TANJA BELOBRAJDIĆ: Jedna mladost kao tren… bez svoga Grada…

”Ovi dani istjeraju najskrovitija sjećanja. Ležim u vinkovačkoj bolnici. Bez noktiju na nogama. Bez svoga grada. S kreveta preko puta maše mi prijatelj kojeg je druga grupa izvukla ranjenog iz kukuruza. Živi su, odahnem. Prilazi mi žena. Plače. Ne poznajem je. Ljubi me i kaže mi – “Imam nešto za tebe. Trebat će ti”.

“Nemam ništa drugo” – dodaje… I odlazi. U ruci mi ostaje mali prozirni neseser, poput tanke pernice. Otvaram. U njemu dva para novih gaćica. Prinosim ih licu, mirišu na čisto. I počinjem plakati, nakon dugo vremena. Brišem suze gaćama”.

Jedna je ovo od beskrajno puno potresnih priča ranjenih, osakaćenih, ubijenih Vukovaraca, u možda najtežem tjednu u godini, onome u kojemu se prisjećamo mučkog ubijanja Grada-heroja. Kako je rekao pokojni, nikada prežaljeni Siniša Glavašević, ”mogli su ubiti grad, ali ne i grad u ljudima”.

S teškim sjećanjima i suzama, napisala je ovo divna Tanja Belobrajdić, vukovarska ratnica i književnica, autorica nagrađivanih romana ”Crni kaput” i ”Žena moga muža”…

Pa kada ratne trublje iz Beograda ponovno pokušaju zatrubjeti, pozivajući na pokolj i palež svega hrvatskoga, a četničke prljave horde krenu sa svojom poganom zastavom s četiri S, uoči naše obljetnice, kada žalujemo i odajemo pijetet onima kojih više nema, neka samo znaju sljedeće:

Da, ubili ste Grad, ali fizički. Ali, on i dalje stoji ponosan, ratu, bestijalnosti i ravnodušnosti vlasti, a gdje god da je i jedan Vukovarac, živjet će Vukovar.