fbpx

Ubijte nas, samo pustite da iznesemo ranjenike, zar ne vidite da će živi izgorjeti

Autor: Vukovarski branitelj

Ranjenici su dobili temperaturu, gorili su, bolovi su ih tjerali da vrište, zapomagali su i vapili da ih se ubije. Bilo je to užasno za slušati. Četnici su hodali među njima, udarali ih kundacima, nogama im gazili po fiksatorima, udarali ih palicama i metalnim šipkama. Užasan prizor koji nikad neću zaboraviti.

Sutradan 18.11.91. četnici su zapalili zgradu Borova Comerca, zgradu udaljenu cca 500 m od same Tvornice. Inače nova zgrada i skladište. Ispod te zgrade u podrumu bila je improvizirana bolnica u kojoj su bili ranjenici. Ranjenike se više nije moglo voziti u Vukovarsku bolnicu jer je Borovo Naselje bilo presječeno od Vukovara u naselju Lužac. Ispod zgrade u podrumu je bilo preko 250 što teških, a što lakših ranjenika i više od 500-tinjak civila (žena, djece staraca).

Kad smo opazili dim i da zgrada gori, a bio je to gusti dim jer su na katovima te grade bile kemikalije i smjese za proizvodnju klinastog remenja, a zgrada je tik do dijela pogona gdje se proizvodilo klinasto remenje, odmah smo htjeli ići gasiti i pomoći tim našim ljudima.

Oko 10h, stupili smo u kontakt s njihovim majorom preko motorole i zatražili ga da nam dopusti da priđemo zgradi i da započemo gasiti požar jer su ispod ranjenici i civili. Oni to nisu znali. Imali smo samo jedan djelomično “sposoban” vatrogasni kamion s cisternom, napunili ga vodom i krenuli. Čim smo izašli iz kruga tvornice i krenuli prema toj zgradi, na nas je otvorena vatra s okolnih zgrada koje okružuju tvornicu Borovo.


Poginula su dva dečka. Ponovno smo pregovarali, a radilo se o minutama i sekundama. Uglavnom kretali smo sedam puta i sedam puta se vraćali, tek oko 11.30h smo konačno krenuli i više nisu pucali po nama. Na sebi smo imali oružje i popeli smo se na taj kamion, stajali sa strane na onim blatobranima i odozada. Ukupno nas je bilo 25. Kada je kamion ušao u dvorište zgrade koju smo krenuli gasiti, iz trave i korova i okolnih hangara su izašli četnici. Sišli smo s kamiona i podigli ruke. Bilo je strašno, bili su prljavi, bradati, s kokardama, noževima, užas, krv nam se sledila kad smo ih ugledali. Nismo ni sanjali da bi oni mogli biti u toj visokoj travi i okolnim hangarima.

Sišli smo s kamiona, podigli ruke, oni su prišli pretresli nas i odmah počeli batinati. U tom se jedan od naših zapovjednika, inače dragovoljac iz Zagreba, ustao i rekao “ubijte nas, samo nas pustite da iznesemo ranjenike iz zgrade, zar ne vidite da će živi izgorjeti”.

Tada je došao jedan major tzv. JNA i pregovarao je s njim 10-tak min. Rekao je “ok, počnite gasiti i iznositi ljude van”. Samo što je to izgovorio, s leđa se čuo rafal – jedan od četnika je ispalio rafal i ubio jednog od nas. Ostalo nas je 24. Počeo je vikati na njega (major), razoružao ga je i poslao iza jednog hangara, kao fol, ali već nakon 15 minuta vidio sam tog istog četnika s oružjem.

Počeli smo gasiti ulaz u zgradu, vatra je gorila, eksplozije bačvi sa kemikalijama na katovima su bile stalne, svuda okolo letjeli su komadi smjesa, u obliku zapaljenih kugli. Gasili smo požar jedinim crijevom koje je kamion imao. Bilo je prestrašno, crijevo je bilo potpuno izbušeno, stajali smo u redu i držali na mjestima gdje je voda izlazila, a to je bilo užasno naporno pod pritiskom.

Čim smo malo smanjili buktinju, krenuli smo u podrum, a dolje plakanje, zapomaganje, vrištanje, djeca, žene, ranjenici u teškim bolovima, dim svuda okolo.

Prvo smo usmjerili civile da izlaze, požurivali smo ih. Nismo smjeli pričati s njima, jer svaki od nas je imao po jednog četnika iza sebe, da se slučajno ne bi pokušali provući među civile. Žene bi nas zapitkivale, kakvo je stanje, da li su se branitelji u Tvornici predali, tamo su im muževi, sinovi, očevi…. Nismo smjeli ništa reći, samo smo ih požurivali jer smo morali brzo krenuti s iznošenjem ranjenika jer je svakog trena postojala opasnost da se zgrada uruši, zidovi su već pucali, a ploča je podrhtavala od visoke temperature. Nakon što smo sve civile izveli van, počeli smo iznositi lakše ranjenike, onako ih podbočili, pridržavali za ruku. Bilo je strašno: svi su bili u užasnim bolovima jer nije bilo lijekova, injekcija, analgetika, antiseptika…




Civile i lakše ranjenike odmah su trpali u autobuse koji su u međuvremenu došli u krug zgrade, na parking. Nakon toga smo počeli iznositi teške ranjenike. Bilo je to strašno, plakali su, zapomagali, vrištali od bolova, svi su bili goli, samo prekriveni nekom plahtom ili dekom. Iz ruku i nogu su im virili fiksatori, zamotane rane su krvarile.

Užas. Iznosili smo ih i slagali na beton na cestu ispred zgrade. Bio je 11. mjesec i jako hladno, a oni su ležali na golom betonu. Jedva smo ih iznosili, nismo više imali snage, danima nismo spavali, ništa jeli, umorni od gašenja, a još ih je sve trebalo iznijeti na rukama odnosno nosilima. Kad smo ih sve iznijeli, četnik me poslao u podrum da provjerim da li je netko ostao, išao sam kroz gusti dim i vikao “ima li još koga”, no nitko se nije javio, ali na izlasku sam čuo da je na kraju skloništa nešto lupilo. Otrčao sam tamo i vidio jednu nepokretnu staricu na krevetu, oko 90 godina, nije mogla govoriti, uspjela je srušiti noćnu posudu i tako mi dati signal da je ona tu. Iznio sam je onako mršavu na rukama, bila je krhka, a ranjena u trbuh.

Vani je vladao užas. Ranjenici su dobili temperaturu, gorili su, bolovi su ih tjerali da vrište, zapomagali su i vapili da ih se ubije. Bilo je to užasno za slušati. Četnici su hodali među njima, udarali ih kundacima, nogama im gazili po fiksatorima, udarali ih palicama i metalnim šipkama. Užasan prizor koji nikad neću zaboraviti.




Negdje oko 23 sata dopustili su nam da im damo vode iz cisterne, uzeli smo neke plastične kanistere i podijelili im vodu. Nas su tukli sa strane cijelo vrijeme. Oko ponoći došli su vojni sanitetski kamioni tzv. JNA. Počeli smo ih unositi. Četnici su bili pijani, tukli su ih dok bi ih mi držali na nosilima, nisam smio pustiti nosilo, a nisi mogao gledati što mu rade. Vikali su “jebo vas Tuđman, majku vam ustašku, što se derete, svi ćete vi nama sad u jamu”. Unijeli smo ih pod tim uvjetima do 01h. I tada je otišao zadnji kamion. Ostali smo samo nas 24 i tisuće četnika oko nas. Onda je krenuo pir, tukli su nas svim i svačim, palicama, kundacima, remenjem, metalnim šipkama….

U tom je došao onaj Major s početka priče i zatvorio nas u jedan hangar, postavio ročne vojnike u krug i naredio “nitko više ne smije da ih pipne”. No to je trajalo samo dok je on bio tu. Kad je otišao, batinanje je nastalo, vojnici su pokušali spriječiti, ali nastalo je naguravanje s četnicima, pa su popustili. I tako do jutra 19.11. kada su nas postrojili ispred zgarde i kada je došao Arkan.

Tada kreće moj krvavi put od 9 mjeseci boravka u njihovim logorima, ukupno 9 logora sam prošao i proživio nešto što nikada nikome ne bih niti poželio niti zaželio.

Zgrada iz koje smo iznijeli ranjenike doslovno je legla, propala, a takva nas je dočekala i 1997. nakon mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja.

Cijela Hrvatska bi trebala znati što se događalo tih zadnjih dana, premda je to jako teško riječima i slikom opisati.

Jako puno ljudi je umrlo za vrijeme mučenja u logorima. Sjećam se svog suborca pok. Bože Kelave iz Vođinaca (kod Vinkovaca). Čovjek je dragovoljno iz Austrije došao u Vukovar, bio je sa mnom na položaju. Ranjen je 4 puta i svaki puta se vraćao nazad na položaj. Zarobljen je kao renjenik. Mučili su ga danima, na ranu mu stavljali sol, kroz prostrijelnu ranu na nozi provlačili žicu, premlaćivali po nekoliko puta na dan…… Umro je jedne noći s nama u ćeliji. Bilo je strašno gledati njegove muke, a nismo mu mogli pomoći. Nevjerovatno koliko je to bio jak, srčan i hrabar čovjek. Takvih je bilo jako puno. Mnogi su umrli nakon razmjene. U ovih 20 godina mnogo njih više nije među nama.

Lagao bih kad ne bih rekao da nije bilo Srba koji su htjeli pomoći. Bilo ih je, ali to je na žalost tek nekoliko pojedinaca, jer nakon što u 99% slučajeva ne bi uspjeli, onda bi se pridružili ostalima kako i sami ne bi završili među nama. Bila je nekolicina iznimki koja je imala nekakvu moć među četnicima pa je barem izvukla nekog zarobljenika iz grupe za streljanje. Pa su npr umjesto. 5-orice streljana 4- orica. Svaki život je vrijedan, pa ako ga je taj Srbin i spasio, zaslužuje da mu se kaže ime i prezime. No ostaje pitanje da li je taj isti možda negdje nekoga dodao u grupu ili uperio prstom. Kada su nas postrojili, uzeli su jednog Srbina vatrogasca (moj susjed iz ulice) i tražili da nas dobro pogleda i kaže tko je od nas 24-ice imao oružje, odnosno tko je bio ZENG-a, a tko MUP- ovac. Kada je došao do mene, prošao je kraj mene kao da me nikada nije vidio. Istina je da je tada u mene uperio prst ili klimnuo glavom, ubili bi me na licu mjesta. No s druge strane, kada smo došli u logor (gdje je i on završio kao “izdajica srpskog naroda”), da bi se izvukao ispričao im je sve o svakome od nas, pa čak i izmišljao kako bi im se dodvorio. Na kraju sam ja pod mučenjem morao pobijati njegove tvrdnje odnosno laži.


FELJTON – VUKOVARSKE NEISPRIČANE PRIČE (I):

Iz školske klupe u neispričanu legendu – Osuđen na strijeljanje

FELJTON – VUKOVARSKE NEISPRIČANE PRIČE (II):

Je li ikad itko od ‘normalnih’ ljudi razmišljao o sitnicama koje su nama život značile u logoru?

FELJTON – VUKOVARSKE NEISPRIČANE PRIČE (III):

Naši i njihovi Generali

FELJTON – VUKOVARSKE NEISPRIČANE PRIČE (IV):

Tko je u Vukovaru ubijao civile?

FELJTON – VUKOVARSKE NEISPRIČANE PRIČE (V):

Zadnji dani prije okupacije: Mrtve više nismo sahranjivali

Autor:Vukovarski branitelj
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.