fbpx

Hrvatskoj nisu problem Srbi nego Jugoslaveni, a njihov centar je Zagreb

Autor: Vjekoslav Krsnik

Novo jugoslavenstvo u Hrvatskoj na međunarodnom planu manifestira se u popustljivosti prema međunarodnoj zajednici koja svodeći velikosrpsku agresiju na građanski rat želi stvoriti uvjete za stvaranje neke nove regionalne asocijacije, ne nužno političke, ali geografsko različite od ostalih dijelova Europe.

Jedan od najvećih paradoksa hrvatske politike u ova dva desetljeća postojanja Republike Hrvatske leži u činjenici da je politička elita još uvijek opterećena recidivima prošlosti posebice prošlog stoljeća kad je hrvatski narod proživio sedamdesetak godina pod nedemokratskim režimima jugoslavenskog eksperimenta, prvo pod monarhističkom a potom komunističkom diktaturom. U oba ta režima hrvatski je narod bio podjarmljen u prvom slučaju žandarskoj velikosrpskoj politici, a u drugom slučaju pod parolom tzv. 'bratstva i jedinstva' prikrivenoj prevlasti većinskog naroda u komunističkoj Hrvatskoj.

Ova teza zaslužuje opsežnu obradu, ali za standarde ovog portala obradit ćemo je samo u glavnim značajkama. U Ustavu komunističke Hrvatske koji se temeljio na partizanskim dokumentu ZAVNOH-u Hrvatska je bila definirana kao 'nacionalna država hrvatskog naroda' i 'država srpskog naroda u Hrvatskoj'. Na temelju te ustavne konstitutivnosti Srbi su kroz 45 godina postojanja komunističke Jugoslavije zbog kukavičluka hrvatskih partijskih funkcionara uspjeli u Hrvatskoj osigurati privilegiran položaj u svim strukturama vlasti, iako je ih bilo samo oko 12 posto. Svaki pokušaj da se ta 'ravnopravnost' svede u kakve takve normalne okvire bio je unaprijed osuđen na neuspjeh, jer se smatrao napadajem na 'bratstvo i jedinstvo' i na same temelje komunističke federacije. Tako je i propao i pokret 'Hrvatskog proljeća', kojemu je bio glavni cilj ne osamostaljenje i otcijepljenje Hrvatske iz Jugoslavije nego uspostava pravednijih ekonomskih odnosa unutar federacije. Međutim kad je postalo jasno da se svjetski komunistički pokret raspada, u Hrvatskoj su stvoreni uvjeti za uspostavu neovisne demokratske države, a pokret koji je to proveo bio je HDZ na čelu s partizanskim generalom Franjom Tuđmanom.

Osamostaljenjem Republike Hrvatske uz velike ljudske i materijalne žrtve u nametnutoj velikosrpskoj agresiji samim činom nije se moglo očekivati da će se društvena svijest koja je Hrvatima bila nametnuta kroz dvije totalitarne Jugoslavije nestati preko noći. Uostalom kad se glasovalo u Hrvatskome saboru o otcijepljenju od komunističke jugoslavenske federacije ideološki nasljednici prethodnog komunističkog režima u Račanovoj 'Stranci demokratskih promjena' demonstrativno su napustili sabornicu. Međutim iako je jugoslavenstvo kao neprevladani politički pojam pa čak i prikriveni politički izbor kroz 'regionalni koncept' ili 'Zapadni Balkan' prisutno i dalje u SDP-u, od njega nije imun ni HDZ, kad je u pitanju politički pragmatizam. Eklatantan primjer toga bio je predsjednik HDZ-a i premijer Ivo Sanader koji se od žestokog nacionalista pretvorio u kooperativnog zagovornika tzv. Zapadnog Balkana kao projekta Europske unije. Naravno, iako u svojem nazivu ima atribut 'narodna' ni HNS na čelu s Vesnom Pusić i njezinim 'liberalnim demokratima' po svojem političkom djelovanju više zagovara novojugoslavenske nego hrvatske nacionalne i državne interese. Nije potrebno posebno spominjati da je jedan od otvorenih zagovornika te opcije, zalažući se za prava svojih navodno 'ugroženih' Srba, Milorad Pupovac. Međutim kolikogod on galamio srpska nacionalna manjina ne predstavlja toliku opasnost za hrvatsku nacionalnu politiku, kao što to predstavljaju hrvatski uvjetno rečeno novojugoslaveni.

Novo jugoslavenstvo u Hrvatskoj na međunarodnom planu manifestira se u popustljivosti prema međunarodnoj zajednici koja svodeći velikosrpsku agresiju na građanski rat želi stvoriti uvjete za stvaranje neke nove regionalne asocijacije, ne nužno političke, ali geografsko različite od ostalih dijelova Europe. Na unutarnjem planu novo jugoslavenstvo, otvoreno ili prikriveno očituje se u raznovrsnim pokušajima povezivanja na regionalnoj osnovi, ali prije svega na popustljivoj politici prema Srbiji s kojom još uvijek ima niz neriješenih problema nakon Domovinskog rata. Predvodnik takvog novojugoslavenstva je sam predsjednik Republike Ivo Josipović koji je tu svoju političku poziciju prvo iskazao izborom svojih najbližih suradnika, a potom na međunarodnom planu bestidno podložničkom politikom prema Srbiji dok je na njezinom čelu bio Boris Tadić.

Budući da je srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj svedena na 4,3 posto u ukupnom stanovništvu i da njihova većina predstavlja lojalne građane Republike Hrvatske, osim naravno Pupovčeve skupine koja je na izborima dobila samo 17,2 posto glasova, srpsko pitanje je u Hrvatskoj načelno i zakonski riješeno. Ono međutim i dalje predstavlja određeni problem ne zbog građana srpske nacionalnosti, nego zbog jugoslavenstva koje postoji u hrvatskom nacionalnom korpusu. Centar tog hrvatskog novojugoslavenstva nalazi se u Zagrebu u brojnim glavnim političkim, društvenim, kulturnim, medijskim i drugim institucijama u kojima se kreira nacionalna i državna politika. Uzmimo samo za primjer medije u kojima ključne pozicije, kako u javnim tako i u privatnim medijima, vode novinari i osobe iz komunističkog režima. Eklatantan primjer je glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman, Titov omladinac i posljednji direktor komunističke TV Zagreb kojega je na to mjesto instalirao projugoslavenski Odbor za medije Hrvatskoga sabora (predsjednik Branko Vukšić), a Hrvatski sabor s novojugoslavenskom većinom sastavljenom od Kukuriku koalicije na čelu s SDP-om samo potvrdio.

Vodeći tiskovni mediji gotovo u 100-postotnom vlasništvu stranaca nesklonih hrvatskoj državi također se zalažu čak otvoreno, poput 'Jutarnjeg lista' i drugih izdanja Pavićevog EPH-a za poticanje novog 'bratstva i jedinstva', bilo na političkoj, ekonomskoj, kulturnoj ili sportskoj razini. U taj rog puše, prikrivajući prefrigano svoju političku orijentaciju s nekoliko desničarskih komentatora, i 'Večernji list' prodan poduzeću 'Styria' iz Graza iza kojega ne stoji kapital Katoličke crkve. Taj duh novojugoslavenstva u Zagrebu očituje se i u goloj činjenici da grad još uvijek ima Trg žrtava fašizma, ali ne i komunizma, da je jednom od najljepših trgova zadržano ime maršala Tita, da je predsjednik Tuđman dobio ponižavajući prostor u gradu. Zagreb je nadalje sjedište Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koja je samo promijenila nacionalni atribut, ali je po duhu i ignoriranju suvremene hrvatske društvene i političke stvarnosti i dalje više 'jugoslavenska' nego 'hrvatska'. Posebna su priča brojne tzv. nevladine udruge na čelu s 'Documentom' Vesne Teršelič koja financirana prije svega iz inozemnih izvora stalno radi na tome da se Domovinski rat svede na građanski rat, ne samo u Hrvatskoj nego na cijelom području bivše Jugoslavije. U postojećem medijskom prostoru ona i slične udruge dobiva veliki publicitet, bez mogućnosti da joj se odgovarajuće suprotstave drukčija stajališta.

Sve u svemu to su stožeri koji u Hrvatskoj, a prije svega u Zagrebu pokušavaju kreirati novu nacionalnu politiku i revidirati noviju hrvatsku povijest oblikovanu Domovinskim ratom. Ta politika doživjela je ključan udarac i šok oslobađajućom presudom generalima Gotovini i Markaču u Haagu, jer da je potvrđena izmišljena teza o 'udruženom zločinačkom pothvatu' to novo jugoslavenstvo dobilo bi poticaj za svoju politiku. Ovako ona je doživjela poraz, ali zbog pogrešne nacionalne politike dvije vodeće stranke, ali prije svega SDP-a, ne odustaje nego nastavlja svoju politiku pod novim okolnostima.




Autor:Vjekoslav Krsnik
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.