b.v.

Vodstvo PBV-a ostaje ustrajno kao i za vrijeme komunističke Jugoslavije

Autor: Bruna Esih / Bože Vukušić

Nakon središnje komemoracije bleiburškim žrtvama u svibnju 2008. krenule su špekulacije o mogućem posjetu predsjednika SDP-a Zorana Milanovića Bleiburškom polju, i to uz pratnju Slavka Goldsteina te predstavnika određenih antifašističkih udruga iz Hrvatske. Predsjednik Mesić istom se izrazito negativno izjasnio o toj Milanovićevoj namjeri, a znanstvenu podršku pružao mu je poznati bizantolog Ivo Goldstein, sin Slavka Goldsteina.

Neposredno prije održavanja Sinjske alke u kolovozu 2007. vodstvo Počasnog bleiburškog voda susrelo se u Sinju s tadašnjim predsjednikom države Stipom Mesićem. Na kraju kurtoaznog razgovora predsjednik PBV-a Ilija Abramović pozvao je predsjednika Mesića da posjeti Bleiburško polje, što je ovaj odmah prihvatio i trenutno dao nalog šefu protokola da taj posjet ugradi u njegov radni kalendar za sljedeću, 2008. godinu. Krajem 2007. vodstvo PBV-a dodatno ga je i dopisom podsjetilo na to obećanje. Prema riječima Ive Banca, Mesić je početkom 2008. zaista razmatrao, sa Slavkom Goldsteinom i Ivom Bancom, plan posjeta Bleiburškom polju. Međutim, u proljeće 2008. iznenada je ne samo odustao od plana već je vodstvo PBV-a proglasio ’ustašoidnim’, a komemoraciju bleiburškim žrtvama označio kao pokušaj stvaranja „bleiburškog mita i ozloglašavanja jugoslavenskog partizanskog pokreta’’.

Bizantolozi i udbaši

Nakon središnje komemoracije bleiburškim žrtvama u svibnju 2008. krenule su špekulacije o mogućem posjetu predsjednika SDP-a Zorana Milanovića Bleiburškom polju, i to uz pratnju Slavka Goldsteina te predstavnika određenih antifašističkih udruga iz Hrvatske. Predsjednik Mesić istom se izrazito negativno izjasnio o toj Milanovićevoj namjeri, a znanstvenu podršku pružao mu je poznati bizantolog Ivo Goldstein, sin Slavka Goldsteina. Ta se argumentacija u najbitnijem sastojala od bojazni da bi rasvjetljavanje povijesne istine o Bleiburškoj tragediji moglo ugroziti neke druge „istine“ u Hrvatskoj.

Ivan Đikić, kućni biograf Stipe Mesića i aktualni urednik propagandnog glasila Srpskog narodnog vijeća Novosti, objavio je 30. kolovoza 2008. članak protiv tajnika-glasnogovornika PBV-a Bože Vukušića u riječkom Novom listu. Vukušića je optužio da je na čelo PBV-a postavio „svoga pijuna Iliju Abramovića“ i da manipulira cijelim vodstvom PBV-a. Iz navedenog članka moglo se nazrijeti da je Đikić koristio argumentaciju „pučista“ u vodstvu PBV-a i njihovih mentora u Zagrebu okupljenih oko „Hrvatskog kulturnog vijeća“ (o čemu je više riječi bilo u prethodnom broju feljtona), smatrajući upravo Vukušića uzročnikom promjene Mesićevog odnosa prema bleiburškoj komemoraciji i njegova odustajanja od dolaska na Bleiburško polje.

No, ne tako slučajno, upravo je ovo razdoblje obilježio događaj daleko aktualniji od bleiburških komemoracija. Naime, 13. veljače 2008. započelo je suđenje bivšem suradniku Udbe Krunoslavu Pratesu pred Višim zemaljskim sudom u Münchenu zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog političkog iseljenika Stjepana Đurekovića. Bože Vukušić bio je jedan od glavnih svjedoka njemačkog Saveznog državnog odvjetništva u tom slučaju. Kao jedan od nalogodavaca Đurekovićeva ubojstva spominjao se Josip Perković, posljednji šef Udbe u Hrvatskoj i otac Saše Perkovića, savjetnika predsjednika Stipe Mesića za unutarnju politiku. Prates je 16. srpnja 2008. osuđen na kaznu doživotnog zatvora, dok je za Josipom Perkovićem raspisana međunarodna tjeralica, a također i za posljednjim šefom savezne jugoslavenske Udbe Zdravkom Mustačem.

Ubijanje sjećanja na pobijene

Za razliku od iskusnog Ivice Račana koji je svoj posjet Bleiburškom polju u svibnju 2002. godine najavio vodstvu Počasnog bleiburškog voda i, štoviše, zamolio ih da kao domaćini dočekaju njega i hrvatsku državnu delegaciju, a kasnije ih pozvao na razgovor i ručak, Milanović je svoj posjet obznanio preko medija te uopće nije smatrao pitanjem pristojnosti, pa čak ni formalne obveze ili nužnosti da o istom treba izvijestiti vodstvo PBV-a, kao vlasnika spomen središta na Bleiburškom polju. Ipak, potrebnu formalnu dozvolu, na prijedlog vodstva PBV-a i bez javne bruke za hrvatsku stranu, ishodile su mjerodavne austrijske policijske instance, kako bi i same mogle uredovati u skladu s austrijskim zakonima i propisima. Tako je Zoran Milanović, u društvu najbližih suradnika iz vrha SDP-a, 14. rujna 2008. posjetio Bleiburško polje, ali ipak bez najavljenih Slavka Goldsteina i predstavnika antifašističkih udruga iz Hrvatske.

Nakon povratka iz Bleiburga Zoran Milanović izjavio je za tjednik Globus (19.9.2008.) sljedeće: „Naš dolazak na Bleiburg i Tezno smatram civilizacijskim gestom, ali i SDP-ovim doprinosom, nadam se, i skorom zatvaranju polemika u Hrvatskoj o ovom traumatičnim pitanjima“. Četiri godine kasnije, a danas nedavno, kad je Kukuriku koalicija ukinula pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad središnjom bleiburškom komemoracijom, otkriveni su stvarni motivi Milanovićevog posjeta Bleiburškom polju i tada izrečenih riječi. Kao što je u slučaju njegova prethodnika Ivice Račana, čiji je, doduše, znatno temeljitije pripremljen prijetvorni posjet Bleiburškom polju osigurao alibi za tadašnje dokidanje institucionalnog, državnog okvira za otkrivanja masovnih grobnica, utvrđivanja broja poslijeratnih žrtava i okolnosti njihova stradanja (ukidanjem državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava), Milanovićevo je pak prijetvorno iskazivanje poštovanja prema bleiburškim žrtvama trebalo poslužiti kao alibi za ukidanje tog istog izraza poštovanja na nacionalnoj i državnoj razini.

Predsjednik indisponiran

Početkom 2010. ponovno se bila u Hrvatskoj razvila rasprava o bleiburškoj komemoraciji, u koju se uključio i novoizabrani predsjednik RH Ivo Josipović. On je načelno izrazio spremnost doći na Bleiburško polje i iskazati počast bleiburškim žrtvama, ali tek kad tamo prestanu dolaziti „ljudi u crnom“. Počasni bleiburški vod predsjedniku je uputio i službeni poziv za sudjelovanje na središnjoj komemoraciji povodom 65. obljetnice Bleiburške tragedije na Bleiburškom polju, na što je predstojnik njegova ureda Joško Klisović odgovorio da „predsjednik Republike nije u mogućnosti odazvati se pozivu“.

Tri dana prije središnje komemoracije povodom 65. obljetnice Bleiburške tragedije, 12. svibnja 2010., Bleiburško polje posjetila je predsjednica hrvatske vlade Jadranka Kosor u pratnji ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka i ministra znanosti Radovana Fuchsa. Na Bleiburškom polju dočekalo ih je vodstvo PBV-a predvođeno predsjednikom Ilijom Abramovićem.

Iste godine prilikom središnje komemoracije 15. svibnja Svetu misu predvodio je sisački biskup Vlado Košić, održavši vrlo nadahnutu propovijed, dok je u ime Hrvatskog sabora nazočne pozdravio njegov potpredsjednik Ivan Jarnjak. U ime PBV-a pozdravni govor održao je Vice Vukojević, bivši predsjednik državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava te dugogodišnji podupiratelj i počasni član PBV-a, a ujedno i najzaslužniji pojedinac što je Hrvatski sabor 1995., odnosno 1996. godine, proglasio 15. svibnja spomendanom na žrtve Bleiburške tragedije i Hrvatskog križnog puta te donio odluku o pokroviteljstvu nad središnjom komemoracijom na Bleiburškom polju.

Udba i korisne budale

Dan nakon komemoracije, 16. svibnja 2010., novinar Gordan Malić objavio je u Jutarnjem listu članak pod naslovom: „Čovjek s dosjeom u tri države vodi Počasni bleiburški vod“. Malić dakako nije mislio na predsjednika PBV-a Iliju Abramovića, već na tajnika-glasnogovornika PBV-a Božu Vukušića, protiv kojega se postupak tada vodio u isključivo jednoj državi, i to Republici Hrvatskoj, a na temelju prijava nekolicine najviših dužnosnika i suradnika Udbe.

Dva dana kasnije, predsjednik države Ivo Josipović izjavio je kako potpredsjedniku Hrvatskog sabora i bivšem ministru unutarnjih poslova Ivanu Jarnjaku nije bilo mjesto na komemoraciji na Bleiburškom polju, jer je „jedan od organizatora bleiburške komemoracije tajnik Počasnog bleiburškog voda Bože Vukušić, čovjek kojem se sudilo za ubojstvo i vodi mu se postupak zbog otmice“. Kratko potom, predsjednik Josipović javno je zatražio od hrvatskog pravosuđa, u prvom redu od Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, da se Vukušića procesuira i osudi. I, zaista, predsjedničke je upute hrvatsko pravosuđe ozbiljno shvatilo, pa je u Splitu žurno započet proces protiv Vukušića. Međutim, cijeli slučaj navodne otmice jednog Udbinog agenta krajem 1991. godine počivao je na neistinitim izjavama nekadašnjih šefova Udbe Josipa Manolića, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača te nekolicine njihovih bliskih suradnika, te je sredinom 2011. godine završio oslobađajućom presudom.

U međuvremenu, Ivo Josipović zatražio je i novu istragu protiv Bože Vukušića, ovoga puta od USKOK-a, a na temelju navodne anonimne prijave koju je zaprimio njegov Ured. Ista anonimna prijava tada je upućena i predsjedniku Hrvatskog sabora Luki Bebiću te predsjednici hrvatske vlade Jadranki Kosor. Sadržaj te anonimne prijave sastojao se od doslovno istih navoda i optužbi za financijske malverzacije unutar vodstva PBV-a, koje su austrijska policija i pravosuđe već istraživali te ih odbacili kao u cijelosti izmišljene i lažne (što je opisano u prethodnom broju feljtona). Međutim, širenju tih podvala i kleveta, pored navedenih neoudbaških krugova, a na tragu nezdravih ambicija da preuzmu aktivnosti Počasnog bleiburškog voda, pridružili su se i pojedinci okupljeni oko Hrvatskog kulturnog vijeća.

(U sljedećem nastavku: Pokušaj završnog udarca PBV-u)

Autor:Bruna Esih / Bože Vukušić
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.