Screenshot

ZAŠTO LJEVIČARI ŽUDE ZA ‘JAVNOM OSUDOM’? I jeste li fašist ako ne podržite nečiji javni linč

Autor: Ratko Martinovic

Kada pričamo o instrumentima političke korektnosti, nemoguće je ne spomenuti veliki masovni trend koncepta zvanog 'javna osuda'.

Osuda tako označava pojam javnog prokazivanja, osuđivanja i ograđivanja od nečega što je generalno protivno zakonu, moralu, društvenim normama ili humanističkim principima.

Misaona policija i cinkeri

Osuditi može politički vođa, sindikalist, vođa neke interesne grupacije, odnosno bilo tko s povećim brojem ljudi iza sebe. Naročito ako je riječ o deliktu proizašlom iz vlastitih redova. No, politička korektnost penetrirala je i u taj element, i to u trenutku kada je svatko postao odgovoran i primoran na osudu, te je etiketiran kao podrška devijaciji ukoliko je ne osudi ili se od nje ogradi. Svatko je u trenutku postao javna osoba, potencijalna meta i pritiskom pogođeni subjekt. Tako smo umjesto nezainteresiranih korisnika društvene mreže dobili masu ‘fašista’, ‘terorista’, ‘antisemita’, ‘komunista’ i sličnih, isključivo jer nisu reagirali promptno poput političkih vrhuški. Paralelno uz rast koncepta osude, radikalizirao se i tzv. ‘doušnički’ element iliti ‘misaona policija’.

‘On nije profilnu fotografiju obojao u francuske boje tijekom terorističkog napada!’, ‘U obiteljskom grbu mu je zastava s prvim bijelom poljem – nacist!’ ili ‘Sumnja u krivicu Al Assada u Siriji – Rusofil’ samo su neki od tipičnih osuda na neosuđivanje ili protureakcija. Čak se razvio i svojevrsni ‘mainstream’ u osudama pa je neke stvari dopušteno bespogovorno osuđivati dok je neke gotovo istovjetne zabranjeno. Idealan primjer su ‘fašističke desničarske vlade Orbana i Poljske’, a kada se povuče sličnost s načinom vladanja Netanyahua u Izraelu – dirnuli ste u osinje gnijezdo i gubite svu podršku osuđivača. Osuda nastupa Thompsona na želju igrača i boravak u autobusu – ‘misaoni policajci’ natjecali su se u tagiranju, prozivanju i prijetnjama navodnim fašistima. Isti oni koji guštaju u jugonacionalističkom pastirskom rocku Bijelog dugmeta.

Je li u pitanju specijalni rat?

Nogomet je dobar primjer osuđivanja – brojne udruge u Hrvatskoj osuđuju ispade naših navijača dok slične i teže probleme drugih navijača na utakmicama s našom reprezentacijom isto tako relativiziraju (svojedobni primjer paljenja hrvatske zastave i reakcije ministra Jovanovića u Srbiji). Ista stvar je i u politici – ministri i visoki funkcioneri određenih stranaka budu žestoko osuđeni radi politički nekorektne prošlosti, no pjevanje kontroverznih pjesama od strane vlastitih redova odmah se nastoji ublažiti i medijski nepotencirati. Gledajući kretanja iz prošlosti, sljedeći korak u osudi bit će sporni ‘Damnatio Memoriae’ iliti ‘Osude sjećanja’ pri kojem će biti zabranjeno prisjećati se nekih ‘javnih uspomena’.

Najradikalniji oblik takvog postupanja uklanjanje je grobova ratnih gubitnika, no očito postoji tenzija takvih praksi i na poligonima današnje civilizacije, poput društvenih mreža. I vratimo se na početak. Zaključili smo da je osuda kao takva posve bespotrebna izvan službenih kanala, te kao takva prerasta u licemjerje, potiče na ‘cinkanje’ i završava u radikalnoj ‘osudi sjećanja’. No, što ako netko namjerno propagira ove politički korektne instrumente radi ‘podijeli pa vladaj’ taktike? Poradi nametanja ideoloških, interesnih i drugih podjela. Netko će reći da je riječ o pomodarstvu, ali bi ih se u trenutku moglo nazvati ‘retardiranima’. Pardon, ‘inkapacitiranima’.




Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.