Marko Prpic/PIXSELL

Je li izdaja Hrvatske kritizirati Karamarka?

Autor: Marko Ljubić

Da bi relevantno odgovorili na naslovno pitanje, nužno je poći od toga tko je u ovom trenutku Karamarko, što simbolizira i je li njegovo ime i prezime i njegova osobnost njegova privatna stvar ili realno značajna činjenica koja može usmjeriti Hrvatsku u nekom pravcu?

Tomislav Karamarko je izgledni kandidat za predsjednika hrvatske Vlade, lider najveće oporbene stranke i čovjek od čijeg psihosocijalnog profila, ponašanja, znanja i društvenog senzibiliteta izravno ovisi stanje Republike Hrvatske, a posredno i svakoga čovjeka u njoj.

Temeljno je pitanje izbornika u predizbornoj kampanji – što to svatko od nas želi od državne vlasti, kakvu Hrvatsku vidi i drži razumnim ostvarenjem svojih osobnih ciljeva, a usporedna kategorija je proteklo razdoblje koje je također određeno ljudima koji su formalno predstavljali Republiku Hrvatsku i obnašali vlast.

Nužno je konačno pokazati poštovanje prema hrvatskom narodu! 

Postoje dva načina pristupa ovakvim pitanjima.

Jedan je isključivo osoban, stranački, familijarni, u kojem se najčešće skrivaju u visoke ideale i deklaracije banalni i posve sebični interesi.

Drugi je pristup i osoban i odgovorno društven.

Može li dakle van pozicija bliskih aktualnoj vlasti netko tko koliko toliko racionalno razmišlja o stanju u zemlji – biti zadovoljan?

Ne može. Dapače, može biti jako uznemiren.

Kako to riješiti? Prirodno je očekivati da se otkloni takva uznemirenost, a to je moguće jedino promjenom državne politike. Argument za to je značajno veća egzaktna usporedna uspješnost hrvatskih ljudi u uređenim državama svijeta nego u Hrvatskoj.

Da vidimo što imamo i tko su ljudi koji upravljaju državom?

Izvedeno pitanje iz tog racionalnoga polazišta je može li se na temelju svih saznanja očekivati da će političar Milanović u koaliciji s Vesnom Pusić te potencijalnim koalicijskim partnerima, Josipovićem, Čačićem, Linićem, Holy i Mostom, Novim valom, sutra već biti radikalno drugačiji, pametniji, bolji, a njegova politika od krajnje anacionalne postati autentična državotvorna hrvatska?

Racionalno je odgovoriti da ne može.

Može li se dogoditi čudo?

Svaki će vjernik reći, netko manje, netko više uvjeren, da – može.

Hoće li se dogoditi?

Neće.

Zašto?

Jer čudo bez Božje pomoći i volje nije moguće, a tu pomoć i volju treba isprovocirati.

Provocira li je Milanović, Vesna Pusić ili Ivo Josipović?

Ne. Oni se pouzdaju u neograničenu moć poretka, a ne vjeruju u Boga.

S obzirom na predizbornu ponudu, sljedeće logično pitanje je može li se od Tomislava Karamarka i njegove koalicije očekivati radikalna promjena državne politike jer smo zaključili da bez toga nema nikakvoga napretka ove zemlje i društva?

Može.

Treba li za to čudo?

Za sada ne treba.

Što nam se nudi kao bitno drugačija mogućnost?

Može li nacija za sada imati bespogovorno povjerenje u Tomislava Karamarka kao osobu, političara i prije svega, u njegovu karijeru i karijere najbližih suradnika, da su upravo oni ti koji će radikalno promijeniti Hrvatsku?

Racionalno, ne može. Ali racionalno ne može ni negirati povjerenje u njega.

Smije li se u takvim okolnostima bez provjere prihvatiti njegova garancija?

Ne bi smjela.

Što onda treba uraditi kako bi se stekao racionalan stav, da bi se moglo neupitno znati je li Karamarko bolja ponuda od Zorana Milanovića?

Karamarka treba, dok je vrijeme, pitati neke stvari i od njega dobiti odgovore. To je ljudsko pravo, ljudska i društvena dužnost, a odgovor je Karamarkova obveza.

Privilegij i odgovornost medijskih autora je postaviti pitanja i tražiti odgovore, nastojeći integrirati od stotina običnih pitanja ona najvažnija. Uz to, obveza autora u medijima je respektirati i svoje čitatelje i stalne komentatore, čije je mišljenje često pronicavo i vrlo relevantno, a u svakom slučaju autentično. A nemaju mogućnost izreći ga na velikoj pozornici.

Koja su to?

Temeljna pitanja za Karamarka

Pa da pokušamo javno propitati Karamarka.

Prvo, misli li da s ovakvim državnim poretkom može promijeniti razvojne trendove i stvoriti pozitivnu razvojnu klimu u zemlji?

Drugo, što misli mijenjati u političkome poretku jer i znanost i praksa, pri čemu ne govorim o hrvatskoj nelustriranoj znanosti, pokazuju da ovakav politički poredak i državno uređenje na svim najvažnijim elementima nisu poticajan okvir za razvoj društva, već upravo suprotno.

Treće, zašto je ušutio o namjeri da provede lustraciju u Hrvatskoj i što točno misli pod političkim programom lustracije? Misli li da je Titovo ime na zagrebačkome trgu lokalno zagrebačko ili prvorazredno nacionalno pitanje te drži li nužnim Zakonom zabraniti svaku afirmaciju totalitarne simbolike bilo kojeg predznaka? Može li znak ili simbol koji su koristili ustaše biti veće zlo u suvremenoj Hrvatskoj od znaka i simbola koje su koristili komunisti ili velikosrbi u nedavnoj agresiji na Hrvatsku?

Četvrto, misli li da je potrebno izraditi cjelovitu i racionalno održivu kompleksnu strategiju razvoja Hrvatske s jasnim odgovorima na demografska, kulturna, obrazovno-znanstvena, gospodarska i vanjsko-politička pitanja, kad će to i kako napraviti ako dođe na vlast?

Postoji li stručna vlada ili vlada mora znati koristiti struku?

U elementarnim polazištima razvoja svake društvene jedinice, bila to obitelj, kvart, općina, udruženje, sportski klub, regija ili država, nijedna strategija nije strategija ako nije egzaktno i predvidivo integrirana sa sveukupnim planovima razvoja svih segmenata koji opredjeljuju postojanje, opstanak i razvoj te zajednice. Primjera radi, floskula o strategiji obrazovanja, bez jasnih političkih, kulturnih, ekonomskih, turističkih, poljoprivrednih ili industrijskih planova je – besmislica. Isto je sa strategijom razvoja poljoprivrede, športa, turizma. Svaka ponaosob je besmislica, a strategijom se mogu zvati samo ako su integrirane u zajednički ciljani nacionalni plan napravljen na temelju nacionalnih interesa usporedivih s tržišnim i međunarodnim okruženjem i to isključivo korištenjem najviših stručnih i znanstvenih dostignuća kako u zemlji tako i u svijetu. Politika naručuje struku, ozakonjuje njezine rezultate, ali nikada ne smije prisvajati stručnost silom funkcija i državne moći. To je bit demokracije, a ne samo izbori.

Peto, smatra li da je održiv politički i državni poredak male nacionalne države kao što je Hrvatska, u kojoj zakonski nema mjesta za političku participaciju najmanje dva milijuna Hrvata van hrvatskih granice i što misli poduzeti po tom pitanju?

Treba li Srbiji oprostiti ratne štete?

Šesto, kako se misli postaviti prema činjenici da Republika Hrvatska do danas nije ni pokušala zatražiti plaćanje ratne odštete od Republike Srbije, kako i na kojim elementima namjerava trajno riješiti pitanje odnosa s tom zemljom?

Sedmo, misli li da je moguće ostvariti potpunu državotvornu poziciju hrvatskoga naroda u BiH bez teritorijalnoga identiteta u državnome ustroju te zemlje?

Osmo, slaže li se s profesorom Rimcem da bi demografska obnova Hrvatske trebala počivati na useljavanju drugih naroda, u ovom slučaju arapskih migranata? Ako ne, zašto?

Deveto, namjerava li razmotriti smisao i svrhu golemih državnih subvencija navodnim nevladinim udrugama, koje godinama militantno nastoje naciji nametnuti vrijednosti i ciljeve koji nemaju nikakvog uporišta u hrvatskoj tradiciji, kulturi, znanstvenim pokazateljima, niti usporednoga temelja u nama usporedivim državama i nacijama?

Smije li se i treba li se obustaviti financiranje otvorenoga neprijateljstva prema Hrvatskoj?

Deseto, je li spreman spriječiti nekontrolirano financiranje takvih udruga, koje su, kao GONG recimo, utemeljene s jednim formalnim ciljem, primaju goleme inozemne donacije, a odavno su napustili utemeljiteljska polazišta politički se svrstavajući i radeći za svoje financijere?

Jedanaesto, misli li da je zakon o aboliciji istodobno nužan pravni okvir da tisuće pripadnika vojske, milicije, javnih i političkih struktura krajiških Srba danas participiraju u državnom i političkom životu Hrvatske, nastavljajući ostvarivati ciljeve koje nisu uspjeli silom? Je li mu prihvatljivo riješenje lustracija aboliranih pobunjenika protiv Republike Hrvatske? Nadalje, može li se zakon o aboliciji odnositi na Srbe, koji su cijelo vrijeme agresije proveli na slobodnom hrvatskom državnom teritoriju, a naknadno je dokazano da su bili obavještajni suradnici Republike Srpske Krajine?

Dvanaesto, namjerava li promijeniti Zakon o državljanstvu jer je poznato da je ovakav kakav danas imamo sve samo ne državotvorni temelj postojanja i funkcioniranja suverene države i njezine nacionalne sigurnosti. Kako će se postaviti prema činjenici da tisuće ljudi, koji nikada nisu prihvatili hrvatsku državnu samostalnost, danas imaju hrvatsko državljanstvo i kako to namjerava promijeniti?

Je li ćirilica samo pismo i je li Vukovar lokalni ili nacionalni problem?

Trinaesto, misle li on i njegova politička koalicija da je problem ćirilice u Vukovaru lokalno ili nacionalno pitanje te kako gleda na to da država Hrvatska ima zakonski i politički senzibilitet prema žrtvama srpske nacionalne manjine tijekom II. svjetskoga rata, a istodobno država Hrvatska i vodeće politike sprječavaju i ruše sve temelje senzibiliteta hrvatskoga naroda prema vlastitoj žrtvi tijekom nedavne srpske agresije ili iz Drugoga svjetskoga rata i poraća?

Četrnaesto, je li spreman pod firmom ljudskih prava priznati aktom države jednaka prava homoseksualnim zajednicama, kao i prirodnim zajednicama između muškarca i žene, na kojima počiva i prirodno, i znanstveno, i teološko-filozofski ljudsko društvo od njegovoga postanka?

Petnaesto, do kada i koliko je suvremena hrvatska država bez ikakvoga prigovora i pitanja spremna financirati SPC i njezino otvoreno iskazivanje antihrvatskih interesa i nepoštivanje hrvatske državnosti na teritoriju Republike Hrvatske?

Šesnaesto, što misli o tome da se u Ustav Republike Hrvatske kao identitetska kategorija uvede i zaštiti kršćanstvo?

Sedamnaesto, namjerava li nastaviti u ime hrvatske Države financirati desetine i stotine sveučilišnih nastavnika koji nikada nisu postigli nikakav relevantan međunarodni znanstveni iskorak, a godinama svoje pozicije koriste za najgrublje vrijeđanje elementarnih osjećaja hrvatskoga naroda na krivotvorenim i neznanstvenim polazištima?

Ili spriječiti korupciju kandidacijskim postupkom ili ratovati protiv nastaloga zla?

Osamnaesto, misli li nastaviti problem korupcije u društvu rješavati preklinjanjem, galamom, policijom i silom, ili namjerava sustavnim pristupom otkloniti glavnih koruptivnih tijekova? Primjera radi, imaju li kao potencijalna državna vlast namjeru izmjenama izbornoga zakona, između ostaloga, predvidjeti kandidacijski postupak na sve izborne položaje i hrvatskome društvu i Državi na način da se relevantnom provjerom kandidata preventivno spriječi kandidiranje ljudi koji ne mogu provjerljivo odgovoriti odakle im imovina, iz kojih izvora financiraju način života, školovanje djece na inozemnim ili privatnim učilištima, putovanja i društveni status, ne samo svoj nego i članova svoje obitelji? A sve na poučku da razuman vlasnik stada ne pušta vuka u tor s ovcama.

Političar, koji može odgovoriti bez mucanja, jasno i glasno naciji na ova pitanja, dao bi relevantnu sliku o tome – tko je on zapravo.

Do sada Karamarko ni na jedno od ovih pitanja nije jasno, sustavno i bez zamuckivanja odgovorio.

Smiju li se prihvatiti opravdanja o visokoj politici ili nezgodnom vremenu?

Racionalno je potpuno neprihvatljivo stereotipno opravdanje da se neka od ovih pitanja i odgovori na njih ne mogu javno izreći, jer je to – visoka politika. Visoka politika je provedbena procedura, a nacionalni ciljevi su jasni ili nisu.

Drugi neprihvatljivi odgovor, koji zastupa i niz ljudi koje poštujem u osobnome kontaktu i životu, je da – nije dobro vrijeme, s obzirom na strahote koje je učinila aktualna vlada pa je sve opravdano samo da je se smjeni.

Teška pogrješka. Da su se ovakva pitanja postavljala liderima svih politika tijekom razdoblja u kojemu smo smjeli ovako govoriti, danas ne bi bio moguć Milanović na vlasti, niti bismo imali tragične posljedice te vladavine.

Vrijeme za pitanja je – uvijek. Za odgovore – pogotovo!

Ne pomaže u stvaranju slike o Karamarku činjenica da je Vlada Zorana Milanovića na sva ova pitanja svojim djelovanjem odgovorila destruktivno ili mimo racionalnih očekivanja bar pretpostavljene većine hrvatskoga naroda.

Nije racionalno pitanje tko je lošiji, ili čija će ruka manje boljeti na leđima. Bit stvari je da nijedna ne smije – boljeti. Pitanje je tko može ponuditi naciji jasne odgovore kako bi se na temelju toga znalo – tko je kakav i isplati li mu se vjerovati.

Pri tome, neće prihvatljivosti Karamarka nanijeti štetu priča o tome da je on bio svojevremeno manji li veći „udbaš“, jer i predsjednik Tuđman je bio general JNA pa ga je nacija prihvatila isključivo zbog njegove jasno izrečene ideje i poruke, a zbog ostvarenih rezultata danas ga štuje, ili kao što je profesor Tomac recimo bio dugogodišnji visoki “funkacioner SKH” pa ga je nakon osobne transformacije nacija prihvatila.

Je li moguće biti nepošten novinar, a pošten domoljub?

Nije Clintonu bio problem to što se seksao izvan braka, problem je bio što je prikrivao to i što je – lagao. Ako već prihvaćamo od Amerike razorne proizvode, dajmo bar prihvatiti i njihovu demokratsku političku kulturu.

Zbog svega navedenog, elementarna dužnost medija je postavljati pitanja i nastojati biti racionalan. Pri tome je važnije postavljati pitanja ili kucati na vrata koja će se možda otvoriti, a sasvim besmisleno pokušavati oživjeti – mrtvaca ili kucati na vrata, koja čuvaju plaćenici. Na ta pitanja se u predizbornoj kampanji moraju davati odgovori. Ako političar očekuje da se s njim mora poistovjetiti bezuvjetno jer je onaj drugi lošiji, nije drugačiji od onoga drugoga. U mentalnom smislu to je – komunizam.

A novinar koji ne postavlja takva pitanja nema temeljni preduvjet biti pošten i stručan profesionalac, niti je moguće biti domoljub bez tih oznaka.

Upravo zbog svega navedenog, želim zaključiti da ne može biti izdaja reći istinu, biti racionalan i pošten. Izdaja je uvijek – ne biti ništa od toga, a drugačije tvrditi je opasna podvala.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.