KINEZI DOLAZE! Dogovaraju investicije s EU, gradit će supermodernu bolnicu na Klisu?

Autor: dr. sc. Jadranka Polović/7dnevno

U Hrvatskoj je vrlo malo pozornosti (time i analiza) izazvao sveobuhvatni sporazum o investicijama (CAI) koji je između EU-a i Kine dogovoren 30. prosinca, na samom kraju turbulentne 2020. godine, a koji bi trebao osigurati veći pristup europskih tvrtki kineskom tržištu. Načelno dogovoren sporazum u idućem razdoblju treba proći ratifikaciju u Europskom parlamentu te biti odobren od Vijeća Europske unije, međutim, ovaj politički memorandum pokazuje novo samopouzdanje Europske unije koja u međunarodnim, osobito ekonomskim odnosima, želi biti velesila, tik uz rame SAD-a i Kine. U svakom slučaju, za EU Kina nije sekundarno regionalno, već krucijalno globalno pitanje, zbog čega se sve češće govori o iznimnom diplomatskom postignuću koje će rezultirati ratifikacijom velikog investicijskog sporazuma s Kinom (očekivano u 2022.).

Razgovori o investicijskom sporazumu počeli su još 2014., ali je njegovo potpisivanje bilo otežano brojnim nesuglasicama na relaciji EU – Kina, ponajprije optužbama EU-a da Kina ne ispunjava obećanja o ukidanju ograničenja na europska ulaganja u Kini. Naime, politički i sigurnosni kontekst odigrao je značajnu ulogu – od produbljivanja kineske autoritarnosti pod predsjednikom Xijem Jinpingom do kineskih nastojanja da proširi politički utjecaj u Europi. Europa je izgubila nadu da će Kina reformirati svoje gospodarstvo ili omogućiti veći pristup svojim tržištima, dok su istodobno kineske korporacije, potpomognute državnim subvencijama, napredovale u Europi, osobito u sektorima koje Europa smatra ključnima za svoju gospodarsku budućnost.

Bolja tehnologija

Provedbu programa Made in China 2025, bujicu osjetljivih kineskih preuzimanja u Europi i izvoz kineskih domaćih gospodarskih praksi u treće zemlje u sastavu BRI-ja, Europska je unija doživjela kao prijetnju, ne samo kad je u pitanju njezina gospodarska budućnost, nego i sustav vrijednosti. Opseg kineskih infrastrukturnih i korporativnih investicija unutar EU-a već godinama izaziva iznimnu zabrinutost ne samo vodećih zemalja članica nego i Sjedinjenih Država koje su tijekom posljednje dvije godine (uz opsjednutost ruskom prijetnjom) razvile i politiku strateškog natjecanja s Kinom. Kina se tako učestalo našla na meniju transatlantskih institucija – NATO, primjerice, procjenjuje sigurnosne implikacije kineskih ulaganja u digitalnu i fizičku infrastrukturu u Europi.

Već 2016. godine SAD je predložio zajednički front ili bolju koordinaciju u ograničavanju pristupa kineskoj tehnologiji, kao i suradnju na financiranju infrastrukturnih projekata kao protutežu kineskoj inicijativi Belt and Road (BRI), što su europski lideri odbili. Tako je sve do prije nekoliko godina uvođenje bilo kakvih mehanizama kojima bi se kontrolirala kineska ulaganja u EU (unatoč evidentnoj poplavi uvoza kineskog čelika) nailazilo na neodobravanja europskih čelnika, što je pojačalo nerazumijevanje između EU i SAD-a. Međutim, ista logika koja je dovela do promjene politike SAD-a, utjecala je i na promjenu stava EU-a. U ožujku 2019. europski su lideri raspravljali o novom strateškom dokumentu Europske komisije EU – Kina: Strateški pregled koji opisuje Kinu kao ekonomskog konkurenta koji nastoji uspostaviti tehnološko vodstvo i sistemskog rivala koji promiče alternativne modele upravljanja od nabave, podataka, antimonopolskih pravila, telekomunikacija, industrijske strategije do umjetne inteligencije. Činilo se da je razdoblje asimetrične otvorenosti s Kinom zapravo završeno!

Međutim, iznenada se dogodio preokret, a najjači pokretači promjene europskog stava su ekonomski. CAI je vrlo kontroverzan dokument jer se događa u trenutku otvorenog trgovinskog rata između SAD-a (saveznika EU-a) i Kine, ali i najave nove američke administracije Biden – Harris da će obnoviti transatlantske veze ozbiljno narušene tijekom četiri godine mandata predsjednika Trumpa. Joe Biden je poslao poruke koje su signalizirale EU-u da se ne žuri s potpisivanjem CAI-ja. Štoviše, i EU je jasno dao do znanja da želi surađivati s novom administracijom koju je dočekao s olakšanjem nakon četiri godine teškog suživota s Trumpom na čelu SAD-a.

Nove industrije




Ipak, Europska unija pod utjecajem Njemačke odlučila je ne čekati. Naime, opseg trgovine između EU-a i Kine procjenjuje se na više od milijardu eura dnevno, Kina je već drugi najveći trgovinski partner Europske unije, odmah nakon Sjedinjenih Država. Temeljno pitanje pregovora o sporazumu bilo je otvaranje kineskih tržišta za europske investitore, kao i rješenje niza spornih pitanja u suradnji Europe i Kine, od subvencija kineske vlade njihovim tvrtkama, čime se dovode u privilegirani položaj (primjer je Pelješki most) do prisiljavanja europskih korporacija da dijele tehnologiju ako žele biti na kineskom tržištu. Nakon potpisivanja sporazuma za investitore iz Kine otvorit će se sektor automobilske industrije (proizvodnja električnih vozila), sektor telekomunikacija, financija, ali i sektor zdravstva, odnosno mogućnost izgradnje privatnih bolnica (nedavno je izložena ideja prebacivanja splitske bolnice, regionalno najjačeg KBC-a, s područja Firula (Split) na prostor Klisa, a sve u suradnji, odnosno javno–privatnim partnerstvom s kineskim investitorima).

Riječ je o političkoj odluci Europske unije koja je odlučila pogurati sporazum, odnosno pripremiti ga za ratifikaciju do kraja njemačkog rotirajućeg predsjedništva Europskom unijom koje istječe 31. 12. 2020., ali i početka mandata Josepha Bidena kao novog američkog predsjednika, 20. siječnja 2021. Odluka Europske unije ovog tjedna da žurno zaključi uvjete investicijskog pakta s Kinom zasigurno će zakomplicirati najavljenu harmoniju u odnosima transatlantskih saveznika. Ovaj sporazum razbjesnio je čelne ljude nove administracije, a analitičari vodećih medija već upozoravaju na činjenicu da su Biden, kao i većina njegovih suradnika (globalista) koji čine dio novog američkog vanjskopolitičkog establišmenta jednostavno zanemarili bitne činjenice u odnosu svojih saveznika i Kine.

Naime, vodeći europski, kao i azijski saveznici SAD-a već su odavno uspostavili obostrano korisne trgovinske i investicijske veze s Kinom. Još gore, u mnogim slučajevima oni profitiraju na račun (ili štetu) SAD-a, jer Njemačka, Japan i Južna Koreja već godinama naveliko isporučuju velik dio kapitalne opreme za izvozno orijentirani kineski proizvodni sektor koji se presudno oslanjao na prodaju u Sjedinjenim Državama, a ne na tržište ovih zemalja. Trumpove carine na američki uvoz iz Kine zapravo su postale prijetnja ovim unosnim biznis-aranžmanima, stoga su američki saveznici tijekom proteklih godina ostali mrtvi-hladni na američke napore da uravnoteže trgovinske tokove.




Vlastiti interesi

EU je odlučio potpisati investicijski sporazum u posljednjim danima Trumpova predsjedništva, stoga se čini da je možda riječ o toksičnom europskom odgovoru na četiri godine često zategnutih odnosa sa SAD-om. U tom je razdoblju SAD pokušao ekonomski oslabiti Kinu, u čemu nije uspio, ali da je uspio, mogao je ostaviti Europu u iznimno lošem stanju. Sada pakt EU – Kina zapravo signalizira da Europa ne želi biti puka marioneta u pregovorima između SAD-a i Kine.

EU je odlučio imati vlastitu politiku i vlastite interese koje namjerava slijediti, bez obzira na to što mnogi europski analitičari smatraju da je EU trebao odgoditi razgovore do sljedeće godine, kada su Washington i Bruxelles mogli usko surađivati i izvući mnogo veće ekonomske ustupke iz Kine koja je zatvorila svoja tržišta za europske tvrtke. Ipak, Bruxelles nalazi opravdanje te smatra da nije bio konzultiran o američkoj politici prema Aziji od 2017. godine, (Trumpova administracija), kao ni tijekom prethodne administracije Baracka Obame, koja je potpisala sporazum o Transpacifičkom partnerstvu s nekoliko ključnih azijskih država.

Sjedinjene Države očito se suočavaju s manjkom povjerenja u svoje saveznike, ne samo EU. Naime, američki najbliži partneri u Aziji – Japan, Južna Koreja, Australija i Singapur, kao i Tajland i Filipini – svi su potpisali Regionalno sveobuhvatno gospodarsko partnerstvo (RCEP), formalizirano u studenome prošle godine, u kojem će Peking postavljati pravila igre, odnosno politiku multilateralizma i slobodne trgovine (na kineski način). Kina također planira skorašnje potpisivanje bilateralnih trgovinskih sporazuma s Japanom i Južnom Korejom, dva ključna američka saveznika u regiji.

Razgovori Europske unije s Pekingom o investicijskom sporazumu predstavljaju prvi test strategije Biden – Harris prema Kini. Kraj Trumpove ere nesumnjivo je stvorio zlatnu priliku za Kinu koja je bez dodatnih rizika postigla veliki diplomatski trijumf. Uz nekoliko ustupaka protekcionističkim praksama koje za mnoge analitičare izgledaju poprilično neodređeno i neprovedivo, kao i standardne kineske izjave o popravljanju vlastitog ponašanja (obećanja o prestanku kršenja ljudskih prava, klimatskim promjenama, zabrani prisilnog rada…), Europljani nisu gubili vrijeme da se poklone Kinezima.

Novi odnos

Na sastanku ambasadora EU-a, dva dana prije dogovora, direktorica Europske komisije za trgovinu, Sabine Weyand, (uz potporu Njemačke) inzistirala je da EU, unatoč prigovorima SAD-a, potpiše sporazum o ulaganju s Kinom. Nisu sve članice bile za“: Francuska dijeli zabrinutost nove američke administracije, a na oprez i potrebu dogovora s Washingtonom upozorila je i Poljska. Međutim, Bruxelles je odlučio da je ovo razdoblje anarhije, odnosno tranzicije nepomirljivih američkih administracija, zapravo idealan trenutak za zaokret u odnosima s NR Kinom.

Postignuti sporazum između EU-a i Kine nije tek platforma za ulazak europskih tvrtki u Kinu (što je za Njemačku od presudnog interesa) nego i temelj za raspravu o novom odnosu SAD-a i EU-a. Naime, EU se oglušio o zahtjev Bidenova tima da se savjetuje i koordinira svoju politiku prema Kini s dolazećom administracijom koja je najavila novo razdoblje harmoničnog transatlantskog savezništva. Europljani inzistiraju da se njihov sporazum s Kinom postavi u istu ravan s trgovinskim sporazumom koji je s Kinom potpisala Trumpova administracija prije godinu dana.

No, prema američkim analitičarima, sporazum nije potpuno povoljan za EU jer nema dokaza da se Kina obvezala na kupnju proizvoda i usluga iz EU-a ili da je mehanizam izvršenja investicijskog sporazuma bez rupa poput onoga koji je potpisao Washington. Činjenica je da je Europa zaostala u mnogim aspektima nove generacije visokih tehnologija, ali je i dalje proizvodna velesila. S druge strane, SAD je zbog dominantnih neoliberalnih politika izgubio mnoge proizvodne industrije, dok je istovremeno uvučen u sporove vezane uz trgovinsku neravnotežu s Njemačkom i Kinom.

Odskočna daska

Ostaje otvoreno pitanje može li u budućnosti SAD koristiti sporazum između EU-a i Kine kao odskočnu dasku za vlastiti sporazum s Kinom, odnosno bi li trenutni CAI u EP-u ipak mogao biti odbijen u korist novog pakta između SAD-a i EU-a. Situacija ostaje prilično neizvjesna i nejasna. Ono što se u ovom trenutku čini malo vjerojatnim, ali svakako ne i nemogućim, jest da će Kina uspjeti suprotstaviti Sjedinjene Države i Europsku uniju, pa će se stoga već postojeći transatlantski spor saveznika pojaviti kao dominantni čimbenik globalne geopolitike. Sve ovo je jasan pokazatelj da se narušeni odnosi između SAD-a i EU-a ne mogu tek tako zakrpati, osobito ne u 2021. godini.

U koautorskom eseju objavljenom prošle godine, Antony Blinken primijetio je kako su američki savezi zastarjeli u jednom ključnom pogledu: Sjedinjene Države imaju europske i azijske saveznike, ali ne institucije koje povezuju Aziju i Europu… Dok kineska inicijativa ‘Pojas i put’ zbližava Aziju, Europu i Bliski istok na načine koji služe interesima Pekinga, demokracijama je također potrebna globalna perspektiva”. Početkom prosinca EU je napokon postao “strateški partner” Udruženja država jugoistočne Azije (ASEAN), čiji se odnos sa SAD-om pogoršao još 2019. godine, kada je Trumpova administracija prestala slati visoke dužnosnike na summite i konferencije u regiji. Trgovina EU-ASEAN porasla je sa 125,3 milijarde eura u 2010. na 210,6 milijardi eura u 2019., pokazuju podaci EU-a.

I na kraju, mnogi već žale za Trumpom i ukazuju na ozbiljnost njegova političkog pristupa. U autorskom članku za The National Interest, Alan Tonelson (The National Interest, siječanj,  2021.) navodi kako je više nego očito da će američki napori u suzbijanju Kine biti učinkovitiji uz pomoć saveznika. No, budući da američki saveznici očito nisu usmjereni prema tom cilju, svako daljnje Bidenovo inzistiranje na multilateralnom pristupu pokazalo bi da ni on nije ozbiljan u svom pristupu i strategiji prema Kini. Srećom, Sjedinjene Države su u posljednje četiri godine imale predsjednika koji je shvatio da je potrebno maksimizirati nacionalne snage. Ako saveznici ili novi američki predsjednik Joe Biden brzo ne promijene svoje stavove, očekujte da će sljedeće četiri godine biti obilježene velikim kineskim dobicima i Amerikom koja je znatno manje sigurna i prosperitetna, zaključio je Tonelson. Stoga, obnova transatlantskog savezništva EU – SAD ne znači samo utvrđivanje bilateralnih odnosa nego i način na koji će se Europska unija i Sjedinjene Države zajedno suočiti s ostatkom svijeta.

Autor:dr. sc. Jadranka Polović/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.