Foto: Tom Dubravec / CROPIX

VELIKA AFERA ANDREJA PLENKOVIĆA: Za čije interese mešetari dionicama Ine?

Autor: 7dnevno

Strateški interes, oporavak gospodarstva, investicije, nova radna mjesta – samo su neke od floskula s kojima se hrvatske političke elite nerijetko razbacuju, a intenziviraju se u vrijeme predizbornih kampanja, kada gladnom narodu, umjesto kruha, nude jeftine i odavno “provaljene” igre. Igru takvoga tipa je već na samom početku svojeg mandata odigrao je i predsjednik Vlade, Andrej Plenković, i to nakon što je Hrvatska izgubila arbitražu u Ženevi protiv Mola.

Naime, on je tada obećao da će Inu vratiti u hrvatsko vlasništvo, ali je vrijeme učinilo svoje, pa se hrvatska strana po pitanju ove naftne korporacije i njezina povratka u hrvatsko vlasništvo – nije pomakla s mrtve točke. Štoviše, opći je dojam hrvatske javnosti da oni, koji bi u toj priči trebali odraditi najveći dio posla, tapkaju na mjestu – te ne znaju što čine.

Prije nekoliko dana, Hrvatima je, bez pretjeranog odjeka predstavljen novi konzultant koji bi se trebao pozabaviti strategijom za otkup dionica Ine od mađarskog Mola. Naime, lani u travnju odabran je i prezentiran konzorcij koji tvore Morgan Stanley, Intesa Sanpaolo Group, te PBZ, ali da će sada biti zamijenjeni s englesko-francuskom investicijskom bankom Lazard, novinarima su obznanili ministri financija i energetike – Zdravko Marić i Tomislav Ćorić.

Novi konzultant, ipak, skuplji…

Ako je vjerovati ovom dvojcu, nikakvih penala neće biti, jer ugovor s prvotnim konzultantima nikada nije ni potpisan, a do promjene konzultanta je došlo zbog prijepora koji su se pojavili oko shvaćanja onoga što je trebalo inkorporirati u ugovor o zastupanju, a što se ponajprije odnosilo na tehnički aspekt angažiranja savjetnika.

Prema riječima ministra financija, Zdravka Marića, nakon što se nisu uspjeli usuglasiti s prvim konzorcijem, razgovarali su s ostalim ponuđačima iz prvog kruga, te su se odlučili za novog konzultanta. Istodobno je Ćorić dodao kako su s Lazardom već definirani detalji ugovora, kao i njihov angažman. No, zašto to nisu napravili i s prvim konzultantom, za kojeg su se odlučili predstavnici vladajuće karavane, nisu imali potrebe objasniti.

Ipak je rečeno, da će Vladu ovaj obrat stajati oko devet milijuna eura, no, kako to obično u hrvatskoj politici i biva, vrag je uvijek u detalju – riječ je o milijun eura skupljoj cijeni od one koju je ponudio prethodni konzultant…




Prema tvrdnjama dobro upućenih izvora, kamen spoticanja s prvim konzorcijem, a koji se ispriječio i kao prepreka potpisivanju ugovora, bilo je pitanje dubinskog snimanja Ine koje je trebala obaviti Vlada, i, prije nego li se uopće odlučila krenuti u potragu za konzultantom,  cijena od osam milijuna eura nije podrazumijevala i taj dio posla. Tako izvori iz Vlade tvrde da je došlo do nesuglasica u komunikaciji, što, dakako, nameće i nekoliko pitanja. Jedno od njih svakako je i ono – kako se u takav ozbiljan projekt moglo ući a da se nisu jasno dogovorile sve krucijalne stavke, što se također može pripisati tipičnim obrisima traljave hrvatske politike? Kako u startu cijelu priču nisu dobro iskomunicirali, prvi je konzorcij zatražio dodatna sredstva za posao dubinskog snimanja. No, pregovori su zapeli baš na tom pitanju, te je potom otkazana i suradnja.

Mađari ne namjeravaju prodati svoj udio u Ini

Međutim, upućene u ovu tematiku brine što ni sada nije poznato kakav je dogovor postignut s Lazardom, i je li dubinsko snimanje uzrok zbog kojeg je, nakon svega – cijena porasla za milijun eura. No, čini se da su vladajući, po svemu sudeći, ponovno postupili ishitreno, jer sve da i jesu dogovorili dubinsko snimanje s Lazardom, ono se nije moglo obaviti bez Molova pristanka. A Mol će na to teško pristati, jer su Mađari od početka ove naftne trakavice bili jasni i precizni – oni, naime, nemaju namjeru prodati svoj udio u Ini.. Stoga se mnogi pitaju – što znači angažman novog konzultanta, kada okolnosti koje su za ovu priču značajne, nisu do kraja izdefinirane? Je li moguće da se na ovaj način, traljavo i nedorečeno, rasipa novac hrvatske sirotinje i u konačnici – koliko bi uopće stajala cijena otkupa Ine, budući da je ona Mađarima krucijalna zbog odlične pozicije na regionalnom tržištu te izlaza na more?




Mnogi se pitaju, ali i sada pitanja uglavnom odlaze u vjetar. No, vladajući su se, za sada, zadržali na ideji o prodaji dijela HEP-a, kako bi se pribavio novac za otkup Ine, što je, zapravo, početna točka s koje se ionako nismo makli, unatoč Savjetu za pregovore s Molom koji postoji od početka 2017. godine. I tako, dok mi tapkamo u mjestu, ne znajući tko nam glavu nosi, sateliti oko nas djeluju i pokazuju hrvatskim političarima (bezuspješno!) kako to izgleda kada se kao državnik zauzimaš za strateške interese svoje zemlje. Naime, svojedobno je Europska komisije reagirala zbog Zakona o privatizaciji Ine, tvrdeći da iz njega treba otkloniti pravo državnog veta kod donošenja ključnih odluka. Nedugo potom, Uprava Ine prezentirala je analizu poslovanja Rafinerije Sisak, što je rezultiralo pretvaranjem ondašnjih kapaciteta u logistički centar. U tu se priču upleo mađarski premijer, Viktor Orban, tvrdeći kako su spremni za pravedno rješenje.

Savjetnik Bricelj iznimno blizak s Plenkovićem

Potom su naši vrli vladajući izabrali prvi konzorcij, najavljujući velike analize, od kojih, kao što je vidljivo, nije bilo ništa, a mnogi su i danas skeptični prema novom konzultantu. Jer i da postoji volja, kočnica bi moglo biti vrijeme, budući da za provedbu jedne studije toga tipa treba minimalno pola godine… U međuvremenu Mađari šapu stavljaju i na krčki LNG terminal, oko kojega se vode pregovori, te najavljuje i otkup dionica. Naša Vlada naivno na to pristaje, postavljajući uvjete mađarskim zakupom plinskih kapaciteta na terminalu. I bila bi to još jedna tipična hrvatska priča o nečinjenju i neznanju onih koje smo izabrali da to odrade uz velike plaće i beneficije, da se u njoj ne pojavljuje jedno nadasve zanimljivo ime – ono Branimira Bricelja, čovjeka s kojim je iznimno blizak naš premijer, Andrej Plenković.

Savjetnik Bricelj, vlasnik je tvrtke Altera savjetovanje, a godinama je radio za londonsku podružnicu novog, skupljeg konzultanta Lazarda. Tamo je bio zadužen za poslovna spajanja i povezivanja, ali i korporativne financije u njegovom globalnom timu zaduženom baš za naftu i plin. U dobro upućenim krugovima bliskima premijeru Plenkoviću sumnjaju da bi baš Bricelj mogao biti ključna karika za postizanje novog dogovora između Lazarda i Vlade, te da je moguće kako je on odradio ključni dio posla po pitanju lobiranja za nove bankare. Široj hrvatskoj javnosti, ime Branimira Bricelja, još uvijek odzavanja u ušima – kako i ne bi, kada je baš on bio jedan od onih koje je izvanredna uprava Agrokora angažirala kao savjetnike u procesu restrukturiranja Todorićevog poslovnoga carstva. Štoviše, o Bricelju je u svojim čuvenim blogovima progovarao i sam Todorić, tvrdeći da je riječ o Slovencu kojeg je, još kao Mostov predsjednik Sabora, Božo Petrov, promaknuo u Borg grupu. Nakon toga ga je i Plenković prigrlio, rekavši da mu je on ionako bio prvi izbor za izvanrednog Agrokorova povjerenika.

Todorić o Bricelju i grupi Borg

„Tin Dolički je odvjetnik Knightheada, te njegov predstavnik u privremenom vjerovničkom vijeću, koji je poslije prešao raditi u Agrokor, a još iz Plive je poznanik s Bricljeom. Interesantno, Bricelj je radio i oko restrukturiranja kredita vezanih za Heta grupu, kao i mnogi koji su se našli poslije u Agrokoru. Po iskazu Ante Ramljaka Uskoku, Bricelj i njegov kolega, Marko Delić, koji zajedno vode Altera savjetovanje, doveli su predsjetnika tvrtke AlixPartners kod Ante Ramljaka. Bricelj, inače, nastoji biti oprezan, ne daje izjave, ne slika se, po mejlovima ne piše svašta, međutim, kao dio zločinačke organizacije – odrađuje svoj posao. Očito je osoba od najvećeg povjerenja Wagnera i Doličkog, koja odrađuje prljave poslove za njih’’, pisao je Todorić, objavljujući i navodne mailove koje je smatrao spornima. „Branimir Bricelj je u cc-u maila, u kojem Martina Dalić naređuje Borisu Šavoriću da ubaci bubu PIK kreditorima Ivice Todorića, odmah obavijestio kako on na tom zadatku već radi, pa izvještava grupu Borg o ponašanju PIK kreditora.

Premijer Andrej Plenković priznao je kako je Branimir Bricelj bio njegov izbor za izvanrednog povjerenika Agrokora. Bricelj je financijski savjetnik firme Altera Corporate Finance koji je u fokus javnosti došao kao jedan od članova tzv. grupe Borg koja je radila Zakon o Agrokoru’’, pisao je nadalje Ivica Todorić. Todorić je, između ostaloga zauzeo stav da je baš Bricelj dao konačni prijedlog Zakona o Agrokoru, koji je poslao bivšoj ministrici gospodarstva, Martini Dalić, kao i ostalima iz Borg grupe, uključujući i premijerovu savjetnicu, Dubravku Vlašić Pleše. Zakon je isti dan – prihvaćen!

Inače, Bricelj je nekoć bio direktor za razvoj u Plivi. Kako je sam Plenković kazao, Bricelj je odbio ponudu da bude Agrokorov povjerenik, ali se iz njegovih veza s Plenkovićem nameće pitanje – je li i u slučaju odabira novog, skupljeg konzultanta za Inu upravo on odigrao ključnu ulogu? No, na stranu Bricelj, pitanje je među ostalim i što u svemu tome radi premijer Plenković? Za čije se interese i s kojim ciljem on bori, te hoće li se priča s pompozno najavljenim otkupom Ininih dionica pretvoriti u još jednu aferu iz koje će se kao glavni akter izroditi sam Plenković?

Plenkovićeva mešetarenja s Borgovcima…

Jer, njegovo obećanje o otkupu Ine, topi se kao snijeg u proljeće, otkrivajući da Vlada ni sama pojma nema što bi s Inom. Baš kao što nije imala ni jedna politika svih ovih godina dosad, u kojima je samo još više devastirana ova korporacija koja je trebala biti kamen temeljac hrvatskog gospodarstva. U kontekstu propitkivanja Plenkovićeve role u ovom slučaju, valja podsjetiti da je upravo on, zbog mešetarenja sa skupinom Borg, u nekoliko navrata bio uhvaćen u lažima.

No, prema dobrim hrvatskim navadama, sve se svelo na onu staru – pojeo vuk magare – a da je premijer itekako „petljao“, potvrdili su mailovi koji su procurili u javnost, a koje su izmjenjivali Dalić i skupina Borg, koja je dogovarala Lex Agrokor, te se nakon izglasavanja Zakona – dočepala masnih konzultantskih ugovora i isplata u istom tom Agrokoru.

Dio mailova, kojima je hrvatska javnost svjedočla, otkrio je kako je Plenković itekako znao tko je pisao Lex Agrokor, te kako mu je skupina Borg bila i više nego dobro poznata. „Bravo, svaka čast. Na kraju je to bilo ipak jedno lijepo iskustvo, ja se nadam da će Rusi kupiti barem tri mjeseca vremena da nam prođe jedan IPO-čić (kad već nije Hep) u svibnju, a onda nakon toga, neka ljeto započne u bojama našeg Zakona’’, stoji u mailu kojega je napisao, Tonći Korunić, iz InterCapitala, a kojega su Borgovci zaprimili posljednjeg dana ožujka, nakon što je Lex Agrokor prošao u Vladi. Iz te prepiske je vidljivo da su Borgovci radili na ideji da država vrati Inu u svoje vlasništvo i to tako da se provede privatizacija HEP-a. O kupnji Ine, prodajom HEP-ovih dionica, govorili su, kao što je poznato, krajem 2016. godine, bivša ministrica, Dalić i premijer Plenković, pa je potpuno razvidno da su oni s Korunićem namjeravali „umočiti prste u pekmez“te se angažirati u projektu privatizacije Hepa.

Naša politika nema plan za Inu

A da Plenković nije tek puki naivac, svjedoči činjenica da je baš on bio taj koji je naciji predstavio model otkupa dionica, tvrdeći da ga je razradila Vlada. Samo nekoliko dana kasnije, javnosti se obratila Dalić, iznoseći detalje tvrdeći kako će se na burzi ponuditi 25 posto minus jedna dionica HEP-a. Time bi se nad kompanijom zadržalo državno vlasništvo, međutim, mailovi koji su uoči njezine ostavke dospjeli u medije, upućivali su da je iza toga pomno skovanog plana stajala – skupina Borg.

Plan se poljuljao zbog protivljenja Mosta, ali, to nije stopiralo djelovanje te skupine, na čijem je čelu sjedio Ante Ramljak, u suradnji s Briceljom i Korunićem, a i sama Dalić u jednom od mailova, dotakla se propalog projekta prodaje HEP-a: „I ima opet taj slippage s projektom Ina-HEP, gdje smo jasno naučili da sistem prihvaća ono što mu se sviđa, a odbacuje ono što mu se ne sviđa, ostavljajući nas da nađemo rješenje, a rješenja nema.”

“Da bi se Ina kupila, to se mora platiti. Tako i ovdje, da bi se Agrokor oporavio, to se mora platiti i jasno povući ekonomski potezi koji se moraju povući, a ekonomiji se ovdje, ipak, baš ne vjeruje, i tako u krug’’, napisala je Dalić. Iz njezinih se poruka jasno naziru planovi, pa se stoga i sada treba priupitati – je li angažman novog konzultanta za Inu – Lazarda – u kojemu je karijeru gradio i Bricelj, tek puka slučajnost ili je opet riječ o mogućim sukobima interesa i izvlačenju novca od hrvatskih građana za ljude koji su tvorili nezaboravnu skupinu Bor?

Iz svega onoga što se događalo posljednjih godina s Inom, jasno je da naša politika nema plan koji bi zadovoljio zanimanje javnosti. „Učinit ćemo to prema modelu koji smo već razradili i koji je financijski održiv, te koji neće povećati javni dug’’, najavio je Plenković u božićno vrijeme 2016. godine, a nešto prije toga za pregovarački stol sjelo je izaslanstvo njegove Vlade, te ondašnji predsjednik Uprave Ine – Zoltan Aldott.

Plenković pogodovao sebi i svojim pulenima

Nakon toga, javnost je priopćenjem obavještena da će se sve odluke o budućnosti sisačke Rafinerije i poslovanja Ine, uskladiti međudioničarskim ugovorom između strateškog partnera i Republike Hrvatske. Od tada do danas, mnogo je toga – bivše(g) – prije svega, bivši su ministri koji su te pregovore vodili – Davor Ivo Stier, Martina Dalić, Goran Marić i Slaven Dobrović – ali bivša je i Rafinerija u Sisku. Promijenio se i konzultant, iako nas je Plenković u prosincu 2016. godine uvjeravao da Vlada barata s već razrađenim modelom. I doista, činilo se da barata s tim modelom, samo što model nije nalikovao na ono što bi javnosti išlo na ruku, već upravo suprotno – dojam je da Plenković time išao na ruku sebi i svojim pulenina. No, čemu se čuditi?

Nisu li upravo to obrisi HDZ-ove politike posljednjih godina? Ina je nekoć bila najmoćnija tvrtka bivše Jugoslavije, stasala je 1960. godine spajanjem više tvrtki, a koliko je značajna bila, svjedoči i podatak kako se našla u fokusu hrvatsko-srbijanskih ratovanja za dominaciju u bivšoj državi. I Stjepan Đureković je zbog Ine platio glavom, zbog Ine je Služba državne sigurnosti nadzirala Titova sina Mišu i Vanju Špiljka, sina predsjednika SR Hrvatske i SFRJ Jugoslavije, Mike Špiljka.

Ina je bila žarište sukoba između Ivana Steve Krajačića i delegacije srbijanskog SUBNOR-a, a koliko je moćna bila ‘70-ih godina, potvrđuje i podatak kako je na tu naftnu korporaciju odlazilo čak 70 posto hrvatskih investicija! Ratne devedesete, razvoj je stopiran, te se baziralo na postojeće resurse, a Mol je, pak, već davne 2003. godine, za četvrtinu Ininih dionica “iskeširao” 505 milijuna dolara, no pod sumnjivim okolnostima. Ina se pokušavala privatizirati i 1999. godine, kada se predlagalo da se spoje Ina i Mol, da Hrvatska dobije 25 posto dionica, te da se za sjedište tvrtke odredi Budimpešta, dok je u Zagrebu trebala biti samo – podružnica.

Račanovi ministri hvalili mađarsku ponudu

Zapravo su to, prema svjedocima vremena, bili i začeci sjedinjavanja tih dviju korporacija, ali tih godina kada je priča krenula predsjednik Tuđman oštro se usprotivio ideji koja mu se nudila. No, smrt predsjednika Tuđmana donijela je, ne samo nova vremena, već i nove ljude, pa se Račanova vlada odlučila na prodaju dionica Ine. Stigle su tri ponude – ruska, OMV-ova iz Austrije, te mađarskog Mola. Ponuda Mola je procijenjena kao najbolja, pa je Mađarima prodano 25 posto dionica plus jedna, jer su tada Račanovi ministri tvrdili da su oni ponudili najbolje razvojne uvjete. No, kako su ti razvojni uvjeti u praksi zvučali, posvjedočili smo vrlo brzo, pa je umjesto najavljivanih spajanja dviju ravnopravnih tvrtki, postalo samo razvidno kako je Mol kupio veliki udio Ine.

Cifra od 505 milijuna dolara otišla je vrlo brzo u vjetar, a nakon Račana, sa splitske Rive je u fotelju premijera zasjeo čuveni, Ivo Sanader, HDZ-ovac, koji je dao velike pakete dionica Ine u javnu ponudu. Kupujući tako glasove, podilazio je mađarskoj strani, što i nije bila bilo slučajno, jer su građani kupili dionice po povlaštenoj cijeni, koje je kasnije na tržištu otkupio Mol, preuzimajući tako gotovo pola dionica Ine. Većinska upravljačka prava nad Inom, omogućio je Mađarima – tko drugi doli veliki Ćaća i njegova Vlada, čime se Hrvatska zaplela u arbitražne sporove, koji nam nisu išli u korist.

U vjetar su otišla i sva silna obećanja i najave, baš kao što će otići i Plenkovićevo obećanje, pa na kraju – i on sam. No, to u konačnici nikome nije bitno, jer narodu će opet progurati igre, a sigurni hrvatski kruh ovog napaćenog naroda – prodavati za vlastite stražnjice i interese.

Autor:7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.