7 Dnevno

‘S njim se može razgovarati samo preko nišana’

Autor: Josip Jurčević/Roman Leljak/ 7 Dnevno/ 8. siječnja 2016.

Uviđajući dosege Senićeva djelovanja, Udba je 1969. odlučila likvidirati ga: "Osnovni zadatak: likvidacija kao jedina ispravna mjera. U tu svrhu radi se na pronalaženju pogodne osobe... Nađite bilo koga! Ne birajte sredstva!... Treba poduzeti sve da ne šteti! Onome tko to učini bit će osiguran život, i njegovoj djeci, i njegovim unucima"

Prije 24 godine, početkom siječnja 1992., lomila se dugoročna politička sudbina Hrvatske. Približno četvrtina hrvatskog državnog teritorija bila je okupirana. Ipak, tada je ključno bilo hoće li Hrvatska biti međunarodno priznata. U tom napetom iščekivanju, 7. siječnja 1992., u mjestu Podrute, nedaleko od Novog Marofa (kod Varaždina), s dvije je rakete srušen civilni helikopter te je poginulo pet europskih promatrača: četvorica Talijana i jedan Francuz. Bio je to krvavi pokušaj srbijanskog agresora da zaustavi međunarodno priznanja Hrvatske.

Zlatko Vereš, ugledni međunarodni stručnjak za zrakoplovne nesreće i dugogodišnji načelnik jugoslavenske „Kontrole letenja“, veoma je brzo potpisao komisijsko izvješće u kojem je navedeno da je helikopter srušilo Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Vereš je bio stručnjak kojem se vjeruje jer je do 1967. prošao vrhunske specijalizacije u SAD-u, Francuskoj i Velikoj Britaniji, a potom je bio predsjednik u više od 200 komisija za zrakoplovne nesreće. Njegov stručni autoritet je bio toliko velik da se u stručnim krugovima sredinom 1970-ih ozbiljno i bez sumnji analizirala njegova ničim dokazana tvrdnja da je na radaru vidio NLO.

Skandal sa srušenim helikopterom i lažnim izvješćem Zlatka Vereša ipak nije zaustavio proces međunarodnog priznanja Hrvatske. Deset godina kasnije, 2002., ovaj slučaj je dobio i sudski epilog u Italiji. Emir Šišić, pilot srbijanskog ratnog zrakoplova, uhićen je u Mađarskoj dok je kupovao lijekove, te je izručen Italiji koja ga je osudila na 15 godina zatvora.

Za sve je kriva „ustaška emigracija“

U siječnju 1972., tj. dvadeset godina prije rušenja helikoptera s europskim promatračima, u Čehoslovačkoj je srušen putnički zrakoplov Jugoslovenskog aerotransporta (JAT-a). Poginulo je 27 putnika i članova posade, a čudom je preživjela jedna stjuardesa. Zlatko Vereš je i tada bio potpisnik stručnog izvješća, u kojem se tvrdilo da je JAT-ov zrakoplov srušen eksplozivom koji je postavljen u zrakoplov. To stručno izvješće poslužilo je jugoslavenskom totalitarnom režimu za cjelovitu i dugotrajnu – medijsku, političku i obavještajnu – optužbu i hajku protiv „ustaške emigracije“ koja ubija nevine putnike. I ta „istina“ je opstajala desetljećima.

Tek puno godina kasnije, tj. 2008., njemački su novinari razotkrili i javnosti predočili ovu prijevaru. Saznalo se da je jugoslavenski putnički zrakoplov srušen projektilima čehoslovačke vojske jer je ušao u zabranjeni zračni prostor, u kojem su se održavale vojne vježbe snaga Varšavskog ugovora. Na to su uostalom nedvojbeno ukazivali i tragovi pronađeni na ostacima srušenog zrakoplova, ali Zlatko Vereš očigledno je dobro znao kako se u komunističkom režimu gradi ugled i strukovna karijera.

Ubojstvo u motelu pokraj Stuttgarta




Udba je u svojem djelovanju protiv hrvatskog iseljeništva glavnu odgovornost za rušenje JAT-ova zrakoplova pripisivala osobno Josipu Seniću, tadašnjem čelniku Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB) u Europi. Senića je na to mjesto (voditelja Povjerenstva br. 2) postavio Glavni stan HRB-a 1965. godine, nakon što je Udba u Francuskoj kidnapirala dotadašnjeg voditelja Gezu Paštija i odvela ga u Jugoslaviju, u kojoj ga je saslušavala, mučila te likvidirala neutvrđenog datuma.

Nekoliko tjedana nakon nesreće JAT-ova zrakoplova (1972.) Senić je stvarno pripremao jednu drugu akciju: ubojstvo Vojislava Đukića, jugoslavenskog konzula u Stuttgartu. Senić je o Đukiću imao puno podataka koji su pridonijeli da bude meta napada. Đukić je u Drugom svjetskom ratu bio u četničkim postrojbama i potom je prešao u partizane, a krajem rata bio je oficir zloglasne OZN-e, koja je predvodila masovna pogubljenja i druge vrste obračuna s režimu nepoželjnim osobama. Nakon toga Đukić je premješten u diplomaciju te se pretpostavljalo da je za boravka u Buenos Airesu sudjelovao u pripremama atentata na Antu Pavelića.

Đukić je postavljen za konzula u Stuttgartu prvenstveno zbog toga što je Udba smatrala da je Stuttgart glavno europsko uporište HRB-a te da će Đukić pridonijeti njegovu razbijanju, uključujući i izvršenja ubojstava najistaknutijih HRB-ovaca. U prilog tome svjedoči i činjenica da je Đukiću pomoćnik u Stuttgartu bio Marijan Kraljević – King, koji je u jugoslavenskom razdoblju bio milicijski inspektor u Zagrebu, a nakon 1990. je postao vlasnik privatne zaštitarske tvrtke “Delta”.




Senić je u pripreme napada na Đukića uključio Marijana Rogića, Jozu Oreča,Vidaka Koraća i Jozu Miloša. S ovim pripremama upoznao je i Vinka Sindičića, agenta Udbe i njemačke protuobavještajne službe, koji je već prije uspio uspostaviti blizak odnos sa Senićem. Sindičić je o pripremama atentata na Đukića obavijestio i Udbu i njemačku službu, a Udbi je dostavio i detaljan plan motela HRB-a u Wieslochu pokraj Stuttgarta u kojem je boravio Senić

Na temelju svega Udba je ubrzano krenula u izvršenje Senićeva ubojstva, za što se ionako već nekoliko godina pripremala. Upravitelj motela u Wieslochu je – 10. ožujka 1972. – pronašao mrtvog Senića u njegovoj sobi. Uviđajem je utvrđeno je da je Senić ubijen te noći s dva naboja iz pištolja, koja su mu ispaljena u potiljak.

Sindičić je najsigurniji u Njemačkoj!?

Osim Senićeva pogubljenja, ubojica ili ubojice su detaljno pretražili njegovu sobu te su otuđili i Udbi dostavili Senićevu pismohranu, koja je sigurno bila od iznimne koristi za naredna Udbina protuhrvatska djelovanja.

Samo dva dana nakon što je ubijen Senić, njemačka je policija – na temelju spomenute Sindičićeve dojave – uhitila Rogića, Oreča, Koraća i Miloša zbog pripremanja atentata na jugoslavenskog konzula Đukića. Uskoro im je izrečena i sudska presuda: Oreč je osuđen na četiri godine zatvora, Rogić na tri, Korać na dvije i Miloš na jednu. Oreč se nakon izdržane kazne odselio u Južnoafričku Republiku, ali i tamo ga je locirala te 1978. okrutno pogubila Udba, o čemu će se detaljnije govoriti u jednom od narednih brojeva 7Dnevno.

Tijekom istrage Senićeva ubojstva njemačka je policija osumnjičila i zatvorila Vinka Sindičića. Ali u njegovu korist se veoma brzo zauzela njemačka protuobavještajna služba iz Kölna, koja mu je pronašla odvjetnika i platila jamčevinu, te je uskoro pušten iz zatvora.

Udba je vodila Sindičića pod kodnim nazivom „Mišo“, a njemačka služba pod kodnim nazivom „Linden“. Prema onome što je do sada javno poznato može se pouzdano zaključiti da Sindičić pripada među nekoliko najvažnijih suradnika Udbe, s kojom on surađuje barem od 1968. godine. Od tada je teško pronaći neku važniju akciju Udbe protiv hrvatskog iseljeništva u kojoj Sindičić nije imao određenu ulogu. Puno manje se zna za opseg i kakvoću usluga koje je Sindičić pružao njemačkim sigurnosnim službama. Stoga je teško i procjenjivati je li Udba ili je njemačka služba imala više koristi od Sindičića.

Proteklih desetak godina Sindičić je kao svjedok imao veoma važnu ulogu na suđenjima koja se vode u Njemačkoj zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Tu se još jedanput jasno prepoznala iznimna složenost, problematičnost i nepouzdanost Sindičića u svakom pogledu.

Trenutačno je na snazi hrvatska međunarodna tjeralica za njim jer mu se na teret stavlja navodno lažno svjedočenje u Njemačkoj, u sudskom procesu u kojem je Krunoslav Prates pravomoćno osuđen na doživotni zatvor. Na temelju tjeralice Sindičić je nedavno uhićen u Španjolskoj i čeka se odluka o njegovom (ne)izručenju. Pravi motiv ovog „hrvatskog“ lova na Sindičića je u pokušaju spašavanja Perkovića i Mustača od sudske osude u Njemačkoj. Zanimljivo je što njemačko pravosuđe, barem za sada, nije tražilo izručenje Sindičića, koji je „nestao“ iako je najavljen i trebao je već svjedočiti u procesu protiv Mutača i Perkovića.

Znači li ova cijela igra da je Sindičić izgubio dugogodišnje udbaško utočište u Hrvatskoj, te da bi mu bilo najsigurnije u Njemačkoj? Ili ga i tamo čeka otvaranje teških pitanja, ne samo o ubojstvu Đurekovića, nego i o nekoliko desetaka drugih ubojstava Hrvata koja su se dogodila u Njemačkoj? No, vratimo se Josipu Seniću.

Josip Senić – stalna borba i progoni

Senić je rođen 1936. u Maloj pokraj Nove Gradiške. Dok je pohađao gimnaziju postao je član ilegalne lokakne organizacije malobrojne skupine mladih – koja se nazvala Hrvatski nacionalni pokret (HNP). Kad su 1956. članovi HNP-a otkriveni, izvedeni su pred Okružni sud sud u Požegi. Zanimljivo je štu su svi, osim predvodnika Ivana Udovičića – osuđeni na neuobičajeno blage i uvjetne kazne, iako je u presudi navedeno kako im je cilj „da se revolucionarnim putem izdvoji NR Hrvatska iz sastava FNRJ, te osnuje samostalna hrvatska država koja bi obuhvaćala NR Bosnu i Hercegovinu, a od Crne Gore Boku kotorsku.“

Usprkos uvjetnoj kazni, komunistički režim stalno je progonio Senića pa on 1957. ilegalno bježi u Austriju. Godine 1959. preselio se u Australiju, a u HRB se učlanio 1962., te uskoro postao član Glavnog stana HRB-a.

Nakon što je 1965. stigao u Europu djelovao je na ustrojavanju HRB-a, s težištem na područja Njemačke, Švedske i Francuske. Osnovni cilj bio je u pripremanju skupina koje će izvoditi oružane akcije u Jugoslaviji te protiv jugoslavenske imovine i jugoslavenskih predstavnika u inozemstvu. Senić se 1966. iz Njemačke preselio u Švedsku, ali je tu uhićen već početkom 1967., i deportiran u Australiju.

U Australiji je bio pod stalnim nadzorom australske tajne i javne policije, pa je prekinuo s konspirativnim radom i predvodio javno protujugoslavensko djelovanje Hrvatske mladeži Uzdanice, koja je bila legalno političko krilo HRB-a. Uviđajući dosege ovog Senićeva društvenog i političkog djelovanja, Udba je sredinom 1969. donijela odluku o njegovoj likvidaciji, kratko zaključujući: „Osnovni zadatak: likvidacija kao jedina ispravna mjera. U tu svrhu radi se na pronalaženju pogodne osobe.“

Prije nego je Udba uspjela u Australiji organizirati ubojstvo, Senić se 1971. ponovno vratio u Europu. No, odlučnost Udbe prema Seniću ostala je ista: „Nađite bilo koga! Ne birajte sredstva! Vi njega ne možete popraviti, vi njega ne možete uhititi. S njim se može razgovarati samo preko nišana. Treba poduzeti sve da ne šteti! Onome tko to učini bit će osiguran život, i njegovoj djeci, i njegovim unucima.“

Na Senićevu nesreću po dolasku u Stuttgart javio se lokalnom stožerniku HRB-a Stjepanu Ševi, kojeg je – prema nalogu Udbe i njemačkih službi – već infiltrirao Sindičić. Na tome tragu Sindičić je uspio zadobiti i Senićevo povjerenje.

To povjerenje se očitovalo i u sljedećoj činjenici. Kad su Rogić i Senić u Wieslochu pronašli odgovarajući motel kojeg su htjeli unajmiti za sjedište svojeg djelovanja, problem je bio što nisu mogli sklopiti ugovor jer nitko iz njihovog kruga nije imao njemačko državljanstvo. Tada je Sindičić predložio da se motel unajmi na ime njegove supruge, njemačke državljanke, što je i učinjeno. S tom „uslugom“ Sindičić je stekao još veće Senićevo povjerenje i nad njim je ostvario još veći nadzor, a s time se zatvorio i udbaški krug nad životom Josipa Senića.

Autor:Josip Jurčević/Roman Leljak/ 7 Dnevno/ 8. siječnja 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.