‘U kraju Ive Josipovića ljudi se izmiču kad njegova partizanska obitelj prolazi ulicom’

Ovaj sastav Sabora ukidanjem pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu pokazao je kojoj struji pripada. Ovakve stvari u Hrvatskoj se događaju jer nikada nije provedena lustracija i nikad nisu maknuti ti kadrovi koji su napravili najveći pokolj na čitavoj kugli zemaljskoj, obrušio se na aktualnu vlast Srećko Cvitanović.

Ni nakon užasa kojeg je preživio zajedno sa svojom obitelji u partizanskim logorima i kolonama smrti, gdje je kao 14-godišnjak izbjegao čak četiri strijeljanja, životna havarija Srećka Cvitanovića nije skončala. Nedugo nakon što se bijegom iz svojeg posljednjeg partizanskog logora u zagrebačkom Vrapču zajedno s ocem uspio nekako vratiti kući i kada je mislio da su najgora vremena iza njega, na pozornicu je stupila zloglasna jugoslavenska tajna služba. Nije prošlo niti tjedan dana, a agenti Udbe pokucali su na vrata obitelji Cvitanović s nalogom za uhićenje Srećkovog oca Mihovila. Po dobrom poznatom sistemu preuzetom od ruskog NKVD-a , njegov otac je ekspresno osuđen i poslan na robiju u Staru Gradišku.

‘Moja peta smrt’

Prekaljen strahotama koje je doživio na Križnom putu, 15-godišnji Srećko nije se htio predati već je krenuo u novi ciklus obračuna s partizanima i boljševičkim sistemom koji se tada razmahao na području današnje Hrvatske.

– Nakon što je otac osuđena na godinu i pol dana robije u logoru, formirao sam zajedno s nekolicinom istomišljenika Hrvatsku protuboljševičku organizaciju na čelu koje se nalazio jedan poznati pukovnik. Tada je započeo moj križarski rat. Organizacija je imala i neformalni naziv ‘Križari’. Okupili smo jako mnogo ljudi u borbi protiv ‘crvenih’ i u tri godine uspjeli smo od režima spasiti tisuće ljudi; pružali smo im sklonište, prebacivali preko granice i pomagali na razne načine. Imali smo i oružane odrede koji su ratovali protiv partizana na Kalniku, Ivančici i uglavnom na predjelu Velebita. S njima sam djelovao do 1. prosinca 1947. godine kada sam uhićen. Agenti Udbe tog su dana došli po mene i odveli me u Buconjićevu 13 u Zagrebu gdje je bio organiziran zatvor. Do tada sam u životu praktički bio već četiri puta mrtav tako da me to nije izbacilo iz takta. Ali tada dolazi moja peta smrt. Nakon hapšenja ekspresno su me osudili na smrtnu kaznu strijeljanjem zbog protudržavnog djelovanja. Ni to nije previše čudilo jer je u to vrijeme za smrtnu kaznu bilo dovoljno dva puta opsovati Tita – prepričao nam je Srećko Cvitanović (82) događaje iz njegove gorke prošlosti.

Međutim, u još jednom neobičnom spletu okolnosti zbog kojih mu vraški dobro pristaje ime koje su mu nadjenuli roditelji, Srećko se ponovno izvukao iz sigurne smrti. Sucu koji mu je izricao kaznu uspio je ukazati kako će ‘fenomenalno odjeknuti vijest da je u trenutku kada su sve naslovnice novina objavile upozorenje da se boljševička opasnost nadvila nad Jugoslavijom, sudac Okružnog suda u Zagrebu Mario Rudan na smrt osudio Srećka Cvitanovića, člana Hrvatske protuboljševičke organizacije’. Prema riječima 82-godišnjeg Srećka, nakon te rečenice, sudac Rudan i njegovo vijeće povuklo se na višesatno vijećanje koje je rezultiralo ublaživanjem kazne na samo dvije godine zatvora.

Takvu odluku donijeli su, kako kaže, jer u tim trenucima uistinu nije bilo oportuno likvidirati antiboljševika.

Strane delegacije izvlačile Srećka iz pritvora

Dvije godine robije u Lepoglavi Srećko je izdržao stoički, a po izlasku na slobodu u prvi plan je stavio školovanje – gimnazijsko, a potom i fakultetsko obrazovanje na studiju strojarstva u Zagrebu. Represivne vlasti tadašnje SFRJ nisu ga ostavile na miru ni u tom periodu života. Štoviše, Srećko Cvitanović u godinama koje su uslijedile uhićivan je čak osam puta. Za svaki slučaj su ga hapsili skoro svakih godinu dana. Iz pritvora su ga nerijetko spašavale inozemne delegacije koje su se tih godina počele interesirati za njegove uspjehe na području znanosti i inovacija. Kako smo spomenuli u prošlom nastavku ovog feljtona, Srećko Cvitanović je kao vrhunski stručnjak osvojio čak 14 međunarodnih nagrade za izume, svjetski je priznati projektant strojeva i specijalne opreme i stručnjak u protupožarnoj zaštiti u kemijskoj industriji, a pomagao je čak i bugarskom predsjedniku kao savjetnik u razvoju industrije.

Ubrzo je postao previše ‘jak’ u svijetu industrijskog razvoja i inovacija pa ga vlasti SFRJ više nisu intenzivno mogle progoniti ni zlostavljati.

Novo doba slobode Srećko je iskoristio za izlet u poduzetničke vode te je otvorio jednu tvornicu u Sloveniji čiji se posao temeljio na proizvodnji raznih industrijskih strojeva koje je izumio. Taj biznis je održavao do 1985. godine kada je, prema njegovim riječima, uvidio da situacija u SFRJ ne ide u dobrom smjeru, odnosno da se sprema veliki raspad.

Početkom ’89. uključio se u predratna zbivanja u Jugoslaviji, a kao dragovoljac se 1990. godine uključio u Domovinski rat u kojem je služio na raznim zapovjednim odgovornostima.

‘Prljavi, smrdljivi, zločinački komunizam’

Danas Srećko Cvitanović predsjedava Zdrugom hrvatske obrane ‘Nikola Šubić Zrinski’ koji je utemeljio prije 10 godina, a koji ujedinjuje velik broj bivših branitelja i domoljuba kako u Hrvatskoj tako i u brojnim ispostavama diljem svijeta. Počasni član te zajednice je i general Ante Gotovina, oko čije obrane su se posebno angažirali članovi Zdruga, zbog čega se od trenutka uhićenja hrvatskih generala nalaze u stalnom sukobu s Haškim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.

U znak počasti i sjećanja na sve žrtve Križnog puta i krvave bleiburške odiseje mnogi članovi Zdruga ‘Nikola Šubić Zrinski’ svake godine prisustvuju skupu na Bleiburškom polju.

Vijest o ukidanju političkog pokroviteljstva od strane hrvatskog parlamenta nad komemoracijom u Bleiburgu, Srećka Cvitanovića je zgrozila, ali od ove Vlade, objašnjava, ništa drugo nije ni očekivao.

– Ovaj sastav Sabora je time zapravo pokazao kojoj struji pripada. To me ne iznenađuje iz jednostavnog razloga. Naravno da se ovakve stvari u Hrvatskoj događaju kad kod nas nikada nije provedena lustracija i nikad nisu maknuti ti kadrovi koji su napravili najveći pokolj na čitavoj kugli zemaljskoj. Nitko nikada su svom narodu nije napravio takav pokolj kao partizani ovdje. Treba jasno naglasiti da to nisu nikakvi antifašisti. Antifašizam ne postoji. Ti navodni antifašisti nisu prstom mrdnuli kad se lomila Poljska, nisu se bunili kad je Hitler svoje trupe obučavao u Rusiji i kad su ga Rusi snabdijevali hranom. Dakle, ne postoji nikakav antifašizam, nego samo prljavi, smrdljivi, zločinački komunizam. U svakoj zemlji u kojoj je bio na vlasti izvršio je pokolj nad svojim stanovništvom. I to je nešto što treba izbrisati jednom zauvijek. Ono što se dogodilo na Bleiburgu bio je početak pokolja u Hrvatskoj. Tamo nije palo mnogo žrtava, ali su tamo Englezi odigrali svoju povijesnu partiju. Bleiburg je mjesto zločina. Nije važno gdje su sve izvršene egzekucije, važno je gdje je to sve počelo – žestoko se na aktualnu hrvatsku vladu obrušio Srećko Cvitanović, te se u konačnici osvrnuo i na ulogu predsjednika Ive Josipovića u čitavoj sagi oko Bleiburga i njegovom preobražaju iz čovjeka koji je postao prvi hrvatski predsjednik koji se poklonio na Bleiburškom polju, do osobe koja danas naziva skup u tom austrijskom mjestu ‘manifestacijom ustaške zmije’.

Lustracija se mora provesti

– Ivo Josipović pripada porodici koja ima dovoljno putra na glavi još iz Drugog svjetskog rata. U njegovom rodnom kraju ljudi se izmiču kad njegova obitelj prolazi ulicom, nitko ne želi biti viđen u njihovom društvu. On je proizašao iz takve porodice koja nosi grijehove partizanskih zločina, on je pripadnik komunističke partije kao i njegove kolege u aktualnoj vlasti i oni su ti koji su zapravo vršili taj pokolj. Sad im je naravno zgodno da se na neki način istina prikrije kako slučajno oni ne bi snosili odgovornost. Rade po sistemu – ako nema žrtve onda nema ni krivca. Nemojte zaboraviti još jednu stvar. Bleiburg će ostati što god da se bude radilo. Opstao je i za vrijeme Jugoslavije. I nemojte zaboraviti da će prije ili kasnije svi ti ljudi odgovarati za sve zločine koje su napravili. Oni ili njihovi preci. Stoga lustracija mora biti provedena, oni se moraju maknuti iz politike i prestati trovati našu djecu. Došlo je vrijeme kada se moraju prestati slaviti komunistički zločini – zaključio je u konačnici Srećko Cvitanović.