fbpx

Sve tajne udbaškog ubojstva (5): ‘Sad znaš što mi radimo’

Autor: Marko

Đurekovićevo ubojstvo promijenilo je odnos snaga na jugoslavenskoj političkoj sceni, ali ni u Njemačkoj nisu mirovali. No, tko je bila tajanstvena žena koju je apostrofirao Pavle Gaži, koja je podmetnuta Đurekoviću, a istovremeno je bila u vezi s "jednim od tri najmoćnija čovjeka u Jugoslaviji"?

To zasigurno nije bila njegova prijateljica Helga Stossberger, koja je jučer, u dobi od 80 godina, ponovo svjedočila na suđenju – ovaj put Perkoviću. Tko jest nije moguće reći sa sigurnošću, no iz udbaških krugova je procurilo ime – Slavice Radić. Koliko je pak udbašima za vjerovati je druga stvar, jer se njeno ime ne spominje u službenim sudskim dokumentima, no upravo je riječka UDBA imala bitnu ulogu u slučaju Đureković, a naročito njen najeksponiraniji pripadnik, i vjerojatno najokrutniji psihopatski ubojica kojeg je UDBA ikad imala, Vinko Sindičić.

Nju je u stvar upleo Momir Blagojević, sin partizanskoga prvoborca i politkomesara te poslije rata pukovnika KOS-a Slavka Blagojevića, koji je u međuvremenu je promijenio ime u Vigor Komar. On tvrdi da je ona bila suradnica Marina Modrića, riječkog udbaša, i jednog iz “riječke skupine” koja se našla na tjeralici njemačkog pravosuđa (naravno da nikad nije izručen), te da je imala zadatak približiti se Đurekoviću i saznati sve o njegovim životnim navikama. Blagojević je, kaže, bio  zaljubljen u Slavicu, a po njegivim riječima na suradnju s UDBA-om ju je nagovorio upravo on. Njoj su, kaže, tada oduzimali putovnicu zbog raznih stvari koje je radila u inozemstvu, no “svaki put bi do putovnice dolazila preko kreveta, u kojem je bila sa šefom pasoškog odjela, no, budući da je te godine za šefa pasoškog odjela došla žena, izvjesna gospođa Marija, Slavici je bilo jasno da svoj recept ne može primijeniti na njoj. Tada sam je uputio na suradnju s Udbom kako bi ponovno dobila pasoš”. Bože Vukšić, jedan od ključnih svjedoka na suđenju Pratesu, rekao je da mu je 21. srpnja 2013. u Rijeci Komar precizirao neke detalje iz te bizarne romanse.

Nakon što je ljubomorni Blagojević, alias Komar, saznao da je Modrić koristio Slavicu za opservaciju Đurekovića prije likvidacije, potužio se, kaže, tadašnjem republičkom ministru policije Pavlu Gažiju i sekretaru Predsjedništva CK SKH Marijanu Kalanju. Njegova priča time dobiva na vjerodostojnosti, jer je upravo Gaži svojevremeno u intervjuu spomenuo “Đurekovićevu ljubavnicu koju je dijelio s jednim od najmoćniji ljudi Jugoslavije”. Modrić je 15 dana nakon likvidacije, prema onom što je ispričao Boži Vukšiću, pozvan u Udbu i tamo ga je čekao Bruno Smokvina i još tri udbaša. “Mi vam se moramo zahvaliti na Slavici puno, puno. Čitali ste u novinama, bez nje ta operacija ne bi uspjela”, rekao mu je Smokvina. Je li ta priča tek obračun među udbaškim skupinama koje se i danas međusobno optužuju za ubojstvo? Možda, no to sa sigurnošću nećemo znati dok Pavle Gaži ne ispriča sve što zna. Ako se ikad na to odluči.

No ono što je pouzdano da su hrvatski emigranti nakon ubojstva posumnjali na Pratesa i dojavili to njemačkoj policiji. On je, međutim, ionako bio sumnjiv. No enigma ostaje: zašto je prošlo tako dugo vremena između ubojstva i njegovog uhićenja? Prates je Njemačkoj cijelo vrijeme bio dostupan. Najčešće se u toj priči spominje politika nezamjeranja, i politička trgovina. No pravi razlozi nisu sasvim jasni.

Kako god, kontakti Pratesa s Perkovićem su se smanjili nakon ubojstva Stjepana Đurekovića, dana 28. srpnja 1983. godine. Prema navodima emigranata, nako pogreba Đurekovića otišao je na godišnji odmor u Španjolsku, vjerojatno novcem koji je dobio za sudjelovanje u toj priči. On je nastavio uredno izvješćivati Perkovića i nakon ubojstva, sve do 1989., kad UDBA-u prestaje zanimati hrvatska emigracija zbog promjena u zemlji: emigranti su im sad potrebni kako bi se oduprli Beogradu. No, kontakti njega i Perkovića se nastavljaju i za vrijeme rata u Hrvatskoj. Unatoč svojoj dvostrukoj ulozi, Prates i dalje sebe smatra “Hrvatom” i emigrantom, borcem za neovisnost Hrvatske, što je kasnije sucima njemačkog suda ostala neobjašnjiva enigma. Za vrijeme rata organizirao je dostavu pomoći Hrvatskoj, pa se javio svojoj staroj vezi, Perkoviću, koji je ostao na svom starom radnom mjestu i nakon demokratskih promjena – koje, kako vidimo i nisu bile toliko demokratske: većina udbaša je zadržala svoje mjesto i utjecaj do duboko u devedesete. Tek nakon protjerivanja Manolića i Mesića iz HDZ-a, nakon njihovog neuspjelog pokušaja državnog udara, otvorila se mogućnost Tuđmanu da se riješi i ostalih.

Perković je tada organizirao propusnice za vozila iz Njemačke i oružanu pratnju. Od tada pa do prvog suđenja Pratesu, više se nisu vidjeli. Perković je zaboravio na Pratesa, i ovaj na njega. No, Njemačka tajna služba ih nije zaboravila. Kako je i kad njemačka policija postala svjesna da je Prates upleten u sve to, nije jasno, no u Pratesovu blizinu su postavljeni, vjerojatno u studenom 2004, prikriveni istražitelji temeljem članka 100.c. njemačkog Zakona o kaznenom postupku. Naivnom i ne baš bistrom Pratesu su prodali priču da “žele objaviti knjigu o njegovom djelovanju kao tajnog agenta”. On je u to povjerovao. Sadržaj tih razgovora nije prezentiran javnosti na glavnoj raspravi, no navedeno je da se on raspričao te se opširno “piscima romana” raspričao o svojim avanturama i nalogodavcima – UDBI i Perkoviću.

Prates je cijeli život bio nitko i ništa, i jedva je dočekao priliku da se počne hvalisati time kako ima Perkovićevo povjerenje, a pohvalio se pred prikrivenim istražiteljima kako mu je “Perković rekao da je on jako važna osoba jer sve poznaje i informiran je o svemu”. Prates, naravno, nije bio informiran apsolutno ni o čemu, osim o ubojstvu Đurekovića. Odmah je rekao da ima materijala “Za dvije knjige o Jamesu Bondu”. No, “autori knjige” su ga upozorili da je James Bond fikcija, a njih zanima stvarnost, stvarni doživljaji i činjenice, ne romani o Pratesu Bondu. Financijski uspjeh knjige, a time i Pratesov dio, ovisi o tome koliko je sve zajedno autentično, i koliko je sve to skupa moguće provjeriti i dokazati dokumentima i fotografijama, rekli su mu. “Ne radi se o senzacionalizmu, herr Prates, nego o mogućnosti naknadne provjere onog što ćete nam ispričati”, rekli su mu. Inteligentan čovjek bi ovdje nestao iz države.

Ali Prates nije bio inteligentan čovjek. On je više puta istražiteljima naglasio kako njegova sanzanja ne potječu iz novina: on je, hvalio se, insider, s informacijama iznutra, iz prve ruke. Naravno, u želji da impresionira i dokaže svoju autentičnost, predao je tajnim agentima sve što su od njega tražili kako bi potkrijepio svoju priču. Oni ga pak nikad nisu nagovarali niti tjerali da priču nastavi u nekom određenom smjeru. Jednostavno, pustili bi ga da priča sve što zna, kako bi dobili autentični uvid. Takvih razgovora, odnosno zapisnika, je na kraju bilo čak 34. I svi ti zapisnici su kasnije, kad je Prates uhićen, prezentirani sudskom vijeću.




I dok je u zapsinicima istražitelja sve pokušavao što više nakititi i prikazati svoje djelovanje i ulogu na što senzacionalniji način, kasnije je na glavnoj raspravi, suočen s doživotnom robijom, sebe pokušao prikazati tek kao beznačajni kotačić u mašineriji, kao čovjeka koji ni o čemu pojma nije imao. No, suštinske činjenice je ipak odmah priznao. A na ruku mu nije išlo niti to što je svjedok Božo Vukušić naveo da je u okviru svog rada za Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava u Hrvatskoj, koju je hrvatski Sabor osnovao 1992. godine, imao uvida u arhive SDS-a, odnosno UDBA-e, u Zagrebu. Tamo je izvršio uvid u bezbroj dokumenata uključujući, između ostalog, izvještaje suradnika, koje su oficiri SDS-a sastavili o kontaktima s agentima koje su držali na vezi. Tako je pročitao i izvještaje koje je sastavio Josip Perković, iz kojih je razvidno da je on držao na vezi  agenta pod pseudonimima “Boem” i “Stiv” u neposrednom okruženju dr. Ivana Jelića u Münchenu.

Prates je odmah priznao da ga je dr. Ivan Jelić u ljeto 1982. godine zamolio da ode s njim u hotel Bayerischer Hof jer se tamo želi susresti s “jednom važnom osobom iz Jugoslavije”. Taj čovjek, kako je tek kasnije saznao, bio je Stjepan Đureković, bivši direktor jugoslavenske naftne tvrtke INA, koji je pobjegao iz Jugoslavije. On je imao sa sobom rukopise pet knjiga u kojima se kritizira režim, i koje je napisao u Jugoslaviji i želio objaviti u Njemačkoj. U München je došao, rekao je, jer je tu njegov sin živio već od 1981. godine. Dr. Jelić je upitao Đurekovića bi li on također pisao članke za list “Hrvatska država”, na kom je surađivao i Prates, na što je on pristao.

Prates ga je upitao za jedan članak u jednim jugoslavenskim novinama listu, u kojemu se uz Đurekovićevu fotografiju izvješćuje o njegovoj navodnoj umiješanosti u aferu “INA”. Đureković je Pratesu odmah rekao da je on osoba s fotografije; da je kao bivši direktor INE surađivao s jednim od Titovih sinova. U tadašnjem jugoslavenskom tisku, kao i u krugovima hrvatskih emigranata kružile su glasine da je Đureković pronevjerio veliki iznos novca u INI. No, Đureković je to odlučno opovrgnuo. Uostalom: on nije imao novca za tiskanje svojih knjiga, pa mu je zato i trebala pomoć Pratesa, koji je trebao preuzeti slagarske poslove. No nešto kasnije Prates je kupio tiskarske strojeve, moguće i uz pomoć UDBA-e, a kako nakon izdavanja prve knjige Đurekoviću nije preostalo novca, zamolio ga je da njegova “tiskara” preuzme tiskanje preostale četiri knjige. Tako su slagarski posao preuzeli privremeni radnici koje je plaćao Prates, uglavnom učenici i studenti, i jedan tiskar koji je napravio završni slog, Lenk. On se kasnije također pojavio pred sudom kao svjedok.

Na taj način je Đureković objavio još tri knjige, a materijale koji su mu nedostajali mu je dostavljao “prijatelj” Perković. A ujedno je pomagao i Pratesu da se to sve otisne, kako bi UDBA imala alibi za ubojstvo. Posljednja, četvrta knjiga je bila pred samim završetkom kad je Đureković ubijen. Prates je kasnije pred prikrivenim istražiteljima pričao kako je krug emigranata oko dr. Jelića razmišljao o postavljanju piratske radio stanice koja bi emitirala neovisne vijesti u Hrvatsku. On je naveo i da je u očima vlastodržaca u Jugoslaviji Đureković bio “izdajnik”, “opasan čovjek” i “državni neprijatelj”. Đureković se nakon ubojstva Zagajskog i Kostića sve više povlačio, i sve manje povjeravao Pratesu – i bilo kome drugom. Uvijek je pazio prati li ga netko. Pratesu je u više navrata spomenuo “sumnjive osobe koje su motrile njega ili njegovu kuću”.




No, Prates je na suđenju, suočen s optužbama da je morao znati da će UDBA ubiti Đurekovića, naveo da nije vjerovao da će njegovo cinkanje dovesti do ubojstva. Rekao je da je bilo poznato da su Zagajski i Kostić, poput Mandele, zagovarali nasilne metode oslobođenja. On je rekao kako “nikada nije čuo da UDBA ubija i one ljude koji se jedino bave pisanjem”. Prikrivenim istražiteljima je naveo da je čuo “nešto strašno o tajnoj službi i o tim ubojstvima”. Vidio je on iz svog vlastitog iskustva u svom svakodnevnom životu “što su oni sve napravili”. On se bio “privikao” na atentate koji su bili postali “svakodnevnica”. Premda je to znao, nikada to nije spomenuo Perkoviću. No nije mu promakla akcija “Pismo”: rekao je svojim “romanopiscima” kako je, nakon pojave razglednica kojima se pokušavalo difamirati Đurekovića, i krivotvorenog izdanja “Nove Hrvatske”, pomislio da će Đureković “sada platiti”. Da mu je postalo jasno da će se nešto dogoditi.

Sudsko vijeće je sve te činjenice potvrdilo i na drugi način. Na isti način je tijek događaja opisao i Ivan Jelić. Kao sažetak, sud je zaključio da je iz Pratesovih priča tajnim agentima koji su ga pratili bilo očito da je znao da će UDBA pokušati ubiti Đurekovića. On je to na raspravi, jasno, negirao: rekao je da nema ništa s ubojstvom, da nije znao da ga Perković planira niti je bio uključen u takvu vrstu planiranja. Da su navodi svjedoka Sindičića, Vukojevića, i Vukušića potpuna izmišljotina, te da je on, poput svih pripadnika hrvatske emigrantske scene, bio užasnut ubojstvom. Rekao je da nije računao s tim da bi jugoslavenska tajna služba doista ubila Đurekovića, “koji je koristio isključivo mirna sredstva borbe za demokratsku (nekomunističku) hrvatsku državu”. Ukratko, on je, tvrdio je, vjerovao da je UDBA dobrohotna organizacija koja ne bi ubila nikog tko se ne služi nasiljem, i nije znao da će Perković dati pogubiti Đurekovića. “I prije sam mu govorio kako nije lijepo ubijati ljude, a Perković je tvrdio da oni to ne rade. Nakon ubojstva Đurekovića rekao mi je “Sad znaš što mi radimo”, rekao je Prates na suđenju.

No demantiralo ga je ono što je sam rekao istražiteljima misleći da priča s piscima koji će od njega napraviti književnog James Bonda, i ono što su rekli drugi svjedoci.  A najviše predaja ključeva garaže Perkoviću, kako bi se tamo organizirala “sačekuša”. 

(nastavit će se)

 

 

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.