Foto: Guliver

Kobne Bidenove riječi: Svijet drhti zbog jedne rečenice kojom je upropastio sve

Autor: Zoran Meter / 7dnevno

Najvažniji događaj globalnog geopolitičkog karaktera prošloga tjedna, i onaj koji su svi u svijetu dugo iščekivali, nedvojbeno je bio sastanak između američkog predsjednika Joea Bidena i kineskog čelnika Xija Jinpinga na marginama summita Organizacije za azijsko-pacifičku gospodarsku suradnju – APEC, koji se od 14. do 17. studenoga održavao u San Franciscu.

Iščekivan, sigurno ne puno manje od onoga proljetnog – između Xija Jinpinga i Vladimira Putina u Moskvi.

Odnosi između dviju supersila pali su na najnižu razinu posljednjih desetljeća, još od čuvenih studentskih prosvjeda na pekinškom trgu Tiananmen u proljeće 1989., ili pak od američkog, navodno slučajnog raketnog napada na kinesko veleposlanstvo u Beogradu tijekom višemjesečnih zračnih napada na Srbiju deset godina poslije, kada je poginulo nekoliko kineskih diplomatskih službenika, a samo je puka sreća od smrti spasila i samoga veleposlanika kojemu je doslovno pokraj glave proletjela raketa koja nije eksplodirala.

Paravojni ruski kampovi u susjedstvu ipak nisu izmišljotina? Stigla reakcija Hrvata

Rezultati neveliki

Navedeni sastanak, održan na dotad tajnoj lokaciji, u kompleksu povijesnog muzeja smještenog 40 kilometara južno od San Francisca i u ozračju fizičkih sukoba između pripadnika dviju frakcija američke kineske zajednice – završio je rezultatima nižima od očekivanih.

Ali ipak je najvažnije da je sam proces pokrenut. Jer nije isto da dvije ključne države, o kojima, uz Rusiju, ovisi i sudbina današnjeg svijeta, a ne samo njihova, ne održavaju kontakte ili su oni na razini hladnoratovskih – ili da pak međusobno komuniciraju i pokušavaju pronaći rješenja. Uz to, još i u pozadini već gotovo potpune paralize rada Vijeća sigurnosti UN-a kao ključne međunarodne organizacije. Ali isto tako i nepostojanja drugih specijaliziranih organizacija za sprečavanje međusobnih konflikata i prerastanja istih u krize, a kako je to bilo u vrijeme hladnog rata nakon završetka opasne Kubanske raketne krize između SAD-a i SSSR-a.




Tada su, strahom od nuklearne kataklizme “ohlađene glave” na obje strane shvatile nužnost uspostave mehanizama da se takve situacije, poput one oko Kube – više nikada ne ponove. Poput Helsinške konferencije čiji je cilj bio smirivanje napetosti između istočnog i zapadnog  bloka, i iz nje iznikle Organizacije za europsku sigurnost i suradnju.

Dok Bliski istok malo miruje, Ukrajina gori: Kijev ovakav napad još nije vidio




Ova potonja i danas postoji, ali u njoj više nema Rusije pa se zapravo pretvorila u još jednu polugu američkog utjecaja – dakle, izgubila je prvotnu svrhu. Želi graditi sigurnost na europskom kontinentu bez Rusije koja je njegov sastavni dio i najvažnija karika da bi se o bilo kakvoj sigurnosti bez nje uopće i moglo govoriti. Jer kako se može osigurati sigurnost i stabilnost u istoj kući ako u njoj žive zavađeni stanari koji su jedni druge spremni uništiti – pitanje je od milijun dolara za one koji takve inovacije nastoje pretvoriti u realne i učinkovite politike.

Razgovor Biden – Jinping trajao je čak četiri sata. Ključne teme bile su, kao prvo, obnova dijaloga između čelnih osoba iz vojnog miljea s ciljem izbjegavanja kriznih situacija.

Druga tema bila je suradnja u pogledu suzbijanja opojnih droga, prije svega fentanila – izuzetno jakog sintetskog opioidnog analgetika sličnog morfiju, ali 50-100 puta jačeg, koji je glavni uzrok smrtnosti od svih droga u SAD-u posljednjih godina. Svima su poznate zapanjujuće slike s ulica američkih gradova gdje ovisnici od te droge hodaju kao živi mrtvaci – poput zombija iz čuvenih horor uspješnica Hollywooda. Ta sintetička droga i njezine komponente na američko tržište stižu najvećim dijelom iz Kine i Meksika.

I treća tema bila je povećanje broja zračnih letova između dviju zemalja i jačanje kulturne, poslovne, znanstvene i druge suradnje.

To su bile teme o kojima je postignuta suglasnost te su potpisani odgovarajući sporazumi.

Nema dogovora

Jedna od tema razgovora, koja je s američke strane bila i javno najavljivana kao jedna od važnijih, jest ukrajinski rat. Međutim, o njoj uopće na kraju razgovora nije bilo priopćenja, iako se o tome razgovaralo. Na odvojenim medijskim konferencijama dvaju državnika niti jednom jedinom riječju nije bila spomenuta ni Rusija ni ukrajinski rat, ali ni onaj izraelski, u Gazi.

Sve su to redom teme o kojima Peking i Washington imaju posve suprotne stavove.

Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sulivan nekoliko dana uoči dolaska Jinpinga u San Francisco javno je rekao kako SAD nema dokaza da Kina krši njihov zahtjev o zabrani isporuka oružja Rusiji pa je Biden pokušavao nagovoriti Xija da izvrši pritisak na Putina da ovaj zaustavi ratne operacije i pristane na pregovore.

Na temelju kineskih i ruskih analitičara koji su govorili na ovu temu proizlazi njihova suglasnost da Xi Jinping takvu moć nad Putinom – da mu naređuje kada će pokrenuti ili zaustaviti rat koji je za Rusiju egzistencijalan – sigurno nema. Kineski vođa je američkom kolegi sugerirao da taj problem riješi osobno s Putinom, jednako kako je Moskva, nakon do ne tako davnih zahtjeva Washingtona da ona pritisne Peking da se priključi SAD-u i Rusiji u vezi sa sporazumom o kontroli nuklearnog naoružanja – rekla da je to suverena odluka Kine i da Amerikanci to sami riješe s Pekingom međusobnom komunikacijom koja ionako postoji.

Općenito, u američkom medijskom prostoru nakon razgovora Biden – Jinping, a vezano uz odnose između triju supersila, nema gotovo ništa objavljenog, dok su, istodobno, kineski i ruski analitičari prilično suglasni u ocjenama da je pokušaj američkog “zabijanja klina” u kinesko-ruske odnose već odavno posve promašena politika i da je toga već svjestan i sam Washington pa da namjera toga tipa u samom razgovoru zato i nije bilo.

Odbrojava se do dogovorenog primirja, svi strahuju od jednog: ‘Čeka nas još najmanje dva mjeseca’

U ovom kontekstu, tj. zašto bi Biden bio zainteresiran da mu Xi pomogne kod Putina s kojim je prekinuo svaki kontakt, govori tekst The New York Timesa autora Davida E. Sangera pod naslovom “Biden se suočava s ograničenjima američke moći u dvama sukobima”.

U njemu autor navodi kako je “utjecaj američkog predsjednika Joea Bidena na Izrael i Ukrajinu mnogo ograničeniji od očekivanog, s obzirom na njegovu središnju ulogu dobavljača oružja i obavještajnih podataka… u ta dva sukoba koja će odrediti njegove šanse za novog predsjednika”.

Previše pričao

“U Ukrajini, vrhovni zapovjednik oružanih snaga Ukrajine, general Valerij Zalužni, odlučio je dati izjavu koju su američki dužnosnici dugo vremena pažljivo izbjegavali – ‘situacija je bezizlazna’. Mnogi Bidenovi suradnici slažu se da Ukrajina i Rusija sada ne mogu promijeniti crtu bojišnice. Ali strahuju da će otvorenost generala Zalužnog utjecati na glasanje za ‘agresivno financiranje rata’.

‘Postoji duga povijest američkih predsjednika koji su shvatili da nemaju toliko utjecaja na Izrael koliko su mislili’, rekao je zastupnik Seth Moulton, demokrat iz Massachusettsa i bivši marinac koji je služio u Iraku. Isto se, rekao je, odnosi i na Ukrajinu, ‘gdje je ovo ponajprije njihova borba, iako smo jako zainteresirani za njezin ishod’.

Oko pomoći Ukrajini Biden je pod pritiskom nekih od ‘najnaprednijih’ članova stranke da brzo pošalje desetke milijardi dolara za oružje i drugu potporu Vladi Vladimira Zelenskog. Ali s desne strane podrška ovoj pomoći brzo opada. A administraciji je teško artikulirati što će biti sljedeći korak nakon što dugo obećavana ‘proljetna ofenziva’ protiv Rusije nije uspjela pomaknuti crtu bojišnice”, navodi autor dalje.

Putin ima opaki plan: Za ovo će potpisati predsjednički dekret

“General Zalužni je rekao da će izlazak iz mrtve točke zahtijevati nabavku novog modernog oružja, ali ‘duboki i lijepi proboj najvjerojatnije se neće dogoditi’. Ali Bidenovi suradnici kažu da su Zelenskom već dostavili sve sustave oružja koje je tražio, uključujući ATACMS. Zelenski se, zamjerajući svom generalu što govori o ‘pat-poziciji’, ponovno požalio da je velik dio američke opreme stigao prekasno da bi imao učinak koji mu je trebao.

Dakle, sada se Joe Biden pokušava nositi s umorom i frustracijom rata u Ukrajini, stvorenim iz razumijevanja da milijarde dolara u isporukama oružja i transferima obavještajnih podataka nisu uspjeli nadvladati linije ukorijenjenih Rusa”, zaključuje kolumnist NYT-a.

Rak-rana

Dakle, od Rusije, Ukrajine i Izraela puno se više pozornosti posvećivalo ekonomskim temama i američko-kineskoj trgovini s obzirom na to da upravo one najviše i intrigiraju međusobne odnose, ali i cijeli svijet. One su ipak prve ekonomske velesile današnjice i to će ostati još dugo.

Biden je, ne bez razloga, sastanak s Xijem nazvao jednim od najkonstruktivnijih koje je s njim ikada imao. Je li mu pritom i jasno kako SAD više ne može mijenjati Kinu, a isto tako da Kina niti ima interesa niti može mijenjati SAD, ne znam, ali da bi bilo dobro staviti odnose dviju država u okvire određenog pragmatizma, u to sam siguran.

Želje za nastavkom ekonomske suradnje i trgovine, razumljivo, na objema stranama ne nedostaje, jer ona je golema i jednako potrebna i jednoj i drugoj.

Međutim, stvari postaju puno kompliciranije kada se iz okvira ekonomije uđe u sferu geopolitike, što se i sada itekako vidjelo. Očita dobra volja kineskog čelnika za poboljšanje odnosa, koja, između ostalog uključuje i ukidanje američkih sankcija na izvoz pojedinih visokotehnoloških komponenti u Kinu, nije mogla polučiti uspjeha upravo zbog geopolitike. Niti jedne američke sankcije Kini nisu ukinute i o tome zasad nije postignut sporazum. Strah od kineskog visokotehnološkog prestiža, koji će se onda reflektirati i na njezinu obrambenu moć, u SAD-u je jednostavno prevelik.

Toliki da je Biden, nakon što je Xi Jinping već otišao na počinak, pri kraju svoje samostalne medijske konferencije na upit novinara smatra li i dalje Xija diktatorom odgovorio pozitivno: “Da! On je diktator jer je na čelu komunističke zemlje.” Mnogima od njegovih bliskih suradnika tom je prigodom pao mrak na oči. Samo im je, nakon toliko uloženog truda da do ovog susreta uopće i dođe – još i ovo trebalo.

Čudna događanja u Ukrajini dok svi prate Izrael: ‘Zna se zašto je pala u drugi plan’

Začuđujuća izjava

Nakon posjeta bivše predsjednice Kongresa Nancy Pelosi Tajvanu, čijoj se najavi Peking tada oštro protivio, kao i naknadnog obaranja kineskog balona iznad američkog teritorija, koji su Amerikanci označili špijunskim – odnosi između dviju država gravitacijskom brzinom tonuli su prema dnu. Tako je bila i prekinuta vojna komunikacija za žurno sprečavanje incidentnih situacija između dviju vojski – što je posebno brinulo Washington.

Proteklih su mjeseci u Peking “hodočastili” jedan za drugim brojni visoki sadašnji i bivši američki dužnosnici i predstavnici krupnog biznisa – od Antonyja Blinkena, Janet Yellen, Johna Kerryja, Henryja Kissingera do Elona Muska i brojnih drugih – sve s ciljem osiguranja pomirbenog sastanka Bidena s Jinpingom u San Franciscu i pomaka odnosa s mrtve točke.

Taj sastanak i njegov uspjeh, uostalom, Bidenu je nužan i u predizborne svrhe jer bi ga mogao prikazati kao svoj još jedan veliki vanjskopolitički uspjeh. A onda uslijedi izjava o Xiju diktatoru, koje se on očito ne može osloboditi.

Ovoga puta će Peking preko nje ipak možda lakše prijeći, ne želeći stvari iznova vraćati na mrtvu točku od koje i on i Washington iskreno žele pobjeći.

Koliko će u tome uspjeti, tj. hoće li se američko-kineski odnosi početi razvijati u smjeru iskrene suradnje i međusobnog poštovanja bez miješanja u unutarnje stvari, što ultimativno traži Peking, ili će se sve na kraju svesti na zajedničku borbu za zaštitu panda ili protiv klimatskih promjena – samo će vrijeme pokazati.

Smatram kako navedeni razgovori imaju ne samo dovoljno potencijala za uspjeh nego i da mogu označiti i prekretnicu u ukupnim američko-kineskim odnosima. Ali samo u slučaju da iza lijepih riječi uslijede i konkretna djela na praktičnoj razini.

Europske elite progledale: Ovo je razlog zašto je Rusija napala Ukrajinu

Nema novca

Jer, kako je to napisao kineski medij Huanqiu Shibao, “put od Balija do San Francisca nije bio lak”. “Normalizacija odnosa između Pekinga i Washingtona ostaje moguća samo ako akcije SAD-a budu u skladu s konsenzusom postignutim na sastanku. Ovo je neizbježna neizvjesnost, test političkog autoriteta Sjedinjenih Država. Summit APEC-a u San Franciscu zaokupio je pozornost svijeta i veseli se konkretnim rezultatima. Nadamo se da će Amerika i Kina izaći jedna drugoj na pola puta, napraviti pravi povijesni izbor i pronaći pravi put međusobnog razumijevanja”, napisao je kineski medij nedugo nakon sastanka.

Bit će dobro ako se sastanak na vrhu u San Franciscu nastavi razvijati u pozitivnom smjeru, a ne da se svede isključivo na unutarnje potrebe američke administracije u kontekstu izbora koji se održavaju za godinu dana.

A upravo se oko njih u SAD-u sada sve i vrti. Prije svega sporazum o proračunu za iduću godinu o kojem još nema suglasnosti između Bijele kuće i republikanaca koji nadziru Zastupnički dom Kongresa i bez čije suglasnosti nema ni jednog dolara za državu i njezine potrebe.

Važan događaj u tom pogledu dogodio se baš prošlog tjedna, a prošao je izvan fokusa hrvatskog šireg medijskog prostora.

Riječ je o postignutoj dvostranačkoj suglasnosti odnosno izglasavanju privremenog zakona, koji je predložio novi predsjednik Zastupničkog doma, republikanac Mike Johnson, o nastavku približno iste dosadašnje proračunske potrošnje u SAD-u do siječnja odnosno veljače iduće godine.

Zona smrti u Gazi, na ulazu masovna grobnica: Ekipa WHO prestravljena onime što su zatekli

Na prvi pogled za laike ništa neobično. Sjeli su i dogovorili se, kao i uvijek! No ovdje su važna dva elementa: Prvo, sporazum osigurava samo nastavak rada Vlade i državnih službi, ali ne uključuje niti dolara nove pomoći za Ukrajinu i Izrael. I drugo, Senat, u kojemu demokrati imaju većinu, usprkos do prije desetak dana glasnim upozorenjima demokrata i njihova predsjednika Senata kako nikada neće prihvatiti proračunski zakon ako u njemu neće biti i nova sredstva za pomoć Ukrajini – prihvatio je Johnsonov prijedlog, uz oduševljene izjave demokratskog predsjednika kako je ovo velika dvostranačka pobjeda koja je spriječila “shutdown” i omogućila daljnji rad Vlade.

Međutim, ono što pritom izbjegavaju reći jest da je to samo privremeni spas i da zapravo već od sutra mora početi novi krug mučnih razgovora o konačnom proračunu za iduću godinu.

Mijenjaju taktiku

Ovakav obrat ukazuje na to da je novi republikanski vođa u Kongresu, tj. njegov predsjednik – inače uvjereni trampist, odabrao lukavu strategiju: naizgled se povukao od prijašnjih republikanskih upozorenja da novi proračun neće biti donesen ako se ne usvoje i ključni zahtjevi Republikanske stranke o smanjenju državne potrošnje i zaštiti granice s Meksikom od ilegalne migracije, kao i oni o nedavanju “bianco čeka” za pomoć Ukrajini “dok to bude potrebno”. Biden je nedavno najavio kako će staviti veto na republikanski zakon ako on bude uključivao samo pomoć Izraelu, a ne i Ukrajini.

Svojim prijedlogom, koji su na kraju prihvatile obje stranke većinom glasova, Johnson je tako prebacio na Bidena odgovornost za daljnji rad Vlade i državnih službi ako odbije njegov zakon, čime bi interese Ukrajine stavio ispred američkih.

Biden, naravno, takvo što sebi ne može priuštiti u predizbornoj godini te je u petak potpisao zakon kako ga je i predložio Johnson i time spriječio gašenje Vlade.

Izrael je spreman za iduću fazu rata: Netanyahu priznao istinu o mrtvim civilima

I dok taj zakon za Izrael zasad nema neku veću težinu s obzirom na to kako je u vojnom smislu izrazito superioran u odnosu na palestinski Hamas u Gazi, za Ukrajinu itekako ima.

Ovakav scenarij permanentnog natezanja i sada već posve jasnog nepostojanja konsenzusa dviju dominantnih stranaka o konačnom donošenju proračuna i neslaganja oko daljnjeg financiranja Ukrajine, sve više usložnjava stanje i u sferi američke ekonomije i investicija – čime opet rastu problemi za samog Bidena.

Ovakav razvoj stanja u SAD-u postaje vrlo opasan za Kijev i njegovu želju za nastavkom američkih velikih isporuka oružja Ukrajini. Vrlo pesimističan tekst u tom smislu objavio je prošlog tjedna The Washington Post. “Kijevu nedostaju novac i vrijeme, a želja Kongresa za nastavkom financiranja svoje borbe protiv Rusije pala je na novu nisku razinu”, stoji u uvodu teksta.

Posmrtno zvono

“Pristaše Ukrajine kažu da joj ponestaje novca i vremena. U međuvremenu, interes Kongresa za nastavak financiranja njegove borbe protiv ruskih snaga pao je na povijesno nisku razinu kako se drugi nacionalni sigurnosni prioriteti, uključujući Izrael i južnu granicu SAD-a, intenziviraju. Sve ovo zvuči kao posmrtno zvono za američku pomoć europskom savezniku u poteškoćama”, navodi utjecajni WP i dodaje kako se o toj mogućnosti sve više govori u Kongresu.

U tekstu podsjeća i na sljedeće: “Kongres je do danas odobrio približno 113 milijardi dolara pomoći Ukrajini za suprotstavljanje sveobuhvatnoj ruskoj ofenzivi koja je počela u veljači 2022. Amerika je isporučila Kijevu oklopna vozila, protuzračne raketne sustave, topništvo, bespilotne letjelice i još mnogo toga.”

Slučajno ili ne, u Kijev je prošlog tjedna stigao novoizabrani britanski ministar vanjskih poslova i bivši premijer te zemlje iz vremena uoči Brexita David Cameron.

Pokušao je utješiti ukrajinski državni vrh i građane te zemlje riječima da će London nastaviti pomagati Ukrajini “dok god to bude potrebno” u njezinoj borbi protiv ruske agresije.

Zemlja osnivačica NATO saveza spremna priznati ‘neovisnu palestinsku državu’

Pitanje je koliko je u svom tješenju uspio s obzirom na to da su to isto bile upravo i Bidenove riječi koje je donedavno često ponavljao: “pomagati Ukrajini dok god to bude potrebno”.

Jer u zapadnim demokracijama nije sve tako jednoznačno kao i u “despotijama” koje Biden također često spominje aludirajući najviše na Kinu i Rusiju, a onda, naravno, i na Iran, Sjevernu Koreju, Siriju.

Naime, na zapadu se vlasti puno lakše i puno brže mijenjaju na izborima nego u diktaturama – tj. nitko od trenutačnih lidera nije vječan a da bi bilo što od svoje politike ili od na sebe preuzetih obveza smio obećavati kao sigurnu i dugoročnu konstantu.

Čak i ako u određenom trenutku o tome postoji višestranački konsenzus.

Australija može slobodno trgovati s Kinom

Da bi u Indopacifičkoj regiji moglo doći do popuštanja napetosti koju ondje svi žele bez obzira na prečestu ratničku retoriku pojedinih strana, svjedoči i prošlotjedno okretanje nove stranice u odnosima Kine i Australije.

Naime, u posjet Pekingu prošlog je tjedna stigao australski premijer Anthony Albanese kojemu je Xi Jinping tom prigodom rekao kako Kina i Australija trebaju promicati razvoj strateškog partnerstva jačajući uzajamno razumijevanje i povjerenje. Albanese je rekao kako će snažni odnosi dviju zemalja “koristiti u budućnosti”.

Bio je to prvi posjet najvišeg australskog dužnosnika Kini još od 2016., s obzirom na to da su se od 2017. odnosi dviju država počeli ubrzano pogoršavati nakon optužbi Canberre da se Peking miješa u australsku unutarnju politiku. Uslijedile su brojne sankcijske mjere i protumjere, pri čemu je najvažnije podsjetiti kako je upravo Kina najveći trgovinski partner Australije, kao i gotovo svih azijskih zemalja uopće.

Australski premijer u Kinu sigurno nije stigao bez znanja Washingtona. Za njega i Australiju to bi ipak bilo pretenciozno. Dakle, promjene odnosa na relaciji Washington – Peking možda su ipak na vidiku.

Pritom će najvažniji test za EU biti onaj hoće li i njoj, poput Australije, Washington dopustiti obnovu gospodarskih odnosa s Kinom u punom spektru ili će to ipak ostati privilegij Anglosaksonaca.

Zelenski ima jezivo upozorenje za naše krajeve: ‘Rusija nešto gadno sprema na Balkanu’

Amerika gubi savršeni kreditni rejting AAA

Evo i najboljeg primjera: prošlog je tjedna poznata kreditna rejting agencija Moody’s objavila kako će i ona morati smanjiti savršeni američki rejting AAA, kao što je to u kolovozu već učinio Fitch snizivši ga prvi put na AA+.

Kao ključni argument Moody’s je naveo “smanjenu fiskalnu snagu nacije, poništenu ekstremnim stranačkim stavom u Washingtonu”. “U kontekstu viših kamatnih stopa, bez učinkovitih mjera fiskalne politike za smanjenje državne potrošnje ili povećanje prihoda, Moody’s očekuje da će fiskalni deficit SAD-a ostati vrlo velik, značajno slabeći dostupnost duga”, stoji u priopćenju koje jasno udara po Bidenovoj i politici ministrice financija Janet Yellen i Feda u cjelini.

Ovo bi se itekako negativno moglo odraziti na Bidenov naglasak u predizbornoj kampanji upravo na svoju ekonomsku politiku, tzv. Bidenomiku, kao izvrsnu i za SAD i za njegove građane.

Autor:Zoran Meter / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.