Izraelci više ne ovise sami o sebi: Ako učine ovo, počinje Treći svjetski rat

U kazahstanskoj prijestolnici Astani održan je 10. summit Organizacije turskih država (OTS), na kojem su sudjelovali čelnici država članica – Azerbajdžana, Kirgistana, Turske, Uzbekistana, kao i predstavnici država promatrača – Mađarske i Turkmenistana. Naglasak je na Mađarskoj, zato što je već otprije jasno kako ta zemlja, usprkos svom formalnom članstvu u EU-u i NATO savezu – ne pristaje ni na kakve zajedničke politike koje se protive nacionalnim interesima Budimpešte, a kamoli na to da Bruxelles kreira zajedničku vanjsku politiku koju će onda bespogovorno morati slijediti sve zemlje članice.

Zapravo, sudjelovanje jedne europske i katoličke zemlje na ovakvom summitu, rekli bismo, rezerviranom za muslimanske turkofonske zemlje – najbolje ukazuje koliko se dramatično promijenio naš svijet u svega nekoliko posljednjih godina. Ali ukazuje i na pragmatizam i novo jačanje nacionalnih politika u odnosu na one globalističke.

Koliko je stvar komplicirana, pa i kaotična, svjedoči i činjenica da je Mađarska bila među svega 14 država svijeta koje su nedavno glasale protiv rezolucije UN-a o zaustavljanju borbi u Gazi, čime je jasno stala uz bok Izraelu i premijeru Benjaminu Netanyahuu s kojim mađarski premijer Viktor Orban održava prijateljske veze potičući razvoj odnosa dviju zemalja.

S druge strane, turski vođa Recep Tayyip Erdogan na nedavno održanom milijunskom skupu potpore Palestincima u Gazi Izrael je de facto prozvao terorističkom državom, tražeći uspostavu neovisne palestinske države u skladu s rezolucijom UN-a. U međuvremenu se diljem Turske nastavljaju agresivni protuizraelski prosvjedi, na kojima se, osim izraelskih, sada počinju paliti i američke zastave. Istodobno, preko Turske i njezine luke Ceyhan i dalje se nastavlja u Izrael izvoz azerbajdžanske nafte koja čini oko 60 posto ukupnog izraelskog uvoza “crnog zlata” – dakle strateški dio, pa Erdoganove prijetnje Izraelu, koliko god postajale sve oštrije kako napadi potonjeg na Gazu jačaju, zasad ipak izgledaju kao čisti populizam. Jer svi znaju što bi za Izrael, u njegovu trenutačnom ratnom pohodu, značilo tursko zatvaranje naftnog ventila.

Turski svijet

Iako se ni s Erdoganom ni s Turskom nikad ne zna što može uslijediti. Poglavito ako ionako snažni protuizraelski prosvjedi u društvu nastave jačati.

Kako god bilo, pragmatizam i nacionalni interesi danas nedvojbeno vežu i Mađarsku i Tursku. Ankara očekuje i sigurno će dobiti potporu Budimpešte u smislu promicanja turskih interesa vezanih uz integracijske procese Turske s Europskom unijom. S druge strane, Ankara omogućuje sudjelovanje Budimpešte u novom “turskom svijetu” koji se upravo formira na prostorima Južnog Kavkaza i srednje Azije.
Time Mađarska – za razliku od EU-a koji se već ranije odrekao Rusije, a s Kinom ima sve većih problema i u političkim i gospodarskim odnosima – jača svoj istočni smjer i diversificira izvozna i uvozna tržišta. Ne zaboravimo, Kaspijska regija i srednja Azija vrlo su bogate energentima – prije svega naftom i prirodnim plinom – tj. onim čega EU-u kritično nedostaje nakon “brakorazvodne parnice” s Rusijom.
Istodobno i Erdogan i Orban nastavljaju odnose s Rusijom i njezinim čelnikom Vladimirom Putinom na osobnoj razini. O tome najbolje svjedoči nedavni Orbanov sastanak s Putinom na Međunarodnom forumu “Jedan pojas, jedan put” u Pekingu, koji su brojni zapadni politički krugovi i mediji označili “skandaloznim”, aludirajući prije svega na međunarodnu tjeralicu koju je za Putinom početkom godine raspisao Međunarodni kazneni sud u Haagu (ICC), zbog rata u Ukrajini.

Ali Orban, usprkos oštrim kritikama, ne posustaje, pa je tako u svom govoru na spomenutom summitu u Astani strategiju EU-a prema Rusiji nazvao “potpunim promašajem”.

“Nade čelnika Europske unije u poraz Rusije u sukobu s Ukrajinom i promjenu vodstva u Moskvi neutemeljene su. Europa treba drugačiju strategiju. Strategija čelnika EU-a bila je potpuni promašaj. Oni misle da će Ukrajina pobijediti, a Rusija izgubiti, nakon čega će se vlada u Rusiji promijeniti i oni će pregovarati s novom vladom Rusije. Ovo je propali plan. Vrlo je ambiciozno, ali neće ići”, rekao je Orban.
Za razliku od EU-a koji je raspoložen za nastavak borbe Ukrajine i za nastavak isporuka oružja, “Mađarska podržava plan B”, rekao je dalje Orban i pozvao “na izgradnju nove europske sigurnosne arhitekture koja će biti prihvatljiva i Rusiji i Ukrajini”. Štoviše, rekao je kako vjeruje da će “nova europska sigurnosna arhitektura uključiti Tursku”, što će, prema njegovu mišljenju, imati pozitivan utjecaj na cijeli turski svijet.
“Bez Turske ne može biti sigurnosti u Europi”, naglasio je Orban u svom novom, za mnoge njegove kritičare diljem Zapada “blasfemičnom” govoru. Poglavito što se u istom zauzeo i za održavanje gospodarskih veza između Istoka i Zapada i protiv podjele svijeta na nove blokove – što je potpuni odmak od aktualne američke vanjske politike i strategije, koju u potpunosti slijedi i EU i tzv. združeni Zapad.

Kazahstanski pak predsjednik Kassym-Jomart Tokayev, domaćin spomenutog summita, u svom je govoru pozvao na ujedinjenje turskih država u suprotstavljanju izazovima i prijetnjama i na zajedničke učinkovite mjere – što je “važnije nego ikad”.

“Turski narodi žive na ogromnom teritoriju od Bajkalskog jezera do Balkanskog poluotoka. Svi znaju da turska civilizacija potječe iz Velike stepe. Nasljednik naših zajedničkih vrijednosti je Organizacija turskih država. … Naš zajednički cilj je produbljivanje suradnje između turskih naroda. Moramo popularizirati novi brend ‘turski svijet'”, rekao je kazahstanski vođa.

Jasno je kako u ovom projektu dominantnu ulogu ima Turska i da Ankara na slom dosadašnjeg svjetskog poretka – što je nedavno priznao i američki predsjednik Joe Biden govoreći kako bi u budućem globalnom poretku Sjedinjene Države trebale biti predvodnica svijeta – gleda kao na jedinstvenu priliku za izgradnju jednog od novih geopolitičkih središta svijeta koju se ne smije propustiti.

Bio bi to “turski svijet”, uz onaj arapski koji se također aktivno formira i kojemu sada najveću ugrozu predstavlja izraelski rat protiv Hamasa koji prijeti prelijevanjem u regionalni.

Izraelska noga na pedali gasa u pogledu pokoravanja Gaze dosad je prošla bez ozljeda. Jasno je kako je vremenska oštrica za pokretanje nekog snažnijeg i šireg arapskog, ali i iranskog i turskog otpora Izraelu otupjela i da se zemlje regije ne žele i ne namjeravaju upuštati u rat s Izraelom – svaka iz svojih razloga.

Međutim, nije Izrael taj koji drži ključeve eskalacije rata, makar ona itekako ovisi o njegovim daljnjim potezima.

Ključ eskalacije u rukama drži libanonski proiranski šijitski pokret Hezbollah. On je najneugodniji izraelski protivnik u okruženju, ne samo zbog brojnosti njegovih snaga i respektabilne vojne opremljenosti nego i zbog činjenice da iza njega stoji veliki Iran.
U petak je, tako, cijeli svijet iščekivao prvo obraćanje čelnika Hezbollaha Hassana Nasrallaha javnosti nakon izbijanja izraelsko-hamasovskog rata 7. listopada. O njemu će, smatralo se, ovisiti hoće li se ili ne ta šijitska libanonska organizacija, koja de facto kontrolira samu državu Libanon, uključiti u rat protiv Izraela.

Opasniji su od Hamasa, a sad imaju i ruske rakete: Ovo više nije samo izraelski problem

Još nije vrijeme

Službeni Bejrut već je ranije objavio kako rat s Izraelom ne bi bio u interesu Libanona, ali to u politički i vjerski podijeljenoj zemlji u kojoj su šijiti organizacijski i utjecajno najmoćniji ne znači baš ništa. Međutim, Nasrallah je, definitivno po nalogu Teherana koji smatra da još nije vrijeme za konačni obračun s Izraelom, 3. studenoga rekao sljedeće: “Postoji zabrinutost zbog mogućnosti da ova fronta sklizne u dodatnu eskalaciju ili rat velikih razmjera. Ta je mogućnost realna, može se dogoditi. Izrael sve to mora uzeti u obzir.” Također je rekao da bi Izrael počinio najveću glupost u svojoj povijesti kada bi odlučio napasti Libanon. Prijetnje Washingtona da će udariti na lokacije boraca Hezbollaha neće utjecati na njihov položaj, dodao je, rekavši kako će u slučaju rata prvi stradati interesi SAD-a i njegova vojska, pa moraju prekinuti borbe u pojasu Gaze.

Treba dodati kako Hezbollah već posjeduje i naprednije raketne sustave različitog dometa i da ima neusporedivo jaču vatrenu moć od Hamasa. Hezbollahov ulazak u otvoreni rat s Izraelom zbog Gaze ima potencijal izazivanja “domino-efekta” u cijeloj bliskoistočnoj regiji – i to znaju svi. Ne bez razloga, Washington je u istočno Sredozemlje poslao čak dvije skupine brodova na čelu s nosačima zrakoplova, prije svega kao upozorenje Hezbollahu i drugim proiranskim organizacijama u Siriji, Iraku i Jemenu, ali i samom Iranu – da ne čine grešku i da se ne miješaju u izraelski obračun s Hamasom.

Zanimljivo je spomenuti kako je američki CNN 3. studenoga objavio vijest da je sirijski predsjednik Bashar al-Assad pristao Hezbollahu isporučiti ruski proturaketni sustav Pancir S-1 navodno preko privatne Wagner grupe. Međutim, Moskva je isti dan oštro odbacila te navode, podsjećajući kako Wagner, kao privatna vojna organizacija, više i ne postoji.

Naravno, ona kao takva sada ne postoji, međutim, svi znaju da Wagnerovi borci, pod kakvim god imenima i zapovjednicima se sada nalazili, itekako aktivno djeluju i u Siriji i diljem Afrike i u Ukrajini.

Izrael nema plan što učiniti s Gazom: htio bi se riješiti Hamasa zauvijek, a da bi to mogao, mora ući tenkovima u grad Gazu. To pak može izazvati dvije krajnje neugodne stvari za Tel Aviv: dovesti do velikih žrtava i unutar izraelskih obrambenih snaga (IDF) i dovesti do opasne eskalacije s arapskim i islamskim zemljama koje se i bez toga teško suzdržavaju od aktivnijeg uključivanja u sukob na strani Palestinaca. Dovoljno je reći kako susjedne arapske zemlje, paradoksalno, sada štite izraelsku sigurnost.

Tisuće dobrovoljaca

Naime, i Egipat i Saudijska Arabija i Jordan sprečavaju dolazak stotina tisuća, neki govore i o milijun islamskih dragovoljaca iz cijeloga svijeta koji se žele doći boriti na strani Palestinaca. Jemenska vlada, koju čine Huti, prije nekoliko dana od Saudijske Arabije zatražila je dozvolu da propusti njihove vojnike koji žele ratovati na strani Palestinaca protiv Izraela.

Izrael, sada, prvi put u svojoj modernoj povijesti, ne djeluje po nekom svom prethodno utvrđenom strateškom planu, već djeluje gotovo pa instinktivno – pažljivo osluškujući bilo globalne geopolitike i interesa ključnih zemalja svijeta i regije. Tj. pažljivo odmjerava do koje granice može ići u obračunu s Palestincima a da ne ugrozi svoje ključne interese i samu opstojnost države u moru arapskoga svijeta. Jasno je da to nije isključivo obračun s Hamasom jer Hamas su u Gazi zapravo svi Palestinci. Naravno, ne kao teroristi, već kao simpatizeri njegove političke borbe za palestinsku državu, a osim toga, sukobi izraelskih snaga šire se i na Zapadnu obalu, gdje Hamas nema vlast, već PLO aktualnog čelnika Palestinske samouprave Mahmouda Abbasa.

Na nepostojanje jasnog izraelskog plana što i kako dalje s Gazom upozoravaju i brojni američki analitičari, ali i političari koji se zbog toga protive davanju financijskog “bianco čeka” Netanyahuu, a da zapravo još nitko ne zna kamo sve to vodi.
Ali definitivno se izraelski rat našao na ključnoj prekretnici. Smjer kojim će se dalje kretati, prema eskalaciji ili pak nekakvom političkom reguliranju usmjerenom na završetak borbi i daljnjih dugih rasprava o tome kako riješiti problem Gaze, ali i palestinskog pitanja u cjelini – odredit će se u idućih nekoliko dana.

Zato i nije čudno što su se svjetski diplomati opet našli u prvom planu. Hezbollah je u petak, prije govora Hasana Nasrallaha, u Bejrutu o daljnjim potezima instruirao iranski šef diplomacije.

Istodobno, također u petak, američki državni tajnik Antony Blinken stigao je u Izrael s ciljem, kako je to prethodno izvijestio The New York Times, poticanja izraelske vlade na pristanak na niz kratkoročnih prekida neprijateljstava u Gazi kako bi se osiguralo oslobađanje talaca i distribucija humanitarne pomoći.

Nezgodna izjava

Zanimljiva je i prethodna izjava samog Blinkena uoči puta, kada je rekao da “nama nije potrebno birati između zaštite Izraela i pomoći palestinskim civilima”. “Mi možemo i jedno i drugo.” Rekao bih, prilično nezgodna izjava. Da budem pomalo ciničan, značila bi nešto u smislu “samo vi i dalje bombardirajte (Izraelcima), a vi se, dečki, držite (Palestincima)”.

Naravno, stvar je puno kompleksnija: SAD želi da Izrael ne završi borbu protiv Hamasa prije njegova uništenja, ali ne želi eskalaciju rata s Iranom jer bi se tada u zaštitu Izraela morala uključiti i američka vojska. A rezultat bi bio bliskoistočni kaos, možda i globalni.
Zato nije čudno što je prethodno i predsjednik Joe Biden rekao kako se Washington zalaže za prekid neprijateljstava, ali ne i za potpuni prekid vatre između Izraela i Hamasa.

S druge strane, istodobno, 3. studenoga, iz Moskve je, kroz riječi Putinova glasnogovornika Dmitrija Peskova, stigla vijest o planiranom posjetu Rusiji predsjednika Palestinske samouprave Mahmouda Abbasa 15. studenoga. Nedugo nakon toga je objavljeno kako je posjet odgođen na zahtjev palestinske strane zbog teške situacije, zbog koje Abbas ne može napustiti regiju.

Treba ukazati na to kako razina nasilja koje provode izraelske snage u Gazi definitivno predstavlja ratni zločin. Jer u borbi protiv terorista Izrael ne preza ni od čega niti vodi računa o civilima kojih je dosad poginulo više tisuća, od čega najviše žena i djece.
Hrvatsko glasanje protiv rezolucije UN-a o zaustavljanju sukoba, kako god politički bilo opravdavano ovim ili onim razlozima, potpuni je moralni debakl. Takvo mišljenje nikako nije moja ekskluziva, o tome govore mnogi, a nedavno je na to ukazao i riječki nadbiskup Mate Uzinić.

Ja bih dodao kontratezu Vladinim opravdavanjima vezano uz svoje svrstavanje među samo 14 zemalja svijeta pri glasanju u UN-u, spominjući ratni Vukovar.

Gaza kao Vukovar

Dakle, ako Gazu već uspoređuju s Vukovarom, ja bih rekao kako su se upravo JNA i četnici 1991. prema tom herojskom gradu odnosili na način da su teroristima i ustašama smatrali i hrvatske gardiste i hrvatsku policiju i druge braniteljske postrojbe, a u svrhu njihove eliminacije dali su si za pravo uništiti cijeli grad i njegovo stanovništvo – što likvidacijom tijekom tromjesečnog nesmiljenog bombardiranja i granatiranja i naknadnog četničkog pokolja, što protjerivanjem, tj. egzodusom. Dakle identično onomu što Izrael sada čini u Gazi, u svom obračunu s teroristima.

A da je stanje u Gazi zapravo ratni zločin, potvrđuju i stručnjaci iz UN-a koji su u četvrtak pozvali na humanitarni prekid vatre, rekavši kako istječe vrijeme za Palestince koji se nalaze u “velikom riziku od genocida”.

Na saslušanju ministra obrane SAD-a Lloyda Austina u američkom Senatu 31. listopada, senator Marylanda, Chris Van Hollen, iznio je zastrašujuće podatke: samo u prvih šest dana Izrael je na gusto naseljene dijelove pojasa Gaze bacio 6000 bombi. Od tada je prestao navoditi takve podatke, a napadi su se nastavili. UN izvještava o više od 8300 žrtava u Gazi, od čega su 70 posto žene i djeca, oko 3,5 tisuća djece. Prema podacima UN-a, u tri tjedna u pojasu Gaze ubijeno je 6 puta više djece nego u Ukrajini tijekom cijeloga rata.
Frapantni podaci – koji ne mogu ostaviti ravnodušnima nikoga tko u sebi ima barem malo ljudskosti i srca. Takve stvari i takvo ponašanje ne može opravdati nikakva politika ili geopolitički interesi.

Očito je i to razlog Blinkenova novog puta u Jeruzalem. Sjedinjene Države i Izrael našle su se usamljene na svjetskoj pozornici – kao strane koje podupiru rat u Gazi svim sredstvima, na dosad neviđen način. A takva izolacija, u trenutku američkog obračuna titanskih razmjera s globalnim geopolitičkim suparnicima Kinom i Rusijom, Washingtonu i Bidenovoj administraciji nikako nije u interesu.

Putin kao zaštitnik

To itekako dobro zna i ruski čelnik Vladimir Putin, koji se de facto prometnuo u zaštitnika palestinskih interesa. U tu je svrhu opasno, ali potpuno svjesno ugrozio i tradicionalno dobre rusko-izraelske odnose još od vremena raspada SSSR-a.
Štoviše, u nedostatku snažnije arapske praktične reakcije na spomenute događaje, gotovo da je u ime svih muslimana svijeta objavio “sveti rat” ili džihad i Izraelu i Americi. Evo zašto to mislim…

Obraćajući se prošlog tjedna proširenom sastavu ruskog Vijeća sigurnosti, Putin je naglasio kako je nova kriza na Bliskom istoku počela Hamasovim napadom na Izrael, ali i dodao: “Također vidimo da su se, umjesto da kazne kriminalce i teroriste, nažalost, počeli osvećivati po načelu kolektivne odgovornosti. Strašni događaji koji se sada odvijaju u pojasu Gaze, kada stotine tisuća nedužnih ljudi bivaju neselektivno ubijeni, ne mogu se ničim opravdati. Oni jednostavno nemaju kamo pobjeći, nigdje se sakriti od bombardiranja. Kad pogledate krvavu djecu, mrtvu djecu, kako pate žene i starci, kako umiru liječnici, naravno, stisnu se šake i naviru ti suze na oči.”

Ovaj je govor bio uvertira u dio onog koji je posvetio nemilim događajima u Mahačkali, u Dagestanu, na ruskom Kavkazu, gdje je masa radikalnih prosvjednika prodrla u tamošnju zračnu luku u namjeri da se obračuna s putnicima zrakoplova koji je iz Tel Aviva sletio u tu zračnu luku. Većina putnika bili su dagestanski, tzv. brdski Židovi – Tate. Za taj opasni incident, jer mržnja prema Židovima na Kavkazu se vrlo brzo može kanalizirati i prema Rusima, Putin je optužio “strane agenture”, ne samo ukrajinske nego i američke i zapadne, bez kojih, kako je rekao – ove ukrajinske ne bi mogle ništa. Osudio je nasilje prema Židovima i nadležnim službama i tijelima izdao zapovijed da se ono najoštrije sprečava i sankcionira.

Smrtonosni kaos

Pritom je rekao kako napadi na dagestanske Tate ne mogu pomoći Palestincima u Gazi. “Mi samo možemo pomoći Palestini u borbi protiv onih koji stoje iza ove tragedije. Mi, Rusija, borimo se protiv njih u sklopu posebne vojne operacije… Moramo jasno shvatiti tko zapravo stoji iza tragedije naroda Bliskog istoka i u drugim regijama svijeta, tko organizira smrtonosni kaos, a komu koristi. Sadašnje vladajuće elite Sjedinjenih Država i njihovi sateliti su ti koji su glavni korisnici globalne nestabilnosti. Oni izvlače svoju krvnu rentu iz nje.”
Dakle, Putin je osjetio trenutak za zadavanje udarca, prije svega Washingtonu, žrtvujući svoje dobre odnose s Benjaminom Netanyahuom, a možda i cijelim Izraelom. U svojoj novoj geopolitičkoj “šahovskoj partiji” žrtvovao je topa kako bi dobio kraljicu. Ako je top Izrael, onda kraljicom očito smatra islamski svijet, skupa s Kinom.

Međutim, izraelski “top” i dalje će, nedvojbeno, ostati važna i snažna bliskoistočna “figura” iza koje će uvijek stajati SAD i jamčiti joj sigurnost. Kako će se dugoročno rješavati palestinsko pitanje prema formuli dviju država, drugo je pitanje.

Je li Putin pogriješio u svom ulogu na Palestince pokazat će vrijeme, kao, uostalom, i u pogledu ukrajinskog rata i njegovih posljedica. Drukčijeg izbora teško da je imao. Rusija je od Zapada dugoročno “odrezana” i razvoj joj jamči jedino suradnja s Kinom i Globalnim jugom.
Kad je riječ o SAD-u, zasad je stanje takvo da je američka muslimanska zajednica, iako možda nije toliko respektabilno brojna, ali svakako je itekako vrijedna političke pozornosti jer svaki je glas bitan, objavila kako neće dati svoj glas Bidenu na izborima iduće godine.

Sigurno ne slučajno, Bidenova potpredsjednica Kamala Harris nedugo nakon toga obratila se javnosti i objavila kako administracija pokreće zajednički Biden-Harrisov plan za sprečavanje diskriminacije američkih muslimana koje su u posljednje vrijeme vidljive u američkom društvu skupa s protužidovskim i raznim drugim rasnim ispadima – kako je obrazložila.

Pitanje glasova

Hoće li joj muslimani vjerovati, ostavljam vama na prosudbu i na test “zubu vremena”.
Ono puno važnije, na što Washington sada mora obratiti pozornost, jest pitanje kako vratiti ugled SAD-a u svijetu, opasno poljuljan prljavim ratom Izraela u Gazi, koji on nedvojbeno podržava?

Vrijeme obično liječi sve rane. Hoće li i one geopolitičke, u smislu da se Globalni jug ovoga puta ne pokori interesima SAD-a kroz sada nešto primamljiviju ponudu jače politike “mrkve” od politike “batine” – vidjet ćemo.

Čini se, međutim, da Globalni jug, barem kako sada stvari stoje, više teži suradnji s Istokom iako ne bježi ni od suradnje sa Zapadom. Poglavito ako mu Istok bude dovoljno ekonomski primamljiv, ali ne manje važno – ako mu uspije jamčiti i sigurnost. Jer vojna sila ostaje ključna i njoj se sve ostalo pokorava – čak i ekonomija od koje se živi.

A kako je vojna sila između Istoka i Zapada danas uravnoteženija nego ikada prije u povijesti – sve je još itekako otvoreno i daleko od konačnog rješenja. Zato mali i slabi moraju biti itekako oprezni.