želi, ali griješe oni koji smatraju da su njegovi koncerti promocija bilo kakve mržnje, pa čak i žešćeg nacionalizma. Thompson je odavno prerastao status domoljubnog pjevača. On pjeva o ljubavi, obitelji i vjeri, i te su mu pjesme zapravo i najljepše. Status odnosno vrijednost nekog umjetnika se može najbolje ocijeniti kroz njegov odnos s društvom u kojem živi i djeluje. Koliko je tom društvu dao, a koliko uzeo zauzvrat. Pritom, nije bitan samo novac, već i energija koju širiš dalje na druge ljude.

Marko Perković Thompson je pjevao na brojnim humanitarnim koncertima. Zaradio je dosta, ali mogao je i više da mu je zarada bila jedini cilj. Beskompromisnim političkim stavovima, zatvorio si je razna vrata i nanio samom sebi financijsku štetu. To je ukratko priča o Marku Perkoviću Thompsonu. Duga, kompleksna i nimalo crno-bijela. Sinoć sam ulovio zanimljiv status na fejsbuku. Čovjek se zapitao, a koliko košta mrmljanje Rade Šerbedžije u mikrofon, drdanje po onoj gitari, privatni teatar, Brijuni? Koliko je taj čovjek dao ovoj zemlji i društvu a koliko uzeo za sebe? Legitimna su to pitanja, i to baš uoči obljetnice akcije „Oluje“ jer dok novinari progone Thompsona, Rade Šerbedžija, prikačen davnih dana na državnu sisu, putuje „regijom“ i ponavlja već dosadnu i otrcanu priču. Tko nas bre zavadi?

U posljednjem razgovoru za medije na pitanje novinara „zašto je tako malo ljudi bilo protiv nečega za što smo unaprijed znali da će nas dovesti ovdje gdje nas je dovelo“?

Rade odgovara: „Prije svega zato što su ljudi plašljivi. Ljudi su većinom kukavice, kad kažem kukavice mislim na neki opravdani način. Oni razmišljaju o familiji koju imaju, o djeci koju imaju, žele ih zaštititi i onda ona rečenica “ne talasaj”, postaje užasno građanski  bitna u tim ratnim vremenima.“

Sada vam je valjda svima jasno. Nisu hrabri bili branitelji, heroji Vukovara, gardisti, specijalci i policajci. A ne. Primjer hrabrosti je Rade Šerbedžija, osoba koja je okrenula leđa Hrvatskoj i pobjegla u Beograd.

Ove godine Thompson pjeva u Sunji i to mi je posebno drago zbog jednog čovjeka. Taj čovjek se zove Sven Lasta. Te 1991 godine, već je bio legenda i doajen hrvatskog glumišta. I onda kao starac od šezdeset i sedam godina otišao je braniti Hrvatsku. Imao je godina i staža da se nikom više nije morao dokazivati. S braniteljima i Sunjanima proveo je 14 ratnih mjeseci. Umro je 1996 i danas ga se rijetki sjećaju. Tko je bio hrabriji, Sven Lasta ili Rade Šerbedžija, procijenite sami.

Nekako ispada da ovaj život nije pravedan. A i u Lijepoj našoj , sve je suprotno od onog što bi trebalo biti. Oni koji su pobjegli, danas nas uče hrabrosti. Neka. Rade Šerbedžija  možda ima milijune ali on je i dalje nitko i ništa, jad od čovjeka. I da, Šerbedžija je dobio Brijune, ali duša Svena Laste je dobila vječno mjesto na nebu. Mahni mu Markane gore i pozdravi ga kad budeš pjevao.