fbpx

VUKOVAR 18.11.1991.: Poginuo je, snajper ravno u čelo…

Autor: Vukovarski branitelj

Vukovar je pun anonimnih i samozatajnih heroja, jer za njih nećete čuti da se busaju u prsa niti ćete čuti da su dobili neko odličje. Sve su to veliki ljudi s malim imenima. Ovo je priča o jednom 'bezimenom' branitelju, kroz koju ću se prisjetiti i svih poginulih policajaca koji su iz Varaždina došli u Vukovar.

O braniteljima i herojima Domovinskog rata, ne samo Vukovara, šuti se već godinama. Mnogo je bezimenih heroja od Iloka do Dubrovnika za čija imena javnost nikada nije čula, na žalost bojim se da ni neće, a za to su krivi mediji, politika, … jednostavno je to tako.

A kakva su sve herojska djela činili, ljudima bi zastao dah, kamen bi proplakao ili se njima ponosio.

Imao sam čast upoznati jednog od heroja kao što je bio Andrija Marić. Osobno ga ne poznajem tako dobro da bih se usudio detaljno pisati o njemu. Bio je na Trpinjskoj cesti u „Žutim mravima“ i znam da je bio neustrašivi borac i taj se nije bojao tenka. Prema tenkovima se doslovno odnosio kao dijete prema plastičnim igračkama.


Vukovar je pun takvih heroja koji su anonimni i samozatajni, jer za njih nećete čuti da se busaju u prsa niti ćete čuti da su dobili neko odličje. Sve su to veliki ljudi s malim imenima.

Tih velikih ljudi s malim imenima je bilo mnogo. Ima čak i onih bezimenih, ali kojima nedostatak imena ništa ne oduzima na veličini ljudskosti.

Pokušat ću u kratko ispričati jednu od mnogih tužnih priča o jednom takvom „bezimenom“ koje su mi se urezale u ovome ratu, a kroz ovu ću se prisjetiti i svih poginulih policajaca koji su iz Varaždina došli u Vukovar.

17.11.1991.

Nakon što smo bili prisiljeni napustiti položaj na Trpinjskoj cesti 13.11.91., povlačili smo se ulicu po ulicu, kuću po kuću, vjerujući u pomoć koja će doći. Bili su to najteži dani od početka rata, gladni, iscrpljeni, spavanje se svodilo svega na sat-dva, jer vremena za spavanje više nije bilo. Zapovjednika obrane više nije bilo, napustili su grad, a mi smo ostali sami. Grad je gorio, detonacije su odzvanjale bez prestanka, doslovno je podrhtavala svaka stopa zemlje. Sve je prazno, samo slomljena stabla po cesti, opeke, žice od struje, mrtvi suborci u jarcima prekriveni najlonom ili nekom dekom i strah, ogroman strah. A u glavi samo jedno pitanje, što će biti sutra? Hoće li pomoć doći? Što kažu na vijestima? Kuda dalje? I opet strah, strah od nepoznatog, jer više nema ničega te je ostao samo taj tupi pogled u daljinu i pogled u strah.

Povlačeći se tako, 17.11. došli smo u stambenu zonu na Borovskoj cesti u središtu Borova naselja. Opet neka nada jer nas je sve više i više iz svih okolnih kvartova. Povlačimo usku crtu obrane i sad nas je više, strah polako nestaje ,ali neizvjesnost ostaje. Tražimo tranzistore da čujemo neku vijest, da čujemo jedinu vijest: POMOĆ STIŽE. No pomoći nema, pokušavamo se šaliti i smijati, ali strah je stalno tu. Sjedimo u podrumu jedne zgrade i tu upoznajem policajca iz Varaždina, a kažem policajca jer mu ni danas ne znam ime. Imao je 23. godine i bio je crn i visok dečko. Sjedio je u kutu i šutio. Gledao sam ga sa strane i mislio, zašto se on izolirao? Dvije starije gospođe pekle su nam male pogačice od tijesta, nije bilo kvasca i bile su užasno tvrde, ali miris koji se širio podrumskom prostorijom je ponovno probudio nadu. Nadu da nije još kraj. Konačno nešto toplo, konačno nešto svježe, neka je i tvrdo, ali one su to pekle sa srcem, a mi smo uživali. Nakon dana i dana na keksima iz ormarića napuštenih stanova, konačno nešto toplo.




Uzeo sam pladanj s tim pogačicama i otišao do njega, ponudio ga i sjeo kraj njega. Pružio sam mu ruku i rekao svoje ime, on me gledao preplašeno i uspio je reći svoje ime. Ime koje ja nisam čuo, a bilo mi je neugodno pitati da ponovi. Počeli smo razgovarati. Pričali smo o svemu i svačemu, kao da se poznajemo 100 godina. Pričao mi je o svojoj curi u Varaždinu, svojim roditeljima, prijateljima, školi u koju je išao, pričao mi je o svemu. I ja sam njemu pričao o svojima, o ocu i majci koji su bili u centru u skloništu s mlađim bratom i sestri za koju nisam znao gdje je tada. Pričali smo o svemu i uživali u razgovoru. Odjednom me je presjekao i rekao, “ovo će završiti sutra, pomoć neće doći”. Gledao sam ga i nisam mogao ništa izgovoriti, znao sam da govori istinu, ali nisam je mogao prihvatiti. Tad sam ja zašutio. No on me pokušao raspoložiti i rekao je “ma ne brini, kad dođemo u Zagreb, ja ću ti pokazati gdje se izlazi”, pričao mi je o Jarunu, o kafićima i diskotekama u Varaždinu, o mjestima gdje ćemo ići, kako ćemo se napiti i konačno naspavati. Uspio me raspoložiti, jer bio je jako vedar dečko i imao je strašno zarazan smijeh. Kad bi se glasno nasmijao, svi su se u podrumu nasmijali premda nisu znali o čemu je riječ i zašto se on smije, ali smijeh nam je svima trebao.

Došao je trenutak da on ide na vanjsku stražu od 01-02h po ponoći. Moja smjena je bila od 02-03h. Otišao je i rekao “kad se ti vratiš sa smjene, podsjeti me gdje smo stali razgovarati”. Sjedio sam tako u uglu podruma, razmišljao o svemu o čemu mi je govorio i o čemu smo pričali i radovao se nastavku našeg razgovora. U tom je netko ušao i rekao “poginuo je……”

Nitko nije reagirao jer je tih dana to bila normalna vijest. Na smrt se više nitko nije obazirao, jednostavno smo bili samo prazne sjene. Ja sam uzeo neki dječji roman i čitao, a tad je došao moj red za odlazak na stražu. Popeo sam se u prizemlje zgrade, a vani je bila mjesečina, pun mjesec, jednostavno kao dan. Došao sam do jednog suborca i pitao ga gdje je taj što je poginuo? Pokazao mi je rukom i tad sam ispred zgrade 4-5 m od ulaza ugledao bijelu ceradu. “Pa kako?”, tiho sam pitao kolegu. “Snajper ravno u čelo”, odgovorio mi je, “čuvaj se onog prolaza, tamo je snajper”. Vidio sam taj prolaz ali malo, jer ga je zaklanjalo jedno srušeno stablo. Niti danas ne znam kako i zašto sam napravio to što sam napravio. Izašao sam ispred zgrade i puzeći došao do bijele cerade, otkrio sam je i ugledao NJEGA. Bio je to on, moj NN prijatelj, POLICAJAC. Zanijemio sam i gledao u njegovo lice oblijepljeno krvlju. Gledao sam, a u meni samo praznina, nema tuge, nema straha, nema ničega, samo jedna velika praznina.




Dvojica kolega dopuzala su do mene i odvukla me, shvatili su da sam u šoku i da ću poginuti ako ostanem još koji trenutak. Jedan me ošamario i tiho kroz zube vikao na mene “jesi lud, što radiš, hoćeš i ti da pogineš”. Bilo mi je svejedno. Premda sam tih dana vidio mrtvih na sve strane, ranjenih, iskasapljenih, ovo me je dotuklo, ovo mi je uništilo svaku nadu pa i onu zadnju koju mi je on dao. Bio je to moj trenutak spoznaje da je kraj, da pomoć stvarno neće doći i da se ne treba nadati više ničemu, već samo pomoliti i čekati sutra.

Kad sam došao sebi nakon sat vremena, zamolio sam trojicu dečki koje nisam poznavao da mi pomognu da ga pokopamo. Pokopali smo ga iza zgrade pred svitanje i nastavili s daljnjim povlačenjem prema Tvornici Borovo, jer nismo smjeli dočekati jutro. Odluka nižih zapovjednika koji su ostali je pala, “sutra se predajemo četnicima”.

To je moje sjećanje na jednog Varaždinskog policajca i sve njegove kolege koji su došli da bi pomogli nama u Vukovaru.

Hvala im svima, a posebno mom NN prijatelju policajcu.


Portal Dnevno zahvaljuje Vukovarskom branitelju koji nam je omogućio da povodom 20. obljetnice okupacije Vukovara objavimo njegove priče i na taj način odamo počast braniteljima koji su ostavili svoj život u obrani Hrvatske i zahvalimo svim sudionicima Domovinskog rata.

Feljton Vukovarske neispričane priče naišao je na brojne pohvale naših čitatelja, te nam je iznimno drago što smo kroz njih omogućili uvid u iskustva branitelja koji u jednoj svojoj priči ističe: ‘Tamo gdje je ubijen i jedan zarobljenik ili civil, mjesto je najvećeg zločina jer muke kroz koje su ljudi prolazili su neopisive. Svako to mjesto nosi krike patnje i muke i to je ono što se nikada ne smije zaboraviti, jer sve te žrtve imaju svoje ime i prezime, a njihova muka nas obvezuje da se ne zaboravi.’

Uz ove riječi pozivamo one koji još nisu, da pročitaju priče Vukovarskog branitelja:

FELJTON – VUKOVARSKE NEISPRIČANE PRIČE:

1. Iz školske klupe u neispričanu legendu – Osuđen na strijeljanje

2. Je li ikad itko od ‘normalnih’ ljudi razmišljao o sitnicama koje su nama život značile u logoru?

3. Naši i njihovi Generali

4. Tko je u Vukovaru ubijao civile?

5. Zadnji dani prije okupacije: Mrtve više nismo sahranjivali

6. Ubijte nas, samo pustite da iznesemo ranjenike, zar ne vidite da će živi izgorjeti

7. Povratak iz logora – znao sam da ćemo se vratiti u Vukovar

Autor:Vukovarski branitelj
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.