fbpx

Sve tajne udbaškog ubojstva (3. dio): Meci u leđa i mesarska sjekira

Autor: Marko

Đureković je prvo, dok je stajao kod fotokopirnog uređaja na koji je položio svoj rukopis, pogođen s tri metka - dva u desnu te jedan u lijevu ruku. Pokušao je pobjeći prema izlazu, ali ga presreću dva dodatna metka u leđa.

Pao je na pod pored drvene palete ispred garažnih vrata, smrtno ranjen. Potom su prišli, i ispalili mu još jedan, šesti metak u zatiljak kako bi bili sigurni da je mrtav, a zatim mu smrskali glavu s nekoliko udaraca mesarskom sjekirom. Otišli su bez da ih je itko vidio. Sud je prema forenzičkim dokazima zaključio da su u garaži bila barem trojica ljudi koji su neovlašetno ušli.

Tijek ubojstva prepričao je profesor forenzičke medicine s Münchenskog sveučilišta. Đurekovićevo ubojstvo se nije dogodilo spontano, već je dugo pripremano i planirano. Josip  Perković je, nakon što je Đurekovića izmišljenom pričom o predstojećem uhićenju namamio u Njemačku, mogao biti siguran da će biti obaviješten o svakom njegovom koraku i da će moći organizirati ubojstvo. Ključnu ulogu trebao je imati Prates. Ali prethodno je trebalo difamirati Đurekovića. I za to se pobrinuo. 

>>> Sve tajne udbaškog ubojstva (1. dio): što Nijemci znaju o Perkoviću?

>>> Sve tajne udbaškog ubojstva (2. dio): ‘Bježi u Njemačku, hapsit će te’

Kratka i pažljivo nadzirana emigrantska karijera

Đureković je, unatoč partizanskoj prošlosti i karijeri u INA-i, kao hrvatski domoljub još 1970. godine u Jugoslaviji napisao rukopise knjiga u kojima je kritizirao režim, poput: “Ja, Josip Broz Tito” i “Komunizam: velika prevara”, koje je ponio sa sobom u Njemačku s namjerom da ih tamo objavi. I zbog toga je kratko nakon dolaska u Njemačku stupio u vezu s hrvatskom emigrantskom scenom u Münchenu koju je predvodio dr. Ivan Jelić, Pratesov poslodavac. U svibnju 1982. godine, došlo je do prvog susreta između dr. Ivana Jelića i Đurekovića u jednom hotelu. Dr. Jelić je u Đurekoviću vidio priliku: visoki član komunističke elite koji ima insajderske informacije i spreman je razotkriti pozadinu zbivanja. No, Jelića su isto dobro pratili, i to ne samo Prates, kako ćemo vidjeti.

A Perković je, kao “stari prijatelj” koji je “spasio Đurekovića zatvora”, krenuo sa svojim planom: stekavši njegovo povjerenje, slao mu je u Njemačku materijale za njegove knjige, te ga preko Pratesa uvjerio da nastavi s planovima za njihovo tiskanje, i podržao ga u radu za emigraciju i u njegovim političkim ambicijama unutar emigrantske zajednice. Plan je bio jednostavan: difamacija.

Pripreme za Đurekovićevo ubojstvo bile su popraćene kampanjom dezinformacija tijekom proljeća 1983., nakon što je on već izdao svoje knjige služeći se Pratesovom tiskarom u garaži. Nju je vodio čovjek koji se u sudskim dokumentima vodi kao SC., djelatnik odjela za “neprijateljsku emigraciju” Službe državne bezbednosti u Beogradu., koji je radio za Stanka Čolaka. Vjerojatno se radi o Božidaru Spasiću, koji je kasnije tvrdio da Perković s ubojstvom nema veze, vjerojatno kako bi spriječio da istraga dođe do njega. Akcija je vođena pod kodnim nazivom “Pismo” i imala je za cilj diskreditirati Đurekovića na hrvatskoj emigrantskoj sceni. Time je također trebalo pripremiti plodno tlo tlo za službenu verziju, koju je UDBA redovito koristila u slučaju ciljanih ubojstava: radi se o međusobnom obračunu suprotstavljenih “ustaških bandi”, odnosno hrvatskih emigranata.




Sc. je u tu svrhu krivotvorio jednu razglednicu na kojoj je na prednjoj strani bilo prikazano hrvatsko spomen područje na Bleiburgu, u Austriji. Na prednju stranu razglednice stavio je Đurekovićevu fotografiju, a na poleđinu je ispisao ponudu “od Đurekovića” da se prigodom naručivanja knjige odobri 30% popusta. Prigodom proljetnog sajma u Leipzigu 1983. godine, Sc. je osobno doputovao u Saveznu Republiku Njemačku preko Demokratske Republike Njemačke s krivotvorenim razglednicama. Pokretači akcije “Pismo” dobro su računali: nanesena je šteta Đurekovićevom ugledu među hrvatskim emigrantima jer je, prema njihovom mišljenju, spomen na Bleiburg povezivao s vlastitim ekonomskim interesima, odnosno pokušao ga je “zloupotrijebiti”. Đureković je nakon toga proveo nekoliko tjedana baveći se opovrgavanjem kleveta. U tome je imao “podršku” Pratesa i Perkovića, na koje nije sumnjao.

No kampanja je išla dalje: Sc. je krivotvorio jedno izdanje lista “Nova Hrvatska” koji je izlazio u Londonu s jednim posve izmišljenim razgovorom s Đurekovićem i pustio ga u opticaj. 

“Smaknite ga”

Istovremeno, Perković plete mrežu i u Jugoslaviji. Na njegov zagovor, 14. prosinca 1982. godine “Savjet za zaštitu ustavnog poretka” SRH naređuje Đurekovićevu likvidaciju, koja je već prethodno dogovorena u Centralnom komitetu kako je opisano u prvom dijelu, a povod je objavljivanje knjiga u kojima je prikazivao “samoupravni socijalizam” kao kadrovsku nomenklaturu korupcije i nepotizma koji su sezali do najviših vrhova države. Zato je Perković “pomagao” Đurekoviću objaviti sve te knjige i dostavljao mu materijale. No, Savjet nije znao prave razloga smaknuća. Perković jest: trebalo je odstraniti neugodnog svjedoka protiv klana Špiljak. Naredba za likvidaciju službeno je potvrđena na saveznoj razini u srpnju 1983.




Perković je likvidaciju isplanirao i organizirao već davno prije toga. U proljeće 1982. godine, Zdravko Mustać zadužio ga je da obavi logističke pripreme. Perković je povjerio Pratesu planove za likvidaciju prigodom jednog od redovnih telefonskih razgovora. Je li Perković obavijestio Pratesa o stvarnim motivima ubojstva (zaštita obitelji Špiljak) nije moglo biti utvrđeno tijekom glavne rasprave, no Prates je skvakako znao da će se  likvidirati “državni neprijatelj” Đureković, kad završe s krivotvorinama i kad ga navedu da objavi sve što je kanio objaviti, kako bi imali “alibi” za ubojstvo.

Prates je bio upoznat s Đurekovićevim političkim ambicijama, te naročito s njegovom namjerom da se kandidira za hrvatski emigrantski sabor HNV-a koji je bio aktivan u cijelom svijetu – a to je isto nešto u čem su ga on i Perković podržavali. Bilo mu je poznato da je Đureković bio na samom pragu da postane jedan od najuglednijih članova na hrvatskoj emigrantskoj političkoj sceni u Njemačkoj i u svijetu. No, nakon klevetničke kampanje  Đureković je postao oprezniji, naročito nakon serije atentata na emigrante poput Meseka, Kostića, i Zagajskog. Sredinom srpnja 1983. godine promijenio je stan, i nikom osim policije nije rekao gdje je. 

Alibi za Pratesa

Prvobitni plan je bio da Prates ubije Đurekovića, na što je on, za novac, načelno bio spreman. No, taj plan je brzo odbačen nakon što su Perković i Prates ocijenili da bi njemačka policija brzo došla do Pratesa, naročito stoga što bi Pratesu trebao čvrsti alibi. Dogovor je bio da će ga likvidirati u garaži, jer više nisu znali gdje stanuje: Đureković je polazio od toga da je samo mali broj ljudi znao za prostor tiskare i za činjenicu da tamo povremeno boravi, pa je i dalje tamo dolazio. Prates je dodatno učvrstio Đurekovićev osjećaj sigurnost time što mu je rekao da je zamijenio bravu na vratima garaže. No, to je bila laž: ključ je već predao Perkoviću. Moguće je i da je stvarno zamijenio cilindar pred Đurekovićem, pa vratio stari, no to nije ništa mijenjalo na planovima.

Ubojice i oružje su u međuvremenu stigli u Njemačku, i čekali u stanu djelatnika SDS-a u Münchenu. Dostavljena im je jedna Beretta, i jedna Česka Zbrojovka. Tko su oni, nije se nikad doznalo: to je znao samo Perković i njegov šef Musać. Oružje je stiglo odvojeno od ubojica.

U nedjelju, 24. srpnja, hrvatski emigranti sastali su se oko podne u jednoj Minhenskoj gostionici. Bili su tamo Đureković i njegov sin, dr. Ivan Jelić, i Prates, te još jedan kasniji svjedok na suđenju. Đureković se prvo oprostio od njih, ali se zatim ipak vratio do stola i rekao dr. Ivanu Jeliću vezano za članak koji je trebao napisati za slijedeće izdanje: “Nemoj zaboraviti, treba mi još dva-tri dana, ali do četvrtka ću nešto napisati i donijeti u  Wolfarthausen. Stavi me, molim te, na naslovnicu.”

Pratesu je to došlo kao naručeno: znao je da će Đureković biti u tiskari u četvrtak. Imao je alibi za četvrtak: već nekoliko tjedana ranije je sa sinom dr. Ivana Jelića bio dogovorio odlazak u obližnje mjesto, do Saveznog ureda za priznavanje statusa stranih izbjeglica. Trebao je pružati usluge usmenog prevođenja za dvije hrvatske izbjeglice. Nakon toga je još trebao podići neke zamjenske dijelove za svoje vozilo “Matra Simca” na jednom otpadu u blizini. Javio je Perkoviću kad će Đureković biti u tiskari. Perković je već imao na dispoziciji ubojice koji su čekali u Njemačkoj, imao je naredbu iz Jugoslavije, imao je sve. Trebalo je samo dovršiti posao. 

Posljednji trenuci

Đureković je za taj dan dogovorio s prijateljicom vožnju čamcem rijekom Isar za poslije podne. Automobil je ostavio podalje od tiskare, kako ga ne bi pratili, te otišao u poštanski ured podignuti poštu iz pretinca. Kućnu adresu je čuvao u tajnosti, pa mu je pošta stizala tim putem. Usput je kupio meso za planirani roštilj. Oko 11 sati, ušao je u garažu. Vrata je ostavio poluotvorena, svjetlo nije palio: znao je gdje je što, a žurilo mu se na dogovoreni sastanak s prijateljicom. Trebao je samo odložiti rukopis. Položio ga je na fotokopirni uređaj, a zatim su se iz mraka garaže prolomila tri pucnja, gotovo istovremeno. Jesu li ga ubojice čekali u garaži, ili su ušli za njim, nije sa sigurnošću utvrđeno. No sve drugo jest.

Nakon što su ga pogodila prva tri metka kalibra 7.65, u obje nadlaktice i desnu ruku, on je pokušao domoći se izlaza. Dospio je pred sama vrata, i tada ga presreću ga još dva metka u leđa: jedan u lumbalni dio, drugi u pluća. U padu je pogođen je još jednim metkom u zatiljak. Jedan od ubojica mu tada prilazi, i više puta ga snažno udara sjekirom u glavu, takvom silinom da su krhotine drveta s drške ostale u lubanji. Đureković je još nekoliko minuta bio živ: umro je od središnje cerebralne paralize i unutarnjih krvarenja.

U njegovoj krvi nađeni su otisci cipela trojice ljudi. Oni nisu mogli pripadati niti jednoj osobi koja je službeno koristila garažu.

Istovremeno, Prates je završio s prevođenjem, te na otpadu povadio dijelove za vozilo. U 22 sata, čuo se dogovoreni Perkovićev znak: tri puta je zazvonio telefon, u puni sat, pa se to ponovilo na idući puni sat. Iako mrtav umoran, Prates odlazi do govornice i naziva Perkovića koji želi znati gdje je bio i je li sve u redu s njegovim alibijem. Iduće jutro, on će pronaći Đurekovićevo mrtvo tijelo u svojoj garaži. Ali, stvari neće ići onako kako su se on i Perković nadali.

Počelo se rasplitati klupko koje će dovesti do političkih padova, sumnjivih smrti, koje će zahvatiti, u konačnici, same vrhove vlasti u Hrvatskoj, koje će razotkriti duboku isprepletenost UDBE, vlasti, i medija u Hrvatskoj. Mnogo toga što se od tog 28. srpnja 1983. do danas događalo je izravna posljedica tog ubojstva. U konačnici, dovest će do suđenja Pratesu, koje su svi koji u Hrvatskoj išta znače pokušali spriječiti, i do ovog današnjeg, koje još više pokušavaju spriječiti. 

(Nastavit će se).

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.