Je li u Stuttgartskoj nadbiskupiji dopušteno služiti mise u slavu Isusa Nazarećenina ili se mora ‘poštivati presuda’?

Kako je poznato, biskupija Rottenburg-Stuttgart službenim je dopisom koji potpisuje katedralni kanonik monsignor Paul Hildebrand zabranila hrvatskoj katoličkoj misiji koja djeluje unutar biskupije održavanje mise zadušnice ili bilo kakve druge vrste komemoracije za pokojnog generala, kojeg je sud u Haagu osudio kao ratnog zločinca uz izdvojeno mišljenje jednog od sudaca. Hoće li i taj sudac snositi kakve sankcije jer “nije poštivao” presudu time što je imao izdvojeno mišljenje? Tako bi trebalo biti, s obzirom na reakcije medija, vlasnika društvenih mreža, a sad i biskupije.

Za početak, valja reći da je postupak biskupije duboko nekršćanski i antikatolički, iz više razloga. I ne trebate biti teolog niti poznavatelj vjere da biste to razumjeli. Jer, ako je Praljak stvarno zločinac, dužnost je Crkve moliti za spas njegove duše, kao što se radi za svakog grešnika. Ako nije, i tada je obaveza Crkve moliti za spas njegove duše, zagovarati ga kod Boga, jer Crkva ne smije nikoga isključiti, niti mu suditi. Čak ni onog tko nije kršten. A što kaže u svom pismu kanonik Hilderbrand? “Nije na vama, koji ste – kao pastoralne saradnice i saradnici – u službi Biskupije Rottenburg-Stuttgart, dovoditi u sumnju presudu Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu“!

Čime to članovi Hrvatske katoličke misije, kao prvo, uopće dovode u sumnju presudu? Služenjem mise?? Gdje je monsignor studirao teologiju, na FFZG Zagreb kod Kapovića? Upravo davanjem mise zadušnice za pokojne priznaje se njihova grješnost i potreba za čišćenje njihovih duša. Ništa se time ne dovodi u pitanje, nikakve svjetovne presude. Svećenik kao sluga Božji nije pozvan suditi, već opraštati i širiti temeljnu zapovijed Novog zavjeta a to je ljubav. On je dužan na zahtjev vjernika prikazivati i mise zadušnice i ne postoji pokojnik za kojeg bi se to moglo zabraniti. Taj čin nerijetko hejteri i šoveni žele prikazati kao veličanje osoba za koje se sveta misa prikazuje. Tom laži koriste se u političke svrhe, no žalosno je kad sam član katoličkog klera prihvati takvu filozofiju!

Nadalje, Crkva je davno odvojena od države: svjetovne presude ne obvezuju Crkvu ni na što, kamoli da bi morala poncijepilatovski oprati ruke od svog brata Praljka, to je čak, smatram, hereza. Suditi Praljku kao fizičkoj osobi, građaninu, može sud u Haagu. Suditi njegovoj besmrtnoj duši smije samo Bog – a ne nikakav biskup.

Postupak biskupije Rottenburg-Sttutgart je zapravo farizejski. Riječima da se ne smije dovoditi u sumnju presudu suda u Haagu tako što se za Praljka neće smjeti služiti mise zadušnice znači doslovce staviti svjetovni sud iznad Božjeg suda! Ispada da presuda nekakvog zečjeg suda upitne legalnosti, i to čak ne jednoglasno donesena kako bi u anglosaksonskom pravu moralo biti, presuda donesena temeljem upitnih pravnih kvalifikacija poput “udruženog zločinačkog pothvata” i “Zapovjedne odgovornosti” bez izravnog zapovjednog lanca i izdanih zapovjedi, obvezuje i Boga osobno? Da ne govorimo o tome da u osnovi nema grijeha koji se ne može oprostiti, pogotovo to nije nemoguće Bogu koji je po definiciji svemoguć.

No i da mi kao građani i kao vjernici dovodimo u pitanje presuda – opet, u čemu je tu pak problem?!  Ni u čemu! U civiliziranim, čak ne nužno demokratskim državama, svaka se presuda smije javno propitivati, svaka se presuda smije sporiti u medijima, na sudu, bilo gdje! Sa svakom se presudom smije izraziti neslaganje – to je svačije pravo! Dozvoljeno je zalagati se za bilo čije pomilovanje, ponovno suđenje, utvrđivanje nepravilnosti pri suđenju, reviziju presude. Tim više što je osuđeni general mrtav, pa “ne poštivati presudu” zapravo niti tehnički nije moguće – ona se ne može “ne poštivati”, a s njom se nitko ne mora slagati. Osim ako ne živimo u vrlo crnom obliku diktature.

Smije li to crkva kao institucija drugo je pitanje: ona to ne bi trebala raditi, ne bi se trebala miješati u presude svjetovnih vlasti, no isto tako se svjetovne vlasti nemaju što miješati u to za kog se drži misa zadušnica! No upravo oni koji su uvijek najglasniji u soljenju pameti katolicima o tome kako “ne smiju nikog mrziti niti osuđivati” (smiju, naravno, to je ljudski, druga stvar je je li to grijeh!) sad kažu da Praljka svi moraju osuditi i mrziti kao što ga oni mrze oduvijek! I ta mržnja, da se razumijemo, nije zato što je “ratni zločinac”. Nego iz posve drugih razloga.

Ekipica koji sad po medijima veselo i orgazmički onanira kako se “presuda mora poštivati” i kako je to zato što je Njemačka pravna država ne zna o čemu uopće govori! Ono što se jedino u Njemačkoj ne smije jest javno, svjetovno veličati određene osobe i simbole, povezane s nacizmom, no Praljak tu ne spada, a ni mise ni za koga nisu zabranjene niti ima pravnog temelja za takvo što.

Što znači “poštivanje presude”, znači li to da se ne smije propitivati presuda, oslobađajuća, tog istog suda Vojislavu Šešelju? Ako je Praljak ratni zločinac jer je sud u Haagu tako presudio, znači li to da Šešelj nije ratni zločinac, jer je isti taj sud tako presudio? I da bismo kršili njegova ljudska prava ako bismo ga uhitili dođe li u Hrvatsku? Znači li to da se ne smije dovoditi u pitanje presuda Horvatinčiću po kojoj nije kriv? O njoj su najviše pisali mediji poput Indexa, koji sad sa zgražanjem govore o tome kako ustaše ne poštuju presudu, pa gdje to ima, ne zna stoka balkanska što je to pravna država, evo će ih Švabo naučiti, a izvrijeđali su sutkinju Šupe na najvulgarniji mogući način nema mjesec dana! Ne kažem da nije zaslužila, jest, presuda Horvatinčiću je sramotna! Ali to je i presuda Praljku, očito politički motivirana, bar u onom dijelu u kojem je Tuđman apostrofiran kao agresor u BIH!

Usto, ako se za Praljka ne smije služiti misa jer je osuđen kao ratni zločinac, što onda s Isusom Kristom? On je isto tako osuđen kao neprijatelj države i de facto terorist, i to ne od nekakvog ad hoc suda, već od strane jedne vrlo ozbiljne pravne države, od strane države koja je pravo tako reći izmislila! Teolozi koji su se osvrnuli na tu odluku njemačke biskupije su to dobro zamijetili. Božić kojeg smo upravo dan prije te odluke proslavili je, uostalom, rođendan osuđenog zločinca. I većina ranih kršćanskih svetaca su bili osuđeni na smrt od rimskih vlasti, često na bacanje zvijerima i slične nehumane kazne! Smatra li bisupija da i presudu Poncija Pilata treba poštivati? Kako, uostalom? Tako da se u crkvi ne spominje ime Isusovo? Što se tiče cendranja da se uspoređuje Praljka i Krista, i kvazimoralističkog zgražanja nad time, lijepo je vidjeti da tako brinu o Isusu oni koji inače mrze vjeru i crkvu. Licemjerno do boli.

No ima još jedan, možda najljigaviji aspekt cijele ove priče. Kad zapadnjaci sude zapadnjacima, ili Balkanci Balkancima, presude se uvijek mogu propitivati, mise se mogu služiti za koga god, ako ih tko zatraži. Nitko to ne dovodi u pitanje. Kad pak zapadnjaci sude Balkancima, stoci korumpiranoj i ratnozločinačkoj, tu se provlači jedan implicitno rasistički element: naime, zapadnjaci, ne samo Nijemci, vjeruju u to kako je Haag dio njihovog zapadnog pravosudnog sustava koji nije pod političkom kontrolom, i kako su te presude pravedne i neupitne. A svi mi koji smo suđenja pratili znamo da ništa nije manje istinito od toga. Ima nečeg vrlo kolonijalnog u tome da se kaže “stoko, presudili smo vam i nemate se što žaliti na presudu”. Vrlo, onako, s visoka. A taj stav zauzima i crkva, pomalo nacionalistički i bliži svojoj državnoj vlasti nego kršćanskoj braći. Ako je išta još gore od toga, onda je to dupeulizivačko prihvaćanje presude haškog suda kao bogom dane i pravedne a odluke Stuttgartske biskupije kao legitimne od strane naših domaćih dušebrižnika.