(VIDEO) BADNJAK NA BANOVINI: Ni dvorci nemaju takvu divotu topline kao ove nastambe. Nešto je to neopisivo

Razorni i katastrofalni potres koji je pogodio Banovinu 29. prosinca prošle godine ostavio je osim silne materijalne štete i teške ožiljke i rane na dušama. Ali, u cijeloj tužnoj priči ne možemo poreći da smo možda i “postali bolji ljudi”. Veli to Stjepan Prašnjak iz sela Strašnik, koje je praktički bilo u epicentru podzemne grmljavine, tutnjave i razaranja tog 29. prosinca lani. Bivši hrvatski branitelj, otac dvanaestoro djece ugostio nas je, pak, ove godine na Badnjak. Zanimljivu je opasku ispričao u prvim riječima:

“Znate, i lani za Badnjak se dogodio prvi potres, ne odveć snažan, ali ne i slab. Bio je uvod u seriju potresa koja je kulminirala koji dan kasnije kada je sve sravnjeno sa zemljom”.

Danas selo Strašnik, zaslugom ljudi iz cijele Hrvatske, ipak izgleda bolje nego prije malo manje od godinu dana. Većina ljudi, nažalost, još živi u kontejnerima i montažnim kućicama. Kuće se obnavljaju, ali sporom dinamikom što je stanovnicima sela, kao i cijele Banovine, teško shvatljivo. No, o tome ćemo za koji dan, na godišnjicu tragedije jer ovo je priča o Badnjaku.

Kada stignete u Strašnik ipak ste u cijelom tom očaju i užasu opčinjeni božićnim ugođajem. Oh da, kontejneri i te priručne kućice su ukrašene i kuglicama i djedovima božićnjacima, ukrasima, žitom i kuglicama, jelke se kite, a lampice svijetle. Naš dragi domaćin Stjepan Prašnjak odmah nas je odveo do dvorišta, gdje imali smo što i vidjeti. Na ražnju se vrti odojak dok dvojica sumještana pozorno gledaju ritam okretaja i jačinu vatre.

“Zanimljivije je gledati odojak kako se vrti na vatri nego gledati televiziju ili buljiti u internet”, lakonski nam kaže jedan. Stjepan Prašnjak nam odmah objašnjava;

“Danas je Badnjak, post je, malo ribe, nešto lagano. A sutra odojka poslužujemo hladnog, dolaze nam gosti, prijatelji. Naš je običaj takav. Dakako, slavimo rođendan Isusa Krista, slavili smo ga u progonstvu tijekom rata te kada smo se vratili i u tada razrušeno selo. Slavimo ga i sada, s nadom u bolje sutra, ali i vjerom u dobre ljude. Mi stalno iznova počinjemo!”

Zasuzile su oči gospodinu Pršnjaku.

“Kada se samo sjetim kolona ljudi koji su nam tog prosinačkog dana na kraju prošle godine pohitali u pomoć iz cijele Hrvatske. Mi sami u onoj jezi i nevolji bili smo dirnuti, ganuti… To je bio taj osjećaj da nismo sami. Nešto je to neopisivo, a plakali smo istovremeno od tuge i sreće. Ne, nismo sami, znate li što je to nama značilo?”, ganuto će.

I žitelji Strašnika tada nakon brutalnog potresa u onoj hladnoći nisu imali drugog izbora nego iz razrušenih kuća na ledinu. Hladnoća je grizla kosti, a smještaja bilo nije. Muški su zasukali rukave, pa sami, poput najboljih inženjera, složili šator za najmanje pedesetak osoba u kojem su živjeli sve dok nisu počeli stizati kontejneri.

I u tom šatoru bila je jelka, smještena kraj agregata i peći na dva. Lampice su svijetlile. Sjećamo se svakog detalja, vaš reporter je u tom šatoru s mještanima Strašnika čekao Novu godinu. No, otkud je i u šatoru bila božićna jelka. Kako, otkuda, zašto?

“Da, naravno da smo za prošli Božić također kitili jelku koju su poklopile ruševine. Pažljivo smo je izvukli iz kuće, kao i neoštećene kuglice. Negdje smo našli lampice i odnijeli ih u šator. Koje je to veselje bilo. Mi smo u cijeloj svojoj nevolji stvorili domaćinsku blagdansku atmosferu u šatoru, a ostali smo bez kuća, imanja. Samo, imali smo jednu veliku sreću. Nikoga nismo oplakali jer svi smo preživjeli i zdravi smo”, priča nam Stjepan Prašnjak.

U Strašniku na Badnjak dočekani smo srdačno, otvorili su nam vrata svojih domova, kontejnera u kojima sve blista od čistoće i topline, pomiješane s blagdanskim mirisom pečenja i tradicionalnih kolača. Ma, ni najelitniji dvorci nemaju takvu divotu topline i ljudske duše kao ove nastambe u kojima stradalnici potresa žive, pa evo skoro godinu dana. Dom je dom, samo ako je topao i susretljiv, ugodan i otvoren.

Dom je i kontejner, kao što dom nije nužno ni sam zamak.

Kuglice svjetlucaju, žito se još uvijek diže, kolači vonjaju, smijeh djece, supruge i oca… Slika kao iz bajke. Kad smo pomislili da je tako nešto nemoguće mi smo samo svratili u Strašnik. I osjetili nezaboravno badnje popodne, a možda smo na trenutak i zaista postali bolji ljudi. Jer, vidjeli smo tuđu, nezasluženu patnju, veliku borbu, entuzijazam i dobru volju. Hej, ljudima su srušene kuće, a oni rade na svojim gospodarstvima, zasipaju nas poklonima.

„Ne treba hvala”, uzvraćamo. Vidimo da se ljute, što da radimo.

“Samo da vidite kakve su nam kobasice, pa ne možete nam to učiniti!”

Sjećanja u Strašniku naviru na prošli Božić. I na sve one dane koji su slijedili…

“Prije svakog potresa, i onog božićnog onoga kasnije i na kraju onoga najjačeg događalo se uvijek isto. Vidjeli smo za te blagdane čudne stvari, nekoliko minuta prije svakog podrhtavanja ovce su nam bježale iz tora, a vrane masovno napuštale šumu. Nismo tou prvi mah shvatili, neke stvari smo zaključili, spoznali tek kasnije”.

Priči nema kraja, i u Strašniku za ovih božićnih blagdana priča se o problemima u obnovi, sporosti administracije, neispunjenim obećanjima.

No, jedna stvar ih najviše boli, kao i sve one koji su još uvijek na Banovini.

“Sve nas je manje, ljudi odlaze, ne vide perspektivu, pa ne mogu cijeli život živjeti kao u jami. Nekad se zapitamo oslobađa li se ovo tlo za nekog drugog?”, tužno će.

Badnji dan u Strašniku. Spoznaja koliko ljudi mogu biti hrabri, nesavladivi, divni i topli.

“Vjerujem da smo i mi tu toplinu dobili, zarazili se s njom, od ljudi koji su nam pohitali u pomoć. Znate, dobrota se nevjerojatno širi i raste kada se dijeli. Valja na to tako gledati”.

Pamtit ćemo te riječi.

Mali Isus će doći svugdje na svijetu. A u Strašniku će mu biti ugodno i toplo jer osjetiti će dobrodošlicu kao što bi svako novorođenče trebalo u ovome nesavršenom, ali nama jedinom svijetu.

I odrasti među dobrim ljudima! Zar to nije poanta svega?