foto: arhiva

ZAŠTO SE ŠKORO POVUKAO? Ukidanje SDSS-a zakonski je utemeljeno!

Autor: piše: Mate BAŠIĆ / 7Dnevno

Prema podatcima iz srpnja 2019., u Hrvatskoj je trenutno registrirano, dakle službeno postoji i javno djeluje – 21 parlamentarna, uz još 142 izvanparlamentarne stranke, dakle njh ukupno 163. Istodobno, na popisu tzv. negdašnjih (dakle, ugašenih) političkih stranaka, navodi se zavidan broj od njih 145. Što znači da se politički korpus od kojih četiri milijuna (domovinskih) političkih Hrvata od 1989. do 2019., u svega 30 godina svojega strelovitog demokratskoga razvoja, stranački uspio podijeliti (marksističkim rječnikom kazano – diferencirati na organiziran način) nevjerojatnih 308 puta, znači, u prosjeku otprilike jednom mjesečno.

Ako pritom u obzir uzmemo i doba rata, pa doba vojne inodržavne okupiranosti trećine hrvatskog teritorija sve do mirne reintegracije geografskoga sjeverozapadnog podunavskog mikrokozmosa, zvanog Istočna Slavonija, Vukovar, kako li se već taj dio Hrvatske eufemistički determinira, zatim neradne dane, te državne, vjerske i ine blagdane, pa poplave, oluje, toplotne i pretvorbene udare, na kraju, i trajnu anticivilizacijsku agresiju ustaša i ostatka ustašama slične Europe u milenijskom procesu eksperimentalnoga ujedinjavanja kršćanstva, e, onda će biti lakonski zaključiti da je – s obzirom na dobrohotnost, kako pametnoga Ministarstva uprave, tako i pojedinih samoprijegornih političkih hrvatskih državljana – malena Republika Hrvatska definitivno najdemokratskija država u povijesti civilizirana čovječanstva. Bolje rečeno: najrazjedinjenija, međusobno najposvađanija, najrascjepljenija, ukratko – najshizofrenija.

Dobrovoljna udruženja građana

Kako stoji u Hrvatskoj enciklopediji, političke su stranke, po definiciji – “dobrovoljna udruženja građana koja nastaju radi sudjelovanja u natjecanju za političku vlast, te radi obavljanja javnih poslova. Stranka se minimalistički definira kao svaka politička skupina koja izlazi na izbore i koja je sposobna putem izbora postaviti svoje kandidate na javne položaje. Sudjelovanje u izborima temeljna je razdjelnica između stranaka i ostalih političkih i društvenih aktera poput birokracije, sindikata, društvenih pokreta, interesnih skupina, građanskih udruga, lobističkih klika i dr.

Termin partija (prema lat. pars, genitiv partis: dio), koji je uvriježen u svjetskim jezicima (engl. party, franc. partie, njem. Partei), znači da partije nastaju kao dijelovi pluralističke cjeline i da izražavaju posebne interese pojedinih dijelova društva. Istodobno moraju biti sposobne za neparcijalan pristup cjelini, te vladati u ime cjeline i sa stajališta općega interesa. Hrvatski izraz stranka znači da su to organizacije koje zastupaju jednu stranu u društvu, ali ujedno moraju biti sposobne predstavljati sve strane i vladati u ime općega dobra zajednice. Uloga i važnost stranaka se u demokratskima političkim sustavima tradicionalno opisuju znanim diktumom E. E. Schattschneidera: „Političke stranke stvaraju demokraciju i moderna je demokracija nezamisliva bez stranaka”.


Tone su politoloških rasprava, uostalom, o tome napisane, no skratimo to: Wikipedia, primjerice, precizira da političke stranke uopćeno razumijevamo kao:

1.) konzervativne – koje se temelje na ideologiji konzervativizma čije su glavne karakteristike protivljenje modernizaciji i revolucijama, te zagovaranje stabilnosti poretka i oslonac na tradiciju, pa su to danas najčešće desničarske stranke;

2.) liberalne – koje zagovaraju ideje slobodne osobe i vjere u um i razum, zatim suverenitet naroda, diobu vlasti, skup ljudskih i građanskih prava i sloboda, legitimitet, te poštivanje privatnog vlasništva, slobodne konkurencije i tržišnoga gospodarstva;

3.) socijaldemokratske – koje utemeljuju sastavnice političkog djelovanja produbljivanjem političke demokracije i socijalnih sadržaja, a svoje ciljeve postižu reformističkim metodama, uglavnom na zasadama njemačke socijaldemokracije koja od 1848. godine, kada je osnovana Opća njemačka radnička udruga sa čistim socijalnim programom, sadržava raspon koncepcija demokratskog socijalizma i reformizma. Završava revolucionarnim komunističkim programom 1914., pa se putem nekoliko frakcijskih ogranaka od 1914. do 1933. stvara Nacionalistička partija s izrazitim totalitarnim programom. Tada socijaldemokracija gubi kontinuitet, da bi se 1946., razgraničenjem socijaldemokrata i komunista postavili temelji doktrine demokratskog socijalizma i 1951., ustanovljenjem socijalističke internacionale, bio sasvim napušten revolucionarni marksistički koncept u korist socijaldemokracije, s temeljnim vrijednostima: slobodom, ravnopravnošću i solidarnošću.

4.) demokršćanske – koje su utemeljene na socijalnom kršćanskom nauku, točnije na socijalnom nauku Katoličke crkve u kojemu su osnovne vrijednosti čovjek i njegovo dostojanstvo, a gdje se ograničenja  postavljaju unutar poruka iz Evanđelja,  nasuprot marksističkom načelu “zajedničkih dobara”, totalitarne kolektivnosti i liberalističkih osobnih probitaka koji isključuju solidarnost.

Začudni, gotovo apsurdistički popis hrvatskih postojećih, parlamentarnih i izvanparlamentarnih, te ugašenih stranaka (ponovimo, u svega 30 godina njih 21+142+145=308) također je uklopiv u načelno poimanje ljevice i desnice, te u opisne kategorije konzervativizma, liberalizma, socijaldemokracije i demokršćanstva, no s frapantnom količinom neuhvatljivih prijelaznih formi, onih kakve se ne daju uloviti ni za ideologijsku glavu, ni za ideološki rep, gdje sve vrvi od koncepcijske zbrke u kojoj se miješa pojam građanskih, interesnih, staleških i inih udruga, te ostalih političkih i društvenih aktera poput birokracije, sindikata, društvenih pokreta, interesnih skupina, građanskih udruga i lobističkih klika, s pojmom i smislom političkih stranaka.

Najbanalniji primjer, evo recimo, jesu kojekakve raznoimene “stranke umirovljenika”: pa kako to, u ime Božje, umirovljenici, ili bilo koja partikularna skupina umirovljenika, može uopće biti strankom, kad bi – po istoj toj logici – političkom strankom mogla postati i nekakva imaginarna skupina “osoba razvedenih ne svojom krivnjom“ (ORNSK), “đaka trećih razreda pučke škole“ (ĐTRPŠ) ili skupina “građana pogođenih gromom i munjom nebeskom u četiri sata poslijepodne“ (GPGMN4PP), samo ako ih neka mamurna, a možda i zla polupismena budala u Ministarstvu uprave RH, upiše u Registar?!

Kratki lakonski dokument

Hrvatski Zakon o političkim strankama, zapravo, je jedan kratki lakonski dokument.

Hrvatski je Sabor, pod predsjedanjem Zlatka Tomčića, sa Stjepanom Mesićem u ovoj prigodi u svojstvu revolucionarnoga predsjednika RH, početkom travnja 2001. donio nekakvu Odluku o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o političkim strankama, i to u člancima od 1 do 10, koje su izmjene, zapravo, dozlaboga nebitne, razumljive isključivo unutar smotanih birokratskih mozgova dok su, primjerice, one smiješne kaznene odredbe o “dinarima” i “njemačkim markama” ostale, čini mi se, netaknute, bez obzira na postojanje ili nepostojanje tih valuta iz povijesti hladnoga rata. No, je li kasnije bilo kakvih “zakonskih odluka o zakonima o promjenama i izmjenama zakona o odlukama zakona”, tek bi trebalo istražiti.

Nacionalni nazivi

Uz mnoštvo lokalnih, regijskih (regionalnih? područnih? županijskih? teritorijalnih?) inonacionalnih, čak i inovjerskih stranaka registriranih u zadnjih 30 godina u Hrvatskoj, jednostavnom se raščlambom mogu uočiti, abecednim redom, albanske (muslimanske?,  katoličke?), bošnjačke (muslimanske?, islamske?), istarske (ištrijanske?) i srpske (pravoslavne?, agnostičke?) stranke, službeno upisane pod svojim, vlastitim, zasebnim, neprijeporno nacionalnim nazivima. Članku 12. Zakona unatoč, koji propisuje: “Riječ Hrvatska na bilo kojem jeziku, te njene izvedenice, kao i dijelovi zastave i grba Republike Hrvatske, uključivši i njihovo oponašanje, mogu se unijeti u naziv, odnosno znak političke stranke na način kojim se ističe ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske. Naziv, odnosno znak političke stranke ne smije sadržavati službeno državno obilježje i nazive drugih država.”

Tek se tu uviđa tzv. rupa u zakonu. Jer, općepoznato je da je zakonom dopušteno sve što zakonom nije zabranjeno, odnosno što zakonom nije propisano. A budući da ni jednim hrvatskim zakonom – iz nikome razumski poznatih razloga – nije propisano da bi bilo koja i bilo kakva politička stranka u Hrvatskoj trebala imati i nužnu odrednicu sadržanu u slovu “H” (makar u genitivu?!), tako je ni oni, slučajno ili namjerno, nemaju. Tek, jedina zakonska restrikcija jest ona koja se odnosi na način uporabe riječi “Hrvatska” (plus izvedenice, poput primjerice pridjeva koji završavaju na ski, ški, čki, a pišu se početnim malim slovom), ako je se ikada dosjete uporabiti u svojemu nazivu, što im – izim Albanaca – uglavnom ne pada na um: kako bi se oni toga uopće mogli sjetiti kad se toga nije nikako mogao prisjetiti ni reformirani Račanov i postračanovski SDP?!

Averzija prema slovu H

Kako se god obrne, najžešću averziju prema slovu H, makar u svojem akronimu, iskazuje SDSS (naime: Samostalna demokratska srpska stranka). A što je to SDSS?

Na web-stranicama SDSS-a, između ostalih birokratsko-demagoških floskula, na nekom slabohrvatskom jezičnom slengu, stoji da su “politički ciljevi” te “stranke” – “trajno stambeno zbrinjavanje bivših nosilaca stanarskih prava i ostvarivanje prava otkupa državnih stanova za Srbe, pod uslovima koji su važili za ostale građane, ostvarivanje prava na dionice za Srbe u procesu privatizacije državnih preduzeća, pod jednakim uslovima, kulturnu i prosvjetnu autonomiju Srba u Republici Hrvatskoj, kroz upotrebu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, upotrebu nacionalnih simbola, ispovjedanje pravoslavne vjere, vaspitanje i obrazovanje na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, osnivanje srpskih ustanova u oblasti prosvjete i kulture, osnivanje srpskih informativnih medija i njegovanje tradicije i običaja”.

Tamo također, na takvom bastrardiziranom hrvatskom jeziku piše, da je “Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) nastala 1997. godine iz potrebe organizovanja Srba sa područja Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, u procesu mirne reintegracije ovog područja u ustavnopravni sistem Republike Hrvatske”, da je “stranka nastala udruživanjem svih progresivnih snaga i političkih opcija, koje su od 1991. do 1997. godine djelovale na ovom području i njihovim spajanjem sa Samostalnom srpskom strankom, koja je osnovana 1995. godine, sa sjedištem u Zagrebu, čiji je predsjednik bio dr. sc. Milorad Pupovac”, te da je “na Skupštini održanoj 19.03.1997. godine u Zagrebu, izmjenjen Statut, promjenjeno ime Stranke u Samostalnu demokratsku srpsku stranku (SDSS), premješteno njeno sjedište u Vukovar i izabrano novo rukovodstvo Stranke”.

Naravno da većina od toga nije istina, odnosno, naravno da su – makar ljudima vesela duha! – smiješne determinacije poput “sve progresivne snage i političke opcije” naravno da je općepoznato tko su i kakvu su ulogu u konačnom nastajanju SDSS-a imali pokojni skladištar (?!) iz Pačetina, Goran Hadžić, “od mladosti član Saveza komunista, visoki funkcioner Raškovićeva SDS-a, jedan od vođa Srpskog nacionalnog veća, zadnji predsednik Republike Srpske Krajine, poslednji optuženik MKSJ”, a osobito – poput J. Raškovića i R. Karadžića psihijatar – Vojislav Stanimirović, okupacijski gradonačelnik Vukovara, “krajinski” ministar nečega i koječega, jedan od osnivača SDSS-a 1997. godine u Vukovaru i njezin predsjednik od osnutka, pa do tihe predaje te stranke Miloradu P. U  skladu s time “osječko Županijsko državno odvjetništvo 2016. odbacilo je kaznenu prijavu novinarke Karoline Vidović Krišto i povjesničara Josipa Jurčevića protiv Stanimirovića za ratni zločin protiv ratnih ranjenika i bolesnika te civilnog stanovništva, navodeći kako nije potvrđena sumnja da je Stanimirović počinio zločine za koje se tom prijavom tereti”.

Antun Ivanković/Tovarnik o tome je svojedobno zabilježio: “Važno je napomenuti da je odlukom hrvatskih institucija 1992. godine zabranjen rad i djelovanje Srpske demokratske stranke (SDS) o kojoj govori Vojislav Stanimirović. S danom 18. veljače 1992. godine stranka je brisana iz Registra političkih stranaka Republike Hrvatske.”

Postavlja se opravdano pitanje, kako su se mogle spojiti 1997. godine gore navedene stranke kada je jedna od njih (SDS) 1992. godine hrvatskim zakonom zabranjena? Što se točno dogodilo dana 5. ožujka 1997. godine u Borovu? U članku koji je 1997. objavljen u tada još okupacijskim Vukovarskim novinama broj 90 (15. marta) str. 1, 3, pod naslovima: Odluka skupštine, Osnovana Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) navodi se sljedeće: „U Borovu je na zasjedanju tzv. Oblasne Skupštine 5. marta 1997. godine na kojoj su prisustvovali svi relevantni predstavnici političkog života Oblasti, odnosno odbornici općinskih skupština, predstavnici mjesnih zajednica, izbjeglica i općinskih boračkih organizacija, kao i predstavnici bivših političkih stranaka iz razdoblja tzv. RSK-a.

Na prijedlog Gorana Hadžića i Vojislava Stanimirovića osnovana je nova jedinstvena srpska stranka pod nazivom Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS). Tom prilikom jednoglasno je usvojen Statut stranke i formiran je Glavni odbor koji broji 33 člana, dok Nadzorni odbor ima 3, a Statutarni 5 članova SDSS-a. Predsjednika stranke treba izabrati na prvoj sjednici tog tijela.”

Rasprava nakon Škore u Bujici

Ovih se dana, posljedično nastupu predsjedničkog pretendenta, Miroslava Škore, u Bujančevoj Bujici, nakon čega se malo povukao i relativizirao svoju izjavu, u načelno zbunjenoj hrvatskoj političkoj javnosti, pokrenula rasprava o tome – bi li ili ne bi trebalo zabraniti SDSS, kao stranku? Popis iskazivanja te i takvih pametnih, manje pametnih ili nepametnih prijedloga, zapravo, zabilježen je u onomu zidnom biltenu što povremeno malolitražno/malotiražno izlazi u Zagrebu, duhovito financiran iz hrvatskoga državnoga proračuna, a zove se – Новости/Novosti.

Naravno, namah su se – u svezi glede – uključili pametnjakovići, od Glavaša do Puhovskoga, u konačnici, do predsjednika Vlade, odnosno, do premijera svih Hrvata, ma gdje bili, Andreja Plenkovića. Svi do jednoga tvrde da SDSS ne treba zabraniti, ukinuti, onemogućiti, spriječiti, civilizirati.

Trenutni hrvatski premijer, Andrej P., tvrdi da “manjine moraju biti pri većini” – što je, zapravo, jedan odvratni politički iskaz, budući da on očito ne misli na imaginarne 22 manjine iz Preambule hrvatskoga Ustava, nego samo na onu povlaštenu jednu, tj. srpsku. (Groznije od toga, a o čemu bi se trebalo propitati, jest – je li ta povlaštena hrvatska etnička manjina srpska ili je srbijanska, no o tom, potom).

Ima li uvjeta za – zabranu?

Dr. sc. lingv. Milorad Pupovac, dakle, u skladu sa svojim stranačkim načelima i principima, štoviše, u skladu s ovlastima koje mu omogućuju liberalno-revolucionarne hrvatske vlasti (od Sanadera do Plenkovića) djeluje onako kako misli, kako želi i kako hoće djelovati, čak bez obzira misle li neki od nas je li to u skladu s Načertanijem ili s Memorandumom SANU, jedan ili dva…

Neki od nas, primjerice, T. Karamarko, kaže ovako: “U svom patetičnom glumatanju ugroženog Srbina u Hrvatskoj u povodu incidenta u jednoj birtiji u Đevrskama blizu Knina (koji najoštrije osuđujem), Milorad Pupovac, stup koalicijske stabilnosti vladajuće većine i stup stabilnosti Hrvatske, na N1 TV-u adresira na mene stanje mržnje i opće netrpeljivosti, tvrdeći kako napadi na Srbe eskaliraju od 2014., kada sam kao tadašnji šef HDZ-a poručio – ‘nikada više sramotne i ponižavajuće koalicije sa SDSS-om’. Naravno, tko bi koalirao sa SDSS-om znajući da je osnivač SDSS-a, ratni zločinac Goran Hadžić, tko bi koalirao sa SDSS-om ako poznaje hrvatsku povijest i povijest srpskih imperijalističkih pretenzija na Hrvatsku, ako jasno razaznaje što je Vasa Čubrilović 1939. godine doista rekao.

Nije li Pupovčev SDSS samo instrument u velikosrpskoj osvajačkoj strategiji i stranka koja je zapravo glasnogovornica Vase Čubrilovića? Ne ponaša li se manipulator, Milorad Pupovac, upravo prema tom memorandumskom obrascu i nije li zapravo on zadužen za dekonsolidaciju bilo kakve hrvatske države po tom vjekovnom velikosrpskome modelu?”

Pitanje svih navedenih pitanja, međutim, glasi: ima li uvjeta da se zabrani SDSS u Hrvatskoj? Odgovor je,  prema svemu sudeći – ima!

Od neusklađenosti sa zakonom/zakonima, preko podmuklosti, metatekstulnosti, do verbalizma u javnosti, te nepriznavanja vlastite autohtonosti u Hrvatskoj, nasuprot vježbanju balkanskoga srbijanskoga neočetništva…

Autor:piše: Mate BAŠIĆ / 7Dnevno
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.