Sve tajne udbaškog ubojstva (4): kolateralne žrtve u medijima i politici

Autor: Marko

Helga Stossberger je ostala čekati Đurekovića na dogovorenom mjestu za vožnju čamcem po Isaru, no on se nije pojavio. Iduće jutro njegovo tijelo će u garaži "pronaći" sam Prates. Započet će priča koja je bitno utjecala na gotovo sve što se u Hrvatskoj politici događalo proteklih tridesetak godina.

Odmah nakon toga kreću smjene i politički obračuni u zemlji. Svega dan nakon ubojstva, vezano izravno uz ovaj slučaj ili ne, ali vrlo indikativno, izvršene su po direktivi Centralog komiteta i velike smjene u uredništvu tada najvažnijeg političkog tjednika “Danas”, a na njegovo čelo i u uredništvo tada dolaze ljudi koji su i danas ključni u medijskom prostoru i nalaze se u uredništvima visokotiražnih dnevnih i tjednih novina, poput Pavića i Kuljiša. “Danas” će igrati veliku ulogu u tim obračunima, a ista ekipa ima veliku ulogu u političkim obračunima i danas. 

Novinari i udbaši

“Danas” je prije toga, s Jožom Vlahovićem kao glavnim urednikom, imao golem značaj i tiražu od tada nevjerojatnih 100.000 primjeraka. Potisnut je donekle ideološki rječnik, unaprijeđivani su profesionalni kriteriji, pisalo se koliko se moglo objektivno. Nakon obračuna partije s Vlahovićem, na mjesto zamjenika glavnog urednika dolazi budući medijski car Hrvatske, a tada Šuvarov kadar Pavić, koji je do tada pisao u omladinskom tisku poput “Poleta”. Glavni urednik postaje iz Beograda poslani Živko Milić, koji se prema nekim svjedocima iz redakcije ponašao kao “padobranac na okupiranom području”. No on je prema prvotnoj zamisli trebao biti prelazno riješenje dok “mladoturci” na čelu s Pavićem ne preuzmu redakciju. S Pavićem po partijskoj direktivi dolazi i Kuljiš koji preuzima desk, Ratko Bošković, Jasna Babić i Nenad Polimac, a urednik unutrašnje politike postaje bivši jugo konzul u New Yorku, za kojeg se uvijek znalo da je čovjek UBDE. No, Pavić nije uspio preuzeti “Danas”, jer je redakcija nakon niza sastanaka izabrala manje zlo, Živka Milića, i grupa “omladinaca” morala je napustiti redakciju. Šuvar ga smješta u Vjesnik, gdje ovaj lavira između njega i Mike Špiljka, a kako će kasnije napisati “Nacional”, “njegovi komentari i danas pobuđuju opori osjećaj zloglasnih partijskih komunikea”. To važi i danas za komentare novina iz njegovog medijskog carstva, koje je sagradio kad mu je “umro bogati ujak u Americi”  pa je tako postao hrvatski Berlusconi, i nastavio krojiti hrvatsku “virtualnu stvarnost” te postavljati i smjenjivati njene vlade i predsjednike preko svojih tiskovina.

Nedugo prije toga, u ožujku, izdana je i Šuvarova tzv. “Bijela knjiga”, koja će u povijesti Hrvatske ostati zabilježena kao jedan od najsramotnijih događaja: radilo se o tipičnom inkvizicijskom dokumentu, u kom su popisani “ideološki nepoćudni” na koje je otvorena sezona lova. Dokument je predstavljao partijsku hajku na odabrane intelektualce, umjetnike, književnike i druge neistomišljenike, a od Šuvara instalirana “poštena inteligencija” se uključila u napade na njih. Upravo u tom razdoblju i takvom okruženju lova na vještice na medijsku scenu dolazi većina današnjih “uglednih” novinara. Pavićev “Jutarnji” i danas ostaje najveći branitelj Perkovića pred Hrvatskom javnošću.

Ovo je bitno spomenuti, jer je upravo nevjerojatno na koje se sve načine mediji i dan danas pokušavaju pred hrvatskom javnošću prikriti pravi motivi i okolnosti ubojstva, te natovariti Đurekoviću, za kojim nije ostala nikakva spomena vrijedna imovina, “pljačku” u vrijednosti od nekoliko stotina milijuna maraka svega godinu dana prije njegova ubojstva. S druge strane, Vanja Špiljak je kasnije od INA-e “kupio” naftnu kompaniju koje je i danas vlasnik, i vilu na obalama Ženevskog jezera. Uvjeti u kojima su naša “najveća pera” postala to što su danas možda bacaju nešto svjetla i na to.

S mrtvim Đurekovićem, karijera Mike Špiljka više nije imala zapreka – osim Pavla Gažija, koji je ubrzo nakon ubojstva smijenjen s mjesta šefa republičkog MUP-a. On je istragu protiv Vanje Špiljka i započeo. Može ga se, uz Vlahovića, smatrati prvom od brojnih žrtava u političkim obračunima koji su uslijedili kao posljedica ubojstva Đurekovića, i traju i danas. Od tada do danas, Pavle Gaži, koji danas živi mirnim umirovljeničkim životom, dao je tek dva intervjua – oba istom novinaru – Željku Peratoviću. Ali i ta dva bacaju jako mnogo svjetla na ubojstvo, i posve koresponidraju s kasnijim otkrićima njemačke istrage.

Slučaj Pavla Gažija – prva koletaralna žrtva




“Uopće mi nije bila namjera baviti se zaoštravanjem odnosa sa emigracijom, i politizacijom policije, nego sam se htio uhvatiti ukoštac s privrednim kriminalom koji je tada razjedao zemlju”, rekao je 2005. u jednom od tih intervjua Pavle Gaži. Osvrnuo se i na optužbe na račun Đurekovića: “To što oni pišu najobičnije su gluposti. On te novce nije mogao ukrasti jer se bavio marketingom, a tada marketing nije baratao s takvim količinama novca. Isto tako, nije mogao uzeti ni strateške planove o rezervama nafte iz istog razloga. To je recimo mogao učiniti Vanja Špiljak, sin Mike Špiljka, koji se u INA-i bavio poslovima nabave nafte iz inozemstva i imao neku vezu u saveznoj vladi gdje su se odobravale određene kvote za uvoz nafte i gdje su se mogli nalaziti strateški planovi o rezervama”.

Pavle Gaži je jasno naznačio kako se krala nafta: – “U ljeto 1982. kad sam preuzeo dužnost šefa republičke policije, sekretar gradskog SUP-a Joža Šlibar donio mi je podeblji dosje o malvezacijama s naftom u INA-i. Nešto sam o tome ranije znao od svojih izvora iz savezne finacijske inspekcije. U Šlibarovom dosjeu našlo se i ime Vanje Špiljka. Kako je bila sezona godišnjih odmora rekao sam Šlibaru da s tom istragom krećemo odmah nakon odmora kako ne bismo preko ljeta uzbuđivali ni sebe ni javnost. Trebalo mi je i vremena da sagledam čitavu dimenziju slučaja…

Bila je riječ o tajnim, fiktivnim računima u inozemstvu, nabavci opreme i nafte koja nije dogovarana direktno, a plaćanje se vršilo preko tih računa. Recimo po Sredozemnom moru je plovilo pet, šest tankera pod liberijskim zastavama. I onda se čekalo da u zemlji nestane nafte, i najednom se nađu spasonosna rješenja preko Milana. Onda se pojave Santrić i Vanja Špiljak koji spase saveznu vladu bruke koja bi se dogodila nestašicom nafte. Brzo se u našim lukama stvore oni tankeri s liberijskim zastavama. I stvar je riješena. Poanta je u tome da su isplate bile preko tih tajnih računa i to po abnormalnim cijenama. Čak smo bili dovedeni u situaciju da kao država nismo imali dovoljno deviza pa su nas spomenuti posrednici, poput Santrića i kreditirali. Sjećam se da mi je u to doba Zdravko Mustač, republički šef Službe državne sigurnosti rekao da je Vojko Santrić “za sada težak oko 50-ak milijuna dolara”. To su u ono doba bili strašno veliki novci.




Radilo se dakle o tipično mafijaškom modelu poslovanja, gdje vas mafija ne samo ucjenjuje, nego po potrebi i kreditira da biste kupovali od njih, po “ugodnim” cijenama. Kako to s politikom inače često biva, i ovdje je u pozadini svega nafta, i novac koji se vrti oko nje.

“Naša Udba je planirala uhićenje i Vojka Santrića, ali su nas na saveznom nivou u tome onemogućili”, kaže Gaži. “Sigurno da je Mika Špiljak učinio sve da nam propadne akcija.” A Đurekovićevo emigrantsko prohrvatsko i antijugoslavensko djelovanje, koje se i danas u antihrvatskim i projugoslavenskim medijima navodi kao “opravdan razlog ubojstva” (sic!)? “Za nas je Đureković bio potpuno marginalna politička figura, bez karizme, koju su neki emigrantski krugovi pokušali iskoristiti kako bi što više ocrnili jugoslavenski sistem. Meni je bila zanimljiva jedino Đurekovićeva knjiga u kojoj se govori o privrednom kriminalu”, kaže Gaži. “Mislim da je i kod Đurekovićevog ubojstva postojala neka paralelna, neformalna struktura moći koja se često puta pokazivala efikasnijom od naše službene”. To je zapravo posve u skladu s onim što je na suđenju ispričao jedan od danas najosporavanijih svjedoka: Vinko Sindičić, dvostruki tajni agent i psihopatski ubojica.

Spomenimo i da je UDBA u proljeće ove godine upravo Gažiju pokušala natovariti ubojstvo Đurekovića, po oprobanom obrascu “optuži onog tko optužuje tebe”. Stvar je, naravno, trebala poslužiti sprječavanju izručenja pravih počinitelja ali i ocrnjivanju Gažija kao mogućeg svjedoka na suđenju Perkoviću. U tom prilično lošem igrokazu sudjelovali su “povjesničar” Tvrtko Jakovina i Anđelko Jagačić, jedan od bivših direktora u Podravci. Gaži je inače školovan u Americi, od Podravke je napravio veliku tvrtku i jednu od vrlo rijetkih uspješnih u SFRJ. U pokušaj njegovog optuživanja uključio se i Marijan Hanžeković, koji je rekao kako je “Cilj bio lažnim aferama razbiti perjanice hrvatskog gospodarstva”, a po njemu se radilo o hajki na sinove “narodnih heroja”, kojoj je na čelu bio Gaži. Odakle je od te “lažne afere” Vanji ostao novac za kupovinu vile i naftne kompanije Hanžeković, još jedan od onih koji su se ekstremno obogatili na ne posve jasan način, nije rekao, ali ga je brže-bolje podržao dežurni udbin “povjesničar” Jakovina: “Jedan od udara je išao na sinove narodnih heroja koji su našli mjesto u Ini. Ti heroji bili su Krajačić, Ujević, Špiljak i Josip Broz”, rekao je on. Po njemu, nikakve štete nije bilo… po Jakovini, Gaži je “dao ostavku” (istina je međutim da je smijenjen) jer “nije uspio ništa dokazati, pucao je u prazno”. Jakovini je vjerojatno promaklo da je time upravo potvrdio ono što optužba tvrdi – da je INA bila mjesto gdje su “narodni heroji” smještali svoje potomke na najviše položaje,  a to sigurno nisu radili zbog plaća nego zbog mogućnosti pljačke, a dokazuje i da je Jugoslavija bila upravo onakva kakvom ju je Đureković prikazivao, leglo nepotizma i korupcije od vrha do dna. 

Gaži je međutim odbacio te tvrdnje i rekao da Jagačića uopće ne poznaje. No, Gaži vjerojatno ipak neće govoriti mnogo: ako itko zna, on zna koliko je UDBA opaka i opasna organizacija, koja ne preza od ubojstava cijelih obitelji.

Politička pozadina stvari

Bakarić, tadašnji satrap Hrvatske je umirao, a Mika Špiljak je na njegovom mjestu vidio samo i jedino sebe. Ovo bi također moglo biti povezano sa smjenama u uredništvima – spomenuti “Danas” je pokrenuo upravo Bakarić. Gaži je bio očita smetnja. Pokrenuta je javna hajka na njega, preko Mike Špiljka. “Poznavajući Miku Špiljka još iz partizana i njegovu ratnu okrutnost, te činjenicu da je kao šef zagrebačke partije otpravljao “informbirovce” na Goli Otok, i da je osobno dao da se razmontira spomenik bana Jelačića s glavnog zagrebačkog trga, te da me smatrao bakarićevcem, a Bakarića je mrzio iz dna duše, nije mi bilo svejedno. Kad god bih išao u vinograd uz mene bi bio izdresirani njemački ovčar”, govorio je o tim obračunima Gaži.  Zanimljiv je i podatak da je Špiljku, dok je bio predsjednik Sindikata Jugoslavije, šef kabineta bio – Vuk Drašković!

“Špiljak mi je rekao da je Bakarić Titu pred njim kazao ako se kojim slučajem Špiljak vrati u Hrvatsku opet će se otvarati konc-logori. Bakarić nije baš volio ni neke intelektualce, ali su mu bili mrski neobrazovani, preambiciozni tipovi, poput Špiljka, koji su izbjegli sječu isluženih partizanskih kadrova 1965”, svjedoči on. Mika se ipak uspio nametnuti kao novi gospodar Hrvatske.

Povratak njemačkog ministra s krstarenja

No najzanimljiviji podatak je taj da se Gaži, u trenutku kad je ubijen Đureković, nalazio na krstarenju s Friedrichom Zimmermanom, tada njemačkim ministrom unutarnjih poslova, i Stane Dolancom, saveznim komunističkim moćnikom.

Gaži je naime, kao ministar policije ali i manager Podravke s brojnim svjetskim kontaktima, smatrao da nije moguće pokrenuti gospodarski razvoj tada već propadajuće zemlje ako se nastave problemi s radikalnim emigrantima koji su napadali jugoslavenska predstavništva u Njemačkoj, ali niti ako udbini ubojice idu ubijati po njemačkom tlu, te da o tim stvarima jugoslavenski dužnosnici, on i Stane, trebaju ozbiljno, dakako neformalno, porazgovarati s njemačkim ministrom dr. Friedrichom Zimmermannom.

I upravo u tom trenutku, dok su se njih trojica nalazila na krstarenju, dogodilo se ubojstvo Đurekovića. Naravno, njemački ministar se istog trenutka vratio u Njemačku: takva stvar nije se mogla tolerirati niti ignorirati, a potpis UDBE je bio jasan. Stane Dolanc je isto bio vrlo iznenađen time: kako danas udbaški mediji uglavnom upiru prstom u njega, malo je vjerojatno da je on pravi nalogodavac. Njemu to u tom trenutku očito nije odgovaralo.

Ali Špiljku jest. Nakon toga su prekinuti svi pravosudni postupci vezani uz istragu s malvezacijama naftom, a Gaži je stavljen na led, i na njega pokrenuta medijska hajka. Mjesec dana nakon ubojstva Milutin Baltić, koji je postao Predsjednik Predsjedništva SRH, rekao je Gažiju da mora dati ostavku. On je znao da nema izbora.

Političke čistke

No hajka na neugodnog svjedoka koji previše zna se nastavila. Mika Špiljak je nastavio Gažijev javni progon tvrdeći da je odgovoran što Hrvatska umalo te godine nije ostala bez grijanja jer je navodno kao šef MUP-a potpuno bespotrebno zaplijenio neke plinske cijevi. On te cijevi, naravno, jest zaplijenio jer su bile nabavljene na kriminalan način, ali naravno da zemlja ne bi ostala bez grijanja zbog toga. Potom su ga ispitivale razne partijske komisije, a između ostalog podmenut mu je falsificirani dokument KOS-a, njegov navodni izvještaj s jedne sjednice hrvatskog republičkog vrha, na kojoj nije niti bio, a u kojem je cijeli tadašnji vrh bio razvrstan na one koji su za Jugoslaviju i “nacionaliste”. Gaži je, jasno, svrstan u potonje. Takvo razvrstavanje ljudi na “nacionaliste”, “fašiste”, ili “one koji mrze” spram snaga svjetlosti, ljubavi, “regiona”, pomirenja, antifašizma i čega već sve ne UDBA i danas koristi kako bi zaštitila kriminalce i ubojice, te eliminirala “nepoćudne”.

Santrić i Vanja Špiljak su mogli mirno nastaviti sa svojim “posredničkim” poslom koji im je donosio milijune. No, Gaži je znao i još jednu nezgodnu stvar. Đurekovićeva ljubavnica je istovremeno bila i ljubavnica jednog od tri ili četiri najmoćnija čovjeka Jugoslavije. Ime tog čovjeka nije nikad otkrio. Ali je otkrio da je taj čovjek znao da je ona istovremeno i Đurekovićeva ljubavnica.

Istovremeno, dok su u Jugoslaviji trajale dinastičke borbe za preuzimanje vlasti, a država tonula u ekonomsku agoniju iz koje nikad neće izaći, u Njemačkoj se počelo odmotavati klupko koje će se do kraja razmrsiti tek ovih dana. I od onda do danas traje borba UDBA-e da diskreditira svakog mogućeg svjedoka: Jednako kao što su Gažiju pokušali natovariti sve od “pada Jugoslavije u ledeno doba” do samog ubojstva, tako su se teške optužbe redale na račun svih svjedoka nakon što bi svjedočili: tako je Vice Vukojević u režiji UDBA-e postao “silovatelj” nakon što je svjedočio – da bi se kasnije ispostavilo da navodno silovana osoba nikad nije niti postojala, Sindičić “agent plaćen od njemačke tajne službe”, i tako dalje.

No sve je to služilo tek da bi se diskreditiralo suđenja prvo Pratesu, a danas Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj pred domaćom javnošću. Njemački istražitelji se ipak nisu ravnali pisanjem udbaškog tiska u tome kome će od svjedoka i što vjerovati, a što ne, već samo time odgovaraju li njihova svjedočenja utvrđenom tijeku događanja, te njihovih stvarnih motiva. Najslabija karika je bio Prates, u kog su Nijemci odmah posumnjali, te u njegovu blizinu postavili prikrivene istražitelje. Navesti ne pretjerano inteligentnog Pratesa da se raspriča o svojoj “James Bondovskoj” ulozi nije bilo preteško, iako je bio tek sitni i bijedno plaćeni doušnik.

No o samoj istrazi u sljedećem nastavku.

 

(nastavit će se)

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.