‘ZNAM ORDINACIJU KOJA PRIMA PACIJENTE PREKO PROZORA’: Milijun slučajeva raka nije otkriveno u Europi zbog korone. Kako je u Hrvatskoj?

Korona, covid potvrde, cijepljenje, cjepivo teme su koje već godinu i pol su glavna, a čini se nekada i jedina tema koja je u fokusu hrvatske javnosti. U jednu ruku to je razumljivo s obzirom na pandemiju, ali isto tako postoje brojni i izuzetno veliki problemi u Hrvatskoj koji nisu nestali i koji se gomilaju.

Svaki tjedan bavim ćemo se nekom od gorućih tema koje su zbog korone pali u drugi plan. Zbog neodlaska liječnicima i odustajanja od tretmana i operacija tijekom korone mnoge druge bolesti ostale su neotkrivene ili nisu na vrijeme liječene, a posljedice su katastrofalne. Strah od korone i rizik od infekcije u ordinaciji ili bolnici imali su dramatične posljedice za pacijente tijekom prošle godine u cijelo svijetu, a kakvo je stanje i situacija u Hrvatskoj razgovarali smo s Ivicom Belinom, predsjednikom Koalicije udruga u zdravstvu, koja okuplja desetak udruga pacijenata i  voditeljem platforme Onkologija.hr.

Zbog neodlaska liječnicima i odustajanja od tretmana i operacija tijekom korone mnoge druge bolesti ostale su neotkrivene ili nisu na vrijeme liječene. Kakve će to posljedice imati ili već ima za hrvatske građane?

Prave razmjere problema koji će nastati ili su nastali zbog nepravovremenog odlaska liječniku ili pružanja zdravstvene zaštite tek ćemo saznati u godinama pred nama. Postoji realna bojazan da će se brojne bolesti, napose one koje nemaju nikakvih simptoma u ranijim fazama, otkrivati u poodmaklim stadijima kada je njihovo liječenje, teže, neizvjesnije i svakako mnogo skuplje. Ovo se pogotovo odnosi na kronične nezarazne bolesti i maligne bolesti. Zbog straha od zaraze, građani su izbjegavali odlazak liječniku, a svjedoci smo i kako je zdravstvena zaštita bila znatno manje dostupna nego u vremenu prije pandemije COVID-19.

Drugi veliki problem je i svijest građana o bolestima kao što su kardiovaskularne i maligne, te dijabetes, koja je tijekom pandemijskih uvjeta narušena jer se o tome u javnosti ne govori ili ne govori dovoljno, te će i nakon završetka pandemije i pritiska koji ona nameće i zdravstvenom sustavu i građanima trebati izvjesno vrijeme da se u javnosti podigne svijest o ovim bolestima, mogućnosti njihove prevencije i kvalitetnog liječenja. Treći problem su osobe treće životne dobi, koje smo kao društvo izolirali u želji da ih se zaštiti, ali rezultat je socijalna izolacija, zdravstveni problemi koji se ne prepoznaju i problem mentalnog zdravlja. I kao veliki četvrti problem je upravo problem mentalnog zdravlja u ukupnoj populaciji, koji još uvijek sa sobom nosi stigmu ali koji je i znatno potenciran uvjetima života koje nameće pandemija COVID-19.

Jesu li ili bolje rečeno koliko su ljudi zbog straha od koronavirusa zanemarili ostale zdravstvene probleme, a preventivne preglede pogotovo? Imamo li neke podatke koliko ljudi je otkazalo u proteklih godinu dana preventivne preglede i o kojem broju smanjenja govorimo?

Nacionalni preventivni programi su u 2020. godini bili zaustavljeni, tako o odazivu na njih na možemo govoriti samo kroz prizmu straha građana od zaraze. To je bio izražen stav, ali ne možete  ići na preventivne preglede koji nisu  dostupni. Nacionalni program probira na rak maternice je prije pandemije bio u testnoj fazi u Virovitičko-podravskoj županiji i nije se ni provodio nacionalno, što je slučaj i danas, a probir na rak debelog crijeva je bio pred završetkom ciklusa. U 2020. pokrenut je nacionalni program ranog otkrivanja raka pluća, i uz njega je još aktivan samo nacionalni program ranog otkrivanja raka dojke.

Preventivni pregledi, i čak pregledi kroničnih bolesnika koji su u fazi remisije osnovne bolesti ili u stabilnoj fazi bolesti uz liječenje veći dio 2020. nisu bili dostupni građanima, jer su se svi resursi čuvali za oboljele od COVID-19 ili akutne i hitne bolesnike. Pravih podataka nemamo, jer takva statistika nije nigdje javno objavljena, a vjerujem da ni detaljna sveobuhvatna analiza svega što se događalo u zdravstvenom sustavu nije ni provedena. Mi kao udruga dobivamo upite i pritužbe s terena i moram reći da situacija varira od slučaja do slučaja. Ono što je možda znakovito je da dostupnost zdravstvene zaštite više nije toliko vezana uz geografsku pripadnost, jer se i nekome u centru Zagreba može dogoditi da na neku rutinsku pretragu čeka doista neprimjereno dugo. Kakva je situacija u pasivnim krajevima, možemo samo nagađati. Ipak, svi su ti pojedini slučajevi na razini anegdotalnih dokaza i koliko god teški i zabrinjavajući bili, vjerujemo da ipak nisu pravilo.

Izostaju pregledi, ali i zahvati  na svim razinama onkološke skrbi

Koliko ova pandemija koja sad već stvarno već dugo traje utječe i na broj dijagnosticiranih slučajeva raka?

Na razini Europe procjenjuje se da u 2020. godini oko milijun slučajeva raka nije otkriveno. Kod nas su brojke za sad stabilne, iz razgovora s pružateljima onkološke skrbi saznajemo da osim prva tri mjeseca korona krize zapravo i nisu imali smanjenje broja pacijenata. Ali prave podatke ćemo zapravo saznati kroz određeno vrijeme koje je potrebno da se analiziraju podaci. Ono što vjerujemo da će pokazati je da neće biti nekog velikog porasta broja novooboljelih na godišnjoj razini, ali će biti znatno veći broj novootkrivenih onkoloških bolesnika u odmaklim stadijima bolesti.

U Europi je za vrijeme pandemije izostalo čak sto milijuna pregleda vezanih za zloćudne bolesti, znamo li kakva je situacija u Hrvatskoj?

Nažalost, kao što sam već naveo, ne znamo točne brojke. Izostaju pregledi, ali i zahvati  na svim razinama onkološke skrbi; od potvrđivanja sumnje na malignu bolest, dijagnostike, liječenja, operativnih zahvata, praćenja bolesti… S obzirom da ne postoje utvrđeni putevi pacijenta s određenom dijagnozom kroz zdravstveni sustav, teško je o tome govoriti u redovnim uvjetima, a sada još i teže. S obzirom da ne postoji ni mreža onkoloških ustanova u kojim se liječe onkološki pacijenti, već se oni liječe u gotovo svim bolnicama u Hrvatskoj, to je još teže pratiti.

Koliko je realna bojazan da će u koronakrizi doći do pada broja  novodijagnosticiranih te možemo očekivati da će se sve većem broju ljudi bolest u budućnosti dijagnosticirati tek u višem stadiju, a što će neminovno utjecati ne samo na ishode liječenja i porast broja smrti od raka, već i na porast troškova liječenja oboljelih od raka?

Pa zapravo je scenarij da ćemo imati visok broj novootkrivenih onkoloških pacijenata u poodmaklim stadijima bolesti najizvjesniji. Takva će situacija svakako značajno pridonijeti i lošijim zdravstvenim ishodima. Ono što bismo trebali doživjeti kao priliku u ovoj situaciji je da doista sustavno počnemo pratiti ishode onkološke skrbi i liječenja i da se ulaganja u onkološku skrb usmjere tamo gdje će biti najučinkovitije upotrijebljena kako bi se ishodi liječenja i kvaliteta života oboljelih i njihovih obitelji poboljšali.

Je li se to već počelo događati da liječnicima dolaze pacijentima u bolesti koja je u uznapredovaloj umjesto u početnoj fazi?

Dijelom je to konstantni problem u Hrvatskoj, jer zapravo ni jedan nacionalni program probira nije ostvario željeni odaziv koji bi pomaknuo granicu u područje pretežno ranog otkrivanja bolesti. Ista je stvar i s malignim bolestima koje nemaju nikakvih simptoma ni znakova dok se ne razviju do odmakle faze. Naravno da je u situaciji pandemije ta situacija još naglašenija, ali javlja se i problem dugog čekanja na dijagnostičke preglede, operativne zahvate, radioterapijsko liječenje, dugo vrijeme čekanja na početak liječenja od postavljanja dijagnoze i sl., što sve vodi liječenju malignih bolesti u uznapredovalim stadijima, nesigurnim ishodima i povećanim troškovima.

Osim straha od korone među ljudima koliki je problem nedostupnost liječnika obiteljske medicine. Naime, nebrojeno sam puta čula da ljudi znaju satima zvati svog liječnika  telefonski prije nego što ga dobiju, a neki i odustanu nakon nekoliko sati zvanja? U čemu je problem, zašto se liječnici ažurnije ne javljaju?

Problem njihove dostupnosti je vrlo opsežan i razlozi za njihovu smanjenu dostupnost su brojni; od prezauzetosti, povećanog administriranja, vjerujem i straha od zaraze kod samih liječnika, loše organizacije posla, nerealnih očekivanja pacijenata… Zdravstveni sustav i svi koji u njemu rade su preopterećeni, ali realno, manje ljudi traži zdravstvenu zaštitu nego u vremenima prije pandemije. Sa svim rizicima koje ovo vrijeme nosi smo upoznati i trebali smo se već s njima saživjeti i funkcionirati najbliže redovnoj situaciji. U ovom području postoje najveće razlike, jer pojedinci rade savršeno organizirano i sve stignu, dok se drugi guše u poslu i stalno im nedostaje vremena… Ja osobno znam ordinaciju liječnika obiteljske medicine u centru Zagreba koja i dan-danas isključivo prima pacijente preko prozora; što je jedan kraj spektra, do toga da znam i malu ordinaciju u unutrašnjosti koja funkcionira savršeno. Mislim da tu ni o čemu ne smijemo govoriti generalizirano, jer kao i svuda, i u sustavu zdravstva rade ljudi. A ljudski je griješiti.

Dostupnost palijativne skrbi je jedan od najvećih problema

Koliko građana žali na to i koliko to veliki problem, i kako se taj problem uopće događa da se liječnici satima ne javljaju na telefon?

Za takve situacije puno češće saznajemo od poznanika i prijatelja, anegdotalno, nego da imamo doista pravih pritužbi pacijenata, jer su građani zahvalni za to da im se liječnik  javi, čak i kad su na to čekali. Na isti način smo dobili informacije i o tome da im liječnici ne odgovaraju na e-mail. Koliki je opseg tog problema bilo bi jako teško reći.

Koliko problem je i dostupnost palijativne skrbi?

Dostupnost palijativne skrbi je jedan od najvećih problema u Hrvatskoj i u vremenu prije pandemije COVID-19, a sad je još i daleko više naglašeno. Prvo je problem što se palijativnim pacijentom smatra samo osoba koja pred sobom ima predviđeno godinu dana ili manje života, dok realna potreba ta palijativnim liječenjem i palijativnom skrbi postoji u raznim skupinama oboljelih i nije nužno povezana s krajem života.   Ovdje moram podijeliti svoje iskustvo; u jednom gradu koji je ujedno i središte jedne županije u Hrvatskoj, u županijskoj bolnici liječila se pacijentica u terminalnoj fazi bolesti. Njezin obiteljski liječnik posjetio ju je jednom u kući i dao joj je injekciju glukoze, “da je podigne”, i nakon toga više nije htio doći. Nije obitelji dao informaciju da u domu zdravlja u kojem radi postoji županijski palijativni mobilni tim koji može doći u njihov dom i omogućiti potrebnu palijativnu skrb, na što sam ih onda uputio.

Što su detektirani kao ključni problemi sustava nakon izbijanja pandemije kada je riječ o onkološkoj skrbi?

Dostupnost dijagnostičkih pregleda, vrijeme čekanja na dijagnostiku i liječenje, ne postojanje protokola i planova liječenja, razlike u programima liječenja od ustanove do ustanove, nedostatak informacija za pacijente i njihove obitelji, nedostupnost palijativne skrbi.

Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC) pokazala je da je Hrvatska po broju smrti od raka na 1000 stanovnika na visokom petom mjestu. To jasno pokazuje da je rak i dalje vodeći javnozdravstveni problem u Hrvatskoj. Je li naša vlast uopće svjesna težine problema?

Složit ću se s vama da je rak jedan od najtežih javnozdravstvenih, ali i društvenih problema u Hrvatskoj. Od raka nikad ne obolijeva samo jedna osoba, nego i njena obitelj i cijela njena okolina. Rak osim zdravstvenih ima i ekonomske, financijske, socijalne, psihološke, radne, obrazovne i druge konotacije i utjecaj kako na život pojedinca i njegove mikrosredine, tako i na cijelo društvo u cjelini. Nažalost, niti aktualna Vlada, kao nijedna prije nje nije prepoznala zdravlje građana Republike Hrvatske kao važan nacionalni resurs u koji je potrebno ulagati kako bi, posljedično, posljedice bolesti bile manji teret za cijelo društvo. Ne postoji ni prepoznavanje problema zdravlja nacije na razini društva, za što bi trebao opći nacionalni konsenzus, jer sve probleme koji proizlaze iz bolesti ne možemo rješavati samo na razini sustava zdravstva, već je riječ o mnogo širem i sveobuhvatnom  problemu koji zadire u sve segmente društva.

Ovih sam dana čula slučaj koji nije izuzetak kako jedna majka požalila kako dijete boli uho i ima temperaturu, na kućnom testu dijete je  negativno ali doktorica ga ne želi primiti prije nego što dijete ne obavi PCR test. Koliko su česte ovakve situacije, koliko to opasno za djetetovo zdravlje i koliko ovakvi postupci liječnika u suprotnosti za njihovim pozivom, pogotovo kada su mala djeca u igri?

Ne bih se usudio špekulirati koliko su ovakve situacije učestale, kao i Vi znam da se događaju i nisu u potpunosti izolirane. Mislim da je situacija slična kao i s liječnicima obiteljske medicine i da stvari variraju od liječnika do liječnika. Naravno da to može biti vrlo opasno po zdravlje bilo kojeg pacijenta, pa tako i djece. Pošto smo na djecu svi puno osjetljiviji, volimo ih uzimati za primjer, ali mislim da bi svi liječnici trebali razmisliti o prirodi svog poziva i ponašati se u skladu s njim na dobrobit pacijenta.

Hoće li epidemija korone na kraju izazvati i stvoriti novu epidemiju teških i smrtonosnih bolesti?

Mislim da ne trebamo koristiti tako teške termine kao što je “epidemija”, niti ne trebamo razmišljati o kataklizmičkim scenarijima. Porast novo dijagnosticiranih osoba s kroničnim i teškim bolestima u kasnijim stadijima svakako možemo očekivati, što će dodatno opteretiti sustav zdravstva kako organizacijski, tako i financijski. S druge strane, pandemija COVID-19 će nas sve natjerati da preispitamo dosadašnje ustaljene oblike pružanja i primanja zdravstvene zaštite, i stvaranje novih, održivih rješenja.

Koja bi bila poruka građanima?

Velika je odgovornost danas nešto poručiti građanima, kada su sa svih strana opterećeni morem informacija, dezinformacija i poruka ponekad i zabrinjavajućeg sadržaja.  Svima bih rekao da osluškuju svoje tijelo, ako primijete neke promjene neka potraže odgovarajuću zdravstvenu zaštitu i neka u njenom traženju budu uporni i dosljedni ako im je potrebna. A prije svega bih poželio svima da se oslobode straha, kako bismo svi zajedno što prije izašli iz pandemije. Strah je u podlozi mnogih informacija i dezinformacija, postupaka s kojima se ne slažemo i koji nas brinu, a na kraju utječu i na zdravstvenu sliku nacije.