Foto: TZO Postira/Ivana Gospodnetić

TOPLE VEČERI U DOLU GODINAMA NARUŠAVA ZAGONETNO HUKANJE MISTIČNIH BIĆA: ’Ne, nije mahalo krilima, jedrilo je prema tlu’

Autor:

Živimo u zemlji koja je ne samo prekrasna već je puna legendi i misterija. Koliko zapravo poznajemo obilje tajni lijepe naše, doznajte u rubrici ‘Mistična Hrvatska’ u kojoj vas svakog četvrtka vodimo u istraživanje tajnovitih kutaka. 

Svako mjesto ima svoju legendu, no ona se zapravo može i ponavljati iz mjesta u mjesto, a biti zapravo drugačije imenovana, no malo mjesto na otoku Braču, Dol, priča drugu priču. Kod njih se, jedinih na svijetu, pojavljuju viveri.

Ta mala mitska bića, slična ćuku, sa žutim tijelom i crnim krilima, Doljane pozdravljaju hukanjem iz jedinstvenih špilja na svijetu. Naime, “ono što Dol razlikuje od drugih mjesta je fenomen prirodnih špilja nastalih u crvenkastim stijenama lokalnog zrnatog kamena hrapoćuše. One su služile kao utočište prvim stanovnicima, dok su kasnije na njima izgrađene današnje kuće. Prvotno bi se u špilji napravio stan, a ispred ogradio prostor za stoku koja ih je ujedno grijala zimi. Kasnije su dizali prednje zidove kojima bi zatvorili ulaz. Kako je ranije navedeno, špilje su građene od kamena hrapoćuše (manji kamenčići spojeni zemljom u čvrstu masu), a po uzoru na njega Dolke su u davna vremena napisale recept za tortu hrapoćušu koja se nalazi na listi zaštićenih dobara Republike Hrvatske”, pojašnjava direktorica Turističke zajednice Postira Ivana Jelinčić koja je o viverima napisala čak i diplomski rad.

Intervjuirajući 12 kazivača, napisala je prvi takav rad o viverima, a otkrila je kako se u tim krajevima legenda o mitskim bićima, viverima, proteže godinama.

“Viveri su dobili naziv po ptici viveru koja obitava u špiljama i rupama oko njih. Viveri su stanovnici ovih dolskih špilja kojih u mjestu i oko mjesta ima 30-tak. Skoro sve su građene od kamena hrapoćuše. Zbog Bogom dane prirode, čovjek na ovom području boravio zasigurno puno prije nego se spominje. Naime, na ovom području se nalaze četiri izvora pitke vode, a za kišovitih vremena i njih 10. Duga plodna dolina, bogato lovno područje od mora do Vidove gore te veliki broj špilja za stanovanje daju zaključiti da je viver imao sve preduvjete, tj. prirodnu osnovu za
boraviti na ovom području od pradavnih vremena. Priča se kako duh vivera i danas postoji. S dolaskom toplijih dana, svake godine kad se sumrak spusti nad ovo malo mjesto, iz tamnih špilja začuje se ‘uuuuu’. Tada djeca začuđeno i u strahu pitaju starije tko je to, što je to. I tako se iz generacije u generaciju prenosi saznanje da je dolski viver tu oko nas, dobri duh!”, tvrdi jedan kazivač.




Foto: Ivana Gospodnetić

“E to je ptica. Ali to su ti male, znaš što je sova? Ili ušara kako je zovu. One budu velike, a viveri su mali. To su bili ti ćuci. Ja znam da su oni ulazili gore ispod križa, na crkvi, pa su se tamo množili, a mi bi ih gađali kamenjima odozdol.
Ali nestalo il je, nema ih više”, ističe jedan Doljanin.

“Vraćali smo se, kao i obično, u Dol s kupanja. Kasne večeri su ovdje najljepše. Sve je mirno, puno sjena, tajanstveno. Čuje se samo huk sove ili, možda, ćuka. Miriše zrak. Ta večer nije se ni po čemu razlikovala od ostalih. Bila je topla, tiha, blaga. Taman negdje kad suton prelazi u mrak. Šišmiši su krenuli u lov. Približavali smo se prvim špiljama kad smo odjednom začuli šum. Kao vjetar u krošnjama. Ili dolazak ljetne kiše. Neka sjena zaklonila nam je vidik. U čudu smo se pitali što je to: velika krila, tamno? Ne, nije mahalo krilima. Jedrilo je prema tlu. Stali smo i brzo izišli iz auta. ‘Sjena’ se spustila ispred jedne od pećina. Vidjeli smo je samo na trenutak jer, kako se spustila tako se digla i nestala u tami obližnjih čempresa. Gledali smo se u čudu i nevjerici. Jesmo li to, i što to, uistinu vidjeli? Pričekali smo još neko vrijeme. Ništa se nije čulo, ništa događalo. Samo tišina. I miris ljetne noći”, prepričava drugi.

U svakom slučaju, mogli se Doljani dogovoriti u postojanje vivera ili ne, ta mitska bića osigurala su si položaj u društvu. Naime, Postirani bi mještane Dola nazivali viverima, u negativnom kontekstu dakako.




“Nismo se baš slogali Doljani i Postirani”, prepričava jedan Doljanin. “Onda se malo i rugalo, no danas nema napetosti”, dodaje.

U svakom slučaju, viver je danas posebnost Dola, a kako ga vide mještani možda najbolje svjedoči to što postoji dolski malonogometni klub pod nazivom “Viver”.

“Doljani su prihvatili vivera kao pozitivnog ‘stanovnika’ svog mjesta, odnosno nikad ga se u današnjem vremenu ne spominje u lošem kontekstu. Sada je i u funkciji mamca za turiste, obzirom da tematska staza kroz mjesto ima i punktove na kojima se on spominje”, zaključuje Jelinčić koja ističe kako bi čovjek trebao vjerovati u sve što može zamisliti. ” U sve što ga veseli, u sve ono dobro što njegova mašta može stvoriti. Ukoliko vas pomisao na vivera ispunjava uzbudljivom srećom, onda zasigurno vjerujete u njega. Kao i mnogi od nas”, ističe.

Foto: Ivana Gospodnetić




Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.