‘Ideološki su osudili hrvatsku mladost’: Šterc ima snažnu poruku za Boyse

Današnja su moderna vremena prepuna nemjerljivih i neupitnih europskih i globalnih vrijednosti, povezanosti, informiranosti, programiranosti i gotovo bi se moglo reći informacijskih determiniranosti te planskog interesnog usmjeravanja, obilježena u osnovi političkom, stranačko-partijskom, interesnom i ideološkom pripadnošću unutar koje se otkloni ili devijantnosti ne smiju niti mogu javno iznositi, a pogotovo ne razmatrati i komentirati u negativnom kontekstu.

Samo stranačko-partijski pozitivizam usmjeravan prema van članstvom, interesnim podupirateljstvom, pozicijskim namjesništvom, najamnim novinarstvom i sličnim vezujućim suradništvom, neovisno o egzaktnim službenim statističkim negativnostima i istim doživljavanim svakodnevno kod prevladavajuće izvanstranačko-partijske populacije. Suptilni obrazac političkog udvorništva i programiranog djelovanja ima unaprijed zadana pravila i zakonitosti, a jedini otklon od ranijih povijesnih kontrola društava i prostora nastoji se u pravilu potvrđivati javnom utreniranom retorikom i ostavljanjem poliglotskog i obrazovanog dojma, dojma širine i razumijevanja te političkog djelovanja naravno u interesu ukupne populacije.

Takvom je obrascu političkog djelovanja i upravljanja, a zapravo interesnog usmjeravanja, istina uvijek u programskim stranačko-partijskim okvirima i unaprijed podržavana najamnim novinarstvom kao zadaćom. Nakon što njihova istina planski osvane u naslovnicama, iako se vrlo često u tekstualnom sadržaju ne može ni nasluti, dokazivati objektivnu stvarnost postaje praktički Sizifov posao, a pogotovo to vrijedi za pojedince i grupe koji se i koje se ne uklapaju u zadani vladajući ideološki okvir. Potvrda je to ideološke limitiranosti, s posljedicama praktički nemogućih političkih i javnih reakcija na iste ili veće krimene unutar političkog interesnog, trgovinskog, koalicijskog ili sličnog vladajućeg zajedništva, za koje se rezolutno i bez ikakve zadrške napada, optužuje i presuđuje ideološkim protivnicima i ostalim nezadovoljnicima vladanjem.

Napadački automatizam

Napadački je politički automatizam u tako složenim okvirima očekivana posljedica pa se politička borba svodi samo na napadački obrazac usmjeren prema svima koji ne dijele vladajuće ili opozicijske misli i primisli. Time politička scena postaje privilegirana zatvorenost, a razdvojenost političkog elitizma i svakodnevnog egzistencijalizma sve veća i razornija za društvenu uređenost.

Takvom modelu političkog djelovanja i vladanja potrebno je samo udvorništvo uz poželjnu potporu apologetske zadivljenosti bez izražene osobnosti, dok se svako odstupanje od sada već uigranog modela vladanja treba tretirati kao nesposobnost, populizam, nedemokratičnost, neupućenost, želja samo za vladanjem i općenito nepoželjnost za politički primiren puk.

Primjer Hrvatske je u tom pogledu poseban jer se uvijek, i to bez iznimke, svakom takvom odstupanju na javnoj sceni pripisuje hrvatska povijesna krivnja mjerena razinom nacionalizma pa sve do fašizma, makar se radilo i o nedavnim povijesnim vremenima hrvatske borbe za slobodu i oslobađanja od ratne agresije. Pripisivanje hrvatskim nacionalnim težnjama, razvojnim planiranjima i ostalim različitim postupanjima u interesu hrvatske populacije i hrvatskog identiteta općenito, nazadnjaštva, povijesnog revizionizma, nacionalizma, pa i fašizma postao je već automatizam u najamnom i anacionalnom novinarstvu. Ideološka je limitiranost dodatno podignuta još na veću razinu, a pogotovo to vrijedi u slučajevima kad je potrebno rastaviti u dijelove pojedince ili skupine s posebno naglašenim hrvatskim identitetom.

Učestali su primjeri uglavnom vezani za obranu od agresije, hrvatske branitelje, političke opcije hrvatske usmjerenosti bez odstupanja, javno korištenu hrvatsku simboliku, javne osobe s izraženim hrvatskim identitetom neovisno o tome iz koje su djelatnosti i naravno naročito za buntovnu hrvatsku mladost združenu u navijačke skupine u pohodima koje za sobom ostavljaju u različitim okolnostima lomove, a u najnovijem slučaju i životne tragedije. Njihovo svrstavanje automatizmom u povijesno obilježene grupacije postalo je u Hrvatskoj pravilo, neovisno o njihovu sveukupnom djelovanju, dok im se krivnja unaprijed postavlja prema svemu uz veliko zadovoljstvo iz neposrednog okruženja.

“Pit i to je Amerika”

Vratimo se malo četrdeset i nešto godina u prošlost i prisjetimo se kako se u Americi postavljalo prema gradskoj gerili, uličnim bandama i mladosti koja se teško nalazi u politički i financijski kontroliranim interesnim sustavima i život provodi na ulicama u stalnim sukobima među sobom i posljedicama koje nisu nimalo u uređenom društvu poželjne. “Pit… i to je Amerika”, rekao bi stihom i pjesmom naš posebni Mile Rupčić i već naslovom ukazao na američko poimanje bunta, društvenih pomaka i uličnog odrastanja i nastavio nostalgično s iseljeničkom žudnjom za zorom i suncem starog kraja “umjesto blaženstva i raja”, dok je antologijski muzički vrh postavio Štulić s Azrom.

“A kada umoran zaspi
i više se ne probudi,
jedino za čime žudi
je da umjesto blaženstva i raja
vidi zoru kako rudi
i sunce starog kraja.”

Bilo je to vrijeme očaja i nade u kojem jedni ruše, a drugi grade, pisali su i pjevali o takvoj Americi krajem sedamdesetih, a u tom je vremenu snimljen i film “The Warriors” ili s našim naslovom “Ratnici podzemlja”. Danas kultni status filma s kultnim redateljem Walterom Hillom i završnom antologijskom pjesmom “In the City” u izvedbi velikih i neponovljivih Eaglesa, potvrđuje vremenski odmak značenja u prihvaćanju vrijednosti unatoč stvarnosti koja je bila klasični underground s posljedicama za društvenu i ostalu osudu.

“To je preživljavanje u gradu
Kad živiš iz dana u dan
Gradske ulice nemaju mnogo sažaljenja
Kad si dolje, tamo ćeš ostati” (In the City, Eagles).

Životna gradska opjevana egzistencijalna svakodnevica u koju se stalno vraća i za koju ulice nemaju sažaljenja, a ostanak dolje u njoj postaje trajnost u kojoj je preživljavanje u dočeku novog dana. Novi je asocijalni način udruživanja i djelovanja samo nastavak preživljavanja.

“Ratnici podzemlja”

Ekranizacija takvog načina života popraćena posebnim scenama i muzičkim rifovima najprije je ostavila dojam umjetničke slobode i odstupanja od stvarnosti, no s prolaskom vremena prikazano postaje stvarnost i umjetnički izričaj kultnog značaja neovisno o prikazanim namjerama i brutalnosti. Zato što se pozadinski smisao u vrijednosnom smislu definirao u odnosima prema nepravedno optuženima i slabijima kojima je pomoć potrebna upravo od unaprijed optuženih i spremnih na rat u podzemlju. Malo sadržajno prisjećanje za jednostavnije i lakše razumijevanje današnje stvarnosti i hrvatsko i opće prihvaćanje filma slikom, naracijom i porukama kao kultnim umjetničkim izražajem.

“Cyrus, šef najjače bande u New Yorku – Gramercy Riffsa – dosjetio se riješiti problem policije u New Yorku kroz suradnju svih bandi koje bi vladale ulicama jer ih je zajedno pet puta više nego policije. U Van Cortlandt Parku u Bronxu saziva klauzuru na kojoj će svaka banda biti predstavljena s devet nenaoružanih članova.”

“Sve krene po planu, no završi naopako; policija je nanjušila veliki skup, u metežu Cyrusa iz pištolja ubija Luther, psihopatski vođa delegacije The Rogues, i optužuje lažno pred masom vođu Warriorsa… Glas se brzo raširio; Warriorsi su ubili Cyrusa, preostala osmorica ne smiju stići živi na Coney Island. U nemogućnosti da dokažu nevinost, bježe s mjesta događaja i pokušavaju se probiti do Coney Islanda. Međutim, put od centra grada do periferije je dug i prepun opasnosti, a u lovu na ‘Ratnike’ i novčanu nagradu sudjeluju sve bande New Yorka…” (K. Cuculić, Novi list)

“Sjedinjene Američke Države danas se suočavaju s porastom nasilja, kao i ostatak svijeta, što ‘Ratnike podzemlja’ na negativan način čini aktualnima. No za to što se događa ipak ne treba kriviti film, koji s obzirom na količinu nasilja kojoj smo svakodnevno izloženi putem televizije i interneta djeluje gotovo bezazleno. No kad su ‘Ratnici’ odležali i na film se počelo gledati čisto artistički, počeo je zadobivati kultni status i kritičari su sasvim redefinirali stav. Ratnicima podzemlja su kultni status potvrdili i autori Filmskog leksikona u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.” (K. Cuculić, Novi list)

Hrvatska stvarnost

Poput sadržaja u filmu djeluje pohod u Grčku: dogovoreni obračun, policije manje od sudionika, sve krene naopako, ugašena je jedna mladost, ostale mladosti svedene su na život iz dana u dan, lažna optužba za ubojstvo brzo se širi, ostali ne smiju živi stići na Coney Island (doma), nemogućnost dokazivanja nevinosti, bježanje s mjesta događaja, povratak je prepun opasnosti i gotovo nemoguć i otvoren je lov na “ratnike” (navijače) u kojem sudjeluju sve bande (svi).

Hrvatska bi mogla nestati u kaosu, stižu neki drugi ljudi: Samo jedna stvar nas sada može spasiti

Ništa tu ne pomažu dokazi, objektivne istrage, namjere, sudioništva, počeci, obrane… jer krivnja je postavljena unaprijed, a s njom i javna osuda zasnovana primarno na ideološkoj osudi mladosti, kojoj se iracionalnost odlaska i pokazivanja pripadnosti na neprimjeren način na ulicama koje kontroliraju drugi ne može svesti na filmsku priču. Put kojim trebaju proći do povratka postaje prepun opasnosti, a za odrastanje i novo društveno uključivanje neka im snagu daju njihova ranija djelovanja pri obnovi nakon potresa i pomaganju trudnicama, rodiljama, bolesnima i stradalima ili njihovih prethodnika u obrani i oslobađanju zemlje. Ostavljeni sami, postaju poput ratnika iz filma, svjesni težine povratka u svoj Coney Island, puta koji ne treba više ponavljati i snage koju moraju imati u sebi da bi bili i dalje uz svoj plavi svod.