UKLONITI REŽISERONJU Frljića bi bio čin društvene dekontaminacije!

Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno / 16. listopada 2015.

Frljića režim koristi za dnevnopolitičke obračune s neistomišljenicima – on je dio jedne šire fašistoidne slike ove i ovakve Hrvatske. Politika nema pravo cenzurirati Frljića, ali politika ima pravo odrediti kako će se trošiti proračunski novac. Frljić nema pravo trošiti javni novac za promicanje svoje političke opcije. A za svoj novac, može režirati što ga volja.

Je li Karamarko fašist jer je na predizbornom skupu u Rijeci rekao kako riječko Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u posljednje vrijeme nije ni hrvatsko ni narodno, već prostor nove kulturne okupacije i izrugivanja hrvatskoj kulturi i narodu, i kako se bliži čas kada će se to sigurno izmijeniti?

Ne, naravno. Upravo suprotno. Frljića je trebalo demokratski šutnuti nogom u stražnjicu iz Hrvatske još odavno. Kad je pokušao u Poljskoj prikazivati u kazalištu Poljake kao “fašiste” nije dugo morao čekati da ga isprate do granice. Frljić je odmah krenuo kmečati kako je to udar na “umjetničke slobode” i prijetnja, te krenuo objašnjavati kako ga Karamarko nema pravo smijeniti. No, je li Karamarno igdje rekao da će ga smijeniti? Ne. Ali je svakako rekao da će morati plesati onako kako onaj tko ga plaća – a to je Republika Hrvatska i njeni porezni obveznici, koja godišnje istrese preko 40 milijuna kuna tom kazalištu, svira. 40 milijuna kuna godišnje – kad bi se riješili Frljića, i prepustili ga da se financira od onog što njegovo kazalište na kartama zaradi, imali bismo dovoljno novca za onih tisuću eura koje je Karamarko obećao za porodiljne naknade! Frljić je jedan vrlo proziran tip, njegov način djelovanja je tipično balkanski.

Proziran tip, tipični balkanski prostak

On nekog agresivno i prostački izvrijeđa, i to često zamota u kakti umjetnost. Ono, nije da nam je opsovao majku, nego je to predstava ili performance. Pa se ne smije odgovoriti na uvredu, jer tko odgovori na uvredu, taj guši umjetničke slobode tog velikog režisera. Ma što režisera, režiserčine, režiseronje! Dakle, kad mu netko uzvrati Frljić bizantinski kuka “jooj ovaj me tuče”, a istovremeno udara podmuklo nogom ispod stola.

Primjera takvih uvreda je bilo prilično. Recimo, organizirao je “performans” sa šatorom na riječkom korzu, unutra stavio trulo voće i kalašnjikove kako bi poručio da su branitelji koji prosvjeduju zbog Glavaševićevih i Matićevih sustavnih uvreda na svoj račun zapravo društvena trulež. Na Dan državnosti je izvjesio gay zastavu na pročelje javne zgrade, prekršivši time grubo zakon koji nalaže hrvatsku zastavu na taj dan, ali i sva pravila ponašanja. Dakle, na rođendan Hrvatske joj je opsovao mater pedersku, a to je umotao u “borbu za prava homoseksualaca”, i rekao da od sad smiju u HNK: prije, kao nisu smjeli. A što Frljić misli što su baletani u tom HNK po tzv. “seksualnoj orijentaciji”!? Ukratko, ne prođe tjedan a da Frljić nekog ne mune nogom, nekog ne izvrijeđa. I predstave mu se svode na vrijeđanje: “Aleksandra Zec” nije nikakva kazališna predstava, to je jedna strahovita optužnica, to je jedna monstruozni montirani proces, suđenje hrvatskom narodu u režiji Frljića i njegovih sponzora Obersnela i Milanovića, stavljanje cijele nacije na optuženičku klupu zbog jednog mafijaškog ubojstva. A to ubojstvo je uostalom organizrao Frljićev sunarodnjak koji je isto tako kako je ubijao Srbe ubijao i Hrvate. Ali ta lažna kazališna optužnica eto kaže da je Aleksandra ubijena “samo zato jer je bila Srpkinja”, iako i sam Frljić zna da to nije istina.

Sustavno mokrenje po državi koja ga plaća

Njegove su metafore pritom duboke kao da ih je osmišljavalo osmogodišnje dijete. Poput metafora s usranim gaćama s imenima glumaca, ili, u zadnjoj predstavi, glumaca koji mokre na sceni po karti Jugoslavije podijeljenoj na osam dijelova, svaki po svom dijelu. Takvo iskazivanje jugonostalgije nije samo glupavo i neumjetničko u svojoj srži, balkanski sirovo i “u lice”, već je i licemjerno, jer je upravo Frljić tak koji mokri sustavo po državi koja ga je udomila kao izbjeglicu i skupo ga plaća. Da ne govorimo o drugim njegovim “genijalnim” i sofisticiranim scenskim dosjetkama poput ustaša u predstavi Aleksandra Zec ili pitanja “koje si ti nacionalnosti” s kraja iste. Ukratko, prištavi pubertetlija bi smislio nešto dublje i manje prozirno.




Dakle, sukob Karamarka i Frljića nije sukob između političara i umjetnika, nego između političara i politikanta kojem je umjetnost tek izgovor. Govoreći o velikanu hrvatske glazbe Ivanu pl. Zajcu, Karamarko je rekao kako ”to časno ime ponosno nosi HNK, ali da nažalost u posljednje vrijeme to kazalište svojim programom nije ni hrvatsko ni narodno, nego je postalo prostorom jedne nove kulturne okupacije, mjesto izrugivanja hrvatskoj kuturi i samom hrvatskom narodu.” “Ali, bliži se čas kada ćemo i to sigurno promijeniti”, rekao je predsjednik HDZ-a.

I nije rekao ništa krivo. I ništa sablažnjujuće. Ali Frljić je to jedva dočekao, a odmah za njim dušebrižnica demokracije u Hrvata, Jelena Lovrić, jedina novinarka u jednoj demokratskoj državi koja je nekoć bila članom Centralnog komiteta u jednom totalitarnom režimu, diktaturi. Što bi je kvalificiralo za lustraciju u Njemačkoj ili Češkoj – dakle, ne bi smjela pisati za novine niti ih uređivati.

Ovo s lustracijom je bitno uočiti, jer ona, kako se vidi na primjeru Lovrićke, nije provedena bez razloga. Ona je provedena da bi se spriječilo hulje i neljude koji su bili u vrhu režima ili u njegovoj tajnoj policiji da u demokraciji rade na njenom uništenju i da promoviraju totalitarizam. Što oni zapravo rade, čak i kad se naoko zalažu za ljudska prava, slobode, i demokraciju samu. Ne treba to nikog zavarati, Jelena Lovrić se ne zalaže za ljudska prava umjetnika Frljića, uostalom sjedila je u vrhu diktature koja je umjetnike slala i na Goli kad im se nisu djela sviđala. Ona se zalaže za svog druga, komunista i jugoslavenčinu Frljića, dragocjenog saveznika u antidemokratskom i projugoslavenskom “dejstvovanju”. Oni su oboje dobri primjeri Gramscijevog dugog marša kroz inistitucije, i i te kako imaju utjecaja na formiranje javnog mnijenja i trovanje mozgova ljudima koji još vjeruju u demokraciju.




Karamarko mu odmah – novi Hitler

Dakle, Frljić se odmah uhvatio za srce i patetično zavapio kako je Karamarko novi Hitler koji će uskoro spaljivati knjige, dođe li na vlast. Jedva je dočekao: “‘Pretpostavljam da će neki od sljedećih koraka gospodina Karamarka, ukoliko osvoji parlamentarne izbore, biti javno spaljivanje nepoćudnih knjiga i slični oblici dezinfekcije nacionalne kulture. Njegova politička platforma ionako ne nudi ništa drugo’, izjavio je Oliver Frljić za jedan portal i dodao : ‘Svaka sličnost s događajima i ličnostima iz tridesetih godina prošlog stoljeća nije posve slučajna.’

Da su ovo tridesete godine, Frljić bi bio fašist, na strani režima, kako je uvijek i bio! Njegova kuknjava je deplasirana, jer je Frljić u jednom dugačkom intervjuu – koji je ostao zabilježen na Youtubeu – rekao kako demokracija kao sustav ništa ne valja, i kako je za “druga Tite” bilo bolje. I kako će se Jugoslavija, ovaj, vratit’. Na ovaj ili onaj način. A znamo da je Jugoslavija i te kako “spaljivala”, odnosno zabranjivala i knjige, i filmove, i koješta. Stručna literatura iz društvenih znanosti se prevodila samo ako je bila izrazito ljevičarska, čak i neki posve benigni filmovi poput James Bonda se nisu distribuirali u kinima sve do sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća, “Ninočka” iz tridesetih s Gretom Garbo je puštena u kina sa zakašnjenjem od nešto preko pola stoljeća, tamo negdje 1989.

No nije u tome stvar. Stvar je u tome da Frljić po običaju lažno optužuje Karamarka da bi smjenjivao umjetnike. Niti je Karamarko rekao da će ga smijeniti s mjesta intendanta, niti je Frljić umjetnik. Njemu je umjetnost tek nešto iza čega skriva svoje političko djelovanje, način da bi se bavio dnevnom politikom i to na krajnje prljav i primitivan način. Dakle, Frljića režim koristi za dnevnopolitičke obračune s neistomišljenicima, i s te strane je on dio jedne šire fašistoidne slike ove i ovakve Hrvatske. Umjetnost, jasno, može imati politički ili društveni stav, no umjetnost ne može biti sredstvo dnevnopolitičkih razračunavanja, u protivnom nije umjetnost! Ono što Frljić zapravo radi je gaženje po umjetnosti kao takvoj, silovanje umjetnosti, iskorištavanje umjetnosti. Ako bi nekom trebalo suditi za articid u ovom slučaju, to nipošto nije Karamarko, već Frljić i njegovi apologeti po medijima. Uklanjanje Frljića s mjesta intendanta, pak, bi bilo posve moralno i s umjetničkog i političkog aspekta, jer on nije to mjesto dobio zbog svojih umjetničkih dostignuća, naprotiv. Frljić je običan Obersnelov uhljeb, on je postavljen zbog svojih političkih stavova, ne zbog umjetničkih kvaliteta koje nema!

A posve je opravdano, pače nužno, kad dođe do promjene vlasti, ukloniti iz javnih poduzeća, pa i iz riječkog HNK, sve one koji su posao dobili po vezi, i sve one koji su ga dobili zbog svoje bliskosti partiji, a ne stručnosti. U to svakako spada i Frljić.

Autor:Marcel Holjevac / 7Dnevno / 16. listopada 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.