Tko je bivši UDBAŠ koji je Karamarku dao kodno ime?

Autor: Vice Borić/7Dnevno/2. listopada

Što je skrivao Karamarko, na vidjelo je došlo tijekom izbora za predsjednika HDZ-a kada se je na Internetu pojavila Karamarkova "biografija" koja umnogome odudara od one "službene". Ispalo je da je "katolik" bio suradnik SDS-a, da je "domoljub" bio glavni generator mnogih nezakonitosti koje su počinjene u progonu generala Gotovine, da je čovjek koji HDZ vraća Tuđmanu bio onaj koji je godinama zastupao politiku koja je Tuđmana nastojala poništiti.

 

„ISTINA MORA BITI DOMINANTNA U POLITICI“

Tomislav Karamarko, 10. rujna 2015. u središnjem dnevniku HTV-a

Tekst koji čitate neki će shvatiti kao napad na Tomislava Karamarka, predsjednika HDZ-a i Milanovićeva izazivača u nadmetanju za premijersko mjesto. Takvom mišljenju će sigurno na ruku ići i vrijeme njegova objavljivanja. No, na lamentiranje o tome kada je vrijeme za nešto, a kada nije, već smo naviknuli. Dovoljno je prisjetiti se kako su uhićenje Bandića neki tumačili kao pokušaj skretanja pozornosti sa suđenja Perkoviću, dok je istodobno dizanje braniteljskog šatora iz protivničkog tabora tumačeno kao pokušaj skretanja pozornosti s Bandićeva uhićenja.

Svi se sjećamo kako je referendum o preferencijalnom glasovanju bio kvalificiran kao skretanje pozornosti s gospodarskih problema, objava registra branitelja kao skretanje pažnje s neispunjenih Vladinih obećanja, Karamarkovo pismo Milanoviću o potrebi dijaloga kao pokušaj skretanja pozornosti s afere o nezakonitim zapošljavanjem u SOA-i… Pitanja je puno, ali ono pravo je: bi li u predizborno vrijeme trebalo prešutjeti neke stvari i ostaviti ih za neka “mirnija” vremena? I to usred kampanje, kada se oba suprotstavljena tabora ponašaju upravo suprotno?

Je li ovaj tekst zamišljen kao skretanje pozornosti s nečega? Sigurno će biti i takvih mišljenja i tu se ništa ne može. Tko može spriječiti nekoga da pomisli kako se time skreće pozornost s izbjegličke krize ili s HDZ-ova gospodarskog programa? Nije isključeno ni da netko pomisli kako želimo skrenuti pozornost s nedavnog napada naše Predsjednice na Angelu Merkel ili s problema koje je HDZ-u napravilo aktiviranje zastupničkog mandata Josipe Rimac. Tko su u tom slučaju nalogodavci? Oni iz HDZ-a ili SDP-a? Neka od njihovih frakcija? Možda treći put? Ili netko izvana? Bez obzira na sva moguća mišljenja, nije nam namjera skretati pozornost s nečega, nego na nešto. Na ono što je i sam Karamarko istaknuo kao bitno i dominantno u politici: na istinu. A ona je takva kakva je. Koristila nekome ili štetila. Došla u pravo ili krivo vrijeme. Skretala pozornost s nečega ili ne.

U prvom nastavku iznosimo istinite podatke o jednom razdoblju Karamarkove osobne političke povijesti koja je potpuno nepravedno počela dominirati nad svime što je današnji šef HDZ-a činio i radio u više od dvadeset pet godina. Taj je aspekt u javnosti potencirao Josip Manolić. Nas kao redakciju, to ne fascinira. Naprotiv, mišljenja smo da je većina stvari oko Karamarka i udbaškog kolopleta u kojeg je, nota bene, bio uključen već i samom činjenicom što je svoju aktivnu političku karijeru počeo kao Manolićev šef kabineta, a nastavio je kao Mesićev šef kampanje, nebitna. Sve i kada bi se na sudu dokazale Manolićeve tvrdnje, to je nešto što nije dominantno obilježilo njegov politički rad.




Mnogi su u određenom trenutku pod pritiskom pristajali na “suradnju”. Neki su tu suradnju hinili, poput Vladimira Šeksa, a neki ju zdušno odrađivali. Treba li ih zato vječno prozivati? Treba li i danas, 2015. godine, dopuštati starim i oronulim udbašima, koji drže njihove dosjee zaključane u podrumskim ormarima, da ih ucjenjuju? I da time bez ikakvog izbornog legitimiteta i dalje utječu na našu budućnost? Zar dopustiti to, ne bi bio veći zločin nego osloboditi Karamarka svake krivnje? Treba li njegova ili bilo čija “UDBAŠKA prošlost” stalno biti ta, da se poslužimo s tezama s početka teksta, koja će “skretati pozornost” s njihova političkog djelovanja u stvorenoj hrvatskoj državi? S onoga što su i kako radili u ključnim trenucima novije hrvatske povijesti, kada je njihova uloga bila kudikamo značajnija i presudnija za sudbinu države i procese koji su se odvijali? Kada nisu više bili sputani starim, često prisilnim obvezama, već su kao slobodni ljudi vlastitim odlukama utjecali na svoju i na tuđe sudbine. Svojim postupcima povećavali ili umanjivali hrvatske šanse u nepravednom ratu. Pridonosili ili odmagali svom narodu.

I zato iznošenje podataka o ovom razdoblju shvaćamo kao vlastiti prilog da se ta tema skine s dnevnog reda. Kada se stvari jednom objave, onda čovjek na kojeg se odnose više nikada ne može biti predmet bilo čije ucjene. Ničim, pa ni istinom.

Nakon velikog otpora od Sanadera postavljene šefice HDZ-a Jadranke Kosor, u svibnju 2012. organizirani su unutarstranački izbori s više kandidata. Na njima je u iscrpljujućoj bitki protiv Milana Kujundžića, pobijedio Tomislav Karamarko, koji se nekoliko mjeseci ranije na poziv Jadranke Kosor učlanio u stranku i odmah započeo kampanju za dolazak na njeno čelo. Za tu svrhu angažirane su i profesionalne PR agencije koje su “odrađivale” posao sa svim ključnim medijima u Hrvatskoj, uključujući i Pavićev Jutarnji list.




Ključnu prevagu na tim izborima odradio je Božidar Kalmeta, protiv kojega je u međuvremenu podignuta sudska optužnica zbog udruživanja radi počinjenja kaznenih djela na štetu državnog proračuna. Nije nikakva tajna da su Karamarkove privatne tvrtke surađivale s Kalmetinim ministarstvom i tvrtkama kojima je kao ministar upravljao, te da Kalmeta i danas, unatoč potvrđenoj optužnici, uživa Karamarkovu zaštitu. Unutar HDZ-a je dogovoreno da će se idući unutarstranački izbori održati nakon lokalnih, i to prema novom načelu – “jedan član, jedan glas”. Karamarko je izbore u roku godine dana obećao i u svom nastupnom govoru na saboru stranke. Na temelju tog programatskog govora, on je s neznatnom razlikom izvojevao pobjedu.

No, dano obećanje nije održao ni u sljedeće tri godine. Jedno preispitivanje vlastite prošlosti unutar stranke bilo mu je sasvim dovoljno. No i ono koje je prošao i koje je završilo stranačkim trijumfom, ostavilo je dugoročne neželjene posljedice. Postavljena su pitanja i iznesene tvrdnje na koje još nismo čuli smisleni odgovor. Jedno od njih je poglavlje vezano uz Karamarkove aktivnosti u posljednjih nekoliko godina komunističkog režima.

Zanimljiv profil Tomislava Karamarka

Profil Tomislava Karamarka vrlo je zanimljiv. U posljednjih dvadeset godina išao je od jedne do druge funkcije u državnoj strukturi; bio je šef Kabineta predsjednika Vlade Josipa Manolića i Franje Gregurića, šef Kabineta predsjednika Sabora Stjepana Mesića, načelnik zagrebačke Policijske uprave, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Stjepana Mesića, ravnatelj više tajnih službi bez obzira tko je na vlasti (UNS, POA, SOA), ministar unutarnjih poslova u vladi Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Osmislio je i vodio Mesićevu antituđmanovsku kampanju dvijetisućite. Svojim djelovanjem i “nedjelovanjem” štitio je bokove Sanaderovoj kriminalnoj hobotnici.

No, vrhunac njegove političke karijere bio je dolazak na čelo HDZ-a. Njegovo cjelokupno političko djelovanje je bez nekog spomena vrijednog sadržaja ili originalne političke ideje. Predstavljajući sebe kao “profesionalca” kojega su u prošlosti cijenile sve vladajuće nomenklature, on vješto koristi Mesićeve recepte koje karakteriziraju: nametanje ideoloških podjela, ušminkavanja, neučinkovitost, ispaljivanje floskula i proganjanje nepoćudnih koji bi mu mogli zasmetati u budućnosti. Na tom putu su mu mnogi “problematični dečki” bili prijatelji koje se “ne dira”. Nezakonita predaja državnih dokumenata s oznakama tajnosti stranim službama, izdaja Domovinskog rata, istrage komunističkih zločina, ubojstva UDBE, hvatanje krupnih riba narkomafije, krađa Ine, sve je to nestalo u oblaku neučinkovitosti i “proceduralnih pogreški”.

Oni koji su s njim radili kažu da je znao biti miran, staložen, simpatičan, a ako mu nešto ne bi bilo po volji, u trenutku je mijenjao raspoloženje. Onaj tko bi ga naljutio, trajno bi izgubio sve pozicije na radnom mjestu. Kako se je munjevito uspinjao na hijerarhijskoj ljestvici, nitko se više nije usuđivao išta oko njega “provjeravati”. On sam je o sebi gradio sliku kao “katoliku”, kojeg je proganjala SDS u bivšoj Jugoslaviji. Što je skrivao Karamarko, na vidjelo je došlo tijekom izbora za predsjednika HDZ-a kada se je na Internetu pojavila Karamarkova “biografija” koja umnogome odudara od one “službene”. Ispalo je da je “katolik” bio suradnik SDS-a, da je “domoljub” bio glavni generator mnogih nezakonitosti koje su počinjene u progonu generala Gotovine, da je čovjek koji HDZ vraća Tuđmanu bio onaj koji je godinama zastupao politiku koja je Tuđmana nastojala poništiti. No krenimo od početka.

Služba državne sigurnosti (SDS) zloglasna je tajna policija za vrijeme komunističke Jugoslavije, koja je pomoću brojnih doušnika služila kao sredstvo zastrašivanja i terora protiv disidenata i kritičara komunističkog režima. Na temelju doušničkih izvješća mnogi su nevini građani završavali na dugogodišnjim robijama, od Golog otoka do Gradiške, a državnim terorom i ubojstvima od 1946. do 1990. godine, UDBA je ubila 69 hrvatskih disidenata, a osmorica su nestali. Najpoznatiji zločin te jugoslavenske službe je ubojstvo hrvatskog emigranta i vođe, Brune Bušića 16. listopada, 1978. godine u Parizu.

Poznanstvo sa Željkom Malnarom

Dolaskom u Zagreb krajem 70-ih godina, Karamarko je običan skroman i pošten momak koji živi Peščenici. No kada je upoznao Željka Malnara, koji je tih godina slovio kao boem s predznakom frajera koji je obišao svijet pod krinkom pustolova, njegov život otići će u potpuno neočekivanom smjeru. Uz Malnara, za kojeg je poslije utvrđeno da je bio suradnik KOS-a, Karamarko je širio krug poznanstava od “gradskih mangupa” do osoba romske nacionalnosti s izrazitim darom za “privatno poduzetništvo”. Bivšim kolegama na fakultetu ostao je poznat po tome da je znao ponuditi svoje usluge u nabavci razne tehničke opreme, odjeće i drugih stvari iz inozemstva, opravdavajući se da ih nabavlja njegov bliži susjed, no ispostavilo se da ta roba dolazi iz inkriminirajućih radnji njegovih poznanika.

Nakon nabavke jednog radio prijemnika 1982., Karamarkov poslovni poduhvat je završio kriminalističkom obradom u milicijskoj postaji na Zrinjevcu. Da bi izbjegao sankcije, kao i kompromitaciju kod roditelja, na Malnarovu sugestiju ponudio je svoje usluge u borbi protiv “antidržavnih elemenata”. Na tu ponudu odmah je reagirala Služba državne sigurnosti koja je slučaj dodijelila svom operativcu Mladenu Šupi. Šupe je obavio prvi razgovor, a potom ga pustio na slobodu. U svom izvješću djelatnik Šupe je naveo kako je Tomislav Karamarko svojevoljno pristao na suradnju sa Službom, prije svega zbog kompromitacije pred roditeljima, radi inkriminiranih aktivnosti u kojima je zatečen.

Bio je ovo tipičan slučaj kako je SDS dolazio do svojih doušnika. Zbog mladenačke ludosti ili sitne krađe, mnogi su postajali ucijenjeni doušnici, pa se ovaj manevar ne može pripisati Karamarku kao grijeh kojega je počinio iz uvjerenja i kao angažman kojega je odrađivao s posebnom strašću. No trag suradnje je ostao.

Nekoliko dana nakon boravka u postaji milicije, udbaš Šupe je kontaktirao Karamarka na njegovoj adresi u namjeri da mu izda konkretne zadatke za osobe koje su u tom trenutku SDS-u bile operativno interesantne. Dok je udbaš Šupe očekivao prva izvješća od svog novog doušnika, u sjedište SDS-a u Zagrebu stigao je dopis u kojem je naređeno da sve aktivnosti sa doušnikom Tomislavom Karamarkom poduzimaju isključivo uz konzultaciju s operativcem Željkom Škrovrljom. Željko Škovrlj, operativac SDS-a ispostave Šibenik odmah je “preuzeo” Karamarka kao svog suradnika, zavodeći ga pod pseudonimom “Garavi”. Kasnije će Karamarko na sudu ustvrditi da Škovrlja ne poznaje i da ga nikada u životu nije vidio. Iako mu je udbaš Željko Škovrlj rođak po majčinoj strani!

Iz do sada dostupnih podataka nije jasno kakva je bila aktivnost Karamarka i s čime je rezultirala suradnja s udbašom Škovrljom. Je li uloga Škovrlja bila čisto obiteljska, “da zaštiti” mladog Karamarka od Službe državne sigurnosti ili je posrijedi bilo nešto drugo? Šteta što se Karamarko odlučio braniti na način da negira bilo kakav odnos sa Škovrljem i Službom i time sam sebe onemogućio da istinom o prirodi tog odnosa eventualno uvjeri javnost u ovo prvo; da ga je služba “uhvatila na lijevoj nozi”, da je eskivirao suradnju i da ga je u konačnici iz Udbinih ralja izvukao rođak Škovrlj. Ovako je otvorio prostor sumnjama o prirodi, naravi, učincima i trajanju tog odnosa što, obzirom na kasniji životni put Karamarkovog “operativca” iz SDS-a otvara puno ozbiljnija pitanja i nove probleme.

Željko Škovrlj – simbol izdaje

Tko je Željko Škovrlj? Taj rođak Tomislava Karamarka bio je visokopozicionirani dužnosnik jugoslavenske tajne policije. Njegova udbaška karijera počela je ’80-ih godina u centru SDS-a u Splitu, a nakon toga u ispostavi SDS-a u Šibeniku. Početkom “balvan revolucije” 1990., Škovrlj napušta Šibenik i bježi u Knin, gdje se zajedno sa svojim kolegama Acom Dračom, Miloradom Graovcem, Đurom Tesla stavlja na raspolaganje srpskim teroristima na čelu s Milanom Babićem, Milanom Martićem i Ratkom Mladićem. Željka Škovrlja i njegova brata Joška stanovnici drniškog kraja smatraju simbolom izdaje. Oni su sa srpskim teroristima aktivno sudjelovali u okupaciji Hrvatske rušeći sela u kojima je pobijeno gotovo 50 civila, među kojima su jedanaestogodišnja djevojčica i petogodišnji dječak.

Prema provjerenim podacima Željko Škovrlj, udbaš i rođak Tomislava Karamarka, bio je nakon 1990. šef operative u centru Resora državne bezbednosti tzv. Krajine u Kninu, u čijim zatvorima su umirali mnogi Hrvati. Po svojoj poziciji u krajinskoj tajnoj službi, on je direktno sudjelovao u svim događanjima tijekom terorističke pobune i za vrijeme okupacije. Stoga je u najmanju ruku čudno da Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku protiv njega do danas nije podnijelo kaznenu prijavu! Da sramota bude veća, za vrijeme vlade HDZ-a i Ive Sanadera, dok je Tomislav Karamarko bio Ravnatelj POA-e, o trošku poreznih obveznika obnovljena je njegova kuća u selu Razvođu.

Stoga, ako želi biti premijer, Karamarko duguje mnoga objašnjenja, kakva je bila njegova veza sa Službom državne sigurnosti, kako je u Jugoslaviji zaposlen u Državnom arhivu kao arhivist povjesničar bez diplome, a bio “proganjan”, kako je mogao proći sigurnosne provjere i obavljati važne državne funkcije kad mu je rođak Škovrlj vodio operacije krajinske tajne službe, kako je bez dana staža u policiji mogao postati načelnik najveće policijske uprave u državi, jer to nije politička već stručna funkcija, itd. ili možda ipak ima neko stručno iskustvo prije ’90.

U jednom od svojih intervjua 2000., kada je Tomislav Karamarko bio predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost i savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Republike Stjepana Mesića, na pitanje novinara Slobodne Dalmacije: Što bi trebalo učiniti s tim dosjeima i nije li već vrijeme da Udba zauvijek ode iz Hrvatske?, Karamarko je odgovorio: “Naravno da jest. Mislim da napokon sva ta debela vrata i sve te razne sefove treba zaključati.” Sad znamo zašto!

U sljedećem broju: Kako je Karamarko kao Načelnik policije živio u stanu mafijaša Petrača. Zašto Karamarko ide kod bosanske gatare. Karamarkova uloga u rušenju sustava nacionalne sigurnosti 2000. I kako je napravljena nova Udba…

Lustracija na Karamarkov način: Udbašu koji ga je vodio kao suradnika Hrvatska obnovila kuću!

jutarnji

Za vrijeme vlade HDZ-a i Ive Sanadera dok je Karamarko bio ravnatelj POA-e, obnovljena je kuća Karamarkova rođaka Željka Škovrlja, šefa operacija Krajinske tajne službe.

Pogledajte link: http://www.jutarnji.hr/hrvatska-obnavlja-kucu-sefu-tajne-sluzbe–krajine-/19128/

Karamarko na sudu opovrgnuo poznanstvo s vlastitim rođakom i operativcem koji ga je držao na vezi

Djelatnik SDS-a Miroslav Šupe o svemu poduzetom u predmetu Tomislav Karamarko, iznio je u tri zasebna izvješća, koja su bila u posjedu djelatnika SDS-a Franje Vugrinca (umro 2014.). Prvim kontaktom sa Škovrljom, čemu je nazočio i Željko Malnar, Tomislav Karamarko je naveo kako ga je djelatnik Šupe pitao za imena nekih osoba uglavnom s područja Dalamcije, uz ostale i za Dražena Budišu. Po pravilima SDS-a operativni djelatnik vodi “doušnika”, dajući mu zadatke i upute, a kada obavi zadatak poneku nagradu. Je li jedna od nagrada bilo i zapošljavanje u Državnom arhivu, ne može se kategorički tvrditi, ali ostaje činjenica da je Karamarko, ako za sebe kaže da je tada bio proganjan, dobio 1987. radno mjesto u toj državnoj instituciji kao arhivist povjesničar bez diplome (diplomirao je 23. siječnja 1989.!) i to na odjelu za “Kaptolski depozit”. Ispada da režim i nije bio toliko represivan ili da Karamarko nije bio njegov neprijatelj.

jojojoj

Dokument koji potvrđuje da je Željko Škovrlj visokopozicionirani pripadnik Resora državne bezbednosti tzv. Krajine

jojojoj2222222222222222222

Autor:Vice Borić/7Dnevno/2. listopada
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.