Još jedna zemlja bi trebala u rat s Rusijom: To je skriveni as u rukavu Zapada

Nije tajna da su zapadni saveznici nakon početka ruske invazije ne samo razmišljali nego i tražili mogućnost za aktivno otvaranje drugog fronta prema Rusiji.

Ne onog sankcijskog ili političko-diplomatskog s ciljem potpune izolacije Moskve na međunarodnoj pozornici, nego klasičnog vojnog fronta koji bi rastegnuo ionako prenapregnute ruske vojne snage fokusirane primarno na ukrajinske bojišnice i tamošnji sukob od kojeg Rusiji ovisi ne samo budućnost nego i gola egzistencija.

S ovim posljednjim malo se tko u svijetu ne slaže. Naime, Zapad, prije svega Washington, posve otvoreno govori kako je krajnji cilj ukrajinskog rata nanošenje Rusiji strateškog poraza od kojeg se dugo neće oporaviti.

Naravno, nitko na Zapadu ne želi otvaranje novog fronta s Rusijom uvlačenjem u neposredni sukob bilo koje članice NATO-saveza s obzirom na čuveni članak 5 statuta Sjevernoatlantske organizacije. Tu su potrebna druga rješenja.

Jedna od za Zapad idealnih točaka za otvaranje drugog fronta s Rusijom prije svega je Kavkaz – regija prepuna dubioza, međunacionalnih i međudržavnih konflikata od kojih neki traju godinama, pa i desetljećima – ali i dovoljno daleka od granica EU-a i NATO-saveza.

“Skriveni as u rukavu” Zapada u toj je regiji bila Gruzija. Zemlja neprijateljski raspoložena prema Rusiji još prije početka kratkog rusko-gruzijskog rata u kolovozu 2008., a poglavito nakon njega, kada je za dugo vremena izgubila svoje odmetnute regije Južnu Osetiju i Abhaziju koje su nakon rata odmah proglasile neovisnost koju je, naravno, odmah priznala i Rusija.

Međutim, nešto nije pošlo kako treba pa službeni Tbilisi sve više “živcira” svoje zapadne partnere u Bruxellesu i Washingtonu, ali i Vladu u Kijevu, s obzirom na to da, kako to izrijekom navodi sama gruzijska vlada, Gruzija ne želi upasti u zamku novog rata s Rusijom i protiv nje “otvoriti drugi front” zbog Ukrajine nakon što je Rusija “zapela” u svojoj invaziji.

Odmetnute regije

U glavama većine Gruzijaca još su svježa gorka iskustva rata s Rusijom koji je zemlju skupo stajao i u koji tadašnji zapadni čelnici i američki predsjednik George Bush mlađi nisu htjeli vojno intervenirati u korist Gruzije, a čemu se tadašnji predsjednik Mihail Saakashvili otvoreno nadao, da bi, potom, pred televizijskim kamerama u doslovnom smislu panično žvakao vlastitu kravatu svjestan činjenice da je zemlju doveo u stanje da je s Rusijom ostala u ratu “jedan na jedan”, tj. vojnog poraza.

Pritisci na sadašnju vladu u Tbilisiju su itekako jaki. Tako su prije otprilike tri mjeseca izbili veliki protuvladini prosvjedi pred gruzijskim parlamentom predvođeni nevladinim organizacijama, kojima se zahtijevalo sprečavanje izglasavanja navodno spornog Vladina prijedloga zakona o stranim agentima, koji je tamošnja oporba, kao i Bruxelles i Washington, predstavljala kao “proruski” iako je Vlada u Tbilisiju to kategorički odbijala.
Štoviše, ponavljala je kako je isti prijedlog zakona gotovo prepisan iz američkog zakonodavstva, a da su kazne za prekršitelje čak i puno blaže od onih koje propisuje američki zakonodavac.

Koliko je stanje u odnosima Gruzije sa Zapadom nakon pokretanja ukrajinskog rata postalo složeno svjedoči i činjenica da je ona prije nekoliko tjedana odobrila i obnovu civilnih zrakoplovnih letova na relaciji Tbilisi – Moskva i obratno – od ruskih zračnih kompanija na prijedlog ruske vlade. To je bilo motivirano velikim brojem Gruzijaca koji žive i rade u Rusiji. Ta je odluka također izazvala oštre kritike gruzijske oporbe i zapadnih partnera, koji su, podsjećamo, uveli zabrane izravnih letova ruskih civilnih zrakoplova u EU i preko zračnog prostora Europske unije.

Nedavno je predsjednik vladajuće gruzijske stranke Gruzijski san i premijer te zemlje Irakli Kobakhidze optužio gruzijsku oporbu da je tijekom vojne pobune, koju je u Rusiji organizirao vlasnik privatne vojne organizacije Wagner Jevgenij Prigožin, ona s tenkovima i oružjem htjela ući u Abhaziju, Južnu Osetiju, pa čak i u ruski Soči.
Iza takvih planova navodno je stajao oporbeni Nacionalni pokret bivšeg predsjednika Mihaila Saakashvilija, koji je htio iskoristiti trenutak i prisiliti Moskvu na povratak spomenutih odmetnutih gruzijskih regija otvaranjem drugog fronta – smatra premijer Kobakhidze.
Pritom je optužio oporbu i upozorio da će se u tom slučaju morati boriti s Osetima i Abhazima i da će zemlju gurnuti u kaos.

Ostali suzdržani

“Sjećamo se kako je Nacionalni pokret navijao za Prigožina, kako su mu posvećivali parole i pjesme, kako su planirali, kao što je i Prigožin uspio, ući na tenkovima ne samo u Abhaziju i Tshinvali nego i zauzeti Soči”, rekao je Kobakhidze.

Naglasio je kako su potezi gruzijske vlade tada bili suzdržani i kako vjeruje da će Gruzija “biti ujedinjena” i da će joj u tome pomoći “pragmatična, racionalna i miroljubiva politika vladajuće stranke”.
Zanimljivo je ukazati na to da je gruzijska predsjednica Salome Zourabichvili, koja inače živi u SAD-u i odande obnaša dužnost na kojoj je od 2016., u permanentnom sukobu s Vladom i premijerom i protivi se svim njegovim odlukama, kako onim o stranim agentima, tako i otvaranju zrakoplovnih veza s Moskvom.

Brojni su analitičari predviđali brzi krah ruske obrane pred naletom motiviranih ukrajinskih vojnika obučenih u zapadnim vojnim kampovima po NATO-ovu standardu i opskrbljenih zapadnim oružjem koje je na bojišnicama već umnogome zamijenilo ono sovjetsko kojim je ukrajinska vojska najvećim dijelom raspolagala do početka ruske invazije.

Zapravo, kada se sada pogleda, otprilike mjesec dana nakon početka ukrajinske ofenzive 4. lipnja – jasno je kako je dugo najavljivani ukrajinski “blitzkrieg” više nade polagao na strah i paniku među ruskim vojnicima na prvim crtama bojišnice nego na moć zapadnog oružja i motiviranost svojih vojnika.
Međutim, strah kod Rusa je nestao ili je barem sveden na razinu koja omogućuje “normalno” ratovanje.

Dodatna motivacija i potvrda novopridošlim ruskim borcima da ukrajinska vojska nije nepobjediva nedvojbeno je bilo Wagnerovo osvajanje Bahmuta, kao i njegovo zadržavanje nakon povlačenja Wagnerovih snaga i predaje grada regularnim ruskim postrojbama. Podsjećam da je ukrajinska protuofenziva s ciljem oslobađanja Bahmuta pokrenuta još 10. svibnja i da nije bila vezana uz spomenutu masovnu protuofenzivu pokrenutu mjesec dana poslije. Međutim, dosad ukrajinska vojska nije uspjela osloboditi ni jedno jedino naselje na sjevernim i južnim bokovima Bahmuta, a što bi joj onda omogućilo i početak novih borbi na zapadnim rubovima grada.

Zastoj na bojištu

Dakle, više-manje je svima jasno kako je “prva faza” ukrajinske protuofenzive u trajanju od mjesec dana bila neuspješna, bez značajnijih pomaka na bojišnicama i uz nepredviđeno velike gubitke s ukrajinske strane u živoj sili i tehnici, o čemu otvoreno pišu i američki srednjostrujaški mediji. Što se onda može očekivati u drugoj ili glavnoj fazi?
Svim profesionalnim vojnicima i vojnim analitičarima jasno je kako su za uspjeh bilo koje ofenzive ključni prvi dani, a nerijetko i sati. Ako se to ne dogodi, prijeti joj transformacija u pozicijske borbe, što se upravo i događa na bojišnicama.

Ondje je Kijev sada pokrenuo novu taktiku i više ne upotrebljava tešku tehniku i oklop za proboj jer je u njima imao velike gubitke, već koristi seriju taktičkih pješačkih akcija.
Takve je akcije, međutim, teško smatrati klasičnom ofenzivom koja bi brzo omogućila provedbu prethodno postavljenih zadaća i ostvarenje željenih ciljeva vojne i političke prirode – konkretno, izbijanje na Azovsko more i presijecanje ruskih snaga na dva dijela, s mogućim “skokom” u sam Krim, pa čak i u ruski grad Krasnodar.
Politički su ciljevi neposredno vezani uz vojne, tj. o njima potpuno ovise – jer aktivna diplomacija počinje od onog trenutka kada vojska kaže svoju završnu riječ, tj. kad završe borbena djelovanja.
Drugim riječima, sve se uvijek rješava na bojnom polju, a diplomacija daje samo konačni završni fini sloj koji formalno-pravno “cementira” ratom ostvarena dostignuća.

Zelenski pere ruke

Da stvari za Kijev ne izgledaju dobro, svjedoče i riječi predsjednika Zelenskog iz prošlotjednog intervjua za CNN, kada je rekao da ga se nije slušalo i da je on već ranije od Zapada tražio više oružja i brže pokretanje ofenzive kako bi se izbjeglo jačanje ruske obrane i njihovo miniranje velikih prostora oko obrambenih linija.

Mršavi rezultati

Te riječi jasno potvrđuju dvije stvari: neuspjeh “prve faze” ukrajinske protuofenzive i prikrivenu “potragu za krivcem” tog neuspjeha kojeg Zelenski ne vidi u sebi, nego na Zapadu koji ga nije htio slušati. Naravno, on izrijekom tako ne kaže te i dalje otvoreno i ponizno iskazuje zahvalnost prije svega SAD-u za svu pomoć, ali je kontekst njegovih riječi i više nego jasan.

Krajnje mršavi vojni rezultati protuofenzive, ako ih se i takvima može nazvati, stvorili su i neočekivanu nelagodu za Zapad uoči summita NATO-saveza 11. i 12. srpnja u Vilniusu. Pokretanje ofenzive je i forsirano s ciljem očekivanih ukrajinskih vojnih uspjeha kako bi se upravo na tom summitu mogla pohvaliti dosadašnja strategija sveobuhvatne potpore Kijevu i opravdati skupa ulaganja, odnosno isporuke oružja i novca za održavanje Ukrajine na životu.
Štoviše, uoči summita ukrajinske su vlasti zaoštrile retoriku sa zahtjevima za pridruživanje zemlje NATO-savezu, a kako su svjesne da je to nemoguće u sadašnje vrijeme – reterirali su i sada traže jasna jamstva da će se to dogoditi nakon rata. Zelenski je rekao kako će u protivnom to dovesti do rezignacije ukrajinskih građana i demotivacije oružanih snaga, a čak je i zaprijetio svojim nedolaskom u Vilnius ako Kijevu ne budu dana konkretna jamstva o pridruživanju Savezu u razumnom roku. Naravno da će Zapad takvo što Zelenskom omogućiti u smislu “članstvo da, ali samo nakon rata”.

Ali što će biti s Ukrajinom nakon rata glavno je pitanje na koje nitko i ne pokušava dati odgovor, već se radije razbacuje riječima kao da je sve to svršena stvar. A u stvarnosti, daleko je to od toga.
Osim “tradicionalno” Ukrajine, još je jedna europska zemlja prošlog tjedna bila u središtu svjetske medijske pozornosti. Riječ je o Francuskoj, koja od prošlog tjedna intenzivno žanje ono što je sijala već godinama, pa i desetljećima. Potresaju je neviđene scene uličnog nasilja u velikim gradovima, po opsegu i visini materijalnih šteta veće i od onih čuvenih iz 2005.

Ulično nasilje

Neposredni povod za izbijanje nereda bilo je policijsko ubojstvo maloljetnika islamskog porijekla koji se opirao zapovijedi policijskog službenika, zbog čega je “dobio metak”.
Naravno da policajac takvo što nije učinio iz hira, jer francuska je policija trenirana na toleranciju, ali to više i nije važno. “Vatra je zapaljena”, a u njoj su u doslovnom smislu izgorjele na tisuće zgrada, domova, poslovnih prostora, ureda gradskih službi, policijskih postaja i automobila.

Za gušenje nereda angažirano je neviđenih čak 45.000 pripadnika snaga sigurnosti, ali malo su toga uspjeli učiniti. Nije pomoglo ni Macronovo sazivanje kriznog stožera, kao ni njegov naknadni trosatni i besplodni sastanak s gradonačelnicima najvećih francuskih gradova zahvaćenih kaosom.

Ono što je sada primjetno jest da se paralelno s prosvjednicima arapskog i islamskog etničkog odnosno vjerskog porijekla pokrenula i lavina francuskih krajnje desnih ekstremista koji više ne žele trpjeti nemoć države da zaštiti imovinu i sigurnost građana.

Naime, Francuzi su već godinama nezadovoljni padom životnog standarda i svojim ukupnim socijalnim stanjem i na to su se već navikli (da ne kažem otupili jer su povremeni veliki socijalni prosvjedi i dalje aktualni, poput onih Žutih prsluka prije nekoliko godina ili onih nedavnih zbog Macronove krajnje nepopularne mirovinske reforme i izigravanja demokratskih načela i zaobilaženja parlamenta pri njezinu usvajanju). Međutim, zauzvrat su od države tražili barem zaštitu osobne sigurnosti i svoje imovine. Ali kako to sve više izostaje, vulkan nezadovoljstva je erumpirao punom snagom.

Arapske i francuske bande počele su neposredne okršaje na ulicama. Arapski nasilnici zapalili su katoličku knjižnicu, a francuski desničari uz pjevanje Marseljeze i veličanje francuske trobojnice počeli su premlaćivati arapske sunarodnjake pa sve ovo skupa ubrzano počinje poprimati obrise međuetničkog i međuvjerskog sukoba.

Međuvjerski sukob

Sukoba, koji, ako se nešto ubrzo ne promijeni – može dovesti i do pravog građanskog rata, koliko god to nevjerojatno zvučalo. Naime, sve strane u sukobu sigurno imaju i dovoljno vatrenog oružja na raspolaganju. Njega je u Europi, općenito, nikad više na ulicama u kontekstu golemih američkih isporuka oružja Ukrajini, koje, nerijetko, u cijelosti i ne završava ondje gdje mu je službeno odredište, nego u rukama raznih kriminalnih organizacija i bandi diljem Europe, ali i izvan nje. Čak i u Meksiku, gdje su u rukama pojedinih pripadnika tamošnjih narkokartela uočeni i “svježi” primjerci američkih prijenosnih (ručnih) protutenkovskih sustava.
Dakle, francuska izvršna vlast je na potezu! Macron je zbog nereda već odustao od pojedinih ranije najavljivanih službenih putovanja u inozemstvo na razne međunarodne forume, a politička scena u zemlji ubrzano se zagrijava.

Prema pojedinim domaćim anketama, da se sada održavaju izbori, čelnica glavne oporbene stranke i bivša Macronova protukandidatkinja na prošlim izborima Marine Le Pen glatko bi ga pobijedila, vjerojatno još u prvom krugu. Nedavno je održala vrlo oštar govor u parlamentu i vladajuće upitala kako to oni vode Francusku i što su učinili od zemlje kojoj se nekada divio i koju je uvažavao cijeli svijet. Prije svega se obrušila na neuspjeh višedesetljetne migracijske i asimilacijske politike koja je uništila javnu sigurnost zemlje, a kao jedini lijek za kojim vladajući sada moraju posegnuti navela je vraćanje nacionalnom.
Drugim riječima, u Francuskoj vjerojatno predstoji jačanje francuskog nacionalizma, a hoće li država na njega reagirati represivno – što bi vodilo u svojevrsni totalitarizam, ili će ga pak prešutno tolerirati u želji da ostane na vlasti pod prividom demokratskih procesa koje je eto ona omogućila, ostaje da se vidi.

Ako se dogodi ovo drugo, francuskom društvu prijeti podizanje iz pepela francuskog fašizma, koji je, to možda kod nas ne zna mnogo ljudi, povijesno bio vrlo jak, pa čak je bio i preteča onom talijanskom s obzirom na to da se pojavio još potkraj 19. stoljeća. Također mnogi neće znati da su upravo francuski radikalni desničari bili najbrojnija snaga od svih europskih radikala u sklopu Wehrmachtovih vojnih pohoda na SSSR u Drugom svjetskom ratu. Nisu to bili ni Danci ni Šveđani, kako bi netko možda na prvu pomislio, nego upravo Francuzi.

Nije bez razloga nakon francuskog poraza od Hitlera na jugu zemlje osnovana kvislinška Višijevska Francuska na čelu s generalom Petainom, izvan njemačke okupacijske zone.

Kontroverzni zakon

Ali čini se da Macron ima “lijek za sve”. Francuski je parlament u noći sa srijede na četvrtak izglasao kontroverzni zakon koji omogućuje policiji i nadležnim službama geolokacijska praćenja, snimanje telefonskih razgovora, praćenje aktivnosti na društvenim mrežama i niz drugih mjera prema svim francuskim građanima za koje se sumnja da djeluju s ekstremističkih pozicija. Nešto slično su učinile Sjedinjene Države nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. kroz čuveni Zakon o domovinskoj sigurnosti, odnosno ustroj istoimenog ministarstva.

Pretpostavljam da neće trebati dugo da se nešto slično proširi i na druge zemlje EU-a, prije svih na one koje imaju problema s migrantima, ali i sa sve jačom desnicom. Onom koja vladajućim elitama može stvarati glavobolje.
Prije svega tu mislim na Njemačku i naglo jačanje popularnosti krajnje desne stranke Alternative za Njemačku (AfD) koja je prema anketama postala druga stranka po popularnosti, pretekavši i vladajući SPD – odmah iza koalicije CDU-CSU. Štoviše, upravo je pobijedila na lokalnim izborima u pojedinim regijama na istoku zemlje usprkos zajedničkoj mobilizaciji svih ostalih stranaka tzv. lijevog i desnog spektra protiv njihovih kandidata.

Desnica se sprema na preuzimanje vlasti i u Španjolskoj, u Italiji je već na vlasti krajnja desnica pod vodstvom premijerke Georgie Meloni, a sličan proces upravo se odvija i u Finskoj.
Očito je kako EU skreće udesno. Elite, poput onih u Francuskoj, žele zakonski spriječiti da uspon desnice iskoristi ekstremna desnica, odnosno profašističke snage. Međutim, povijesno iskustvo upozorava da je to krajnje rizično.

Hitler je 1933. došao na vlast u Njemačkoj kada mu nitko nije davao šanse, a dotadašnje elite mislile su kako sve drže pod kontrolom pa tako i njega – čak i kad su mu omogućile vlast.

Ne želim vjerovati da je nova fašizacija Europe ili diktatura ona opcija u koju se Europu izvana gura u kontekstu aktualnih globalnih geopolitičkih borbi. Jer ta je opcija za Europu već jednom završila kataklizmički.

Vazali i barbari

Međutim, sumnju u moju vjeru da se to ipak neće dogoditi pobuđuju mi svojedobne riječi poznatog američkog geostratega Zbignewa Brzezinskog o “imperijalnoj geostrategiji” iz knjige o velikoj geopolitičkoj šahovskoj ploči, gdje govori o nužnosti američkog držanja “podjarmljenih zemalja mekanima”, a “sprečavanja barbara u združivanju”. Kao “vazale” on definira zemlje poput Njemačke, Japana i drugih saveznica iz NATO-a, dok pod pojmom “barbari” misli na Kinu i Rusiju i sve zemlje njihova okružja. Naravno, poanta je neizbježni sukob SAD-a i “vazala” s “barbarima” na istoku. A kako vidimo, te se “proročke” riječi upravo ostvaruju u praksi.
Dakle, združeni Zapad sada kreće prema “demokratskoj diktaturi” i priprema se za konačni, “kozmički” obračun s Istokom. Stanovnike Zapada o tome žele li oni to ili ne nitko neće ništa pitati, kao, uostalom, nikada u povijesti. Elite kolo vode, barem dok im se ne zavrti u glavi.

Rusi prijete udarom ako se napadne Pridnjestrovlje

S Gruzijom za Zapad zasad očito ne ide prema planu, ali mu se zato “posrećilo” s Moldavijom. Tamošnja predsjednica Maia Sandu otvoreno podupire prije svega SAD, dok je prema Rusiji od početka svog mandata 2020. zauzela krajnje negativnu politiku i ubrzo odnose Kišinjeva i Moskve dovela gotovo do kraha. Odmah je pokrenula i pitanje povratka odmetnute pridnjestrovske regije matici zemlji i time usložnila ionako vruće stanje u regiji u kontekstu ukrajinskog rata.

“Ulje u vatru” 30. lipnja dolio je i OESS koji je u rezoluciji usvojenoj na zasjedanju u kanadskom Vancouveru pozvao “sve uključene strane na početak političke rasprave kako bi trenutnu mirovnu operaciju u transnistrijskoj regiji transformirali u multilateralnu civilnu misiju s odgovarajućim međunarodnim mandatom…”

Pridnjestrovlje graniči s ukrajinskom regijom Odesa, što ovakvim izjavama daje dodatnu težinu, kao što im daju i izjave ruskih političara poput ministra vanjskih poslova Lavrova koji je nedavno rekao kako će napad na ruske mirovne snage u Pridnjestrovlju značiti “napad na Rusku Federaciju”.

Zasad ipak nema naznaka da će se moldavska vlada odlučiti na bilo kakve radikalne metode i “otvaranje drugog fronta” s Rusijom pokušajem vojne uspostave ustavnopravnog poretka nad odmetnutom regijom. Ne samo zato što bi to za nju i zemlju bilo prerizično u kontekstu spomenutog gruzijskog iskustva nego i zbog činjenice da Moldavija ipak graniči s NATO-savezom, čime sigurnosni rizik prelazi same moldavske okvire.

“Bijeli prah” u Bijeloj kući

A zavrtjeti bi se itekako moglo, barem ako je suditi prema prošlotjednoj vijesti iz Washingtona koja samo pokazuje u kakvom svijetu živimo. U Bijeloj kući, u njezinu zapadnom krilu gdje se nalazi i čuveni predsjednikov Ovalni ured i uredi službenika, u nedjelju je pronađen ni manje ni više nego “bijeli prah”. Službe sigurnosti izvršile su žurnu evakuaciju osoblja u strahu od terorističkog napada nepoznatim sredstvom, ali se ubrzo utvrdilo kako je ipak riječ o opojnoj drogi kokainu.

Percipirajući iz brojnih holivudskih uspješnica agente američkih tajnih službi kao nepogrešive i visokoprofesionalne, teško nam je zamisliti kako se netko s povećom vrećom kokaina mogao slobodno ušetati u Bijelu kuću, a da oni to ne primijete. Prije svih Tajna služba, koja je i zadužena za sigurnost prvog čovjeka SAD-a i ni za što drugo!

Zapravo, čini se kako cijeli svijet postaje jedno veliko “narkomansko leglo” u kojem sluđenim elitama više ništa nije sveto i gdje su za “malo bijelog praha” spremne degradirati i same sebe, ali i uništiti cijelo čovječanstvo.
Hoće li se jednom moći isprati sva ova moralna ljaga i nataložena prljavština da bi svijet opet mogao normalno prodisati, teško je reći. Ali iz sadašnje perspektive gledano – iz tjedna u tjedan, iz dana u dan – šanse za takvo što izgledaju sve manje. Kaos i sudbina antičkog Rima, nažalost, puno su izglednija opcija.